REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-278/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik iz Labina, Sv. Katarine 16, protiv I. tuženika VILA BEGI d.o.o., OIB: 84447428254, [adresa], II. tuženika FO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Jengić Bujan, odvjetnica iz Rijeke, i III. tuženika ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 660041, Mozayskogo 4-10, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, izvan ročišta, dana 29. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ovaj sud oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Pazinu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 3. prosinca 2025., zaprimljenom kod ovoga suda u predmetu poslovni broj P-278/2025, pokrenuo parnični postupak protiv I. tuženika Vila Begi d.o.o., II. tuženika FO i III. tuženika ČO radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, uz naznačenu vrijednost predmeta spora od 131.395,58 EUR.

2. U tužbi je naveo da prema I. tuženiku ima novčanu tražbinu u iznosu od 131.395,58 EUR, o kojoj se, prema njegovim navodima, vodi parnični postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-323/2019. Nadalje je naveo da su I. tuženik kao prodavatelj i II. tuženik kao kupac 3. rujna 2025. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim su obuhvaćene nekretnine k.č. *65, k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], z. k. ul. [broj ZK uloška] i z. k. ul. [broj ZK uloška] pri Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč - Parenzo, te da se II. tuženik temeljem tog ugovora uknjižio kao vlasnik navedenih nekretnina.

3. Tužitelj je nadalje naveo da su članovi društva I. tuženika RO i ĐO, prema tvrdnji tužitelja otac i majka II. tuženika, a da je direktor I. tuženika TO brat II. tuženika, pa da je kupoprodaja izvršena u korist člana uže obitelji osoba koje upravljaju I. tuženikom. U prilog tim navodima predložio je uvid u izvadak iz sudskog registra, saslušanje navedenih osoba te pribavu rodnih listova.

4. U tužbi je nadalje navedeno da I. tuženik nema drugu imovinu iz koje bi se tužitelj mogao namiriti. Tužitelj pritom navodi da I. tuženik ima još nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali da su te nekretnine opterećene založnim pravom u iznosu od 1.595.200,38 EUR i osobnom služnošću doživotnog plodouživanja u korist III. tuženika. Iz priloženih isprava proizlazi da su Ugovor o osnivanju prava služnosti plodouživanja i Ugovor o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljeni 28. kolovoza 2025., a upisi u zemljišnim knjigama provedeni su 29. kolovoza 2025.

5. Tužitelj je pravnu osnovu zahtjeva utemeljio na odredbama članaka 66. i 67. Zakona o obveznim odnosima, tvrdeći da je I. tuženik navedenim raspolaganjima prouzročio štetu tužitelju kao vjerovniku jer zbog tih radnji nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine. Za kupoprodaju prema II. tuženiku tužitelj tvrdi da je II. tuženiku bilo poznato ili moglo biti poznato da se nanosi šteta vjerovniku, a za raspolaganja prema III. tuženiku poziva se na predmnjevu iz članka 67. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima i na tvrdnju da je III. tuženik bliska osoba obitelji TO odnosno osoba od povjerenja.

6. Tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio da se utvrdi da Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 3. rujna 2025., Ugovor o osnivanju prava služnosti plodouživanja od 28. kolovoza 2025. i Ugovor o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. kolovoza 2025. gube učinak u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 131.395,58 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Zatražio je i da se I. i II. tuženiku naloži trpjeti namirenje prodajom nekretnina upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a I. i III. tuženiku trpjeti namirenje prodajom nekretnina upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i naknadu troškova postupka.

7. Podneskom od 4. prosinca 2025. tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev navodeći da je omaškom u točkama I. i II. tužbenog zahtjeva k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] navedena dvaput, umjesto k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ispravljenim zahtjevom obuhvaćene su nekretnine k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Poreč - Parenzo.

8. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-278/2025-3 od 23. siječnja 2026. tuženicima je dostavljen primjerak tužbe radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Tuženici su pozvani da u odgovoru na tužbu iznesu sve bitne činjenice i predlože dokaze kojima pobijaju navode i dokaze tužitelja, uz upozorenja o posljedicama propuštanja i o koncentraciji postupka.

9. II. tuženik FO je po punomoćnici dana 3. ožujka 2026. podnio odgovor na tužbu u kojemu je prije upuštanja u raspravljanje, istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti trgovačkog suda. Naveo je da su člankom 34.b Zakona o parničnom postupku taksativno navedeni sporovi u kojima sude trgovački sudovi, da ovaj predmet ne predstavlja nijedan od tih sporova, te je predložio da se ovaj sud oglasi stvarno nenadležnim i predmet ustupi stvarno nadležnom općinskom sudu.

10. II. tuženik je u istom odgovoru istaknuo i prigovor nedopuštenosti tužbe jer su, prema njegovu stajalištu, tužbom obuhvaćeni tuženici i pravni poslovi koji nisu činjenično ni pravno povezani. Predložio je odbacivanje tužbe, podredno nalaganje uređenja tužbe i tužbenog zahtjeva, a daljnje podredno razdvajanje raspravljanja u odnosu na njega. Opreza radi istaknuo je i prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare potraživanja tužitelja prema I. tuženiku.

11. U pogledu osnovanosti tužbe, II. tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da za actio Pauliana moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke dospjele tražbine vjerovnika prema dužniku, pravne radnje dužnika, insolventnosti dužnika, oštećenja vjerovnika kojim pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje i jedne od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO-a. Tvrdio je da tražbina tužitelja prema I. tuženiku ne postoji niti je dospjela, pozivajući se na rješenja ovog suda u predmetima R1-54/2019 i R1-10/2020, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. svibnja 2021. o tome da dospjelost vjerovnikove tražbine mora postojati u trenutku podnošenja paulijanske tužbe i da tražbina mora biti određena po visini.

12. II. tuženik je nadalje osporio insolventnost I. tuženika i tvrdio da I. tuženik uredno podmiruje svoje obveze, da njegov bankovni račun nije blokiran, da ostvaruje prihode iz poslovanja i da sama činjenica što jedna nekretnina više nije u vlasništvu I. tuženika nije odlučna. Naveo je i da I. tuženik i RO imaju potraživanje prema tužitelju koje je predmet postupka pred Općinskim sudom u Pazinu pod poslovnim brojem P-49/2019, te da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak K - 547/2017 pred Općinskim sudom u Puli.

13. I. tuženik Vila Begi d.o.o. podnio je odgovor na tužbu, datiran 2. travnja 2026., kojim je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome je naveo da nisu ispunjene kumulativne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Osporava postojanje i dospjelost tužiteljeve tražbine, navodeći da tužitelj svoju tražbinu temelji na navodnom usmenom dogovoru o podjeli prihoda od iznajmljivanja tri vile za odmor u naselju Kontešići, koji I. tuženik ocjenjuje neživotnim i nelogičnim. Pozvao se na ranija rješenja ovog suda R1-54/2019-3 i R1-10/2020-42, na postupak P-49/2019 pred Općinskim sudom u Pazinu te na kazneni postupak K-547/2017 pred Općinskim sudom u Puli.

14. I. tuženik je naveo da eventualna tražbina tužitelja nije dospjela jer se o njoj još vodi postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-323/2019 i da u tom postupku nije donesena ni prvostupanjska odluka. U odnosu na pobijani ugovor o kupoprodaji naveo je da je riječ o naplatnom raspolaganju realne tržišne vrijednosti kojim je poboljšana likvidnost društva, da se predmetna nekretnina prodavala dulje vrijeme i da je u tehnički lošem stanju. U odnosu na ugovor o založnom pravu naveo je da je sklopljen radi osiguranja stvarne tražbine III. tuženika, koji je kreditirao poslovanje I. tuženika. U odnosu na plodouživanje naveo je da ono ne sprječava moguće namirenje tužitelja iz vrijednosti nekretnina. Posebno je osporio insolventnost društva, navodeći da I. tuženik uredno posluje i raspolaže imovinom dovoljne vrijednosti.

15. Iz stanja spisa proizlazi da III. tuženiku AO tužba na odgovor nije uredno dostavljena, te stoga do dana donošenja ovog rješenja nije podnio odgovor na tužbu.

16. U ovoj pravnoj stvari postoji spor s međunarodnim elementom jer je II. tuženik osoba s adresom u Švicarskoj, a III. tuženik osoba s adresom u Ruskoj Federaciji. Istodobno, I. tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa], tužitelj je fizička osoba s prebivalištem u [adresa], pobijane pravne radnje odnose se na nekretnine koje se nalaze u Republici Hrvatskoj, ugovori su sklopljeni odnosno ovjereni pred hrvatskim javnim bilježnicima, a stvarnopravni i zemljišnoknjižni učinci pobijanih raspolaganja biti će provedeni u zemljišnim knjigama koje vode sudovi Republike Hrvatske.

17. U odnosu na II. tuženika s adresom u Švicarskoj relevantna je Konvencija o nadležnosti i priznanju i ovrsi sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima od 30. listopada 2007. (Luganska konvencija), koja se primjenjuje između Europske unije i Švicarske u građanskim i trgovačkim stvarima. S obzirom na to da je u ovom postupku riječ o građanskopravnoj paulijanskoj tužbi, spor ulazi u materijalno područje primjene Luganske konvencije. Prema članku 6. točki 1. Luganske konvencije, osoba s domicilom u državi vezanoj Konvencijom može biti tužena, ako je jedna od više tuženika, pred sudom mjesta gdje se nalazi domicil bilo kojeg od tuženika, pod uvjetom da su zahtjevi međusobno tako usko povezani da ih je svrsishodno raspraviti i odlučiti zajedno radi izbjegavanja opasnosti od proturječnih odluka u odvojenim postupcima.

18. U ovom predmetu taj je uvjet ispunjen. Tužbeni zahtjev je koncipiran kao paulijanska tužba iz članka 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO), kojom se traži relativna neučinkovitost pravnih radnji I. tuženika kao dužnika prema II. tuženiku kao trećoj osobi, odnosno prema III. tuženiku kao trećoj osobi, u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljeve tražbine. Prema članku 69. stavku 2. ZOO-a tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika. Stoga su zahtjevi prema I. tuženiku i II. tuženiku u odnosu na kupoprodaju, te prema I. tuženiku i III. tuženiku u odnosu na plodouživanje i založno pravo, usko povezani i, po prirodi tražene pravne zaštite, zahtijevaju jedinstveno odlučivanje.

19. Takav pristup sukladan je i praksi Suda Europske unije. U predmetu C- 337/17 K, ECLI:EU:C:2018:805, Sud Europske unije zauzeo je stajalište da actio pauliana, kada je usmjerena na očuvanje vjerovnikovih prava koja proizlaze iz ugovorne obveze dužnika, može za potrebe međunarodne nadležnosti biti obuhvaćena pojmom stvari koje se odnose na ugovor iz članka 7. točke 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012. U predmetu C-722/17 F, ECLI:EU:C:2019:577, Sud Europske unije dodatno je obrazložio da paulijanski zahtjev, iako se odnosi na raspolaganja nekretninama, nije samim time spor o stvarnom pravu na nekretnini u smislu pravila o isključivoj nadležnosti, nego osobni vjerovnikov zahtjev za zaštitu mogućnosti namirenja. Ta se praksa uzima u obzir i pri tumačenju podudarnih pravila Luganske konvencije.

20. U odnosu na III. tuženika s adresom u Ruskoj Federaciji međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske određuje se prema Zakonu o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine broj 101/17 i 67/23; dalje u tekstu: ZMPP), ako pitanje nije uređeno pravno obvezujućim aktima Europske unije ili međunarodnim ugovorom koji je na snazi u Republici Hrvatskoj. Prema članku 46. stavku 1. ZMPP -a, u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012. Prema članku 46. stavku 2. ZMPP -a, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. te Uredbe i kada tuženik ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Time se, za potrebe hrvatskog međunarodnog procesnog prava, pravila o posebnoj nadležnosti i nadležnosti za više tuženika primjenjuju i u odnosu na tuženika s prebivalištem u državi koja nije članica Europske unije, ako su ispunjene propisane pretpostavke.

21. S obzirom na to da I. tuženik ima sjedište u [adresa], da je prema članku 69. stavku 2. ZOO-a dužnik nužni pasivni sudionik paulijanske tužbe zajedno s trećom osobom u čiju je korist poduzeta pobijana radnja, te da se pobijana raspolaganja odnose na nekretnine u Republici Hrvatskoj i upise u hrvatskim zemljišnim knjigama, postoji bliska i stvarna veza spora s Republikom Hrvatskom te je međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske osnovana. U odnosu na eventualne mjere osiguranja i kasniju ovrhu dodatno je relevantan članak 57. ZMPP- a, prema kojem je sud Republike Hrvatske nadležan za privremene odnosno zaštitne mjere ili mjere osiguranja koje se odnose na imovinu koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, a isključivo je nadležan za određivanje i provođenje ovrhe koja se odnosi na imovinu koja se nalazi u Republici Hrvatskoj.

22. Što se tiče mjerodavnog prava, pobijanje dužnikovih pravnih radnji u hrvatskom pravu uređeno je člancima 66. do 71. ZOO-a. Riječ je o posebnom zakonskom vjerovničkom sredstvu zaštite. Naime tužbom se ne traži poništaj, raskid ili utvrđenje ništetnosti pobijanih ugovora, već se traži da pravna radnja dužnika izgubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine, kako to propisuje članak 70. ZOO-a. Za stvarnopravne i zemljišnoknjižne učinke raspolaganja nekretninama mjerodavno je hrvatsko pravo već po članku 20. ZMPP-a, jer je za stvarna prava na stvarima mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi, a sve nekretnine obuhvaćene zahtjevom nalaze se u Republici Hrvatskoj.

23. Ako se paulijanski zahtjev, s obzirom na njegovu zakonsku narav i učinak prema trećoj osobi, kvalificira kao izvanugovorna obveza, mjerodavno pravo određuje se prema članku 26. ZMPP-a u vezi s Uredbom (EZ) br. 864/2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II). Prema općem pravilu te Uredbe mjerodavno je pravo države u kojoj nastaje šteta, a prema korektivnoj klauzuli primjenjuje se pravo države s očito užom vezom. U ovom predmetu šteta koju tužitelj obrazlaže sastoji se u umanjenju imovine hrvatskog dužnika iz koje se tužitelj želi namiriti, a odlučne poveznice su sjedište dužnika u Republici Hrvatskoj, nekretnine u Republici Hrvatskoj, hrvatske zemljišne knjige, hrvatski javnobilježnički oblik isprava i tužiteljeva tražbina koja se prema navodima tužbe ostvaruje u postupku pred hrvatskim sudom. Stoga i po toj kvalifikaciji mjerodavno je hrvatsko pravo.

24. Ako bi se, pak, za potrebe međunarodne nadležnosti slijedom predmeta K i F paulijanska tužba promatrala kroz ugovornu poveznicu s tražbinom koju vjerovnik želi zaštititi, zaključak o mjerodavnosti hrvatskog prava ostaje isti. Prema tvrdnjama tužitelja, njegova tražbina prema I. tuženiku proizlazi iz odnosa povezanog s nekretninama i poslovanjem I. tuženika u Republici Hrvatskoj, a pobijani ugovori sami sadrže snažne hrvatske poveznice, uključujući mjesto sklapanja odnosno ovjere, predmet ugovora i stvarnopravne učinke u hrvatskim zemljišnim knjigama. Stoga je za ocjenu osnovanosti paulijanskog zahtjeva mjerodavno hrvatsko pravo, osobito članci 66. do 71. ZOO-a.

25. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju postoji međunarodno obilježje spora, sudovi Republike Hrvatske međunarodno su nadležni te je za materijalnopravnu ocjenu zahtjeva mjerodavno hrvatsko pravo.

26. Nastavno valja ocijeniti stvarnu nadležnost ovog suda. Za tu ocjenu odlučne su odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP).

27. Prema članku 17. stavku 1. ZPP-a, sud se može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema članku 17. stavku 2. ZPP-a, u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema članku 288.a ZPP-a, kada je zakonom predviđeno da stranka može staviti prigovor dok se tuženik ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor može se staviti dok tuženik nije podnio odgovor na tužbu, odnosno, ako tužba nije dostavljena radi pisanog odgovora, dok tuženik na pripremnom ročištu ne iznese odgovor na tužbu.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Gr1-101/2017-2, Gr1- 426/2017-2, Gr1-330/2019-2 i Gr1-82/2021-2 polazi od toga da se stvarna nadležnost ustaljuje ako se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari bez pravodobnog prigovora stvarne nenadležnosti, odnosno da sud nakon toga ne može, osim kada je to zakonom izrijekom određeno, predmet ustupiti sudu druge vrste. Istodobno, u odluci Gr1-671/2016-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da je prigovor stvarne nenadležnosti istaknut u odgovoru na tužbu pravodoban i da u takvoj situaciji ne dolazi do ustaljenja nadležnosti suda pred kojim je postupak pokrenut.

29. U konkretnom slučaju II. tuženik je prigovor stvarne nenadležnosti izričito istaknuo u svom odgovoru na tužbu, i to prije podrednog očitovanja o drugim procesnim prigovorima i prije osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva. Taj je prigovor pravodoban u smislu članka 17. stavka 2. i članka 288.a ZPP-a.

30. Pritom nije odlučno to što I. tuženik u svom odgovoru na tužbu nije istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti. Naime, tužbeni zahtjev je, kako je već navedeno, postavljen kao paulijanska tužba iz članka 66. do 71. ZOO-a. Prema članku 69. stavku 2. ZOO-a tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija. Prema članku 201. ZPP -a, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima, oni se smatraju jednom parničnom strankom, tako da se, kad pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 1301/2022-2, upravo u predmetu pobijanja dužnikovih pravnih radnji, pozivom na članak 69. stavak 2. ZOO-a i članak 201. ZPP-a zauzeo stajalište da tuženici u takvom sporu imaju položaj nužnih i jedinstvenih suparničara, pa se učinak parnične radnje koju poduzmu pojedini tuženici proteže i na druge tuženike koji tu radnju nisu poduzeli. Prema tome, u postupku radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji dužnik i treća osoba u odnosu na koju je poduzeta pravna radnja imaju položaj nužnih, odnosno jedinstvenih suparničara, jer se spor zbog prirode pravnog odnosa može riješiti samo na jednak način prema svima njima (nužni suparničari su ujedno jedinstveni suparničari).

32. Slijedom navedenog, pravodobno istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti II. tuženika, kao treće osobe u odnosu na kupoprodajni ugovor, ima učinak i u odnosu na I. tuženika kao dužnika u tom istom paulijanskom zahtjevu. Neisticanje prigovora od strane I. tuženika ne može proizvesti štetan učinak za ostale jedinstvene suparničare niti može, protivno članku 201. ZPP-a, dovesti do toga da se u istom paulijanskom sporu pitanje stvarne nadležnosti različito ocjenjuje za različite tuženike. U odnosu na III. tuženika dodatno je odlučno i to da se on do donošenja ovog rješenja nije upustio u raspravljanje, pa ni s te osnove ne postoji prekluzija za odlučivanje o stvarnoj nenadležnosti.

33. Prema članku 33. ZPP-a sudovi u Republici Hrvatskoj u parničnom postupku sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom. Prema članku 34. stavku 2. ZPP-a, općinski sudovi u prvom stupnju sude u svim drugim sporovima iz članka 1. ZPP-a koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova. Prema članku 34.b ZPP-a, trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude samo u sporovima koji su tom odredbom posebno određeni.

34. U ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke iz članka 34.b točke 1. ZPP-a. Tužitelj je fizička osoba, a II. i III. tuženik također su fizičke osobe. U tužbi se ne navodi niti iz spisa proizlazi da bi tužitelj ili II. odnosno III. tuženik obavljali registriranu djelatnost i da bi spor bio u vezi s takvom registriranom djelatnošću. Okolnost da je I. tuženik trgovačko društvo sama po sebi nije dostatna za stvarnu nadležnost trgovačkog suda, jer se ne radi o sporu između pravnih osoba niti o sporu između pravne osobe i fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost u vezi s tom djelatnošću.

35. Predmet spora nije ni spor iz članka 34.b točaka 2. do 9. ZPP-a. Tužbeni zahtjev nije postavljen u povodu osnivanja, rada ili prestanka trgovačkog društva, niti u povodu raspolaganja članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu. Ne radi se o statusnom sporu, sporu iz stečaja, sporu iz prava društava, sporu u vezi s mjenicama ili čekovima, brodovima ili zrakoplovima, industrijskim vlasništvom ili drugim vrstama sporova koje zakon izričito stavlja u prvostupanjsku nadležnost trgovačkih sudova.

36. Za mjesnu nadležnost odlučno je da I. tuženik ima sjedište u [adresa], te da se nekretnine obuhvaćene tužbenim zahtjevom nalaze u k. o. [katastarska općina], na području [adresa], odnosno zemljišnoknjižno pri Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč - Parenzo. Prema Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj 67/18 i 21/22), Općinski sud u Pazinu nadležan je, među ostalim, za područje Općine Vrsar - Orsera i Grada Poreča - Parenzo. Stoga je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Pazinu.

37. Slijedom svega navedenog, budući da je riječ o sporu s međunarodnim elementom za koji su međunarodno nadležni sudovi Republike Hrvatske i za koji je mjerodavno hrvatsko pravo, ali se ne radi o sporu iz članka 34.b ZPP -a za koji bi bila propisana stvarna nadležnost trgovačkog suda, nego o građanskopravnom sporu iz članka 34. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke. Na temelju članka 21. i članka 23. ZPP-a, po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Pazinu, kako je odlučeno u točki II. izreke.

U Pazinu 30. travnja 2026.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- I. tuženiku,

- II. tuženiku po punomoćnici,

- po pravomoćnosti - Općinskom sudu u Pazinu, uz spis predmeta.