REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5115/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-2307/18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz Marija Hrupec, odvjetnika iz Samobora i zz punomoćnika tužitelja Borisa Jug, odvjetnika iz Zagreba i KV, odvjetničku vježbenica i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći J2307/18, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 108133 zaključenog između tužitelja i tuženika 25.11.2010.g., u dijelu kojim je ugovoreno da je da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelju naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora koja se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada.

II. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 146,05 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 166,67 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 108133 zaključenog između tužitelja i tuženika 25.11.2010.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,00% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

V. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 454,50 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 558,46 EUR, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da naknadi tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana 30. Travnja 2026. godine pa do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 25.07.2025. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je temeljem članka 11. stavka 1. točke 6. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/23) oslobođen plaćanja sudske pristojbe na tužbu te u tu svrhu prilaže Rješenje o utvrđenju statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

2. Tužitelj navodi da je on dana 25.11.2010.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 108133, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.150,00 EUR obračunatom prema kupovnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

3. U članku 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora koja se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

4. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada).

5. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

6. U odnosu na osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva (ništetnost izlazne naknade i isplata), pa tužitelj navodi da je dana 14.07.2011.g. uvećanom uplatom od 14.765,14 EUR zatvorio glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tužitelj ističe da mu je tuženik dana 14.07.2011.g. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 146,05 EUR (tzv. izlazna naknada). Tužitelj ističe da je predmetna naknada koju je naplatio tuženik vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

7. Člankom 12. Ugovora o kreditu određeno je da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora koja se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada. U odnosu na navedeno tužitelj ističe kako je razvidno da je upravo citirani članak 12. Ugovora o kreditu tuženik iskoristio kao osnovu temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a tužitelj napominje da je predmetna odredba čl. 12. nepoštena, jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

8. Tužitelj prvenstveno ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 12. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tuženik ovo nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu prema uvjetima koje odredi Kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju Korisnika kredita. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika, tužitelj uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 12. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

9. Slijedom iznesenog, tužitelj napominje da je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi pokrića tekućih troškova, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Ova ugovorna odredbe iz čl. 12. Ugovora je ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva, a protivna je i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Tužitelj napominje da je člankom 1024. ZOO-a u st. 2. propisano da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), te da u st. 3. je propisano da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11. Ako bi tuženik tumačio da je sporna naknada naplaćena na ime štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, tužitelj ističe kako iz citiranih odredbi razvidno proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tužitelj ističe da tuženik nije pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita.

12. Tužitelj ističe da je prijevremenom otplatom kredita uredno zatvorio predmetni kredit te stavio tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu, pa tužitelj ističe da ne vidi na koji način bi takvim njegovim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu, već da naplata ove naknade skriva prikrivena namjeru tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, pa je jasno da se tuženik ne može pozivati na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate), jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi.

13. U prilog ovih tvrdnji da se u odnosu na obvezu korisnika za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, kao i o tome da je takva odredba protivna čl. 1024. st. 4. ZOO, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, na koju se tužitelj i poziva u samoj tužbi.

14. Tužitelj navodi da u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, da on predlaže provođenje financijskog vještačenja na iste okolnosti.

15. Vezano uz osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva pod 2. (ništetnost ulazne naknade i isplata), tužitelj navodi da je tuženik tužitelju dana 26.11.2010.g. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 3,00% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 454,50 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,00% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ističe da je ova odredba čl. 7. nepoštena, jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

16. Tužitelj prvenstveno ističe da mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 7. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe.

17. Vezano uz poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita.

18. Tužitelj posebno napominje da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

19. Tužitelj navodi da tuženik nije isto predočio tužitelju iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 3,00% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste, pa time tužitelj uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 7. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

20. Tužitelj navodi da je time tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi pokrića tekućih troškova, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Tužitelj ističe da je ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Slijedom iznesenog, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. U slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH, koju tužitelj citira u svojoj tužbi.

22. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj u posebnoj točci (točka 6. tužbenog zahtjeva), kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata sa tijekom od dana 26.11.2010.g. (dan plaćanja naknade) do dana 31.05.2025., te navodi da zakonske zatezne kamate obračunate na iznos jednokratne naknade od dana 26.11.2010. do dana 31.05.2025. iznose 558,46 EUR te tužitelj obračun istih prilaže uz tužbu.

23. Tužitelj navodi da na glavnični iznos od 454,50 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od dana 01.06.2025.g. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

24. U slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti visine potraživanja tužitelja.

25. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 108133 zaključenog između tužitelja i tuženika 25.11.2010.g., u dijelu kojim je ugovoreno da je da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelju naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora koja se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada;

2. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 146,05 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

3. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 166,67 EUR, u roku od 15 dana;

4. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 108133 zaključenog između tužitelja i tuženika 25.11.2010.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,00% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

5. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 454,50 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

6. Nalaže se tuženiku, OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju, JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 558,46 EUR, u roku od 15 dana.

7. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“

26. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te u cijelosti osporava osnovanost istaknutih prigovora tuženika iz njegova odgovora na tužbu, a sve kao u podnesku tužitelja od 30.10.2025. godine.

27. Do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda i predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tužitelju parničnih troškova uz zatezne kamate na iste troškove od presuđenja pa do isplate.

28. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 108133 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), ali da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

29. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, te navodi da je Visoki trgovački sud u recentnoj presudi posl. br. Pž-2637/2023 od 9.4.2024. zauzeo novo stajalište koje definitivno dovodi u pitanje doseg zastare restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih odredbi, te se tuženik poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena, zastara restitucijskog zahtjeva ima teći od trenutka kada je došlo do stjecanja na temelju takve odredbe. Tuženik vezano uz isto citira sudske odluke.

30. Tuženik zaključuje da prema najrecentnijoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da je u zastari kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je upravljen na povrat stečenog bez osnove ako tužba nije podnesena u općem zastarom roku ili ako zastara prethodno nije prekinuta deklaratornim tužbenim zahtjevom unutar tog istog roka, pa primjenom iznesenog shvaćanja, tužbeni zahtjev tužitelja u ovom predmetu je potrebno odbiti kao neosnovan zbog nastupa zastare.

31. Opreza radi, napominje se i da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 155/23, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

32. Tuženik navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Tuženik smatra da je i u slučaju da se radi o naknadi štete, nastupila zastara predmetnih potraživanja tužitelja, kao i u slučaju da se radi o zahtjevu tužitelja za povrat mjesečnih anuiteta (zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja).

33. U slučaju da bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa bi i u tom slučaju nastupila zastara potraživanja.

34. Tuženik prvenstveno ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, a da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

35. Člankom 7. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kredita (čl. 7.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 3,00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, te tuženik ističe da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

36. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te se tuženik poziva na odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pa tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Uz navedeno, tuženik se poziva i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik tako navodi da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

37. Tuženik navodi da je tužitelju pružio informaciju i u cijelosti ga informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

38. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene – troškovi obrade su opravdani, te da se tuženik nije, kako to ističe tužitelj, služio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik napominje da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, te da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Naime, notorno je da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita. Samo su neke od tih radnji primjerice:

- Analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.)

- Prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno

- Ocjenu prihoda i rashoda klijenta

- Ocjenu kreditne sposobnosti

- Ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te napokon

- Proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva.

39. Tuženik osporava da bi se radilo o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora, te tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

40. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba i obrazloženje prouzrokovane štete 41. Tuženik navodi da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika, te pojašnjava da posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati.

42. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je vidljivo da tuženik trpi štetu u vidu (i) izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, (ii) gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate, pa da je tako uzimajući u obzir ove navode, vidljivo da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da Odredba nije i ne može biti ništetna.

43. Zaključno tuženik ističe da se prilikom sklapanja Ugovora mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan. Kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice. Tako određeni iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, što predstavlja legitimno sredstvo zaštite dozvoljeno citiranim zakonskim odredbama.

44. Tuženik navodi kako tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže među strankama, a upravo je tužitelj dužan dokazati osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a da niti jedna ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena.

45. S obzirom da je očito da je odredba o izlaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora, a da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

46. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

47. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

48. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu i svih svojih ranijih prigovora i navoda, te potražuje troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

49. Sud je u tijeku postupka proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu osobno kao stranku, pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka ističu da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, već predlažu da sud donese presudu temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

50. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude, pod točkama I-VII.

51. Nije sporno među strankama da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopila dana 25.11.2010. godine Ugovor o kreditu broj: 108133, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.150,00 EUR obračunatom prema kupovnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kao i da je u članku 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora koja se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, te da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada).

52. Nadalje, tuženik je u tijeku postupka naveo da ne osporava visinu zatraženih naknada, kao niti visinu zatraženih uglavničenih zateznih kamata na te naknade, dok i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, osporava ništetnost ugovornih odredbi iz čl. 12. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, ističe prigovor zastare, kako po osnovi naknade štete, povremenih potraživanja, te samog stjecanja bez pravne osnove, da li je ugovaranje predmetnih odredbi bilo zakonom dopušteno, da li je predmetnim ugovornim odredbama uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, da li su ugovorne odredbe o spornim naknadama transparentne, te sam osnov tužbenog zahtjeva. da se ne bi pojedinačno pregovaralo i da li je ponašanje tuženika bilo u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

53. Sud je iz saslušanja tužiteljice osobno kao stranke utvrdio da je ona rođena 1976., po zanimanju službenik, da je u vrijeme dizanja kredita bila klijent tuženika te da je digla i ovdje predmetni kredit. Radilo se o gotovinskom nenamjenskom kreditu te da su osobno potrošili taj novac, obzirom da je imala smrtni slučaj i zbog toga povećane iznenadne izdatke.

54. Kada je tužiteljica dizala ovaj kredit kod ranije Splitske banke d.d. nitko ju nije posebno upozorio na ovdje sporne ugovorne odredbe. Iskazuje da je ona laički pročitala ugovor, ali joj nitko nije objasnio što to točno znači ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kredita, što ona obuhvaća i u kojem iznosu, a isto tako i za izlaznu naknadu. Tužiteljica navodi da je ona taj kredit otplatila, kao što je i platila sve naknade koje je od nje tražila banka, jer bez toga ne bi niti dobila taj kredit, a novac joj je trebao. Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara da nije imala mogućnost pregovaranja oko visine tih naknada, jer se radilo o tipskim ugovorima na koje je tužiteljica pristala.

55. Sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice da se radilo o nenamjenskom kreditu, te da iskaz tužiteljice je potkrijepljen i dokumentacijom dostavljenom po tužiteljici u spis uz tužbu, pa je sud iskazu tužiteljice poklonio vjeru u cijelosti kao istinitom, jer je životno uvjerljiv, logičan i dosljedan. Sud je utvrdio da se radi o tužiteljici kao potrošaču, jer je kredit koristila u osobne svrhe, te ga i otplatila, a pri tome platila tuženiku sve naknade koje su bile od tuženika tražene i stavljene u Ugovor, kao i da se istima nije mogla protiviti, ako je htjela dobiti novac od kredita, koji joj je trebao zbog većih troškova zbog smrti u obitelji. Tužiteljica je time dokazala svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika niti bilo gdje drugdje (npr. kod javnog bilježnika) nije bila upoznata s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoje predmetne naknade obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva i toč. I. izreke presude, te pod toč. IV. petita tužbenog zahtjeva i toč. IV. izreke ove presude.

56. Nadalje, sud je utvrdio da tužitelj nije bio upoznat niti od kuda i zašto mu je nametnuta obveza da plati prema čl. tzv. ulaznu i izlaznu naknadu, kao niti od čega se te naknade sastoje i u kojim iznosima.

57. Sud je utvrdio da u odnosu na sadržaj ovdje spornih dijelova ugovornih odredbi tuženik nije dokazao da bi bile dostatno obrazložene tužitelju, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, kao što tuženik nije dokazao da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ovih naknada, da bi na njihove visine mogao tužitelj utjecati, te da bi se o visini tih naknada pojedinačno pregovaralo, kao i da bi mu tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju tuženika kao pravnog slijednika ranijeg kreditora tužitelja, te tužiteljev pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva.

58. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, kao i za naknadu iz čl.12, tzv. za prijevremenu otplatu kredita od čega bi se te naknade sastojale i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne daje o tome dokaz niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, koji su to nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova i kojim pojedinim iznosima.

59. Dakle, sud je utvrdio da je tuženik samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita i za prijevremenu otplatu. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti ih odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo u ugovornim odredbama navedenim postotcima. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju zasigurno ne radi o tužiteljevu zahtjevu za naknadu štete u ovoj pravnoj stvari, ili potraživanju tužitelja s naslova povremenih davanja, već se radi o potraživanju tužitelja s naslova neosnovano stečenog po tuženiku zbog ništetnosti dijelova ugovornih odredbi po kojima je tužitelj izvršio tuženiku isplate koje su predmet ovog spora i potraživanja tužitelja.

60. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost odredbi čl. 12. i čl. 7. Ugovora, obzirom da u odnosu na iste nije dobio ikakva pojašnjenja i obrazloženja od čega se iste naknade sastoje, zašto baš u tim dijelovima Ugovora navedenim postocima, koju to uslugu, odnosno, trošak tuženika tužitelj je bio obvezan platiti, a takvo obrazloženje vezano uz visinu postotka, kao i sastav stvarno nastalih troškova, tužitelj nije dobio niti u općim aktima tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a. Nadalje, teret dokaza da bi tužitelju bilo obrazloženo sve navedeno je upravo bio na tuženiku, a tuženik isto, prama utvrđenju ovog suda nije dokazao.

61. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj po osnovi čl. 7. tuženiku isplatio sadašnjih 454,50 EUR za ulaznu naknadu (3% od iznosa kredita), a za troškove za slučaj prijevremene isplate naknadu u iznosu od sadašnjih 146,05 EUR.

62. Sud je utvrdio da tužitelj potražuje na ove iznose i zateznu kamatu na iznos plaćen za ulaznu naknadu počev od 26.11.2010. godine (dan plaćanja te naknade) do dana 31.05.2025., i to u uglavničenom iznosu od 558,46 EUR, a na glavnični iznos od 454,50 EUR potražuje i nadalje zakonske zatezne kamate od dana 01.06.2025. godine (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate.

63. Sud je utvrdio da je tužitelj za prijevremeno zatvaranje kredita platio tuženiku iznos od 146,05 EUR, na koji iznos potražuje uglavničenu zakonsku zateznu kamatu počev od plaćanja iste naknade, što je bilo 14.07.2011. godine pa do dana 31.05.2025. godine, što je iznos od 166,67 EUR, tako da na glavnični iznos od 146,05 EUR potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.06.2025. godine pa nadalje do isplate, jer isti tijek zateznih kamata nije uglavničen.

64. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita, tj. ulazne naknade i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 3,00 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, kao i da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelju naplatiti naknadu, sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

65. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, tj. ulazna naknada, kao i odredba čl. 12. koja se odnosi na tzv. izlaznu naknadu, a koje su predmet ovog spora, sud kod istih uočio da su odredbe bile lako uočljive, dakle te odredbe su bile transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužiteljici bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

66. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, kao i odredbe u vezi plaćanja naknade za osiguranje kredita, te da mu te odredbe nisu tužitelju bile pojašnjene kao i da nije bilo obrazloženja tuženika zašto ih točno tužitelj, kao korisnik kredita mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

67. Sud je utvrdio da eventualno neuspješno isticanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi obzirom da je isti ugovor solemniziran, ne bi bilo osnovano, jer na isto, prema utvrđenju ovog suda, ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

68. U odnosu na visinu naknada, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena samo naznačena u postotku od iznosa kredita (ulazna), dok tzv. izlazna nije niti u postotku navedene u Ugovoru o kreditu, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženim iznosima kao pod toč. II. i toč. V. izreke ove presude. Sud je utvrdio da te sporne odredbe ne sadrže podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio te visine, dakle, iz tih odredbi nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, tj. kod izlazne naknade, odnosno, prijevremene otplate kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, i prijevremenog zatvaranja kredita, a što su odredbe koje je sam tuženik stavio u Ugovor, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, a za izlaznu naknadu čak niti tako, pa obzirom da tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da su te ovdje utužene naknade nametnute tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu tih naknada koje su naplaćene tužitelju sporno da li one odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

69. Navodi tuženika da ta naknade nisu uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina tih naknada nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita, kao i za prijevremenu otplatu kredita, jeste u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

70. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Ove odluke koje se odnose na trošak naknade za obradu kredita, se analogno mogu i trebaju primijeniti i na naknadu za osiguranje kredita, jer su jednako jednostrano od tuženika i fluidno, bez dokaza stvarno nastalog troška, naplaćene tužitelju.

71. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 12. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke, te da je osnovan deklaratorni dio zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. kao što je sud presudio pod toč. IV. izreke ove presude, usvojivši deklaratorne dijelove tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je utvrdio je tužiteljica dokazala da ima pravni interes za isticanje ništetnosti ovih dijelova ugovornih odredbi, kao i da se ovdje ne bi radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da time tužiteljica ne bi mogla utužiti za ništetnost.

72. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi iz čl. 12. i 7. Ugovora, iz ranije obrazloženih razloga, postupao nepošteno i da su ti dijelovi ugovornih odredbi ništetni, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271.

– sve ZOO-a, te je utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora pod toč. I. i IV. izreke ove presude, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je deklaratorni dio tužbenog zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i IV. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. i V. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. i V. izreke ove presude.

73. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje spornih naknada, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je sud utvrdio predmetne odredbe ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i IV.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i IV. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i IV. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

74. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i IV. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita, kao i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, što je naknada za prijevremenu otplatu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i IV. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. i toč. V. izreke ove presude zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik, te koju visinu je nespornom učinio i sam tuženik u tijeku postupka.

75. Obzirom da visina novčanih naknada koje tužitelj postavlja kao potraživanje spram tuženika, u ranije navedenim i utvrđenim iznosima koji su dosuđeni pod toč. II. i V. izreke ove presude, nisu sporni, a visini zatražene uglavničene zatezne kamate na te iznose, tuženik također nije osporio, a oni proizlaze i iz same dokumentacije dostavljene po tužiteljici, već je tuženik učinio nespornim te iznose, ali osporava osnovanost tih tražnja, to je sud utvrdio da je tužitelj dokazao i visinu tih uglavničenih iznosa zatezne kamate, a sve kao što je sud presudio pod toč. III. i VI. izreke te presude i dosudio te obračunate uglavnične zatezne kamate tužitelju u cijelosti.

76. Sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražilo tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade zbog ništetnosti te da je točno izračunao uglavničene zatezne kamate na te naknade za period od njihova plaćanja po tužitelju, pa do 31.05.2025. kao i da zatezne kamate na utužene naknade teku i nadalje, sada od 01.06.2025. godine pa do isplate, a primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek zateznih kamata), a kako je sud presudio pod toč. II. i III., te kao pod toč. V. i VI. izreke ove presude, te dosudio tužitelju zatražene iznose naknada s nastavkom tijeka zateznih kamata sve do isplate, a nakon uglavničenja zateznih kamata na te iznose, koje uglavničene zatezne kamate je sud dosudio tužitelju kao pod toč. III. i toč. VI. izreke ove presude.

77. Sud je o uglavničenju zateznih kamata odlučio primjenom odredbe čl. 31. st. 1. i st. 2. ZOO-a, te primjenom ustaljenje sudske prakse prema odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

78. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

79. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te da je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti na glavno novčane iznose.

80. Obzirom da je utuženi dio ugovornih odredbi iz čl. 12. i čl. 7. Ugovora ništetan, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao i odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i III. izreke ove presude, te kao pod toč. V. i VI. izreke ove presude, a to iz razloga i ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja, te je sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ovih uplata iz toč. II. i toč. V. izreke ove presude, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a valjalo tužitelju dosuditi i zateznu kamatu počev od stjecanja istog od strane tuženika, uglavničenu kamatu od stjecanja uplata po tuženiku pa do 31.05.2025. godine, te daljnju zateznu kamatu na glavne novčane iznose koja teče i od uglavničenja dijela zatezne kamate nadalje, sve do isplate, kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva pod toč. II. i toč. V. petita tužbenog zahtjeva i izreke presude, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od tog tuženikova stjecanja bez osnova, pa do isplate, s time da je dio zateznih kamata na zatražene iznose naknada tj. glavnih potraživanja tužitelj uglavničio do 31.05.2025., te je sud dosudio tako uglavnične iznose kao pod toč. III. i toč. VI. izreke ove presude, kao i daljnji tijek zatezne kamate na utužene naknade kao glavno novčano novčano potraživanje, sud tužiteljici dosudio zatezne kamate i nadalje od uglavničenja pa do isplate (toč. II. i toč. V. izreke ove presude).

81. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti.

82. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.

83. Odluka suda o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik.

84. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 30.10.2025., ročište 18.03.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini ukupno 300 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 600,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 150,00 EUR, te čini zbir od 750,00 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. VII. izreke ove presude.

85. Tužiteljica je oslobođenja plaćanja sudske pristojbe primjenom odredbe čl. 11. stavka 1. toč. 6. Zakona o sudskim pristojbama.

86. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. travnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

87. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.