Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-548/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb , radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika tužiteljevog punomoćnika Branka Lina, odvjetnika u Rijeci, te zamjenika tuženikova punomoćnika OF, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103347139 od 12.01.2007. sklopljenog između korisnika kredita DFO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a koja:

- u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da isplati tužitelju DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.885,25 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.1.2007., uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (30. travnja 2026.) pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (više od 1.099,54 eura, a do zatraženih 1.525,00 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

IV Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 750,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 31. ožujka 2025., u bitnom, navodi kako je njegov prednik pok. DFO **.**.2007. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103347139, a kojim da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv.ulazna naknada). Nadalje, da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom da je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste, da nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik mu je odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 14.204,38 kn (1.885,25 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti da je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način da je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tužitelj se u pogledu tvrdnji da se radi o nepoštenim odredbama poziva na odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023- 2 od 13.2.2024., Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024. i Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024., te Sud EU u predmetima: C- 224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II i III izreke.

2. U odgovoru na tužbu od 1. srpnja 2025. tuženik, u bitnom, u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Citira čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi čl. 84. ZZK. Poziva se i citira čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja da je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa. RF, njemu je jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, da je ta informacija bila dostupna i na njegovim letcima koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita, da je tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem da se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik osporava navode tužitelja kako nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), da je nesporno i logično da mu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, da se utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita, da je obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500% od visine predmetnog kredita u iznosu od 14.204,38 kuna. Poziva se i citira sudski praksu u odluci Gž-2101/2022-2 od 11.10.2022. (Županijski sud u Zagrebu), odluku Suda EU C-621/17. Osim toga, da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive, da sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer da je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nastavno, sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, da iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je njegov službenik tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj da se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade, da tužitelj nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare, da je naknada naplaćena 22. siječnja 2007., da se na kondemnatorni zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, da je jasno da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja, da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, da takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara da je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti), da promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer da su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima da se zatezne kamate duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer da je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog, da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, da svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Nastavno, da ukoliko sud njegov tuženika ne bi uzeo u obzir, da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Poziva se i citira čl. 214. ZOO/91, istovjetan čl. 1115. ZOO/05 i mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., da bi eventualno tužitelj imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 5. ožujka 2023. saslušani su svjedokinja RF (str. 157 i 158) i tužitelj (str. 158 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela članka 10. Ugovora o kreditu (stranice od 7 do 15 spisa) u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te u tom smislu navodi da je predmetnu tzv. ulaznu naknadu naplatio 22. siječnja 2007. u iznosu od 14.204,38 kuna. Prema tome, navedena činjenica koja se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna, pa stoga u odnosu na visinu zahtjeva (novčana svota) prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Iz pravomoćnog rješenje o nasljeđivanju iza OFO od 10. veljače 2025. kojeg je donio javni bilježnik u [adresa], Draženka Pičuljan (stranice 6 i 7 spisa), slijedi utvrđenim da je njenim jedinim nasljednikom proglašen sin DF, predmetni tužitelja.

8. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO) na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa. Stav je ovog suda da se pod pojmom zainteresirane osobe, u kontekstu pravnog interesa za podnošenje tužbe, imaju supsumirati, osim ugovornih stranaka i njihovi univerzalni nasljednici (sukcesori), te da je pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine odredbe (općenito pravnog posla) ona vrsta prava koja prelazi na pravne slijednike stranke koja je prestala postojati, odnosno umrla. (U tom smislu i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1231/22 od 31. 10. 2022. te Visoki trgovački sud RH, Pž-170/16 od 20. 1. 2016.).

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103347139 od 12.1.2007. sklopljen između korisnika kredita OFO, i tuženika proizlazi da je tužiteljevoj prednici kao korisniku kredita (Članci 2. i 3.) odobren gotovinski hipotekarni kredit građana u kunskoj protuvrijednosti 125.000,00 CHF. Člankom 10. Ugovora ugovoreno je kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Vezano uz navedenu naknadu nesporno je da ju je tuženik od prednice tužitelja naplatio u iznosu kako je to već argumentirano u odlomku 6. ovog obrazloženja.

10. Tuženik tužitelju (kao nasljedniku korisnice kredita) spori status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako se radi o gotovinski hipotekarni kredit građana, te da je prednica tužitelja (korisnica kredita) navedena kao fizička osoba. Člankom 3. stavkom 1. alinejom 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 12. siječnja 2007. (u vrijeme zaključenja Ugovora), regulirano je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije.

11. Tužitelj DF u iskazu je naveo da ima saznanja vezano uz predmetni kredit od svoje pokojne majke s kojom da je živio (osim od 2004. do 2007. kada je bio u zimskim mjesecima u Rijeci, u Domu na Podmurvicama, vezano uz svoje školovanje) sve do njezine smrti 2024., da je svrha kredita bila adaptacija obiteljske kuće na adresi [adresa] u kojoj je živio, da mu je vezano uz zaključenje ugovora majka govorila da u banci nije bilo nikakvih pregovora oko bilo kojeg sadržaja ugovora, da je sve tamo bilo po principu «uzmi ili ostavi», da majci ništa nije bilo objašnjavano konkretno u pogledu ulazne naknade, da sredstva kredita nisu ni u jednom dijelu bila korištena za izgradnju ili adaptaciju apartmana, da su apartmani tek kasnije bili sagrađeni i nisu bili financirani iz sredstava ovog kredita, da se predmetni kredit još uvijek isplaćuje.

12. Svjedokinja RF je iskazala da je 2007. radila kod tuženika, da radi i sada, da je DFO bila tužiteljeva majka, da je poznaje iz njezinih kontakata s bankom i zaključenja gotovinskog hipotekarnog kredita, da je tih godina (cca 2007. do 2008.) godišnje radila na zaključenju otprilike 200- tinjak do 300-tinjak ugovora, da se obzirom na protek vremena može otprilike sjetiti trenutaka odnosno vremena kada je gospođa uzela kredit kod tuženika, da je uobičajena procedura da se klijentima komuniciraju troškovi kredita pa tako i vezano za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da se vezano uz sam postotak naknade ne sjeća jesu li pregovarali glede iznos postotka, da je taj postotak bio određen kataloški od strane banke, da je namjena kredita ostala ista i nakon zaključenja konverzije, da se promijenilo jedino valuta, da se ne sjeća je li vezano uz razgovor s korisnicom kredita samo istakla da se radi o naknadi za obradu kredita bez daljnje specifikacije. Tvrdi da joj je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu gđa. DFO rekla da je namjena kredita refinanciranje postojećih kredita u drugim bankama i ostatak su planirali potrošiti za adaptaciju kuće (radovi na fasadi i uređenje apartmana), da banka na terenu nije provjeravala za što se troši iznos kredita jer je veliki dio iznosa kredita išao na podmirivanje postojećih obveza, a preostala sredstva da su se isplatila korisniku kredita, da se ne može prisjetiti točnih postotaka za što je koji dio kredita bio namijenjen, da namjena konkretnog kredita nije bila isključivo turistička i stoga nije mogao biti realiziran turistički kredit, da se dokumentacija vezano uz transakcije po ugovoru o kreditu u banci čuva i nakon kad se kredit otplati i to više godina.

13. Sud ocjenjuje da iskaz svjedokinje RF, višedesetljetne zaposlenice tuženika, nije doveo do zaključka da bi namjena predmetnog kredita bila drugačija od one koja proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja. Naime, svjedokinja sama navodi, dok govori o događaju (zaključenje ugovora s tužiteljevom majkom) u okviru svojih tadašnjih redovnih uobičajenih ponavljajućih radnih aktivnosti i poslova od prije 19 godina, da se tek otprilike može prisjetiti okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, pri čemu ističe da je u tom razdoblju (2007. i 2008.) sudjelovala u zaključenju 200 do 300 kreditnih ugovora godišnje, što objektivno i životno dovodi u pitanje mogućnost pouzdanog sjećanja upravo konkretnog slučaja (kreditno-pravnog posla) i razgovora s RFO koju poznaje, kako je navela, samo iz kontakata s bankom. Unatoč tome, tvrdi da se od svega sjeća baš izjave prednice tužitelja o djelomičnoj namjeri sredstava kredita za uređenje apartmana, iako se nije mogla očitovati o bitnim elementima ugovornog odnosa, poput pregovaranja i informiranja korisnice kredita o naknadi za njegovu obradu, barem okvirnom iznosu kredita i roku otplate, niti o točnim omjerima korištenja sredstava. Takva selektivnost u sjećanju, bez materijalne dokumentacije u spisu koja bi je potkrijepila, čini iskaz neživotnim i proturječnim. Njezino saznanje o eventualnoj poslovnoj namjeni kredita temelji se isključivo na tvrdnji OFO, a što tužitelj eksplicitno osporava prilikom iznošenja primjedbi na svjedokinjin iskaz. Tuženik pritom nije dostavio nikakve dokaze - isprave, poput evidencije transakcija ili druge dokumentacije, iako iz iskaza saslušane svjedokinje proizlazi da takve podatke tuženik čuva određeno vrijeme (nekoliko godina) pa i nakon otplate kredita (tužitelj je naveo u svom iskazu da se kredit još otplaćuje), čime je izostala potvrda spornih navoda. Suprotno od toga, iz samog Ugovora proizlazi da je riječ o gotovinskom hipotekarnom kreditu građana, što upućuje na tipičnu potrošačku svrhu. Iskaz tužitelja, prema kojem je kredit korišten isključivo za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj je živio sa svojom majkom, u bitnom je sukladan toj ugovornoj odredbi i nije doveden u pitanje drugim odgovarajućim dokazima. Sud dodatno napominje da čak i eventualno refinanciranje ranijih obveza samo za sebe ne upućuje na obavljanje poslovnih djelatnosti, budući je to jednako spojivo sa statusom potrošača. Niti tvrdnja o mogućem uređenju apartmana (uz napomenu da je svjedokinja RF govorila isključivo o uređenju apartmana, dok je tuženik pred sudom tužitelju tijekom davanja stranačkog iskaza postavio pitanje i o izgradnji apartmana, o čemu RF nije ništa navela), i kada bi bila dokazana, ne bi automatski značila da je tužiteljeva prednica postupanja u okviru gospodarske djelatnosti, osobitu uz izostanak dokaza (isprava) o njenom stvarnom obavljanju takve djelatnosti u vrijeme zaključenja Ugovora. Ocjenjujući sve navedeno, Sud zaključuje da iskaz svjedokinje RF, sam za sebe, nema odlučujuću dokaznu snagu. U nedostatku uvjerljivih i sadržajem konzistentnih dokaza koji bi upućivali na poslovnu svrhu kredita, prevladavaju oni dokazi i razlozi koji potvrđuju njegovu privatnu namjenu. Stoga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao logičan i uvjerljiv. Sukladno tome, slijedi da je prednica tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupala izvan svoje bilo kakve poslovne ili profesionalne djelatnosti, pa je prema tome imala status potrošača u predmetnom ugovorno-kreditnom odnosu.

14. Tuženik tvrdi da je njegov službenik tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, dakle da ga je detaljno informirao u tom segmentu. Međutim, iz iskaza svjedokinje RF koja se uopće ne sjeća je li u razgovoru s korisnicom kredita samo istakla da se radi o naknadi za obradu kredita bez daljnje specifikacije, niti jesu li pregovarale vezano uz iznos postotka naknade, takav zaključak ne proizlazi, odnosno svoje navode tuženik nije dokazao. Tužitelj je iskazao da je od majke saznao da u banci nije bilo nikakvih pregovora oko bilo kojeg sadržaja ugovora, da je sve tamo bilo po principu «uzmi ili ostavi», da majci nije bilo ništa objašnjavano konkretno u pogledu ulazne naknade.

15. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

16. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Člankom 87. st.1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužiteljeva prednica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi Ugovora (tzv. ulaznoj naknadi), već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika (banke) u formi Ugovora koji je već unaprijed u cijelosti sadržaja bio sastavljen od strane same banke pa je dakle, nedvojbeno riječ o tipskom Ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku, u ostalom, i nije osporio.

19. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena. U tom kontekstu tuženikovo plediranje da sudu opće nije bilo dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe, je pravno neutemeljeno.

20. Već je u odgovoru na tužbu tuženik isticao paušalnost tužiteljevih tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je upravo s prednicom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje konkretnog kredita te visini (u novčanim jedinicama) te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 2,500% naknade na iznos kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja

10. i čl. 87. ZZP-a.

21. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Naime, tužiteljevoj prednici je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj ona nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu sada tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Međutim, tuženik koji je nesporno jedini sastavio predmetnu odredbu (u Članku 10. Ugovora), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

25. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

26. Kanalizirajući istaknuto u prethodnim točkama (24. i 25. obrazloženja) u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su mu to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa upravo predmetne tzv. ulazne naknade (tuženik iznosi isključivo općenitu argumentaciju), te nije ni dokazao da je upravo to bilo prednici tužitelja razjašnjeno prije zaključenja Ugovora, pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljeva prednica stavljena u neravnopravni položaj jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju ona nije mogao utjecati.

27. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.885,25 eura (što odgovara iznosu od tadašnjih 14.204,38 kuna) sa zateznom kamatom koja teče od 22.1.2007. do isplate (članak 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. ZOO-a).

28. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od dana stjecanja (22. siječnja 2007.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

30. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

32. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. ZOO-a.

33. Odluka o trošku (točka III izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.885,25 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužitelja, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku (str. 161 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 10.7.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 20.10.2025. i 5.3.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu

- 33,18 eura i za presudu 66,36 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023), dakle sveukupno 1.099,54 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan.

34. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

35. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

36. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke IV izreke.

U Rijeci 30. travnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom