REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-507/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Bjelovaru, Ulica Josipa Jelačića 8, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P-240/2025-49 od 5. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika u odnosu na t. I. i IV., i preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj P-240/2025 od 5. veljače 2026. u dosuđujućem dijelu pod toč. I izreke, na način da ista u tom dijelu, sada preinačena glasi:

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 5.208,27 EUR – a, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuću od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom zatraženom dijelu za iznos od 1.468,82 EUR-a, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 1.736,94 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja u odnosu na parnični trošak.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 6.677,09 EUR – a, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuću od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog 6.677,09€ a zatraženog 9.298,36€ / 70.058,52 kune, tj. za iznos od 2.621,26€, kao neosnovan.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 7.140,65€ sa zakonskom zateznom kamatom zatraženom od svakog pojedinog iznosa do isplate istaknuto radi prebijanja, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.792,40€ zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

V O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnose tužiteljica i tuženik."

3. Protiv dosuđenog troška, žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Smatra da je nakon provedenog vještačenja, postavio konačni tužbeni zahtjev, dok je i tužbenim zahtjevom, a s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu i potraživao novčani iznos od 9.058,42 eura, te postavio konačan zahtjev za iznos od 6. 677,09 eura, time i uspio u cijelosti, kako i s pravnom osnovnom, tako i visinom, pa slijedom toga nije bilo osnove da se odluči o obvezi naknade parničnog troška sukladno uspjehu stranaka u sporu.

Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i ukidanje odluke, te da se predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da se ista preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev iz podneska od 6. studenog 2025. i tuženika obveže na naknadu troška parničnog postupka tužitelju u cijelosti, uz zahtjev troška žalbe.

4. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude u toč. I i IV žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvotno, vezano za predmetni postupak i da se cijeni subjektivne i objektivne nepristranosti suda predlaže da ukoliko na strani uređujućeg suca / člana vijeća drugostupanjskog vijeća postoji okolnost da bi okolnosti iz odredbe čl. 71. st.1. toč.3. ZPP-a i čl. 71. st.7. ZPP-a, da se i dio žalbe treba smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe čl.73. ZPP-a. Nadalje, vezano i za sklapanje ugovora o konverziji kredita smatra da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega smatra promašenim navode prvostupanjskog suda da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. I u odnosu na glavnu stvar pobija i presudu u odnosu na odluke o troškovima parničnog postupka, kao i da vrijednost boda od 2,00 eura nije pravilna jer je trebalo uzeti u obzir vrijednost boda koja je bila na snazi za vrijeme podnošenja radnji.

Žalbeni je prijedlog preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troška tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, uz zahtjev troška žalbe.

5. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP).

6. Na žalbe nije odgovoreno.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je tuženika djelomično osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome- dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a) u odnosu na čl. 354. st.2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14., ocjena je ovog suda da nisu počinjene u tom dijelu bitne povrede.

8.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se i žalbom poziva tuženik, jer su pobijenom presudom i navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, kao što ni o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi ili sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.2. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju više plaćene iznose sa osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka 30. listopada 2007. broj: 2402006 -1031262160/51401652-5103717023 koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103717023 od 13. siječnja 2016., sklopljenog između stranaka u postupku temeljem odredaba ZID ZPK/15), dok je pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 1.468,82 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike između početne glavnice po početnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu koja je utvrđena Aneksom broj 2. navedenog ugovora o kreditu po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro.

8.3. Vezano i za navode tuženika da li postoji subjektivna ili objektivna nepristranost suda u odnosu na postojanje ugovora o kreditu, treba se navesti da na strani ovog vijeća ne postoje razlozi za izuzeće propisani čl. 71. t.7. ZPP-a, jer ni jedan od članova vijeća, kao ni njemu bliska osoba, nema ugovor o kreditu tuženika, a niti su ranije bili zaposlenici banke, te time ne dolazi do nepristranosti suda i zahtjeva za izuzeće, vezano za odlučivanje o ugovoru o kreditu.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 6.677,09 eura s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom smatrajući da je tuženik taj novčani iznos više naplatio temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF sadržanoj u ugovoru o kreditu od 30. listopada 2007., i u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i glavnici, a kojim se nisu u cijelosti te pretplate uzele u obzir prilikom sklapanja Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103 717023 od 13. siječnja 2016., koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 102/15- dalje ZIDZPK/15), a temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorena s valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, 30. listopada 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103717023, a kojim je od strane tuženika, odobreno korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.000 CHF uz namjenu u hipotekarni kredit građana- gotovinski kredit uz hipoteku, i da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8, 250% godišnje, dok je i ugovoreno da se kredit u iznosu od 50.000 CHF i kamata iz toč. 8. tog ugovora otplaćuju u 181 tih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke , važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora.

10.1. Nije sporno, ni da je između tužiteljice i tuženika sklopljen i Aneks broj 2 Ugovora o kreditu 5103717023 od 13. siječnja 2016., kojim su kredit konvertirali, tako da su ugovorili otplatu kredita u Euro, na dan konverzije 30. rujna 2015., te da korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 31.917,04 CHF/19.574,52 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koja glavn ica će se podmirivati sukladno otplatnom planu kojeg su ugovorili u točci 9. Aneksa. Aneksom je i utvrđeno da je u provedbi konverzije utvrđena preplata u iznosu od 53.801,19 HRK.

11. Obzirom na žalbene razloge tuženika i dalje je sporno , da li je u odnosu na zaključen Aneks ugovora i dalje ugovorna odredba Ugovora od 30. listopada 2007. o ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao i kamatnoj stopi ništetna, i posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koju je tuženik naplatio od tužitelja temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111 i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima

– Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23- dalje ZOO-a), sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

12. Odlučujući o tim spornim pitanjima kao i o osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP) i kao djelomično osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je i zatražena isplata nakon provedenog nalaza financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kojim je i utvrđena promjenjiva kamatna stopa u odnosu na početnu kamatnu stopu kakva je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu do dana provođenja konverzije preplaćena u iznosu od 1.219,95 eur i iznos od 7.943,37eur, odnosno ukupan iznos od 9.163,32 eur, kao i izračuna preplate tečaja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF na način da je izvršen izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu i razlika anuiteta koja je naplaćena na način kako je trebala biti naplaćena po početnom tečaju, te izračuna razlike koje se dobije da se od ukupnog iznosa kako je to izračunao , odbije pretplata priznata u konverziji i utvrdi razlika, sve što tužiteljici nije vraćeno navedenom konverzijom i u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu, sve u iznosu od 6.677,09 eur.

12.1. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje i očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti i pozvao se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojim je potvrđeno između ostalih da i tuženik je povrijedio kolektivni interes i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze koja je promjenljiva i u tom dijelu je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a i od strane Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbijena revizija I-VII tuženika, kao i što je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, time da potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre, kao i u odnosu na valutnu klauzulu koja je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Cijeneći odredbe čl. 96. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 79/07, 125/ 07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09- dalje ZZP) i čl. 269. st.2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje ZOO), u čl. 270. st.1. ZOO-a, i zaključuje da sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo ( čl. 96. st.1. i 2. ZZP-a). Navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja čime je tužiteljica, kao potrošač, stavljena u neravnopravni položaj.

12.2. Cijeneći odredbu čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive 93/13 EZ od 5. travnja 1993., smatra se da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori se smatra nepoštenom, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, pa navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom jedino o isključivo odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnosti za koje se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužiteljice) na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, te je sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti tog dijela ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako nije moguće ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Poziva se i na mišljenje Vrhovnog suda u odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. u odnosu na slučaj kada je kredit konvertiran, smatrajući i da je tuženik i temeljem čl. 29. st.2. i čl. 323. st.1. te č. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 6.677,09 eura sa zakonskim kamatama kako je navedeno u izreci. Prigovor zastare tuženika smatra da nije osnovan, posebno za pokretanje parničnog postupka zaštite kolektivnih interesa da dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te zastare restitucijskih individualnih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Presuda Trgovačkog suda u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna presudom Visokog Trgovačkog suda 13. lipnja 2014., i u odnosu na tuženika vezano za odredbu o valutnoj klauzuli pravomoćna po donošenju presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., te nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu.

12.3. Time je i utvrđeno da je tuženik osnovom tih nepoštenih odredbi stekao nepripadnu korist, te da je dužan vratiti tužitelji iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak i to nakon što se umanjio iznos preplate po izvršenoj konverziji, u odnosu na preplaćene kamate, preplaćenu tečajnu razliku i razliku glavnice po izvršenoj konverziji. Tužitelj potražuje iznos od 6.677,09 eura sa kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate, smatrajući da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i u obvezama ugovornih strana.

13. Žalbeni navodi tuženika o postignutoj suglasnosti sukladno Aneksu, nisu osnovani. U odnosu na Aneks ugovoru korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati osnovom utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.).

14. Tužiteljica, koja je kao potrošač, sklopila Aneks Ugovora o kreditu 13. siječnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njenu štetu između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

15. Na temelju odredbe članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i potrošača iz članka 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Tim se odredbama ZZP/14 i ZID ZPK propisuje direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome, prvostupanjski sud pravilno temeljio svoju odluku o ništetnosti navedene ugovorne odredbe i na navedenom pravnom shvaćanju izraženom u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je sudjelovao i tuženik, pri čemu je ta pravna shvaćanja razmatrao i u okolnosti konkretnog slučaja - u uvjetima pod kojima je sklopljen navedeni ugovor o kreditu i njegovom sadržaju, obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svoje zaposlenice.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu, unatoč tome što je kao korisnica kredita s tuženikom, kao davateljem kredita, sklopila navedeni Aneks ugovoru o kreditu jer konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa ugovora o kreditu i nije od značaja za pravilno utvrđenje u ovoj pravnoj stvari, obzirom se, ni odredbama ZIDZPK/15 a ni navedenim Aneksom, izrekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, ugovarala i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope a koja je ništetnost nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita, sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro, a navedenim Aneksom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata po kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banke, koje je utvrđeno ništetnim, odnosno činjenice da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos pretplate sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između preplaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka.

18. Posljedično navedenom, valja i istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da sklapanjem navedenog Aneksa ugovora o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran n jihov ugovorni odnos a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog iznosa iznosa s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka knjigovodstvene – financijske struke, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu.

19. Pri tome, valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjima drugih županijskih sudova, posebno imajući u vidu i shvaćanje ovog drugostupanjskog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021., kojim se zaključuje da u predmetima po tužbama potrošača protiv banaka vezanih za tzv. tužbu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača o čemu je odluku donio Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a nastavno povodom žalbe Visoki trgovački sud poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018, a povodom revizije Vrhovni sud RH Revt-2409/2014 od 9. travnja 2015. odnosno Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a u kojima su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK, ukoliko sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, odnosno nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, tužitelji kao potrošači imaju pravo zahtijevati isplatu, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

20. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženo u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma tužitelj, kao potrošač, ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ako sklapanjem navedenog sporazuma (aneksa), nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a o čemu se i radi u konkretnom slučaju.

21. Pravni stav prvostupanjskog suda nije protivan ni pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., jer je u tom rješenju u bitnom jasno izraženo shvaćanje, da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu. I prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženo u rješenju posl.br. Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022., prema kojem „ Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“ Stoga je tužiteljica, unatoč što je s tuženikom sklopila navedeni Aneks ugovora, imala pravni interes osnovom ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, posljedično tome zahtijevati isplatu po pravima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a sve kako bi se na taj način tužiteljici, kao potrošaču, u potpunosti pružila pravna zaštita i ostvarena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem ništetne ugovorne odredbe i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenih na tim ništetnim odredbama ugovora o kreditu. Pri tome, ne radi se o ništetnosti zaključenog Aneksa ugovora, već o isplati radi cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je uplaćen osnovom nepoštenih odredbi prvotno zaključenog ugovora a ne ugovora o konverziji.

22. Time, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno zaključio o zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, kao i osnovi o nezakonitoj promjeni kamatne stope i valutne klauzule, da je od tužitelja naplaćeno u višem iznosu od onoga što je i stvarno se moglo naplatiti, upravo u presuđenom iznosu, jer unatoč sklopljenom aneksu ugovora o kreditu za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak pravne zaštite tužiteljice, kao potrošača, budući nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome i taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015.,

24. Prvostupanjski sud je i pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i kao takav, se na primljeni iznos stečen bez osnove plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud jer je u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu i tuženik mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne, te da sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primljeno mu ne pripada.

25. U odnosu na prigovor zastare na koji se i žalbom ustraje, a koji prigovor je prvostupanjski sud pravilno odbio, obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., a podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. povodom koje je i donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-1401/2012. od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7219/2013 od 13. lipnja 2014., zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, pa je tako nakon prekida počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, prema članku 245. ZOO . Presuda Trgovačkog suda u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., i u odnosu na tuženika vezano za odredbu o valutnoj klauzuli pravomoćna presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. Prema tome, tužba podnesena 11. lipnja 2019. podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a, obzirom da je rok zastare počeo teći ispočetka 14. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. Suprotno žalbenim navodima nije dosuđena zatezna kamata na pojedinačne iznose, već na ukupni izračun.

26. Međutim, u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 1.468,82 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 13. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 2 . navedenom Ugovoru o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, valja istaknuti, a kako je to i prethodno navedeno ( točka 8.2. obrazloženja), da je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

26.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, tužitelj je sk lapanjem navedenog Aneksa broj 2. navedenog Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Aneksa broj 2. nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 2., a sve na način kako je to u prethodno obrazloženo. Pri tome, valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž- 888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

27. Posljedično tome je u ovom dijelu ( točka I. izreke), kao djelomično osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i zahtjev tužitelja, u ovom dijelu, odbiti kao neosnovan.

28. Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. U daljnjem postupku trebalo je i odlučiti o troškovima postupka uzimajući kao vrijednost predmeta spora iznos od 9.298,36 eura, kao što je to učinio i sud prvog stupnja, pa je sada uspjeh tužitelja u ovom postupku 78 %, a uspjeh tuženika 21 %, pa kada se od postotka tužitelja, kao one stranke koja je sada u većoj mjeri uspjela, oduzme postotak tuženika, kao one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dolazi se do omjera da je uspjeh tužitelja u ovoj pravnoj stvari 57%. Cijeneći i priznati trošak sastava tužbe, podnesaka od 16. rujna 2019., 26. studenog 2019., 27. travnja 2020. i 6. studenog 2025., uz pristup na raspravu 6. svibnja 2025. i 23. prosinca 2025., sve po 250,00 eur-a, kako je prvostupanjski sud obračunao, tada trošak iznosi 1.750,00 eura, a vezano za uspjeh u sporu od 57%, trošak iznosi 997,5 eura. Istom je uračunat trošak vještaka od 600,00 eura i pristojbe na tužbu od 139,44 eura, pa ukupni trošak iznosi 1.736,94 eura.

29.1. Slijedom navedenog, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a, u vezi sa čl. 166. st. 2. i čl. 154. st.2. i čl. 155. st.1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je neosnovano priznata vrijednost boda od 2,00 eur jer Tarifa ne može imati povratno djelovanje. Vrijednost boda odvjetnika pravilno je ocijenjen sukladno važećoj Tarifi i Tbr. 52., prema kojoj se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, što ukazuje na vrijeme zaključenja rasprave i donošenja presude.

31. U odnosu na žalbene navode tužitelja vezano za utvrđenje uspjeha, isti nisu osnovani, budući se tuženik i protivio djelomičnom povlačenju tužbe, do koje je došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, a za koje je uvijek potreban pristanak tuženika sukladno čl. 193. ZPP-a. Stoga je i pravilno tada i cijenjen ukupni prvotno zatraženi iznos isplate od 9.298,35 eur i u odnosu na isti uspjeh u sporu.

32. Obzirom i da uspjeh tužitelja u postupku, nakon što je i preinačena djelomično pobijana presuda, nije značajno izmijenjen, a temeljem odredbe čl. 166. st.2. ZPP -a, propisano da će sud kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku, odlučiti o troškovima postupka jednom odlukom, zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka nije prihvaćen. Odbijen je i zahtjev za troškom žalbe tužitelja, sve osnovom čl. 154. st.1. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

Pula – Pola, 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić