REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I- 2550/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Meri Dominis Herman, na prijedlog više sudske savjetnice Margarete Duvnjak, uz sudjelovanje Vesne Stanić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DZ, s bivšom adresom Jarki, Jarki 118, sada na adresi u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Dina Galić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dina Galić i Janica Plantak u Varaždinu, Tome Blažeka 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/20-01/668, URBROJ: 513-04-24-2 od 21. ožujka 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I-410-23/20-02/16, URBROJ: 513-07-05-01/20-5 od 28. kolovoza 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/20- 01/668, URBROJ: 513-04-24-2 od 21. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I -410-23/20-02/16, URBROJ: 513-07-05-01/20-5 od 28. kolovoza 2020.

2. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. kolovoza 2020., točkom I. izreke odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja o utvrđenom porezu na dohodak KLASA: UP/I-410-23/20-02/16, URBROJ: 513-07-05-01/20-01 od 24. siječnja 2020. Točkom II. izreke tužitelj se obvezuje uplatiti razliku poreza na dohodak i prireza, u roku 15 dana od dana primitka rješenja na naznačeni broj računa. Točkom III. izreke određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Točkom IV. Izreke određeno je da se na nepravodobno uplaćeni iznos poreza i prireza obračunava i plaća zatezna kamata.

3. Tužitelj u cijelosti osporava zakonitost pobijanog akta. U bitnom ističe kako nije dužan platiti porez na dohodak i prirez u Republici Hrvatskoj te da je rezident Republike Austrije. Navodi da već više od 20 godina živi u [adresa] gdje radi, ima prijavljeno prebivalište, stan u najmu, registrirani auto te da s njim u kućanstvu živi njegov sin, tamo ima prijatelje i hobije i smatra da se u Republici Austriji nalazi središte njegovih životnih interesa. Ističe da je od siječnja 2014. u Republici Hrvatskoj prvo privremeno odjavio prebivalište, dok je s mjesecom siječnjem 2020. isto odjavio trajno. U Republici Hrvatskoj mu žive supruga i malodobna kćer koje posjećuje nekoliko puta godišnje jer u Republici Hrvatskoj može boraviti maksimalno 90 dana godišnje, obzirom u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno prebivalište, a u [adresa] provodi oko 300 dana godišnje, u svakom slučaju više od 183 dana godišnje koliko je potrebno da bi se smatrao rezidentom Republike Austrije. Nadalje, navodi da nema u vlasništvu u Republici Hrvatskoj nikakvu nekretninu, a da njegova supruga ima u vlasništvu dio kuće koju je dobila darovanjem od svoje majke te ista ne predstavlja bračnu stečevinu. Također, ističe da nema niti ključ od te kuće i da u istu dolazi kao gost i da nema posjed iste. Nadalje, ističe da su javnopravna tijela u provedenom postupku utvrđivala samo osobne interese sa Republikom Hrvatskom, ali ne i sa Republikom Austrijom, dok gospodarski interesi nisu utvrđivani, a da iste sa Republikom Hrvatskom nema. Navodi da javnopravna tijela nisu dala razloge po kojoj pravnoj osnovi bi supruga i kćer predstavljale obitelj, odnosno uže osobne interese u Republici Hrvatskoj, a da je propušteno utvrđenje da živi sa sinom koji mu je također obitelj u Republici Austriji. Shodno tome, smatra da je počinjena diskriminacija i da je postupano protivno članku 45. Ugovora o financiranju Europske unije te da su javnopravna tijela propustila u cijelosti primijeniti članak 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i time propustili utvrditi da je on rezident Republike Austrije i da se isključivo oporezuje u Republici Austriji. Nadalje, smatra da mu u postupku utvrđenja poreza nisu priznate olakšice koje su priznate u Republici Austriji, a nisu mu priznate ni olakšice na koje ima pravo po poreznim propisima Republike Hrvatske, odnosno odbici za nezaposlenu suprugu i malodobno dijete i one na koje ima pravo svaki radnik zaposlen u Republici Hrvatskoj, a to su neoporezive isplate na ime toplog obroka, putnih troškova, godišnje nagrade i božićnice, koje bi znatno smanjile poreznu obvezu ukoliko je istu dužan platiti kao rezident Republike Hrvatske. Predlaže donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe, poziva se na presudu Suda Eu C-241/20 od 15. srpnja 2021. i podnosi zahtjev za prethodnu odluku suda Europske unije. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja, predlaže da sud riješi predmetni spor bez rasprave i tužbu odbije kao neosnovanu.

5. Sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog za odgodnim učinkom tužbe obzirom da prema odredbi čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/24 – dalje: ZUS), sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi, U odnosu na uvjete pod kojima sud može odobriti odgodu izvršenja treba naglasiti da nastup svake štete nije dovoljan razlog za odgodni učinak tužbe, već je potrebno da se radi o teško popravljivoj šteti, a prema ocjeni ovog suda tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporavane odluke nastala šteta koju bi teško mogao popraviti, niti je ponudio ovom sudu dokaze koji bi opravdali takvo postupanje suda.

6. Strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima drugih stranka, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. stavkom 1. ZUS-a, te je sud održao usmenu i javnu raspravu dana 21. travnja 2026. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a rasprava je provedena u odsutnosti tuženika, koji iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao.

7. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je u odnosu na tužitelja doneseno porezno rješenje od 24. siječnja 2020. primjenom posebnog postupka utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak s pozivom na odredbe Zakona o porezu na dohodak, Pravilnika o porezu na dohodak te Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu, kojim rješenjem je tužitelju za 2018. godinu utvrdilo inozemni dohodak prema podacima iz rješenja Porezne uprave Republike [adresa] od 15. listopada 2019. na način da je tužitelju utvrđen bruto dohodak u iznosu od 245.111,10 kn, umanjen za zbroj doprinosa za socijalno osiguranje za tekuća i ostala primanja u iznosu od 45.556,37 kn, što čini dohodak u iznosu od 199.554,73 kn. Također, tužitelju je utvrđen domaći ukupni godišnji osobni odbitak od 45.600,00 kn te mu je uračunat plaćeni porez na dohodak u Republici Austriji za 2018. godinu u iznosu od 5.190,97 kn. Slijedom navedenog, tužitelju je za 2018. godinu utvrđena razlika poreza na dohodak i prireza za uplatu od 35.448,08 kn. Navedeno rješenje je ispravljeno rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-410-23/2020-02/16, URBROJ: 513-07- 05-01/20-6 od 9. rujna 2020. na način da umjesto pogrešno navedenog iznosa od 35.448,08 kn, ispravno treba stajati 35.453,08 kn.

10. Osporenim rješenjem od 28. kolovoza 2020. odbijen je tužiteljev prigovor protiv ranije navedenog rješenja od 24. siječnja 2020., uz navod da tužitelj od 1. svibnja 2008. ima otvorenu PK karticu, ali nema upisane uzdržavane članove, pa stoga se i osobni odbitak tužitelju ne može uvećati radi eventualnog uzdržavanja članova uže obitelji kao i zbog činjenice da tužitelj prema članku 54. Zakona o porezu na dohodak nije podnio obrazac za priznavanjem prava u posebnom postupku- ZPP-DOH od 28. veljače 2019. za 2018. godinu, budući da je proveden poseban postupak utvrđivanja poreza na dohodak za 2018.

11. Tuženik je osporenim rješenjem od 21. ožujka 2024. odbio tužiteljevu žalbu.

12. Predmet ovog spora je utvrđivanje tužiteljevog inozemnog dohotka i porezne obveze za 2018. godinu.

13. Osnovni prigovor tužitelja odnosi se na pitanje njegove rezidentnosti, s obzirom da smatra da je austrijski rezident i da nema pravne osnove da mu domaće porezno tijelo kao rezidentu Republike Hrvatske utvrđuje inozemni dohodak i poreznu obvezu.

14. Sukladno članku 4. stavku 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike [adresa] o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu (Narodne novine, br. 3/01, dalje: Ugovor), ako je, prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njezin status određuje na ovaj način:

a) smatra se rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se da je rezident samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa),

b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se da je rezident samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište,

c) ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se da je rezident samo one države čiji je državljanin, d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela država ugovornica nastojat će riješiti pitanje dogovorno.

15. Sukladno članku 43. stavku 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/2016, 106/2018, dalje: OPZ) u smislu ovoga Zakona smatra se da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan.

16. Prilikom donošenja odluke u ovom predmetu, sud je imao na umu da u konkretnom slučaju postoje pojedine okolnosti koje bi ukazivale na to da tužitelj uže gospodarske i osobne odnose ima u Republici Austriji, obzirom da tamo radi, pretežito boravi, ima registrirano vozilo, zdravstveno je osiguran i da s njim živi njegov sin.

17. Međutim, tužitelj je tijekom 2018. godine svojim inozemnim prihodom nesporno uzdržavao svoju obitelj, suprugu i malodobnu kćer, koje žive u [adresa].

18. U odnosu na prigovor tužitelja da nema nekretninu u vlasništvu u Republici Hrvatskoj, te da je odjavio prebivalište kod nadležne policijske uprave, sud ističe kako je ovdje riječ o utvrđivanju prebivališta prema poreznom propisu. Osim toga predmetna odjava nije bila trajne naravi, što bi životno logično trebalo očekivati ako je tužitelj tijekom 2018. središte svojih životnih interesa doista pronalazio u Republici Austriji. Osim toga, supruga tužitelja ima u Republici Hrvatskoj u suvlasništvu kuću, čiji posjed tužitelj kao otac i suprug ima nesmetano na raspolaganju te se prema odredbi članka 43. OPZ-a smatra da tužitelj ima prebivalište u [adresa], unatoč tome što nema u vlasništvu nekretninu i što je privremeno odjavio prebivalište u [adresa].

19. Nadalje, uvidom u potvrdu rezidentnosti Republike Austrije, koju je tužitelj priložio uz tužbu, sud nalazi da ista datira tek od 24. siječnja 2022. Također, uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske Ministarstva unutarnjih poslova, sud nalazi da je tužitelj trajno odjavio svoje prebivalište u [adresa] u siječnju 2020. godine.

20. Nastavno, sud nalazi da je tužitelju pravomoćno u istovrsnim slučajevima utvrđena domaća rezidentnost prilikom utvrđivanja inozemnog dohotka ostvarenog u Austriji za 2013., 2014., 2016. i 2017. godinu, odlukama upravnih tijela u oba stupnja upravnog postupka i presudama upravnih sudova u oba stupnja upravnog spora.

21. Pritom, sud nalazi da je tužitelj tek 17. siječnja 2020. godine domaćem poreznom tijelu podnio zahtjev za utvrđivanje statusa nerezidenta, nakon što je trajno odjavio prebivalište u [adresa] te da mu je taj zahtjev bio odbijen rješenjima donesenim u oba stupnja upravnog postupka, a tužbeni zahtjev za poništavanje tih rješenja mu je pravomoćno odbijen presudom ovog suda Us I-3132/20 od 22. ožujka 2022., potvrđenom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž - 2303/22 od 12. listopada 2022. Slijedom navedenog, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari te nisu osnovani prigovori tužitelja za njegovu nerezidentnost u Republici Hrvatskoj za 2018. godinu.

22. U odnosu na tužiteljeve prigovore da mu se u iznos inozemnog dohotka uračunao i skupni iznos za koji tvrdi da se radi o nizu neoporezivih primitaka, sud napominje da su temeljni podaci za donošenje osporavanih rješenja utvrđeni iz rješenja austrijskog poreznog tijela od 15. listopada 2019. iz kojeg ne proizlaze neoporezivi primici koje tužitelj navodi. Stoga, prvostupanjsko tijelo iste nije niti moglo uzeti u obzir.

23. U odnosu na tužiteljev prigovor za nepriznavanjem poreznih olakšica, odnosno uvećanog godišnjeg osnovnog odbitka za uzdržavanu nezaposlenu suprugu i malodobnu kćer, valja reći da je riječ o podacima koje je tužitelj morao predočiti domaćem poreznom tijelu i priložiti vjerodostojne isprave do kraja veljače 2019. za 2018. godinu, sukladno članku 53. stavku 1. ZPD-a, kojim je propisano da porezni obveznici na koje se primjenjuje posebni postupak iz članka 51. ZPD-a, ako žele iskoristiti propisana prava za koja porezno tijelo ne raspolaže podacima bitnim za utvrđivanje prava na umanjenje dohotka, mogu do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu podnijeti poreznom tijelu obrazac za priznavanje prava u posebnom postupku i uz to priložiti vjerodostojne isprave, a što tužitelj nije učinio. Stoga se tužitelju za 2018. godinu nisu te olakšice niti mogle utvrditi.

24. Vezano za tužiteljevo pozivanje na pojedinu sudsku praksu Suda Europske unije i isticanje prigovora da je diskriminiran, sud isti ocjenjuje neosnovanim obzirom da je utvrđeno da je bio domaći rezident tijekom 2018. godine i da su mu razlike poreznih obveza za tu godinu pravilno utvrđene osporavanim rješenjima.

25. S obzirom da tužiteljevi prigovori nisu osnovani te isti nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a niti je tužitelj svojim prigovorima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika, ovaj Sud smatra da je osporena odluka donesena u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te provedeni postupak i osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim. Isto tako ovaj sud s obzirom na sve naprijed navedeno nije prihvatio prijedlog za prekid upravnog spora i podnošenje prethodnog pitanja Sudu Europske unije.

26. Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I izreke presude.

27. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, odluka o troškovima donesena je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a (točka II izreke)

U Zagrebu 30. travnja 2026.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna: 1. tužitelju po odvjetnici Dini Galić – putem e-komunikacije

2. tuženiku – putem e-komunikacije