REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-84/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sudu Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika njegovog punomoćnika, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10 ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102309085 koji su 25. ožujka 2005. sklopili tužitelj OK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženica Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kao kreditor, u dijelu kojim je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,500% (jedan cijelih pedeset posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora.

II Nalaže se tuženici Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, da u roku od 15 dana tužitelju MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 221,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počev od 31. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženici Erste & Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, da u roku od 15 dana tužitelju MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od donošenja ove presude 30. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj OK podnio je u ovoj parnici tužbu protiv tuženice Erste & Steiermarkische bank d.d. radi isplate, te u tužbi navodi da je 25. ožujka 2005. kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102309085. Ugovorom je tužitelju odobren krediti u protuvrijednosti iznosa od 23.370,00 CHF (švicarski franak) prema srednjem tečaju sa tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita, uz rok otplate 120 mjeseci. Tužitelj tvrdi da je kredit tuženici vratio u cijelosti, pa da je kredit i zatvoren.

1.2 Zatim tužitelj upućuje na odredbu čl. 10 spomenutog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita da prije korištenja kredita plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,50% iznosa kredita, a najmanje 200,00 kn, koji se iznos naplaćuje prilikom isplate plasmana. Ovu ugovornu odredbu tužitelj smatra nepoštenom ugovornom odredbom u smislu čl. 81 st. 1 i st. 2 Zakona o zaštiti potrošača, i ništetnom u smislu čl. 270 Zakona o obveznim odnosima .

1.3 To stoga što se radi o unaprijed formuliranoj odredbi u standardiziranom, tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, budući je tužitelj financijsko trgovačko društvo. Tužitelj smatra da je u neravnopravnom položaju jer nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu, niti je mogao pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tako je spornim odredbama čl. 10 ugovora tužitelju nametnuta neopravdana obveza plaćanja obrade zahtjeva i odobravanja kredita, koju je tuženik 30. ožujka 2005. naplatio tužitelju faktično u iznosu od 1.668,90 kn (odnosno sada 221,50 EUR). Za taj je iznos umanjen iznos kredita koji mu je odobren, pa je tako tužitelju ugovorom odobren jedan iznos kredita, a isplaćen mu je drugi iznos, umanjen za iznos spomenute sporne naknade. Prema pravnom shvaćanju tužitelja sve je to suprotno načelu ravnopravnosti sudionika obveznopravnih odnosa, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu savjesnosti i poštenja, i načelu zabrane zlouporabe prava, kao temeljnim načelima obveznog prava. Tužitelj tvrdi kako mu nitko nije objasnio strukturu ovih troškova odnosno od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu i zbog čega upravo u navedenoj visini, pa zaključuje kako se radi o potpuno neodređenoj i neodredivoj obvezi.

1.4 Stoga tužbenim zahtjevom tužitelj traži deklaratorno utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 10 ugovora o kreditu od 25. ožujka 2005. i potražuje vraćanje iznosa plaćenog po osnovi takve ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 221,50 EUR (protuvrijednost 1.668,90 kn), sa zakonskim zatezn im kamatama tekućim od dana plaćanja te naknade 30. ožujka 2005. pa do isplate. Tužitelj je potraživao i troškove postupka.

2.1 U opširnom odgovoru na tužbu (list 31-43) tuženica ne poriče činjenične navode tužbe u pogledu zaključenja ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.668,90 kn. Međutim, tuženica osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, i to iz više razloga.

2.2 Tako tuženica smatra da tužitelj nije potrošač prema legalnoj definiciji sadržanoj u čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), odnosno da tužitelj takav svoj status nije dokazao.

2.3 Sporne odredbe čl. 10 ugovora o kreditu od 25. ožujka 2005. tuženica smatra jasnim i nedvosmislenim, lako razumljivim i lako uočljivim, zbog čega nije niti dopušteno ocjenjivati da li su te odredbe nepoštene odnosno ništetne. Osim toga, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, u kojem su sve naknade javno objavljene. Tuženica također objašnjava od čega se sastoje troškovi obrade kredita, i zaključuje kako je tužitelj prije i za vrijeme sklapanja ugovora svakako bio upoznat s obvezom plaćanja te naknade, i u kojem iznosu.

2.4 Tuženica smatra da sporne ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka prema odredbama čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača, a osim toga ugovaranje sporne naknade u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 25. ožujka 2005. nije bilo ograničeno nikakvim propisima. Tek 2017. godine Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju zabranjuje kreditnim institucijama naplatu naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

2.5 Tuženica prigovara zastaru, jer je sporna naknada naplaćena 30. ožujka 2005. pa je petogodišnji opći zastarni rok do podnošenja tužbe u ovoj parnici svakako istekao. S druge strane, u slučaju da je tužbeni zahtjev osnovan, tuženica smatra kako tužitelj ne može u konkretnom slučaju s uspjehom potraživati zakonske zatezne kamate tekuće od slijedećeg dana nakon dana plaćanja sporne naknade 31. ožujka 2005. jer te zatezne kamate počinju teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Podredno, u slučaju da izneseni pravni stav nije prihvatljiv, tada dolaze do primjene odredbe čl. 214 (starog) Zakona o obveznim odnosima identične odredbama čl. 1115 (aktualnog) Zakona o obveznim odnosima, prema kojima kada se vraća stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

3 Saslušan kao stranka, tužitelj OK navodi (list 157-158) da je ugovor o kreditu sa tuženicom zaključio u poslovnici tuženice u Čazmi, te je radi toga dolazio u poslovnicu tri puta. Prvi puta je to bio općenit razgovor, kada je dao podatke o jamcu, a službenica banke mu je kazala koje dokumente treba donijeti. Saznao je podatke koji su ga zanimali za koje se zanimalo, odnosno koliki je broj rata otplate i koliki je iznos jedne mjesečne rate. Pri drugom dolasku je predao tražene dokumente, a treći puta je došao zajedno s jamcom. Tom prilikom nije bilo govora o kreditu niti o ugovoru, već ih je dočekao napisan ugovor i upućeni su ovjeriti svoje potpise, pa su sa ugovorom išli kod javnog bilježnika na ovjeru. Ugovor sa ovjerom je vratio u banku, nakon čega mu je dio kredita isplaćen u gotovini na ruke, a dio na njegov račun u banci. Kredit je glasio na švicarske franke, a isplaćen mu je u protuvrijednosti u domaćoj valuti kunama. U razgovorima prije potpisivanja ugovora službenica banke nije spominjala naknadu , niti administriranje, ili obradu dokumentacije, a tekst ugovora je pročitao tek kad je nakon cijelog postupka došao kući. Tada je vidio da mu je tuženica naplatila trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita, ali nije shvatio o čemu se tu radi i što mu je zapravo naplaćeno. Kredit je iskoristio za adaptaciju kuće koje je vlasnik, i u kojoj živi sa svojom obitelji. Kuću nikada nije davao u najam, i nikada nije imao obrt, poduzeće, ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

4 Iskaz tužitelja sud prihvaća kao istinit, jer je taj iskaz logičan i uvjerljiv, i nije u suprotnosti sa odredbama ugovora o kreditu od 25. ožujka 2005.

5.1 Ugovor o kreditu od 25. ožujka 2005. (list 5-7) je ugovor o namjenskom kreditu, jer se u čl. 3 ugovora kao „namjena“ kredita izričito navodi „Kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.“ Iz iskaza tužitelja proizlazi da zaključivanju ugovora nisu prethodili nikakvi pregovori, nego tri dolaska tužitelja u poslovnicu tuženice u Čazmi. Prvi puta tužitelj se zanimao za kredit i saznao je koje su mu isprave potrebne, a to je bila potvrda o visini plaće i zemljišnoknjižni izvadak iz gruntovnice. Drugi puta je te isprave predao, a treći puta ugovor je potpisao i ovjerio svoj potpis. Iz ovih činjenica jasno je vidljivo da je tuženica prakticirala zaključivati ovakvu vrstu ugovora kao tipski ugovor sa svim korisnicima kredita. Upravo zbog toga je tužitelja prilikom trećeg njegovog dolaska u poslovnici tuženice u Čazmi dočekao već sastavljeni ugovor spreman za potpisivanje, bez bilo kakve mogućnosti izmjene pojedinih odredaba. Tužitelj je kredit doista iskoristio namjenski, za adaptaciju kuće, i to kao vlasnik te kuće u kojoj živi sa svojom obitelji. Kuću nikada nije davao u najam, nikada nije imao obrt, poduzeće, niti obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, pa je prema tome tužitelj svakako potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

5.2 Kako tužitelj nije sa tuženicom pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbama kojima je regulirano plaćanje naknade za „obradu zahtjeva i odobravanje kredita“. Pri tome nema nikakvog pravnog učinka činjenica da je ta naknada eventualno predviđena odnosno propisana internim aktima (odlukama) tuženice. Stoga je ta odredba ništetna, jer je nepoštena u smislu čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu od 25. ožujka 2005. Uzgred, iz sadržaja odredaba čl. 10 ugovora nije jasno na koju se uslugu zapravo ta naknada odnosi, odnosno u čemu se uopće sastoji ta usluga.

6 Prigovor zastare nije osnovan jer pravo na isticanje ništetnosti nema roka odnosno ne zastarjeva. Ono što je plaćeno u ispunjenju ništetne obveze mora se temeljem čl. 323 Zakona o obveznim odnosima vratiti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, jer je ništetnost postojala već u tom trenutku. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj 30. ožujka 2005. platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.668,90 kn (sada 221,50 EUR). Stoga je osnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kada tužitelj potražuje od tuženice vraćanje tog iznosa kao činidbe izvršenu po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu.

7.1 Tužitelj je u sporu uspio u cijelosti, pa je o troškovima postupka sud odlučio primjenom čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je troškovnikom (list 160) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.329,64 EUR, od čega po osnovi pristojbe na tužbu 26,55 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR, i po osnovi zastupanja prema odredbama odvjetničke Tarife 1.250,00 EUR (sa porezom).

7.2 O trošku zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR (sa porezom) sud će odlučiti naknadno, ovisno o tome da li će na to ročište pristupiti punomoćnik tužitelja.

7.3 Sve ostale zatražene troškove sud je tužitelju priznao kao potrebne i pod točkom III izreke tužitelju dosudio u ukupnom iznosu od 1.204,64 EUR. Dosuđeni troškovi sastoje se od troškova sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR, pristojbe na presudu 53,09 EUR (uz vrijednost predmeta spora 1.327,22 EUR), i troškova zastupanja 1.125,00 EUR (s porezom). Troškovi zastupanja obuhvaćaju sastavljanje tužbe po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, sastavljanja žalbe po Tbr. 10.4 odvjetničke Tarife 125,00 EUR, sastavljanje jednog obrazloženog podneska po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR, i zastupanje na dva ročišta za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife 250,00 EUR (za svako ročište). Svi navedeni iznosi sadrže porez po Tbr. 42 odvjetničke Tarife. Na dosuđeni iznos troška postupka tužitelju su primjenom čl. 151 st. 3 Zakona o parničnom postupku dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.

U Ivanić-Gradu, 30. travnja 2026.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu žalbenom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda.