REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-667/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik David Salaj, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 30. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3990992 od dana 23. ožujka 2007. zaključenog između tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu koji se odnosi na:

čl. 1. iznos kredita… „kunska protuvrijednost 21.698,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“;

čl. 7. način otplate… “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove sa osnove valutne klauzule, odnosno tečajne razlike, isplati iznos od 3.453,84 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to kako slijedi:

- na iznos od 1,70 EUR počevši od 31.04.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR počevši od 31.05.2007. pa do isplate,

- na iznos od 12,80 EUR počevši od 31.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR počevši od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR počevši od 31.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,23 EUR počevši od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,91 EUR počevši od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,66 EUR počevši od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,09 EUR počevši od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,51 EUR počevši od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,18 EUR počevši od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,74 EUR počevši od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,39 EUR počevši od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,68 EUR počevši od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,57 EUR počevši od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,26 EUR počevši od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,71 EUR počevši od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,67 EUR počevši od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,46 EUR počevši od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,82 EUR počevši od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,61 EUR počevši od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR počevši od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,29 EUR počevši od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,41 EUR počevši od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,91 EUR počevši od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,54 EUR počevši od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,90 EUR počevši od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,67 EUR počevši od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,97 EUR počevši od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,92 EUR počevši od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,75 EUR počevši od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,16 EUR počevši od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,80 EUR počevši od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 57,04 EUR počevši od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,53 EUR počevši od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70,71 EUR počevši od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 64,22 EUR počevši od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 57,11 EUR počevši od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,09 EUR počevši od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2.428,91 EUR počevši od 18.11.2011. pa do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3990992 od dana 23. ožujka 2007. zaključenog između tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 u dijelu koji se odnosi na čl. 3. naknada “ 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 431,90 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2007. po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 9. ožujka 2026.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.150,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.083,36 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da su 27. ožujka 2007. tužitelj, u svojstvu korisnika kredita te tuženik, kao banka, zaključili Ugovor o kreditu broj 528- 50-3990992 kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 21.698,66 CHF sve u protuvrijednosti izraženoj u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj sukladno uvjetima iz navedenog Ugovora. Namjena kredita bila je kupnja osobnog vozila. Tuženik je prilikom zaključenja ugovora o kreditu propustio tužitelju objasniti bitne elemente ugovora, kao što su razlika između uvriježene valutne klauzule u EUR i valutne klauzule u CHF, u odnosu na kune, te kako je tečaj CHF od trenutka sklapanja ugovora o kreditu počeo rasti, to je automatski dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta, čime je tužitelj došao u nepovoljan položaj, obzirom da je cijena samog ugovora tijekom godina postala puno viša od one za koju je isti kao potrošač opravdano mislio da će biti. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tuženik kao banka je propustio tužitelja informirati o svim bitnim elementima ugovora, nije mu kao potrošaču objasnio posljedice odnosno rizik ugovaranja CHF valutne klauzule, već, upravo suprotno, nudio je takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Upravo ta okolnost da tužitelju nisu na adekvatan način prikazani svi aspekti i rizici ugovorene valutne klauzule u korelaciji sa činjenicom nemogućnosti odabira valutne klauzule i tuženikovo prenošenje rizika isključivo na tužitelja, ukazuju da bi se valutna klauzula u konkretnoj situaciji trebala smatrati nepoštenom odredbom u svjetlu Direktive 93/12/EEZ. Nadalje, u vrijeme sklapanja kredita, tužitelju je nametnuta obveza koju isti objektivno nije mogao razumjeti, niti predvidjeti posljedice koje iz ugovaranja takvih uvjeta mogu proizaći. Obveza tuženika je trebala biti da odredbe o ugovaranju valutne klauzule jasno i na nedvojben način objasni tužitelju, odnosno potrošaču, a sve sa ciljem da ju isti razumije, odnosno da tuženik postupa u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, međutim, isti je to propustio učiniti. Također, Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., u bitnome u odnosu na valutnu klauzulu iznosi shvaćanje kako "u duhu prava EU", nije dovoljno da su institut valutne klauzule potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su ga mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, tim više jer su ugovori o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je u vrijeme ugovaranja kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti stranaka i jednakosti činidbi, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na teret tužitelja, slijedom čega je stav tužitelja kako je odredba o kreditnom riziku vezanom za valutnu klauzulu izraženu u CHF ništava u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: P-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je u tom slučaju banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U skladu s navedenim, obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu u CHF, a tužitelj kao potrošač, u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, a sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i kamata vežu za tečaj valute u CHF. Slijedom navedenoga, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je naslovljeni sud temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) i odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. /potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tužitelj je stoga stava, a sukladno izvršenom izračunu, da je tijekom otplate kredita isplatio tuženiku veći iznos nego li mu uistinu pripada, i to sa osnove ugovaranja valutne klauzule uz koju je vezana glavnica te s osnova ništetne i nepoštene odredbe o plaćanju ulazne naknade. Što se tiče ulazne naknade, dodatno se ukazuje kako je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Presuda Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 3,30% od ukupnog iznosa kredita (prema CHF tečaju na dan korištenja kredita). Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se u konkretnome radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

1.1. Ističe kako isti u svom posjedu drži dio dokumentacije, na koju se i poziva u tužbi te istu dostavlja uz tužbu, međutim, predmetnoj dokumentaciji nedostaje promjenjivi otplatni planovi sa promjenama kamatnih stopa, kao i specifikacija izvršenih uplata, a da bi izračun vještaka bio potpun i pravilan i da bi tužitelj uopće mogao specificirati visinu tužbenog zahtjeva. Stoga, postavlja zahtjev u smislu odredbi čl. 186. b. ZPP-a, budući je tuženik dužan, prema sadržaju građanskopravnog odnosa između ovdje parničnih stranaka, tužitelju na njegovo traženje dostaviti cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, koja je prema svojoj prirodi zajednička za obje stranke, odnosno vlasništvo tužitelja, a osobito završni obračun - promet po kreditu kojega je tuženik dužan dostaviti tužitelju. Postavlja tzv. stupnjevitu tužbu predlažući da naslovljeni sud, temeljem odredbi čl. 186. b ZPP-a, uvažavajući pritom i činjenicu da se radi o osobnim podacima koji po zakonu pripadaju tužitelju kao korisniku kredita, donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana od dostave rješenja, dostavi planove otplate kredita s promjenama kamatnih stopa, ukupni promet po kreditu, specifikaciju uplata po kreditu, kao i cjelokupnu dokumentaciju vezano uz Ugovor o kreditu br. 528-50-3990992. Tužitelj navodi da će zahtjev za isplatom pretplaćenih iznosa sa osnova valutne klauzule postaviti u roku koji rješenjem odredi sud, i to od dana pribave potpunih podataka od tuženika, odnosno nakon provedenog vještačenja i ostalih provedenih dokaza, sve sukladno odredbi čl. 186.b. st. 2. ZPP-a.

1.2. Predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe iz ugovora o kreditu o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule, da sud utvrdi ništetnom odredba o naknadi od 3,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te da obveže tuženika da mu isplati iznos od 3.755,10 eura za koji je preplatio predmetni kredit zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je predmetni ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. ZOO-a propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužitelja na odredbe o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno odredbama ZOO-a o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna navodi da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Navodi kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao spornim odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare, obzirom da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja 2023. razvidno je da je tražbina zastarjela.

2.1. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je podneskom od 9. ožujka 2026., a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s osnova preplaćenog tečaja iznosa od 3.453,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 31. travnja 2007. do isplate, te iznosa od 431,90 eura s osnova plaćene tzv. ulazne naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 27. ožujka 2007. do isplate. Ukupno dakle traži isplatu iznosa od 3.885,74 eura.

4. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu, jer je tužbeni zahtjev povećan. Tuženik se preinaci usprotivio, no sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

4.1. Slijedom navedenog, na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 114-50-3968253 od 23. ožujka 2007. (list 10-14), otplatna tablica – informativni izračun od 23. ožujka 2007. (list 15-17), dopis tuženika od 18. studenog 2011. (list 18), zahtjev za kredit (list 117), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 10. travnja 2025. (list 131-137), te iskaz tužitelja od

11. ožujka 2026. (list 158-159).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 23. ožujka 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 528-50-3990992, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.698,66 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, te da se dio glavnice u iznosu od 15.370,66 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a preostali dio glavnice u iznosu od 6.328,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu.

8. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO- a.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a.

11. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odreba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

11.1. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.2. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužitelju da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

11.3. Pri tom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao, odnosno da je tužitelj bio informiran o posljedicama ugovorene valutne klauzule.

11.4. Također valja ukazati da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO-a).

13. Tuženik osnovano ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO-a. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije (a što proizlazi iz njenog iskaza), uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

14. Nadalje, u odnosu na „ulaznu naknadu“ - naknadu za obradu kredita, valja ukazati da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (čl. 87. ZZP/03). Iz navedenoga proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

14.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik kao banka vodio računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, jesu zakonske odredbe dispozitivnog prava koje bi se inače primjenjivale da nema predmetne ugovorne odredbe, s ciljem da se ocijeni stavlja li ugovor potrošača u pravnu situaciju koja je nepovoljnija od one koju propisuju domaći pozitivni propisi, kao i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

14.2. Zahtjev transparentnosti, koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.3. Na temelju dokaza provedenih u postupku utvrđeno je da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini), dakle stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi.

14.4. Iz činjenica utvrđenih tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da predmetna ugovorna odredba nije bila transparentna odnosno razumljiva, jer je određivanje visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke, a tužitelju nisu bili pojašnjeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade. U takvim okolnostima razumno je pretpostaviti da tužitelj kao potrošač u pojedinačnim pregovorima (da su oni vođeni) na takvu ugovornu odredbu ne bi pristao, odnosno da banka prilikom ugovaranja te ugovorne odredbe nije vodila računa o interesima potrošača. Odredba nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer se tužitelju nameće obveza plaćanja značajne novčane svote, a da nije jasno što dobiva zauzvrat, odnosno koja je protuusluga koja mu se uslijed toga pruža, dok nepristajanjem na plaćanje te naknade ne bi mogao ishoditi kredit (budući da se radilo o standardnom ugovoru i o predmetnoj se odredbi nije moglo pregovarati).

14.5. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO-a kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

15.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15.3. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke, Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je utvrdio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 5,20% godišnje do 31.10.2007., 6,20% godišnje do 30.04.2008., 6,75% godišnje do 28.02.2009., 7,75% godišnje do 30.06.2011., 7,50% godišnje do 30.09.2011., 6,75% godišnje do prijevremene otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 246,11 CHF početno do 275,41 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta. U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 3.453,84 EUR.

16.1. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti, a tuženik nije imao prigovore na matematički obračun vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

17. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio iznos od 3.453,84 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, platio je i iznos od 431,90 eura na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 3.885,74 eura, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.453,84 eura te iznos od 431,90 eura po osnovi naknade za obradu kredita.

17.1. Što se tiče tijeka kamata, valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužitelj u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a.

18. Prigovor zastare je neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći pravo tužitelja zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba u ovom predmetu je podnesena 21. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I.-IV. izreke ove presude.

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, budući da je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim zahtjevom u cijelosti.

20.1. Tužitelju pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 16. listopada 2024. i 14. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podneska od 3. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.000,00 eura. Također, tužitelju je trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, pa ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 1.400,00 eura. Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,00 eura, jer je isti oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18, 51/23).

20.2. Obzirom da tuženik pravilno ukazuje da podnesak tužitelja od 9. ožujka 2026. nije dostavljen sukladno čl. 299.a ZPP-a, dakle 8 dana prije ročišta, pa trošak ročišta od 11. ožujka 2026. sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a pada na teret tužitelja u iznosu od 100 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 250,00 eura za koji je valjalo umanjiti ukupan parnični trošak tužitelja.

20.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja koji mu je tuženik dužan naknaditi tuženiku iznosi 1.150,00 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.

21. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, osim u dijelu kojim je tražio trošak ročišta od 11. ožujka 2026. sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a, odbijen kao neosnovan za iznos od 1.083,36 eura.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II.- III. izreke rješenja.

U Puli, 30. travnja 2026.

Sudac

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima