REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3660/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Rakuten d.o.o., OIB: 02331058081, Zagreb, Mandaličina ulica 19, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Kljajić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Rakuten d.o.o., Zagreb, Mandaličina ulica 19, OIB: 02331058081 isplatiti tužiteljici ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od EUR 1.200,00, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 12.09.2024. godine pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku RAKUTEN d.o.o., Zagreb, Mandaličina ulica 19, OIB: 02331058081 isplatiti tužiteljici ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke suda do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

II Nalaže se tužiteljici u roku 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 437,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu Ugovaratelja/obveznika plaćanja sklopila s tuženikom kao Domom-pružateljem usluga 12.8.2024. Ugovor o pružanju usluga korisnicima (dalje u tekstu: Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora je suprug tužiteljice ČJ smješten kao korisnik u dom za starije i nemoćne DOM NOVA, Rakovec, Brezani 19 b, koji je u vlasništvu tuženika. S danom 12.8.2024. tužiteljica je uplatila ugovorenu cijenu od 1.200,00 EUR za prvih mjesec dana smještaja svog supruga u DOM NOVA (razdoblje od 13.8.2024. do 12.9.2024.), a sukladno odredbi čl. 10. Ugovora kojom je ugovoreno kako će tužiteljica smještaj plaćati za cit. „mjesec unaprijed“ i to zaključno do 12. dana u mjesecu. Sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 10. Ugovora, tužiteljica navodi da 12.9.2024. oko 16:10 sati uplaćuje tuženiku 1.200,00 EUR za sljedeći mjesec smještaja svog supruga u DOMU NOVA, odnosno sljedeće razdoblje koji počinje 13. u tom mjesecu u 00:00 sati, a završava 12. u idućem mjesecu u 23:59. No, ubrzo nakon toga (oko 18 sati) tužiteljici iz KBC Dubrava javljaju kako je njen suprug preminuo u 17:13 sati toga dana, a gdje je bio hospitaliziran u kontinuitetu (bez vraćanja kod tuženika) od ranije navedenog 29.8.2024. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je u skladu s odredbom čl. 14. Ugovora, isti prestao smrću korisnika usluge ČJ **.**.2024. Slijedom navedenog, Ugovor je trajao točno mjesec dana, odnosno do dana smrti supruga tužiteljice 12.9.2024. Kako je Ugovor trajao točno mjesec dana, odnosno kako je suprug tužiteljice preminuo prije formalnog početka novog (sljedećeg) mjeseca smještaja, tužiteljica se usmeno obratila tuženiku radi povrata cijene smještaja od 1.200,00 EUR, koja je uplaćena 12.9.2024., odnosno prije nego li je idući mjesec smještaj uopće započeo. Pritom tužiteljica ističe kako nije činila spornim ili tražila povrat ranije uplate (za prvi mjesec smještaja), iako tuženik nije pružao nikakve usluge njenu suprugu s obzirom da je isti bio hospitaliziran od 29.8.2024. do dana njegove smrti, pridržavajući se potpisanog. No, tuženik postupa protivno ugovorenom, ali i protivno dobroj vjeri, te njen prijedlog odbija, uz obrazloženje da je obveza plaćanja – nastala. Smatra kako je uplata koju je izvršila 12.9.2024. imala svoj pravni temelj isključivo u pretpostavljenom nastavku pružanja usluge smještaja te da u ovom slučaju nije riječ o neiskorištenoj usluzi (npr. jer je korisnik u bolnici ili kod obitelji), već o usluzi koja nikada nije mogla započeti. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu i sl., stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno odredbi st. 3. istog članka ZOO-a, obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, tužiteljica je 12.9.2024. uplatila za „mjesec unaprijed“ iznos od 1.200,00 EUR na ime smještaja njenog supruga u dom u vlasništvu tuženika. Međutim, kako je njen suprug preminuo isti dan u 17:13 sati, Ugovor je time prestao, čime je prestala i pravna osnova za zadržavanje uplaćenog iznosa. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je tuženik primio iznos s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila, odnosno koja je otpala zbog smrti korisnika smještaja prije početka sljedećeg razdoblja njegova smještaja u dom te je time stekao sredstva bez osnove te ih je obvezan vratiti tužiteljici, pa tužiteljica predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući takav zahtjev pravno i činjenično neosnovanim s obzirom na to da je u konkretnom slučaju Ugovor o smještaju sklopljen između pravno i poslovno sposobnih ugovornih strana, s jasno definiranim pravima, obvezama i uzajamnim činidbama, te obvezom plaćanja mjesečne naknade za korištenje usluge doma. Tužiteljica ne spori da je 12. rujna 2024. dok je korisnik još bio živ, uplatila ugovorenu mjesečnu naknadu u iznosu od 1.200,00 EUR. Međutim, tužiteljica pogrešno navodi da je plaćanje izvršeno za razdoblje od 13. rujna do 12. listopada 2024. s obzirom na to da je Ugovor potpisan 12. kolovoza 2024. kada je stupio na snagu i kada je započelo razdoblje korištenja usluge. Samim time, tuženik smatra kako je prvo razdoblje korištenja usluge bilo od 12. kolovoza do 11. rujna 2024, da bi slijedeće razdoblje započelo 12. rujna i trajalo do 11. listopada, a ne od 13. rujna do 12. listopada kako navodi tužiteljica. Predmetno znači da je u konkretnom slučaju plaćanje, čiji povrat tužiteljica sada zahtjeva, napravljeno za vrijeme života korisnika usluge iz Ugovora, i za razdoblje usluge koje je tog dana 12. rujna 2024. već započelo u 0:00 sati. Nadalje, u čl. 10. st. 3. Ugovora izričito je ugovoreno da: „Za neiskorištenu uslugu pružatelj ne vrši povrat novca.“. Kako nije predviđena iznimka za slučaj smrti korisnika, tumačenje tužiteljice kojim bi se takva iznimka sada naknadno umetala protivno je načelu autonomije volje i pravilima obveznog prava. Tuženik napominje da smrt sama po sebi ne uzrokuje retroaktivno poništenje prethodno izvršenih ugovornih obveza (ex tunc). Smrt jedne ugovorne strane ne dovodi do ništetnosti, nevaljanosti ni prestanka učinka već sklopljenog i djelomično ili u cijelosti izvršenog ugovora, već može – ako uopće – proizvesti učinke ex nunc, tj. za budućnost, ali nikako ne dovodi do poništenja već ispunjenih obveza. Samim time tuženik smatra kako smrt korisnika koja je uslijedila nakon izvršenja ugovorne obveze ne predstavlja "naknadno opadanje osnove" u smislu Zakona o obveznim odnosima i instituta stjecanja bez osnove jer se smrt korisnika ne može smatrati činjenicom koja s retroaktivnim učinkom dokida pravnu osnovu već izvršenog pravnog posla. Tuženik ističe i to da konkretni Ugovor nikada nije ni otkazan ni raskinut bilo od strane korisnika bilo od strane tužiteljice, čime se dodatno potvrđuje pravna valjanost izvršene činidbe i neosnovanost tvrdnje da bi osnova naknadno otpala. S time da čak i da je konkretni Ugovor otkazan ili raskinut, obveze iz njega prestaju raskidom, odnosno istekom ugovorenog otkaznog roka, te sami otkaz ili raskid ne poništavaju uredno ispunjene ugovorne obveze prije raskida ili otkaza, što potvrđuje mnogobrojna sudska praksa. U odnosu na navode iz tužbe koji se odnose na navodnu "nepoštenost" tuženika u vidu zadržavanja primljenog iznosa, tuženik navodi kako tužiteljica zanemaruje da je tuženik u spornom razdoblju osigurao smještaj za korisnika i njegove osobne stvari, te time, čak i odbio druge potencijalne korisnike, sve u očekivanju ispunjenja ugovora. Očekivati povrat novca dok je usluga osigurana i onemogućena drugima je pravno i poslovno neprihvatljivo. Također, vezano uz navode tužiteljice da korisnik zbog boravka u bolnici nije koristio ugovorene usluge, ukazuje i na čl. 21. Ugovora koji jasno definira: „Ako je korisnik usluge radi bolesti odveden u bolnicu i tamo se liječi Ugovaratelj – obveznik plaćanja dužan je uplaćivati puni iznos naveden u čl. 10. Ugovora kao da je korisnik u domu. Dom – Pružatelj usluga time osigurava smještaj za povrat korisnika“. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3.1. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o pružanju usluga korisnicima od 12.8.2024. (list 6-13 spisa), otpusno pismo od ČJ (list 14-18 spisa), poziv na povrat uplaćenog iznosa (list 19-21 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje ĆJJ (list 40-41 spisa) i tužiteljice (list 40 spisa).

3.2. Sud nije proveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika s obzirom na to da je tuženik u podnesku od 5.3.2026. obavijestio sud da on nema neposrednih saznanja o predmetu ovoga spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za povrat novčanog iznosa od 1.200,00 EUR koji se odnosi na uslugu smještaja u domu u vlasništvu tuženika, a kojega je, prema navodima iz tužbe, tuženik stekao bez pravne osnove kao nepošteni stjecatelj.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica (kao ugovaratelj-obveznik plaćanja) i Dom Nova iz Brezane, 19, (pružatelj usluga) u vlasništvu tuženika, sklopili Ugovor o pružanju usluga korisnicima od 12.8.2024. (dalje: Ugovor) te da je na temelju Ugovora u gore navedeni dom smješten suprug tužiteljice ČJ (korisnik). Među strankama nije sporno niti to da je mjesečni iznos obveze koji je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku za uslugu smještaja u domu iznosio 1.200,00 EUR i da ga je tužiteljica za naredni mjesec uplatila 12.9.2024., a da je nakon uplate, istog dana, preminuo korisnik usluge.

7. Među strankama je sporno je li odredba čl. 10. st. 3. Ugovora, kojom je propisano da pružatelj usluge (tuženik) za neiskorištenu uslugu ne vrši povrat novca, nepoštena te samim time je li tuženik u obvezi vratiti tužiteljici uplaćeni iznos od 1.200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Uvidom u čl. 6. Ugovora ovaj sud je utvrdio da su njime propisane obveze koje je dom u vlasništvu tuženika (dalje: pružatelj usluge) dužan pružiti korisniku. Člankom 10. Ugovora propisano je da je za usluge iz čl. 6. Ugovora korisnik dužan mjesečno platiti iznos od 1.200,00 EUR i to na račun tuženika do „12. dana u mjesecu za tekući mjesec (smještaj se plaća za mjesec unaprijed)“ te da pružatelj usluga za neiskorištenu uslugu ne vrši povrat novca. Člankom 11. st. 1. Ugovora propisano je da se ugovaratelj usluge obvezuje na dan prijema korisnika uplatiti iznos od 1.200,00 EUR i on vrijedi do 12. dana u mjesecu. Člankom 13. Ugovora navedeno je da se Ugovor „sklapa na neodređeno vrijeme, a prava i obveze počinju teći s danom 12. kolovoza 2024.“, dok je čl. 21. st. 1. Ugovora određeno „ako je korisnik usluge radi bolesti odveden u bolnicu i tamo se liječi“ ugovaratelj usluge dužan je uplatiti puni iznos kao da je korisnik u domu. Otkazni rok prema čl. 15. Ugovora iznosi 15 dana za obje ugovorne strane, dok je čl. 14. propisano da Ugovor, između ostalog, prestaje i smrću korisnika usluge. Zaključno, čl. 23. st. 1. i 3. Ugovora propisano je da se ugovaratelj, u slučaju smrti korisnika usluge, obvezuje u roku 12 sati premjestiti tijelo pokojnika izvan prostorije doma te da se obvezuje u roku 5 dana preuzeti iz doma sve njegove osobne stvari.

9.1. Saslušana u svojstvu svjedoka, ĆJJ navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zakonska zastupnica doma "Dom nova" te joj je poznato da je ugovor sklopila s ovdje tužiteljicom vezano uz smještaj njezinog supruga u dom. Prilikom, tj. prije sklapanja predmetnog ugovora, kao što je to i praksa, prošla je sve važnije odredbe ugovora s tužiteljicom. Ugovor je sastavio odvjetnik doma, a i ona je kao pravnik mogla izmijeniti koju odredbu ako je to bilo potrebno. Navodi da je tužiteljicu posebno upozorila na odredbe o plaćanju, tj. kada se vrši plaćanje, na koji način te je ukazala na to da dom ne vrši povrat plaćenog, a neiskorištenog smještaja, a tužiteljica nije imala nikakvih pitanja vezano uz odredbe samog Ugovora. Tužiteljica ju je o smrti svog supruga obavijestila isti dan kada je on preminuo, samo nije sigurna u koliko je to sati bilo. Sjeća se da su prvi puta pričali o eventualnom povratu isplaćenog iznosa za drugi mjesec kada ju je tužiteljica sredinom listopada 2024. kontaktirala te joj tom prilikom rekla kako očekuje povrat isplaćenog iznosa. Ona joj je tada rekla kako razumije odredbu predmetnog ugovora, ali da smatra kako ima pravo na povrat. Navodi da je tada s ciljem dobrih poslovnih odnosa i običaja ponudila tužiteljici isplatu određenog iznosa, međutim tužiteljica nije pristajala ni na što osim na isplatu punog iznosa od 1.200,00 EUR. Svjedokinja naglašava da navedena ponuda ni na koji način nije značila kako dom priznaje potraživanje tužiteljice, već je tu ponudu napravila u svrhu dobrih partnerskih i poslovnih odnosa. Nakon smrti pokojnika njegove stvari i dalje stoje u njegovoj sobi u domu, sve dok njegovi najbliži ne dođu iste preuzeti te nije moguće ponuditi sobu u kojoj je bio preminuli korisnik sve dok se njegove stvari nalaze u istoj, a to nekada zna biti i duže od 5 dana, pa čak i do mjesec dana.

9.2. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je predstavnicu doma "DOM NOVA", kontaktirala 8.8.2024. te joj je tada rečeno da postoji slobodan krevet za supruga. Tada je i platila 50% mjesečnog iznosa, dok je ostatak iznosa platila na dan kada je njezin suprug došao u dom, tj. 12.8.2024. Navodi da je predmetni Ugovor o pružanju usluga korisnicima sastavio Dom, a ona je pročitala navedeni ugovor te su joj sve odredbe ugovora bile jasne, pa tako i odredba da se ugovor prekida smrću korisnika. S njom je pregovore vezano uz sklapanje tog ugovora vodila ĆJJ, a tom prilikom nisu razgovarale o pojedinim odredbama samog ugovora. Nije postavljala pitanja vezano uz odredbu čl. 10. st. 3. Ugovora s obzirom na to da je očekivala da će se njezin suprug oporaviti. Vijest o smrti supruga prvo je javila sinu, a nakon toga ĆJJ koja joj je tom prilikom rekla da su je taj dan kontaktirali iz bolnice i pitali na koju adresu će suprug tužiteljice biti vraćen, a sve s obzirom na to da je iz bolnice trebao izaći za manje od tjedan dana. Ističe da je 12.9.2024. uplatila iznos mjesečne obveze za usluge doma za razdoblje od 12.9.2024. do 12.10.2024. Nakon što je uplatila navedeni iznos, tj. prilikom razgovora sa gospođom ĆJJ, pitala ju je kada može očekivati povrat uplaćenog iznosa s obzirom na to da joj je suprug tog dana preminuo, a gospođa ĆJJ joj je rekla da to još mora provjeriti sa računovodstvom. Nakon smrtnog slučaja par puta je kontaktirala gđa. ĆJJ vezano uz povrat uplaćenog iznosa, a zadnji razgovor bio je sredinom listopada 2024. kada joj je ona ponudila povrat 50% uplaćenog iznosa na što tužiteljica nije pristala s obzirom na to da usluga za njezinog pokojnog supruga za taj drugi mjesec nije niti izvršena. Zaključno, prilikom dopunskog saslušanja, tužiteljica je navela da su stvari njezinog pokojnog supruga iz doma preuzete 17.9.2024., tj. u roku pet dana od njegove smrti.

10. Iz sadržaja provedenih dokaza sud zaključuje da su tužiteljica i "DOM NOVA", u vlasništvu tuženika, sklopili Ugovor te da je na temelju Ugovora u gore navedeni dom smješten suprug tužiteljice ČJ (korisnik). Mjesečni iznos obveze koji je tužiteljica bila dužna platiti tuženiku za uslugu smještaja u domu iznosio je 1.200,00 EUR. U skladu s odredbama čl. 10. st. 2. i čl. 13. Ugovora prava i obveze iz Ugovora počele su teći od 12. kolovoza 2024. te je tužiteljica bila u obvezi do 12. dana u mjesecu platiti smještaj za tekući mjesec. Iako je to bilo sporno među strankama, sud je na temelju gore navedenih odredbi Ugovora, kao i iskaza same tužiteljice, utvrdio da je obveza tužiteljice na plaćanje usluge smještaja za drugi mjesec počela 12.9.2024., tj. da je drugo mjesečno razdoblje trajalo od 12.9.2024. do 11.10.2024. Također, sud je utvrdio da je tužiteljica 12.9.2024. uplatila mjesečni iznos obveze za naredni mjesec, a da je istog dana, nakon predmetne uplate preminuo korisnik usluge. Iz iskaza svjedokinje ĆJJ, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zakonska zastupnica tuženica, sud je utvrdio da je tuženik sastavio predmetni Ugovor te da je tadašnja zakonska zastupnica tuženika posebno upozorila tužiteljicu na to da dom ne vrši povrat plaćenog, a neiskorištenog smještaja (čl. 10. st. 3. Ugovora), a da tužiteljica nije imala pitanja u odnosu na spornu odredbu Ugovora. Sud zaključuje da, neovisno što tužiteljica nije imala dodatnih pitanja vezano uz odredbu čl. 10. st. 3. Ugovora, na istu ne bi mogla utjecati niti da je htjela s obzirom na navode tadašnje zakonske zastupnice tuženika iz kojih ovaj sud zaključuje da nije bilo moguće mijenjati spornu odredbu čl. 10. st. 3. jer je tadašnja zakonska zastupnica tuženika posebno naglasila obvezu postupanja po navedenoj ugovornoj odredbi. Zaključno, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da su stvari njezinog pokojnog supruga iz doma preuzete 17.9.2024., tj. u roku pet dana od njegove smrti.

11. Uvodno, valja reći da bi se eventualne nejasne odredbe Ugovora trebale interpretirati prema pravilima sadržanima u odredbi čl. 320. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO). Naime, čl. 319. ZOO utvrđuje temeljno pravilo o tumačenju ugovora i primjenjuje se kod onih ugovora kod kojih su obje strane sudjelovale u formuliranju ugovornih odredaba. Nasuprot tome, čl. 320. st. 1. ZOO postavlja posebno pravilo o tumačenju ugovora koje se odnosi na situacije u kojima jedna strana drugoj strani na unaprijed tiskanom obrascu ili na bilo koji drugi način unaprijed pripremljenom ugovoru predlaže sklapanje ugovora. Međutim, odredbe čl. 319. st. 2. ZOO i čl. 320. st. 1. ZOO primjenjuju se tek u slučaju kada ugovor sadržava nejasne odredbe, što se ne može reći za odredbu čl. 10. st. 3. Ugovora kojom je propisano da pružatelj usluga za neiskorištenu uslugu ne vrši povrat novca. Navedeno proizlazi i iz iskaza same tužiteljice koja je u iskazu navela da su joj sve odredbe Ugovora bile jasne. Ujedno među strankama nije sporno da su navedene odredbe Ugovora unaprijed formulirane od strane tuženika.

12. Predmetni ugovor valja sagledati i u smislu odredbi čl. 295. i čl. 296. ZOO-a ZOO, jer se radi o Ugovoru kojeg je sastavila jedna ugovorna strana, u ovom slučaju tuženik. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora, koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanja svrhe ugovora. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22. i 59/23. dalje ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.1. S obzirom na to da među strankama nije bilo sporno da je predmetnu odredbu Ugovora, kojom je propisano da pružatelj usluga za neiskorištenu uslugu ne vrši povrat novca, sastavio tuženik te da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da se o njoj nije moglo pregovarati, potrebno je kao prethodno pitanje u ovome predmetu utvrditi je li predmetna odredba Ugovora nepoštena te samim time ništetna. Da bi navedena odredba bila nepoštena valjalo je utvrditi uzrokuje li takva odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

13.2. Imajući na umu činjenična utvrđenja konkretnog predmeta ovaj sud zaključuje da ugovaranje odredbe prema kojoj pružatelj usluge smještaja u domu ne vrši povrat novca za neiskorištenu uslugu ne predstavlja takvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi naštetila potrošaču, već prihvatljivu posljedicu koja u slučaju smrti korisnika doma štiti prava pružatelja usluge kao trgovca, i to za kraće vremensko razdoblje u maksimalnom trajanju od mjesec dana s obzirom na to da se usluga smještaja plaća u tekućem mjesecu za idući mjesec. Naime, kao prvo valja istaknuti da i iz iskaza tužiteljice proizlazi kako su stvari njezinog pokojnog supruga iz doma preuzete 17.9.2024., tj. pet dana od njegove smrti, što je u skladu s odredbom čl. 23. st. 3. Ugovora, pa je samim time jasno da tuženik u navedenom razdoblju nije mogao sobu u kojoj se nalaze stvari pokojnika ponuditi drugoj osobi. Također, ovaj sud je ocijenio kao životan i logičan iskaz tadašnje zakonske zastupnice tuženika ĆJJ u dijelu u kojem ona navodi da se stvari od korisnika doma koji je preminuo nekada znaju nalaziti u sobi i duže od 5 dana, pa čak i do mjesec dana te da je nemoguće predvidjeti kada će se popuniti mjesto u domu nakon smrti korisnika. Zato je logično da se pružatelj usluge smještaja na neki način osigura barem za razdoblje od mjesec dana s obzirom na to da nije realno očekivati da će u tako kratkom roku nakon smrti korisnika doma popuniti sobu nekim drugim korisnikom, pa samim time prema shvaćanju ovog suda navedena odredba nije ugovorena radi postupanja protivno dobrim poslovnim običajima i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ovakav zaključak potkrepljuje i nastavak komunikacije između stranaka nakon smrti korisnika doma u vidu pokušaja da se postigne rješenje koje će zadovoljiti obje stranke.

13.3. Također, neosnovan je prigovor tužiteljice da je zbog smrti korisnika doma prestala i njezina obveza na plaćanje obveza koje proizlaze iz predmetnog Ugovora, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da navedena smrt može proizvoditi pravne učinke samo ex nunc, tj. za budućnost, a ne može poništiti ili staviti van snage pojedinu odredbu Ugovora.

13.4. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

14.1. Tuženiku su na njegov određeni zahtjev (čl. 164. ZPP-a) priznati troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, u nastavku Tarifa) i prema vrijednosti predmeta spora (1.200,00 EUR). Tuženiku je tako priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 EUR, trošak zastupanja na ročištu koje je održano 23. ožujka 2026. (Tbr.9.1.Tarife) u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 EUR te trošak sastava podneska od 2. ožujka 2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.4. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 62,50 EUR. Zato je tuženiku priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 437,50 EUR.

14.2. Tuženik je djelomično odbijen u svom zahtjevu za naknadom parničnog troška, i to u pogledu zahtjeva za naknadom troška podneska od 2. ožujka 2026. s obzirom na to da je ovaj sud taj podnesak cijenio prema Tbr. 8.4. Tarife, pa je iz navedenog razloga tuženik odbijen za iznos troška koji premašuje dosuđeni iznos.

U Zagrebu 30. travnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

- spis