REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: Povrv-1782/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja KOSINUS d.o.o., Zagreb, Kolarićeva 8, OIB: 34413324638, kojeg zastupa punomoćnik Ante Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Reljkovićeva 6, protiv tuženika DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Šarušić, odvjetnik u Zagrebu, Baštijanova 2a, radi isplate, nakon 23. ožujka 2026. održane i zaključene, glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ante Knezovića i punomoćnice tuženika Petre Strujić, odvjetnice kod punomoćnika Maria Šarušića, 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, posl.broj: Ovrv-31992/2024 / UPP/OS-Ovrv-442/2024 od 08.05.2024., kojim je tuženiku DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naloženo da tužitelju KOSINUS d.o.o., OIB: 34413324638, Zagreb, Kolarićeva 8 namiri tražbinu u iznosu od 26.000,00 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 16.05.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim je tuženiku DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naloženo da tužitelju KOSINUS d.o.o., OIB: 34413324638, Zagreb, Kolarićeva 8 naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 892,50 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od 08.05.2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku osam dana.

II. Nalaže se tužitelju KOSINUS d.o.o., OIB: 34413324638, Zagreb, Kolarićeva 8 naknaditi tuženiku DB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove postupka u iznosu od 3.875,00 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi, poslovni broj Ovrv-31992/2024, UPP/OS-Ovrv-442/2024 od 8. svibnja 2024., javnog bilježnika Tihane Sudar u Zagrebu po prijedlogu ovrhovoditelja KOSINUS d.o.o., Zagreb, Kolarićeva 8, OIB: 34413324638 određena je ovrha na temelju vjerodostojne isprave, na novčanim sredstvima ovršenika ili za slučaj nemogućnosti te naplate, ovrha općenito na imovini ovršenika DB, radi namirenja tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 26.000,00 eur s pripadajućim zateznim kamatama, te nastalim troškovima ovršnog postupka u iznosu od 892,50 eur sa zateznim kamatama na te troškove od donošenja rješenja o ovrsi 8. svibnja 2024. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu (prigovoru) tuženik u cijelosti pobija rješenje javnog bilježnika navodeći da isto nije na zakonu osnovano, da ništa ne duguje tužitelju iz razloga što je cjelokupni iznos kupoprodajne cijene za automobil predao tadašnjem direktoru tužitelja, NB te da je nakon primopredaje kupovnine tuženik izvršio prijenos vlasništva automobila u javnim registrima.

3. Povodom prigovora ovršenika protiv rješenja o ovrsi sud je u skladu sa odredbom čl. 58. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12) stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha te je ukinuo provedene radnje i odlučio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3.1. Očitujući se u podnesku od 20. siječnja 2026. na prigovor tuženika tužitelj je naveo da je s tuženikom dogovorio kupoprodaju osobnog automobila VW GOLF 2.0 GTD, broj šasije [broj šasije], koji je bio u vlasništvu tužitelja, za iznos kupoprodajne cijene od 26.000,00 EUR, za koji iznos mu je tužitelj kao prodavatelj uredno izdao transakcijski račun broj 01-01-01 od 27. ožujka 2023. i pripadajuću uplatnicu uz račun.

Tužitelj nadalje navodi da mu tuženik do danas nije platio iznos kupoprodajne cijene od 26.000,00 EUR za predmetni automobil sukladno izdanom transakcijskom računu broj 01-01-01 od 27. travnja 2023., kao i da je u javnim očevidnicima MUP-a Republike Hrvatske istog dana 27. travnja 2023. izvršio prijenos vlasništva predmetnog osobnog automobila na svoje ime. Nadalje tužitelj navodi da je na temelju transakcijskog računa broj 01-01-01 od 27. travnja 2023. platio PDV u iznosu od 5.200,00 eur 10. travnja 2024.

Tužitelj ističe da mu je tuženik u obvezi platiti kupoprodajnu cijenu za predmetni osobni automobil, i to isključivo na poslovni račun tužitelja, a ne tadašnjem direktoru NB ili bilo kojoj drugoj osobi. Osim toga, tadašnji direktor NB nikada nije imao odobrenje niti suglasnost tužitelja da u ime tužitelja prima na ruke bilo kakve gotovinske uplate, a kamoli uplate na ime kupoprodajne cijene za predmetni osobni automobil koji je bio u vlasništvu tužitelja od 31. svibnja 2022. do 27. travnja 2023.

Zaključno tužitelj smatra da nije ni životno ni logično da bi bilo tko, pa tako ni tuženik, išao za time da u gotovini na ruke isplaćuje kupoprodajnu cijenu za vozilo od čak 26.000,00 EUR ako zna da kupuje vozilo od trgovačkog društva te ako mu je pritom jasno uručen transakcijski račun i uplatnica te da iz priloženih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prodao tuženiku predmetni osobni automobil za iznos kupoprodajne cijene od 26.000,00 EUR koju tuženik do danas nije podmirio.

3.2. U podnesku od 30. siječnja 2025. tuženik navodi da su direktor tužitelja NB u ime tužitelja i brat tuženika VB u ime tuženika, dogovorili cijenu i gotovinsko plaćanje za predmetni automobil te da su po tom dogovoru i postupili, kao i da je do primitka tužbe tuženik smatrao da je direktor tužitelja položio novce na račun tužitelja te naglašava da je tuženik novce predao NB kao direktoru i odgovornoj osobi tužitelja.

3.3. Očitujući se u podnesku od 27. veljače 2025. na te tuženikove navode, tužitelj ističe da je prilikom kupoprodaje predmetnog osobnog automobila tuženik bio upoznat s činjenicom da je automobil vlasništvo tužitelja koji je trgovačko društvo, odnosno da je tuženik znao da kupoprodajnu cijenu mora uplatiti isključivo na račun tužitelja najkasnije do 15. svibnja 2023. te da je račun izdao vlasnik i prokurist tužitelja EB. Zaključno navodi da s obzirom da tuženiku za uplatu kupoprodajne cijene nije izdan gotovinski račun, nego transakcijski račun s pripadajućom uplatnicom, a temeljem kojeg transakcijskog računa je tuženik izvršio prijenos vlasništva predmetnog osobnog automobila na svoje ime, tuženik je nedvojbeno znao da iznos kupoprodajne cijene tužitelju može platiti isključivo na poslovni račun izdavatelja računa tj. ovdje tužitelja, a što isti do danas nije učinio te su neosnovane i bez ikakvog pravnog učinka tvrdnje tuženika da je iznos kupoprodajne cijene navodno u gotovini na ruke predao tadašnjem direktoru tužitelja NB.

3.4. Podneskom od 11. ožujka 2025. tuženik navodi da je za kupnju automobila od tužitelja ovlastio svog brata koji je komunicirao sa direktorom tužitelja te da je sukladno uputi i traženju direktora tužitelja, bratu tuženika donio gotovinu te mu je predao, a zauzvrat je dobio automobil koji je onda uredno prijavio i registrirao. Ističe da je kupoprodaja sklopljena kada su se stranke usuglasile oko zakonom propisanih bitnih elemenata kupoprodaje, a to su predmet i cijena.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u citirano rješenje o ovrsi, račun broj 01-01-01 od 27. travnja 2023. (list 7 i 41 spisa), potvrda o izvršenom uvidu u podatke MUP-a o adresi prebivališta, boravišta ili drugom prijavljenom mjestu za tuženika (list 8 spisa), uplatnica uz transakcijski račun, (list 42 spisa), otvorene stavke tužitelja (list 43 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu (list 44 spisa), Uvjerenje o vlasništvu vozila VW GOLF 2.0 GTD broj šasije [broj šasije], Klasa: 034-03/23- 01/1146 od 11. listopada 2023. (list 45 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem vlasnika i prokurista tužitelja EB (Iist 62-63 spisa), saslušanjem svjedoka NB (list 63-65 spisa) te svjedoka VB (list 65 spisa).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu 26.000,00 eur kupoprodajne cijene vozila u vlasništvu tužitelja na temelju izdanog transakcijskog računa broj 01-01- 01 od 27. travnja 2023. s dospijećem 15. svibnja 2023.

7. Nije sporno da je zaposlenik tužitelja NB prodao tuženiku osobno vozilo VW GOLF 2.0 GTD u vlasništvu tužitelja, te da mu je tuženik kupoprodajnu cijenu isplatio u gotovini, a on je tuženiku predao vozilo u posjed i tuženik je nakon prijenosa vlasništva vozila na svoje ime to isto vozilo otuđio trećoj osobi.

8. Sporno je je li zaposlenik i tada direktor tužitelja, NB, s vlasnikom i prokuristom tužitelja, EB, imao dogovor da predmetno osobno vozilo marke GOLF proda i to za gotovinu te da zadrži kupoprodajnu cijenu, je li tuženik isplatio NB cijenu vrijednosti vozila od 26.000,00 eur na koji iznos je tužitelj za prodaju vozila izdao transakcijski račun s uplatnicom, te je li tuženik u obvezi platiti tužitelju tržišnu cijenu vozila u iznosu od 26.000,00 eur, nakon što je vozilo tužitelja tuženik kupio od NB kojem je isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu, te potom vlasništvo vozila prenio u javnim očevidnicima na svoje ime i konačno vozilo otuđio trećoj osobi.

9. Iz iskaza vlasnika i prokurista tužitelja, EB, predmetno vozilo marke Golf koristio njegov tadašnji zaposlenik NB oko godinu dana i to za dolazak i odlazak s posla. Kada je primijetio da on više ne dolazi s tim vozilom na posao i pitao ga za razlog odgovorio mu je da je vozilo kod automehaničara, da ima nekih problema. a na isto pitanje nakon nekog vremena priznao mu je da je vozilo prodao izvjesnom DB za cijenu od 18.000,00 EUR i da mu je on taj iznos predao u gotovini. NB je rekao da nije smio prodati vozilo i ne za tu cijenu, jer je to vozilo tada vrijedilo 26.000,00 EUR, kao i da se sada vozilo mora isknjižiti iz imovine tužitelja, a i da kupoprodajna cijena mora biti isplaćena na račun. Tako je izdao račun na iznos od 26.000,00 EUR na ime DB kao kupca vozila, a nakon što mu je NB dao njegove podatke, DB je nazvao i objasnio mu što je problem, na što je ovaj rekao da on s tim nema ništa, da je vozilo kupio i za njega dao novce, odnosno gotovinu, nakon čega je tražio NB da mu plati vrijednost vozila, odnosno 26.000,00 EUR, ali on je rekao da on nema novaca, a isto tako je saznao da je gotovinu od prodaje vozila NB potrošio na svoje osobne potrebe. Prema njegovom saznanju DB je predmetno vozilo prodao odmah dalje, pa on pretpostavlja da je znao da to vozilo vrijedi više i da je razliku cijene zadržao za sebe nakon što ga je prodao za veći iznos od onog za koji ga je kupio od NB. Taj slučaj nije prijavio policiji jer mu je tako savjetovano, a tko mu je to rekao, ne može se sjetiti. On je morao platiti PDV za to vozilo koje više nije bilo u vlasništvu firme i to u iznosu od 5.000,00 EUR, pa kada je vidio da to sve neće moći riješiti mirnim putem, obratio sam se odvjetniku koji je podnio ovu tužbu. Iskazao je i da je NB kod tužitelja bio zaposlen oko pet godina, bio je dobar radnik i u njega je imao je povjerenja, pa je zadnju godinu ili godinu i pol bio i direktor tužitelja do ovog događanja s vozilom, ali ga je zadržao na poslu jer bi u protivnom morao zatvoriti poslovnicu u kojoj je on radio. Nakon toga, a dok je vlasnik tužitelja EB bio na godišnjem odmoru, NB zloupotrijebio je pečat firme i u svojstvu direktora, iako to više nije bio, potpisao je dokument na temelju kojeg je s računa tužitelja uzeo 15.000,00 EUR, zbog čega protiv njega podnio kaznenu prijavu i nakon toga s njim nije imao kontakta jer se više nije vraćao na posao. Novac od prodaje vozila nije nikada fizički vidio već mu je to tako samo ispričao NB. Iskazao je i da tužitelj nikada prije, a niti kasnije, nije prodavao vozilo za gotovinu već samo putem računa. Protiv NB radi ovog događaja s prodajom vozila nije pokrenuo kazneni niti drugi postupak.

9.1. Iz iskaza EB jasno proizlazi da između njega kao vlasnika i prokurista tužitelja i tuženika, nije bilo nikakvog dogovora o prodaji predmetnog vozila, već da je NB, tadašnji direktor tužitelja, zloupotrebom povjerenja EB, bez njegovog znanja i dopuštenja, vozilo prodao tuženiku za gotovinu u daleko manjem iznosu od tržišne vrijednosti vozila i da je taj iznos NB zadržao za sebe te potrošio za svoje potrebe. NB i dalje je ostao zaposlenik tužitelja jer tužitelj nije imao drugu osobu za tu poslovnicu, ali više nije bio direktor, kada je u odsutnosti EB i zloupotrebom pečata tužitelja NB potpisao dokument na temelju kojeg je s računa tužitelja uzeo 15.000,00 EUR, zbog čega je protiv njega EB podnio kaznenu prijavu i nakon toga sa NB nije imao kontakta, jer se više nije vraćao na posao. Nakon što mu je NB dao podatke tuženika, EB je izdao račun na iznos od 26.000,00 EUR na ime DB kao kupca vozila, nazvao ga i objasnio mu što je problem, na što je tuženik rekao da on s tim nema ništa, da je vozilo kupio i za njega dao novce, odnosno gotovinu. EB je tražio NB da mu plati vrijednost vozila, odnosno 26.000,00 EUR, ali mu je rekao da on nema novaca, a isto tako je saznao da je gotovinu od prodaje vozila NB potrošio na svoje osobne potrebe.

10. Iz iskaza NB proizlazi da je vozilo prodao u dogovoru sa EB i da je od knjigovodstvenog servisa dobio fakturu s obilježjima vozila za njegovu prodaju na iznos od 26.000,00 eur, s time da nije razgovarao sa EB kako će plaćanje biti izvršeno, na račun ili u gotovini, već mu je samo rekao da vozilo proda. Iskazao je i da je prije prodaje on to vozilo koristio i za to plaćao naknadu EB 500,00 eur mjesečno u gotovini kroz dvije godine ili po njegovom izračunu 15.000,00 eur. Bratu tuženika, VB dao je račun za prodaju vozila, a ovaj mu je na ruke za vozilo platio kupoprodajnu cijenu od 26.000,00 eura s kojim iznosom on je raspolagao po odobrenju EB, koji mu je rekao da je ionako uložio u njega (NB). Nije pitao EB što će biti s knjigovodstvenim stanjem tužitelja vezano za izdanu fakturu na taj iznos, niti mu je bilo što rekao, već ga je 3-6 mjeseci nakon prodaje vozila, bez obrazloženja, EB maknuo s mjesta direktora tužitelja. Nakon što je prestao biti direktor tužitelja s računa tužitelja u Addiko banci podigao je iznos od 15.000,00 EUR, i to sve u dogovoru sa EB. Taj iznos ostavio je u lokalu u sefu i nije nikada bio pozvan od strane policije na razgovor vezano uz te novce niti ima saznanja da se protiv njega vodi bilo kakav kazneni postupak. Na kraju iskaza svjedok NB je naveo da je za iznos od 26.000,00 EUR dobiven prodajom Golfa, na ime tužitelja kupio vozilo marke Audi 5, koje vozilo je koštalo nešto manje.

11. Prvenstveno valja primijetiti da su činjenični navodi tužitelja o okolnostima prodaje predmetnog vozila koje je iznio tijekom postupka nepodudarni s iskazom vlasnika tužitelja EB. Tako se iz navoda podneska tužitelja od 20. siječnja 2025. da zaključiti da je između tužitelja i tuženika postojao dogovor o kupoprodaji predmetnog vozila za iznos od 26.000,00 eur, da je nakon postignutog dogovora o tome tužitelj izdao tuženiku transakcijski račun od 27. travnja 2023. s uplatnicom na temelju kojeg je tuženik isti dan prenio vlasništvo vozila na svoje ime, a tužitelju nije nikada na račun uplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu iako se obvezao istu uplatiti do 15. svibnja 2023.

11.1. Iskazi vlasnika tužitelja i svjedoka NB uglavnom su nepodudarni, posebno o tome je li NB krenuo u prodaju vozila u dogovoru s EB i s transakcijskim računom s uplatnicom ili je NB odlučio vozilo prodati i prodao ga bez znanja i suglasnosti EB koji je nakon dulje vremena uopće shvatio da NB s tim vozilom ne dolazi na posao i ovaj mu priznao da je vozilo prodao tuženiku, je li kupoprodajna cijena vozila trebala biti isplaćena u gotovini NB koju je u dogovoru sa EB trebao zadržati za sebe ili ju je kupac trebao uplatiti na račun tužitelja, sud ih iz tog razloga nije prihvatio kao ni iskaz NB kao nedosljedan i kontradiktoran u dijelu da je za nešto manji iznos od dobivene prodajne cijene u ime tužitelja kupio vozio marke Audi.

11. 2. Međutim, iz oba iskaza nedvojbeno proizlazi da je NB prodao vozilo u vlasništvu tužitelja u vrijeme kada je on bio direktor i za to ovlaštena osoba tužitelja, da je vozilo prodao tuženiku koji mu je za vozilo cijenu platio u gotovini i da je iznos od prodaje vozila NB zadržao za sebe, a u kojem dijelu ih je sud kao odlučne i podudarne prihvatio. Iz njihovih podudarnih iskaza također proizlazi da nikakvih kontakata i dogovora oko prodaje i cijene vozila nije bilo između EB i tuženika DB, dakle da između njih nije postojao obvezni odnos kupoprodaje vozila.

11.3. Iz iskaza svjedoka VB, brata tuženika, proizlazi da je vozilo marke Golf kupio od NB **.**.2023., nakon što mu je u kafiću u Dubravi pristupio poznanik PB i pitao ga je li zainteresiran za kupnju Golfa. Odgovorio mu je potvrdno i on ga je upoznao sa NB. PB mu je rekao nekakve značajke vozila, da se radi o Golfu GTD, godina proizvodnje 2017., te mu je rekao cijenu 26.000-27.000,00 EUR okvirno. Kupac vozila je njegov brat DB, ali su to kupili zajedničkim novcima, pa ugovor glasi na njegovog brata i vozilo je bilo prijavljeno na njegovo ime kao vlasnika. NB je donio račun, odnosno knjigovodstvenu fakturu za vozilo na kojoj je pisala cijena vozila od 26.000,00 EUR i znao je da je vozilo u vlasništvu tvrtke Kosinus, ali je isto tako provjerio da je NB direktor te tvrtke i tako se i predstavio. O tome kako će vozilo biti plaćeno nisu razgovarali do trenutka kada mu je on ponudio gotovinu i to je bilo 26.000,00 EUR. Vozilo je koristio jedno vrijeme, ali je negdje nakon 3 mjeseca bio kvar na "getribi", otišao je mehatronik i vozilo je prodao dalje. Taj kvar je bio prisutan i prije, ali ne u tom obliku i on ga je nakon kupnje uspio osposobiti za vožnju, odnosno otkloniti kvar, a nakon 3 mjeseca to je postao problem i prodao ga je, odnosno njegov brat koji je bio u prometnoj dozvoli vlasnik ali se ne sijeća komu je vozilo prodao. On sve poslove za tuženika obavlja s obzirom da je tuženik profesionalni nogometaš i vrlo rijetko je u Hrvatskoj. Iskazao je i da ga je EB nazvao nakon godinu dana od kupnje vozila od NB i rekao mu da će ga tužiti za ovaj auto jer da auto nije plaćen, odnosno tražio ga da auto plati, što on smatra dvostrukim plaćanjem auta, te mu je EB rekao da će ga u protivnom tužiti.

12. Tako iz iskaza svjedoka VB također proizlazi da je u ime svog brata, ovdje tuženika, sa NB pregovarao o kupoprodaji vozila i s njim istu realizirao na način da mu je NB prodao vozilo uz fakturu za vozilo na iznos od 26.000,00 eur, a on je NB taj iznos platio u gotovini, da bi ga po proteku godine dana od toga EB nazvao i tražio da i njemu plati vozilo.

13. U konkretnom slučaju tužitelj tužbenim zahtjevom tužitelj traži obvezati tuženika da kupoprodajnu cijenu predmetnog vozila u iznosu od 26.000,00 eur s pripadajućim zateznim kamatama plati tužitelju na njegov poslovni račun šti tužitelj nije učinio.

14. Odredbom čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) propisano je da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.

15. Na navode tužitelja valja reći da osim što je prema iskazu vlasnika tužitelja EB transakcijski račun za uplatu kupoprodajne cijene predmetnog vozila tužitelj izdao tuženiku naknadno, odnosno nakon što je NB s tuženikom dogovorio uvjete prodaje vozila, preuzeo kupoprodajnu cijenu u gotovini i predao vozilo u posjed tužitelju, da je obveze kupoprodaje pokretnine, vozila tužitelja, nastala i ispunjena je prije izdavanja transakcijskog računa, odnosno tuženik je svoju obvezu kao kupac ispunio isplatom kupoprodajne cijene MB.

15.1. Iz priložene preslike računa 01-01-01 od 27. travnja 2024. ne može se utvrditi je li riječ o računu o kojem su iskazivali svjedoci NB i VB, kojim su raspolagali prilikom kupoprodaje vozila ili je riječ o računu koji je prema iskazu vlasnika tužitelja EB tužitelj izdao na ime DB nakon što je saznao da je NB vozilo već prodao. Stoga ovaj sud tužiteljevu tvrdnju da je kupac vozila prema spomenutom računu trebao uplatiti cijenu vozila na račun tužitelja, a ne na ruke NB u gotovini, nije našao dokazanom.

16. Stoga na temelju izloženih činjeničnih utvrđenja, valja zaključiti, sve i da nije postojao dogovor između tužitelja i NB da ovaj proda vozilo u vlasništvu tužitelja i zadrži kupoprodajnu cijenu koju mu je isplatio tuženik u iznosu od 26.000,00 eur, tuženik prilikom kupoprodaje nije imao razloga sumnjati da je NB u svojstvu direktora ovlaštena osoba tužitelja za prodaju vozila i isplatiti mu kupoprodajnu cijenu, čime je tuženik je prema tužitelju u cijelosti ispunio svoju obvezu prema, što znači da tužitelj isplatu tog iznosa ako nije uplaćen na račun tužitelja, može zahtijevati od NB, a ne od tuženika. To posebno što je prema tvrdnji vlasnika tužitelja transakciji račun izdao tuženiku tek nakon što je tužitelj saznao za prodaju vozila.

17. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 65. st. 1. ZOO u vezi čl. 219. i čl. 221. a, te čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) valjalo je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, te odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18. Sud nije našao potrebnim ponovno pozivati tuženika radi saslušanja, budući da iz iskaza svjedoka NB i VB, brata tuženika isti niti nema neposrednih saznanja o okolnostima ovog posla kupoprodaje, jer ga je u tome zastupao brat VB, koji je o tome iskazivao.

19. Odluka o troškovima postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 dalje: Tarifa).

20. Troškovi zastupanja tuženika po ovlaštenom punomoćniku – odvjetniku priznati su za sastav odgovora na tužbu (prigovora) prema Tbr. 8/1 250 bodova, pristup na tri ročišta 2.4.2025., 9.9.2025. i 23.3.2026. prema Tbr. 9/1 250 bodova za svako, za sastava dva podneska 30.1.2025. i 11.3.2025.prema Tbr. 8/1 250 bodova za svaki i za sastav podneska 4.9.2025. i 27.2.2026. prema Tbr. 8/3 25 bodova za svaki, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 3.100,00 eur uvećan za 25% PDV u iznosu od 775,00 eur, ili ukupno 3.875,00 eur.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku