REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Pn-1576/25-56

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Marku Duku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici u Zagrebu, Berislavićeva 12, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u pun. tužitelja i tuženika,30. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za ispravkom zapisnika sa s ročišta za glavnu raspravu održanom u ovom postupku dana 18. 03.2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se, kao neosnovan, dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju iznos od 95.480,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva ODO u Zagrebu od 21.siječnja 2013. pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena.

Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.",

u odnosu na uvjete boravka podnositelja ustavne tužbe – ovdje tužitelja – u kaznionici u Glini.

II/ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u visini od € 1395,21, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 26. travnja 2013. navodi kako se nalazi na izdržavanju kazne zatvora temeljem presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-66/07 od 23. travnja 2008., a na izdržavanje kazne zatvora upućen je rješenjem istog suda poslovni broj IKI-100/09 od 26. lipnja 2009. Tužitelj je od 27. srpnja 2009. do 29. kolovoza 2009. bio u Zatvoru u Zagrebu, nakon čega je premješten u Kaznionicu u Glini. Tužitelj kaznu zavora izdržava u ponižavajućim uvjetima koji su protivni odredbama Ustava Republike Hrvatske, odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora, kao i CPT Standardima Vijeća Europe.

Temeljno pravo zatvorenika je pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i potrebnim zdravstvenim standardima. U Zatvoru u Zagrebu tužitelj je boravio u potpuno neprihvatljivim uvjetima, jer je boravio u sobi neadekvatne veličine od približno 20 m2, u kojoj je bio smješten sa još 7 zatvorenika. U sobi se nalazio sanitarni čvor koji od ostatka prostora za prebivanje nije bio potpuno odijeljen, bez adekvatne ventilacije, što je boravak u prostoru činilo nepodnošljivim, a ujedno je i ometalo privatnost osoba smještenih u toj prostoriji. U istoj sobi posluživana je i hrana čije je konzumiranje, radi nedostatka prostora i nedostatne ventilacije iz sanitarnog čvora, bilo vrlo neprimjereno, s time da ta hrana nije odgovarala zdravstvenim i prehrambenim standardima, a cijene proizvoda u kantini bile su previsoke i nerealne. Higijenski uvjeti su bili vrlo loši. Tuširanje je bilo dozvoljeno tek jednom tjedno u trajanju od 5 minuta četiri do pet zatvorenika istovremeno, a u ostalo vrijeme zatvorenici su se tuširali improvizirano iz plastičnih boca nad čučavcem u sobi. Zavor ne onemogućava u dovoljnoj mjeri higijenske potrepštine, a pranje rublja dozvoljeno je tek svaka dva tjedna. Boravak na otvorenom moguć je u trajanju od 2 sata dnevno, što je uzimajući u obzir druge nepovoljne uvjete i više nego nedostatno. Kontakti s osobama izvan zatvora vrlo su otežani, prvenstveno radi duljine dopuštenih kontakata i procedure koja se odnose na posjetitelje. Ljeti je u sobi nepodnošljivo vruće, a zimi je grijanje nedostatno. Osvijetljenost je u sobi vrlo slaba, pa su po cijeli dan u sobi uključene neonske lampe, što uzrokuje glavobolje i zbog čega je tužitelju oslabio vid. Na odjelu na kojem je tužitelj boravio nema tv sale niti druge prostorije u kojoj bi zatvorenici mogli provoditi slobodno vrijeme, a ne postoji niti mogućost edukacije, neke druge aktivnosti ili radionice. Kvaliteta i dostupnost zdravstvene zaštite svedena je na najmanju moguću razinu.

Tužitelj je 29. kolovoza 2008. upućen na izdržavanje kazne zatvora u Kaznionici u Glini u kojoj je boravio u sobi površine 19 m2, koju je dijelio sa još 7 zatvorenika. U sobi se nalazio čučavac bez adekvatne ventilacije, a sanitarni čvor u hodniku, koji se sastojao od tri tuša, koristilo je sveukupno 40 zatvorenika, što je u potpunosti neprihvatljivo. Nakon toga tužitelj je premješten na II. odjel, u sobu površine 20 m2, u kojoj je boravio sa još 7 zatvorenika. Sanitarni čvor sastojao se od 4 čučavca i 5 tuševa, od kojih često nekoliko njih nije bilo ispravno, a koristilo ih je 70 zatvorenika, pa je osobnu higijenu bilo gotovo nemoguće održavati. Tim više što je topla voda bila dostupna tek nekoliko sati dnevno. Nakon toga tužitelj je premješten na III odjel u sobu površine 23 m2, gdje je boravio sa još 5 zatvorenika, da bi potom bio premješten na IV odjel u sobu površine 23 m2, u kojoj se nalazi zajedno sa još 3 zatvorenika i po kojoj se sobi, obzirom na sav inventar koji se nalazi u sobi, zatvorenici ne mogu normalno kretati.

U sobama u kojima je tužitelj boravio nije bilo dovoljno svježeg zraka i prirodne svjetlosti, a sanitarni čvor bio je bez potrebne ventilacije i izvedbe koja ne omogućava privatnost, čime je u znatnoj mjeri otežan humani boravak u prostorijama zatvora. Krajnje neprihvatljivi uvjeti smještaja utjecali su na tužiteljevo zdravstveno stanje, a kvaliteta i dostupnost zdravstvene zaštite u kaznionici je svedena na najmanju moguću razinu. Hrana koja se služi ne udovoljava prehrambenim i zdravstvenim standardima, a zbog velikog broja ljudi i nedostatka potrebnih sredstava za održavanje higijene svakodnevni boravak u kaznionici vrlo je otežan. U kaznionici se pravilno ne provodi niti sam program izvršavanja kazne zatvora obzirom na to da se zatvorenike ne priprema za izlazak iz zatvora. Tužitelju je izrečena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja se nije uopće ili nije pravilno izvršavala, a tužitelj je u nekoliko navrata neosnovano stegovno kažnjavan. Kaznionica ne omogućuje ostvarenje prava na rad, prava na sportske aktivnosti, druženja, pristup biblioteci kao ni ostvarenje prava na izobrazbu. Sve navedeno potkrijepljeno je Izvješćima pučkog pravobranitelja za 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu u dijelu koji se odnose na osobe lišene slobode.

Slijedom navedenog, tužitelju su teško povrijeđena prava zajamčena Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom o standardima smještaja i prehrani zatvorenika, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Standardima koje je donio Europski odbor za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), kojih se tuženik, kao potpisnik Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Europske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, dužan podržavati. Izdržavanje kazne zatvora u uvjetima koji ne odgovaraju propisanim standardima dovodi i do povrede ustavnog prava predviđenog odredbom čl. 23. st. 1. te čl. 25. st. 1. Ustava RH.

Tužitelj je, radi zaštite prava koja mu pripadaju po samom Zakonu, uputio zahtjev za sudsku zaštitu, međutim rješenjem suca za izvršenje njegov je zahtjev odbijen kao neosnovan, što ukazuje na neučinkovitost ovog sustava sudske zaštite, jer odluke suca izvršenja ne odgovaraju stvarnom stanju niti utvrđenjima Pučkog pravobranitelja.

Tužitelj se 21. siječnja 2013. obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, pa kako je taj zahtjev tužitelja odbijen, tužitelj ovom tužbom traži isplatu pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, koje pravo mu je povrijeđeno kroz povredu prava na tjelesni, psihički i duševni integritet te povredu prava na dostojanstvo. Kako je tužitelj do dana podnošenja tužbe u zatvoru proveo ukupno 1364 dana, to od tuženika potražuje naknadu štete u iznosu od 95.480,00 kn (70,00 kn po svakom danu) s pripadajućim zateznim kamatama od 21. siječnja 2013. do isplate.

Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, osporivši činjenične navode tužbe o nečovječnom postupanju zbog prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika. Tuženik je ujedno istaknuo i prigovor zastare potraživanja naknade štete za razdoblje prije 21. siječnja 2010. obzirom na propisani zastarni rok od tri godine te činjenicu da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 21. siječnja 2013. Tuženik ističe kako su prostorije u kojima je tužitelj boravio bile čiste, suhe, opremljene dnevnim i umjetnim svjetlom koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid. U odnosu na tužitelja bili su ispunjeni svi uvjeti koji se odnose na osobnu higijenu, opremljenost zatvora sanitarnim uređajima za zadovoljenje fizioloških potreba, a hrana koja se zatvorenicima poslužuje odgovara prehrambenim i zdravstvenim standardima. Zatvorenicima su osigurana tri obroka dnevno najmanje kalorične vrijednosti od 3000 kcal dnevno, a sastav i hranidbenu vrijednost nadzire liječnik. U sobama se nalaze stol sa dvije klupe i još stolica prema potrebama, dok za konzumiranje hrane zatvorenik ima na raspolaganju 30 minuta, a za ručak jedan sat prema dnevnom rasporedu jer ne postoji blagovaonica. U zatvoru u Zagrebu unutar soba postoji sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom, a zatvorenicima je stalno dostupna hladna i topla voda za održavanje osobne higijene. Sobe imaju četiri prozora koji se mogu otvarati. Dezinsekcija objekta vrši s najmanje 4 puta godišnje, a deratizacija 2 puta godišnje. Kupanje je zatvorenicima omogućeno jednom tjedno, ljeti dva puta tjedno, a radno angažiranim zatvorenicima svakodnevno. Čistoća rublja, posteljine i odjeće zatvorenika obavlja se u zatvorskoj praonici svakih 15 dana. Zatvorenicima se omogućavaju potrepštine za održavanje osobne higijene i higijene soba. Zatvorenicima je omogućen svakodnevni boravak na svježem zraku u trajanju od najmanje dva sata dnevno, a svakodnevno je omogućen i odlazak zatvorskom liječniku. Stoga su navodi tužitelja koji se odnose neadekvatnu higijenu, hranu i uvjete smještaja netočni. Naime, neadekvatan smještaj na koji tužitelj upućuje posljedica je starosti zgrade i njezine prenapučenosti obzirom na povećani broj zatvorenika u odnosu na infrastrukturu, koji nedostatak se nadoknađuje zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi. Naime, prava zatvorenika smještajem u prostoru koji ne zadovoljava u potpunosti kvadraturu propisanu odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora nisu time ciljano i namjerno uskraćena, već su posljedica objektivne okolnosti prekapacitiranosti zavora. Međutim, taj se nedostatak otklanja na način da se tužitelju, kao i drugim zatvorenicima, omogućava boravak na svježem zraku u trajanju od minimalno dva sata dnevno, a zbog toga sama soba (ćelija) nije zaključana 24 sata, već se tijekom dana zatvorenici unutar odjela mogu slobodno kretati.

Što se tiče boravka tužitelja u Kaznionici u Glini, tuženik smatra kako su navodi tužbe i u tom dijelu neosnovani. Naime, uvjeti smještaja propisani odredbom čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ostvareni su dovršenjem izgradnje i opremanjem novog smještajnog objekta Kaznionice u Glini na način da su sobe prostrane, suhe i čiste, sanitarni čvorovi opremljeni su kromiranim WC školjkama i umivaonicima za koje nije predviđena niti moguća ugradnja daske sa poklopcem osim u sobama za invalide. Svi smještajni kapaciteti ove kaznionice odgovaraju propisanim standardima smještaja, soba je 24 sata dnevno otključana, zatvorenicima je omogućen boravak i korištenje tv sale, sanitarni čvorovi i kupaonice su adaptirani, a tople vode za tuširanje uvijek ima dovoljno. Od kolovoza do prosinca 2011. tužitelj je bio smješten u velikoj sobi u novom objektu površine 20 m2, koja soba je opremljena sa tri kreveta na kat, ugrađenim ormarom, stolom i stolicama, podnim grijanjem, ventilacijskim grijanjem i hlađenjem, a opremljena je i sa sanitarnim čvorom koji je u potpunosti odvojen od ostatka sobe kliznim vratima. Nakon toga tužitelj je smješten u uređen i opremom opskrbljen objekt u kojem je svaka soba veličine 25 m2, sa potpuno odvojenim samostalnim sanitarnim čvorom, u kojim sobama boravi najviše po petero zatvorenika, pri čemu zgrada ima dva prostrana dnevna boravka i vlastito šetalište opremljeno teretanom i stolnim nogometom.

Navodi tužitelja o neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti nisu točni obzirom da je tužitelju omogućeno uzimanje propisane terapije, a omogućen mu je i posjet zatvorskom liječniku opće medicine, kao i liječniku specijalisti te stomatologu. Zatvorenicima se osigurava čista odjeća i rublje, toaletni pribor, pribor za održavanje higijene soba, dostupna im je cijelo vrijeme topla i hladna voda, obavljanje fizioloških potreba omogućeno mu je u čistim i primjerenim uvjetima, osigurana je privatnost svakog zatvorenika, pa tužitelj ni na koji način nije bio izložen nečovječnom postupanju niti mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo samom činjenicom prenapučenosti zatvora. Naime, osim nesporne činjenice prekapacitiranosti zatvora i objektivne nemogućnosti da se u svakom slučaju osigura propisana kvadratura i kubikaža ćelije, svi drugi zatvorski uvjeti osiguravaju se u skladu s odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, kao i u skladu s odredbama Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika.

Tuženik smatra, uvažavajući sve prethodne okolnosti, da duševna bol koju tužitelj navodno trpi zbog nedovoljnog prostora zatvorskih ćelija ne prelazi onaj neizbježni element trpljena ili poniženja koji je povezan sa oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode. Sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora ćelije ne predstavlja oblik poniženja niti nečovječnog postupanja od strane tuženika prema tužitelju kojim bi bilo povrijeđeno pravo tužitelja na život primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima jer je omogućavanjem slobode kretanja tužitelju tijekom dana nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici, pa je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete s traženog osnova u cijelosti neosnovan i neutemeljen. Tuženik stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti odbiti kao neosnovan, uz napomenu da tužitelj kao zatvorenik ne može očekivati da u zatvoru ostvaruje životne uvjete koje bi imao da se nalazi na slobodi budući je smisao zatvora ograničenje slobode zatvorenika, pa time i drugih prava koja uz to nužno bivaju ograničena. Iznesena subjektivna percepcija tužitelja je nerealna u dijelu u kojem se navodi postojanje povrede prava osobnosti, jer je ista uvjetovana činjenicom ograničenja slobode u uvjetima služenja zatvorske kazne.

Očitujući se na navode odgovora na tužbu, posebice istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete za razdoblje prije 21. siječnja 2010., tužitelj ističe kako zastara u konkretnom slučaju počinje teći tek po dovršetku trajnog stanja povrijeđenog prava osobnosti na koju povredu tužitelj ukazuje u tužbi, uz napomenu da većina zatvorenika ne raspolaže pravnim znanjem, a u zatvoru im nije osigurana stručna pravna pomoć niti obrazovanje u tom pravcu. U svakom slučaju, tužitelj upućuje i na objektivni zastarni rok tražbine naknade štete prema kojem ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-66/07 od 23. travnja 2008. (list 13 spisa), rješenje Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj IKI-100/09 od 26. lipnja 2009. (list 14 spisa), rješenje Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2012. (list 15 spisa), žalbu tužitelja na rješenje Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2012. (list 16 spisa), rješenje Županijskog suda u Sisku od 30. studenog 2012. (list 17 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 18-20 spisa), odgovor ODO u Zagrebu na zahtjev za mirno rješenje spora (list 21-23 spisa), očitovanje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav Kaznionici u Glini (list 30–31 spisa), sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (list 36-43, 161-167, 178-182, 217-224 spisa), sudsku praksu općinskih sudova u RH (lis 44-54, 94-108, 129-131, 136-139, 198-216, 225-230 spisa), izvješća Pučkog pravobranitelja (list 55-83 spisa), zapisnik s uviđaja na licu mjesta u Zatvoru u Zagrebu iz ovosudnog spisa poslovni broj Pn-3920/12 (list 86-87 spisa), pritužbu tužitelja (list 88–90 spisa), osobnik tužitelja iz Kaznionice u Glini (list 111 spisa), sudsku praksu županijskih sudova u RH (list 117-122, 194-197 spisa), osobnik tužitelja iz Zatvora u Zagrebu (list 124-126 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IS (list 132-135 spisa), KS (list 140- 142 spisa), CSM (148-149 spisa), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka FS dan za potrebe ovosudnog predmeta Pn-3920/12 (list 151 spisa), izvršen je uvid u izvješće Ustavnog suda RH od 12. lipnja 2014. o uvjetima života u zatvorima (list 168-173 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka DS (list 175 spisa) i ŠS (list 176 spisa) te tužitelja kao stranke (list 190-192 spisa). U ponovljenom postupu nisu izvođeni nikakvi dokazi jer ih tužitelj nije niti predložio.

Svi izvedeni dokazi cijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), a sud po provedenom dokaznom postupku opet utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama nije sporno da je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-66/07 od 23. travnja 2008. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, koja je u odluci o sigurnosnoj mjeri preinačena presudom Vrhovnog suda RH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, nakon čega je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj IKI-100/09 od 26. lipnja 2009. upućen na izdržavanje pravomoćne jedinstvene kazne zatvora, tako da je od 27. srpnja 2009. do 29. kolovoza 2009. bio na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu, nakon čega je premješten u Kaznionicu u Glini.

U ovom postupku – koji je vođen sukladno odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III- 4559/2022, U-III-4650/22 od 13. srpnja 2023. godine, raspravljalo se samo o "uvjetima boravka podnositelja u kaznionici u Glini" – l. 339 spisa, s obzirom da točno takva opisna formulacija proizlazi iz izreke navedene odluke Ustavnog suda, bez navođenja ičega drugog u procesnom smislu.

Među strankama je sporno je li tužitelj kaznu zatvora izdržavao u ponižavajućim uvjetima koji se protive odredbama Ustava RH, Zakona o izvršavanju kazne zatvora te CPT Standardima Vijeća Europe.

Stoga je predmet ovog postupka isključivo utvrđenje uvjeta boravka tužitelja u kaznionici u Glini i ništa drugo. Tužitelj je nakon 29. kolovoza 2009. u bio u kaznionici u Glini. Ustavni sud smatra, da taj dio tužbenog zahtjeva nije obuhvaćen zastarom p da treba u odnosu na isti, vezano za povredu prava zajamčenih Ustavom što čl. 23/1 do 25/1 utvrditi točne površine prostorija i razdoblja u kojima je on boravio jer da to nije utvrđeno. (l. 358).

Prema izvješću Uprave za zatvorski sustav, kaznionice u Glini, tužitelj je po dolasku u tu Kaznionicu bio smješten u sobi na desnom krilu zgrade internata zajedno sa još pet zatvorenika, a koja je bila otključana 24 sata dnevno, pa je tako mogao boraviti u tv sali i na hodniku, kao i igrati stolni tenis u za to predviđenoj prostoriji. Uvjeti smještaja zatvorenika u tom zatvoru bili su predmet nadzora od strane zamjenika Pučkog pravobranitelja u 2010. godini, kojom prilikom je utvrđeno da smještajni kapaciteti nisu skučeni niti prenapučeni te da odgovaraju propisanim standardima smještaja, posebno obzirom na činjenicu da zatvorenici veći dio dana provode izvan svojih soba.

Sanitarni čvorovi i kupaonice su adaptirani, opremljeni sa 4 WC-a, 6 tuš kabina i 6 umivaonika, na kojima je uvijek bilo dovoljno tople vode. Od kolovoza do prosinca 2011. tužitelj je bio smješten u velikoj sobi u novom objektu sa sanitarnim čvorom od sobe potpuno odvojenim kliznim vratima, s podnim grijanjem, hlađenjem putem ventilatora, ali i mogućnošću svakodobnog otvaranja prozora.

Od prosinca 2011. tužitelj je smješten u uređeni i opremom potpuno opskrbljeni objekt u kojem je svaka soba također površine cca 25 m2 s vlastitim sanitarnim čvorom, potpuno odijeljenim od ostatka sobe, s time da zgrada ima dva zasebna dnevna boravka te vlastito šetalište opremljeno teretanom i stolnim nogometom koji su, u skladu s dnevnim rasporedom, na raspolaganju zainteresiranim zatvorenicima.

Tužitelju je uz kaznu zatvora izrečena i mjera obveznog liječenja od ovisnosti, jer je sa 15 godina tužitelj počeo konzumirati heroin od koje se ovisnosti više puta bezuspješno pokušao izliječiti. Upravo zbog zlouporabe terapije više je puta stegovno kažnjavan, s time da je u periodu smanjivanja psihijatrijske terapije završio tečaj zavarivača.

Saslušana kao svjedokinja ISM, upraviteljica Kaznionice u Glini u razdoblju od 2001. do rujna 2013., u svom iskazu potvrđuje da je upravo ona sačinila prethodno analizirano izvješće Kaznionice u Glini. Ona u svom iskazu navodi da je kao upraviteljica te kaznionice bila upoznata s odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, pa su tako sva raspoloživa sredstva koristili radi poboljšanja uvjeta izdržavanja kazne zatvora. Potvrđuje da je tužitelj u početku bio smješten u starom objektu, u većoj sobi koja se nije zaključavala, jer se sanitarni čvor u tom objektu nalazio izvan soba. Zatvorenicima je na tuševima bila dostupna topla voda, velika dnevna soba, boravak na otvorenom s mogućnošću bavljenja sportskim aktivnostima (nogomet, teretana i sl.). Bila im je dostupna literarna, glazbena, informatička sekcija, a bila im je dostupna i zatvorska knjižnica s mogućnošću da se po želji zatvorenika određene knjige posude i iz gradske knjižnice. Iako svim zatvorenicima nije bilo omogućeno da rade, tužitelj je u kaznionici osposobljen za zavarivače. Tužitelju je, kao i ostalim zatvorenicima, bila dostupna i zdravstvena zaštita, a tužitelj je cijelo vrijeme izdržavanja kazne zatvora bio pod jakom psihijatrijskom terapijom obzirom na izrečenu mjeru liječenja od ovisnosti. Osim propisanih medikamenata, tužitelju je bio dostupan i psihijatar, a imao je i mogućnost sudjelovanja u klubu za liječene ovisnike koje sud vodile educirane osobe. Međutim, upravo je tužitelj izbjegavao uzimati lijekove, što je bio razlog zbog kojeg je protiv njega vođen stegovni postupak. Hrana je bila raznovrsna i udovoljavala je svim zdravstvenim i prehrambenim standardima. Nakon što je tužitelj premješten u novi objekt, samim time poboljšali su se i uvjeti izdržavanja kazne zatvora, jer su sobe u tom objektu komforne, s podnim grijanjem, klimatizacijskim hlađenjem, a svaka soba u tom objektu ima svoj sanitarni čvor.

Da je tužitelju u Kaznionici u Glini bila dostupna zdravstvena zaštita u svom je iskazu potvrdila i svjedokinja DS, koja je do 2012. bila zatvorska liječnica i čiji pacijent je, između ostalih, bio i sam tužitelj. Prema navodima ove svjedokinje zdravstvena je zaštita zatvorenicima bila dostupna cijeli dan, jer je postojala i hitna služba. Tužitelj je bio liječeni ovisnik u stalnom psihijatrijskom tretmanu, pa mu je tako kod svakog dolaska psihijatra (koji je dolazio po potrebi, nekad jednom tjedno, nekad jednom do dva puta mjesečno) bio omogućen termin, s time da se tužitelj liječio i u okviru grupne terapije kroz klub liječenih ovisnika. Ova svjedokinja navodi kako se ne sjeća situacije da bi tužitelju bilo uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu i ona smatra da je tužitelju, imajući u vidu i izrečenu mjeru liječenja od ovisnosti, uvijek bila pružana adekvatna zdravstvena zaštita.

Sud je kao istinitim i uvjerljivim poklonio vjeru iskazima svjedokinja ISM i DS, jer su ove svjedokinje iskazivale uvjerljivo i u skladu s pisanim ispravama u spisu, prije svega spisu priležećem osobniku tužitelja, uz koji je priložena i preslika zdravstvenog kartona tužitelja te dnevni raspored njegovih aktivnosti u Kaznionici u Glini.

Saslušan kao svjedok IS u svom iskazu navodi da je u isto vrijeme kao i tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Glini, da je kao i tužitelj jedno vrijeme bio smješten na III. odjelu, na kojem su pretežno bilo smješteni liječeni ovisnici, pa je tako tužitelj na tom odjelu boravio u sobi oko 20 m2 sa još pet zatvorenika, iako je ta soba predviđena za 4 zatvorenika. Soba je imala zaseban sanitarni čvor, dok su tuševi bili zajednički, na hodniku, s time da je od ukupno 6 tuševa gotovo uvijek bilo ispravno njih 3-4, a tople vode na njima često nije bilo, iako su imali mogućnost svakodobnog tuširanja. Iako je postojala posebna soba za blagovanje, liječeni ovisnici su na ovom odjelu jeli po sobama, a ta hrana nije bila dobro pripremljena, iako je tužitelj imao pravo na pojačanu prehranu. Ovaj svjedok potvrđuje mogućnost boravka na otvorenom u trajanju od dva sata dnevno, dostupnost tv sale, dostupnost liječnika primarne zdravstvene zaštite, međutim ističe kako im nije bio omogućen rad te da su se u ovoj kaznionici prema njima, liječenim ovisnicima, loše odnosili nazivajući ih pogrdnim riječima. I njemu i tužitelju bila je izrečena mjera liječenja od ovisnosti, koja se provodila tako što bili u propisanom terapijskom tretmanu medikamentima, dok im psihijatar nije bio dostupan u dovoljnoj mjeri.

I svjedok KS, koji je s tužiteljem dijelio sobu na III. odjelu Kaznionice u Glini, u svom iskazu potvrđuje da soba u kojoj su bili smješteni nije odgovarala propisanom standardu obzirom na njezinu prenapučenost. I u odnosu na ostale uvjete izdržavanja kazne zatvora u ovoj Kaznionici ovaj je svjedok iskazivao suglasno sa svjedokom IS.

Saslušan kao stranka, tužitelj u svom iskazu navodi kako je u Kaznionici u Glini prvo bio smješten u sobi na II odjelu površine 18-20 m2 sa još 7 zatvorenika, nakon čega je premješten na III odjel u sobu površine 17-18 m2 sa još pet zatvorenika, da bi potom ponovno bio vraćen na II odjel, a kasnije ponovno na III odjel. Navodi kako je, osim na II i III odjelu, jedno kraće vrijeme boravio i u novom objektu, u samici. Dakle, na svim odjelima na kojima je boravio sobe su bile prenapučene. Na III odjelu sobe su imale svoj zasebni sanitarni čvor, dok su tuševi bili zajednički, dok su na II odjelu i sanitarni čvor i tuševi bili zajednički i nerijetko se znalo događati da zbog velikog broja ljudi nije bilo tople vode na tuševima. Na III odjelu na kojem su bili liječeni ovisnici, prema kojima su se svi diskriminatorno ponašali, hrana se posluživala u sobama, a pravo na rad im nije bilo omogućeno, iako je on upravo u ovoj Kaznionici stekao zvanje varioca nakon završenog tečaja. Imali su mogućnost boravka na svježem zraku u trajanju od dva sata dnevno, a u tom periodu bila im je dostupna teretana te košarkaški i nogometni teren. Bila im je dostupna zatvorska knjižnica, koju je osobno koristio, a dostupna im je bila i tv sala s izdvojenim prostorom za pušače. Prehrana je bila organizirana kroz tri obroka dnevno, s time da je on po uputi liječnika u jednom kraćem razdoblju od mjesec dana ostvarivao pravo na pojačanu prehranu kroz dodatna dva obroka. Međutim, hrana niti kvalitativno niti kvantitativno nije udovoljavala osnovnim prehrambenim standardima. Zdravstvena zaštita mu, osim nakon zadobivene ozljede oka, posebno nije bila potrebna, s time da mu je nakon te ozljede omogućen i specijalistički tretman koji je provodio kod oftamologa u Sisku. Osporava tvrdnje da bi manipulirao terapijom koja mu je bila propisana kroz mjeru liječenja od ovisnosti o opojnim drogama, uz tvrdnju da mu je tu terapiju, bez ikakvog obrazloženja, u jednom trenutku ukinuo psihijatar koji im je bio dostupan tek jednom mjesečno, a nekada i rjeđe. Navodi kako u odnosu na njega nije niti donesen niti provođen pojedinačni program izdržavanja kazne zatvora niti ga je itko pripremao za izlazak iz zatvora.

Sud je iskazima svjedoka IS i KS u pogledu prenapučenosti soba u Kaznionici u Glini u kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u cijelosti poklonio vjeru, jer su njihovi iskazi u tom dijelu međusobno suglasni i suglasni s iskazom tužitelja, s time da se iz izvješća te Kaznionice ne može utvrditi koje površine je soba u koju je tužitelj kod dolaska u taj zatvor dijelio s još pet zatvorenika, kao što se ne može utvrditi koji broj zatvorenika je s tužiteljem dijelio sobu u kojoj je bio smješten od kolovoza do prosinca 2011. a koja je bila površine 20,2 m2. Iz izvješća je moguće utvrditi samo to da je tužitelj u prosincu 2011. smješten u sobi površine 25 m2, s time da se u odnosu na ovaj odjel ne navodi koliko je točno zatvorenika bilo s tužiteljem u sobi, osim što se načelno navodi da se na tom odjelu radi o sobama u kojima boravi najviše pet zatvorenika.

Iz iskaza ovih svjedoka i tužitelja, kojima u tom dijelu također poklanja vjeru kao istinitim i uvjerljivim, sud utvrđuje da su neke od tih soba imale svoje zasebne sanitarne čvorove, od ostatka sobe postupno odvojene zidom, dok su na II odjelu i WC-evi i tuševi bili zajednički. Sobe u kojima je tužitelj bio smješten imale su prozore, sobe se nisu zaključavale, pa je tužitelju 24 sata dnevno bio omogućen boravak izvan soba. Sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje mogućnost korištenja tv sale, posuđivanja knjiga iz zatvorske knjižnice, dvosatni boravak na otvorenom, dostupnost određenih sportskih aktivnosti te činjenicu da je za vrijeme izdržavanje kazne zatvora u ovoj kaznionici tužitelj završio tečaj za varioca. Tužitelj u svom iskazu nije imao primjedbi na pružanje zdravstvene zaštite, jer potvrđuje da mu je nakon zadobivene ozljede oka pružena i odgovarajuća specijalistička zdravstvena zaštita, osim što je prigovorio provođenju psihijatrijskog tretmana u visu razgovora sa psihijatrom koji su se provodili najčešće jednom mjesečno, a nekad i rjeđe. Međutim, s tim u vezi upućuje se na iskaz svjedokinje DS, zatvorske liječnice, koja je u svom iskazu potvrdila da je tužitelj kod svakog dolaska psihijatra kod njega imao svoj termin, s time da je imao mogućnost liječenja i u kroz grupne terapije kroz klub liječenih ovisnika.

Primjedbe tužitelja u pogledu diskriminatornog ponašanja u odnosu na zatvorenike koji su liječeni ovisnici, a koje u svom iskazu potvrđuje i svjedok IS, sud ne prihvaća kao uvjerljive, jer smatra da se radi isključivo o subjektivnoj percepciji tužitelja, kao liječenog ovisnika, koji je nedvojbeno bio u psihijatrijskom tretmanu te je time zasigurno imao određenih ograničenja i u pogledu provođenja tog liječenja i u pogledu mogućnosti ostvarenja prava na rad. Upravo protivno navodima tužitelja, iz izvješća Kaznionice u Glini, kao i iz iskaza svjedokinje ISM, proizlazi da je tužitelj u periodu smanjivanja psihijatrijske terapije završio tečaj za zavarivača, a nije neživotno i nelogično da je tužitelju, kao liječenom ovisniku, bila ograničena mogućnost zaposlenja unutar zatvorskog sustava, obzirom na propisanu terapiju i provođenje mjere liječenja od ovisnosti. S tim u vezi upućuje se na nalaz i prijedlog socijalnog radnika Igora Kovača od 17. kolovoza 2009. u kojem se navodi kako se tužitelja tijekom izdržavanja kazne zatvora eventualno može radno angažirati na manje odgovornim poslovima. Slijedom navedenoga, sud prihvaća kao istiniti i uvjerljiv iskaz svjedokinje ISM da je kod tužitelja postojao ograničavajući faktor u pogledu mogućnosti ostvarivanja prava na rad. Sud ne poklanja vjeru iskazu tužitelja u dijelu u kojem navodi da su protiv njega stegovni postupci vođeni potpuno neosnovano, kao i u dijelu u kojem osporava da bi na nepropisan način konzumirao terapiju, odbijajući izvršavanje zakonite naredbe ovlaštene službene osobe, jer je iz spisu priležećeg osobnika tužitelja razvidno da je protiv tužitelja u više od nekoliko navrata vođen stegovni postupak u vezi uzimanja propisane terapije, a u tim je postupcima, potpuno suprotno navodima u ovom postupku, tužitelj najčešće priznavao krivnju. S tim u vezi sud ne poklanja vjeru iskazu tužitelja da mu je liječnik, bez osnove i obrazloženja, ukinuo pravo na pojačanu prehranu u visu dodatna dva obroka.

Slijedom provedenog dokaznog postupka, a što među strankama nije posebno niti sporno, proizlazi da u razdoblju tužiteljevog boravka u Kaznionici u Glini nisu bili zadovoljeni propisani standardi spavaonice propisani odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 1/11 i 48/11-dalje: ZIKZ), a koja propisuje da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

Ipak, to što je tužitelj bio smješten u spavaonice koje ne odgovaraju propisanom standardu ne znači da je time bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju tuženika koje bi posljedično opravdavalo dosudu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

Iz Preporuke R (99) 22 i stajališta Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja proizlazi da ponižavanje kao povreda čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa tako i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali je prilikom ocjene je li uslijed toga došlo do povrede prava osobnosti potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi koja ovisi i o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti i iskoristivih mogućnosti boravka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom tako i u sadržajnom smislu.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da sobe u kojima je tužitelj boravio nisu bile zaključavane, da je tužitelj imao mogućnost svakodobnog izlaska iz sobe, uz mogućnost korištenja tv sale s odijeljenim prostorom za nepušače u odnosu na pušače, pristup zatvorskoj biblioteci, dvosatni boravak na otvorenom uz mogućnost korištenja zatvorske teretane, nogometnog i košarkaškog terena. U periodu smanjenje psihijatrijske terapije završio je tečaj za zavarivača . Sve navedeno nedvojbeno upućuje na zaključak da je ograničenost prostora u spavaonicama tužitelju bila nadoknađena slobodom kretanja koju je tužitelj uživao tijekom dana.

Utvrđeno je pritom i da je tužitelj boravio u suhim, čistim i grijanim sobama sa prozorima koje zatvorenici mogu sami otvarati, da je Kaznionica imala i ima osigurane sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kada to zatvorenici žele, bilo mu je omogućeno svakodnevno pranje (uz povremeni ograničavajući faktor nestanka tople vode nakon uzastopnog tuširanja većeg broja ljudi), bili su mu osigurani odgovarajući pripremljeni obroci (na koje utvrđenje ne utječe osobni stav tužitelja prema načinu spremanja i kvaliteti same hrane), tužitelj je tekao određenu strukovnu izobrazbu, a bila mu je osigurana i adekvatna zdravstvena zaštita.

Pritom postupanje tuženika nije bilo ponižavajuće, niti je trpljenje tužitelja prešlo onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode. Time tužitelju nisu povrijeđena prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. ZOO pod kojima se u smislu stavka drugog istog članka podrazumijeva pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i drugo, što bi opravdavalo dosudu pravične novčane naknade, jer bi tužitelju to pravo, prema odredbi čl. 1100. ZOO, pripadalo samo u slučaju povrede prava osobnosti, odnosno pretrpljene neimovinske štete.

Zaključno, sva ova utvrđenja suda i izvedene dokaze Ustavni je sud obuhvatio zaključkom da u postupku ipak "ne proizlazi jasno u kojim razdobljima je podnositelj boravio u kojim sobama u kaznionici u Glini, jesu li se u sobama nalazili sanitarni čvorovi te jesu li bili u potpunosti odijeljeni od sobe. …izostalo je utvrđenje kvadrature osobnog prostora koji je podnositelj imao na raspolaganju … nisu utvrđena razdoblja kada je imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora i onda kada su ta razdoblja varirala između 3 do 4m2, … nije primijenjeno stajalište da je na tuženoj državi dokazati da su prostorni uvjeti u zatvorima bili sukladno konvencijski i ustavnim standardima".

Međutim, u ovom ponovljenom postupku i to na ročištu dana 18. ožujka 2026. godine, tužiteljska strana nije ponudila apsolutno nikakve nove dokazne prijedloge u svijetlu odluke Ustavnog suda, niti usmeno niti pisano – punomoćnica tužitelja navela je samo paušalno da ima "dokazne prijedloge" ne navodeći uopće koje ni na koji način i tu je stala, a niti je to učinila prije samog ročišta barem putem podneska - a istovremeno je nametnula i ovom sudu poštivanje obveze ubrzanog rješenja ovog predmeta zbog zahtjeva za suđenje u razumnom roku.

Ovaj sud stoga nije imao izbora nego odbiti takvu paušalnu dispoziciju tužiteljske strane te ostati kod svih prethodnih utvrđenja koja su iznesena u inicijalnoj prvostupanjskoj odluci, poštujući pri tome načelo tereta dokazivanja 219. ZPP-a prema kojem je propisano je da je stranka dužna iznijeti sve činjenice i i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode protivnika , što znači da svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnje o postojanju određenih činjenica. Upravo je odredbama čl. 221. a ZPP-a izričito propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica odlučiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 7 ZPP-a sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (a tužiteljica nije predložila nikakve dokaze- tako i odluka ŽS Zagreb poslovni broj Gž - 7586/13).

Valja i reći, da je tužiteljska strana nakon završetka tog ročišta, točnije u 14:17 sati (dakle isti dan) poslala podnesak kojim predlaže ispravak zapisnika jer « … da je na ročištu predložila da se od Kaznionice u Glini pribavi očitovanje o tome u prostorijama koje površine i s koliko osoba i u kojim razdobljima je boravio tužitelj u navedenoj ustanovi, a što je sudac odbio unijeti u zapisnik».

Ovi navodi nisu točni, dapače su potpuno suprotni prethodno navedenom, jer je upravo sudac primijetio na ročištu da je tužitelj za dokazne prijedloge sukladno stavu Ustavnog suda imao i više nego dovoljno vremena – dapače nekoliko GODINA od odluke Ustavnog suda – te je imao mogućnost već prije ročišta predložiti dokaze u svijetlu navedene odluke Ustavnog suda podneskom, kako bi se svi mogli pripremiti za isto jer je i isticanju rok za razumno suđenje, a što tužitelj nije učinio a nije to učinio niti na ročištu paušalno navodeći da ima "dokazne prijedloge" ne navodeći uopće koje ni na koji način, što je u suprotnosti sa navedenom odredbom čl, 219 i 221. ZPP-a, pa ovim naknadnim procesnim manevrom kroz "ispravak zapisnika" pokušava ispraviti vlastitu grešku u dispozicijama glede predlaganja dokaza u postupku.

Osim toga, tužiteljska je strana potpisala zapisnik na koji nije imala nikakvih primjedbi što jasno ukazuje da sudac apsolutno nije ništa odbio unijeti u zapisnik kako to promašeno tužiteljska strana sada tvrdi - jer nije niti bilo išta za odbiti, s time da je tužiteljska strana tek kasnije uočila svoj propust koji je tim podneskom pokušala neuspješno popraviti.

Stoga je posljedično i prijedlog za "ispravak" zapisnika odbijen kao neosnovan.

Valja se i kratko osvrnuti u procesnom smislu na tužbeni zahtjev, koji je ostao neizmijenjen nakon odluke Ustavnog suda. S obzirom da je po odluci Ustavnog suda raspravljano samo o "uvjetima boravka podnositelja u kaznionici u Glini" – l. 339 spisa, sud nije bio u mogućnosti niti parcijalno odlučivati o tužbenom zahtjevu kakav jest jer se on odnosi na ukupno potraživanje ne samo na kaznionicu u Glini nego i u Zagrebu, s time da nije specificirano za koju ustanovu tužitelj točno koliko traži – uz činjenicu da iz Ustavne odluke ja jasno da se ista ne odnosi na kaznionicu u Zagrebu, a sud se u smislu odredbe čl. 2 ZPP-a kreće isključivo u granicama tužbenog zahtjeva, koje ovdje u konkretnom slučaju uopće nisu jasne, s time da ih sud ne može i neće proizvoljno formirati. Ustavni sud o tome nije ništa napisao, kao niti o troškovima postupka, a ovaj sud ne može nagađati ove bitne parametre.

Valjalo je zbog navedenoga, a u odsustvu drugih dokaza, u cijelosti odlučiti kao u izreci ove odluke.

Iako o troškovima postupka Ustavni sud nije ništa napisao, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, prihvaćen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova jer nije jasno da li su isti dosada isplaćeni, i to za zastupanje po državnom odvjetništvu, a troškovi su tuženika odmjereni sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora te odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Na izložen način priznat je tuženiku trošak sastava odgovora na tužbu (100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife), sastava podneska od 15. studenoga 2013. (100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife), sastava podneska od 17. lipnja 2014. (25 bodova prema Tbr. 8/3 Tarife), kao i zastupanja na ročištima 4. studenoga 2013., 4. ožujka 2014., 16. svibnja 2014., 21 listopada 2014., 18. veljače 2015. i 16. veljače 2016. (za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu 8. lipnja 2015. (25 bodova prema Tbr. 9/5 Tarife) te zastupanja na ročištu za objavu i uručenje ovjerenog prijepisa presude 24. ožujka 2016. (50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife), što sve uz vrijednost jednog boda od 10,00 kn iznosi 9.000,00 kn / €1.195,21. U ponovljenom postupku tuženiku pripada trošak zastupanja na 1 ročištu od €200, ukupno € 1395,21.

Tuženiku, kao nepotreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), nije priznat trošak sastava podneska od 10. prosinca 2013.

Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. travnja 2025. godine.

Sudac:

Marko Duk

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi pisanim putem, putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana njezine dostave.