REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-17/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ČC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici u ZOU Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate,, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-839/2023-22 od 4. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-839/2023-22 od 4. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

U toč. I. naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju ČC na ime pretplate temeljem promjene tečaja valute isplati iznos od 1.951,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pobliže navedene iznose počev od 1.studenog 2008. pa do 1. prosinca 2012. sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate sve u roku od petnaest dana.

Točkom II. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 1.650,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 4. studenog 2025. pa do isplate sve u roku od petnaest dana.

Odbijen je podredni tužbeni zahtjev koji glasi u toč. I.: "Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 406-142/2005 od 8.11.2005. koji su zaključili tužitelj ČC iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kao kred itor kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF važećoj na dan dospijeća anuiteta.".

Točkom II. nalaže se tuženiku da tužitelju na ime pretplate na ime promjene tečaja valute na ime pretplate temeljem promjene tečaja valute isplati iznos od 1.951,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose počev od 1. studenog 2008. pa do 1. prosinca 2012. sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate sve u roku od petnaest dana.

Točkom III. nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate sve u roku od petnaest dana."

Točkom IV. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničkog troška kao neosnovanim.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st.1. i st.2. Zakona o parničnom postupku. Žalbom u bitnome osporava pravnu osnovu, odnosno da sud nije primijenio odredbu čl. 81. Zakona o ZZP-a i naveo u čemu se sastoji neravnoteža, čime nije ispunjen konstitutivni element iz navedene odredbe zakona. Nadalje, da je primijenjena pogrešna metodologija pri izradi nalaza i mišljenja, da je pogrešno dosuđen početak tijeka zatezne kamate, kao i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare. Prigovara i odluci o troškovima.

Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, a podredno vrati predmet na ponovno odlučivanje uz zahtjev troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom tuženika poskupljeno je prema odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ( " Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP).

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu, smatrajući istu neosnovanom i osporavajući osnovanost žalbenih navoda uz prijedlog odbiti žalbu u cijelosti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa naplaćenog od strane tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF sa zateznim kamatama od dana stjecanja i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

7. Između stranaka nije sporno, da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 406-142/2005 od 8. studenog 2005. za iznos od 30.518,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, a namjena je potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, sa rokom otplate od 84 mjeseca, a koji se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja, dok anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.

8. Sporno je, da li je tako ugovorena valutna klauzula ništetna i osnovom toga ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa, kojega je tuženik od njega naplatio na temelju takve odredbe o valutnoj klauzuli, po pravilima o stjecanju bez osnove, sporna je i visina tužbenog zahtjeva, početak tijeka zatezne kamate i osnovanost prigovora zastare.

9. Odlučujući o spornim pitanjima i osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom nakon ocjene svih dokaza i prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost tog zahtjeva i proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa sa kojim je i vezan sa pravnim stavom.

10. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj sklopio navedeni predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, te i da se radilo o tipskom ugovoru da je sasvim iskaz tužitelja prihvaćen kao neposredno uvjerljiv i iskren iz kojeg i proizlazi da je u utuženom vremenu i dob io stalno zaposlenje i da ne bi koristio osobni automobil roditelja za putovanja od mjesta stanovanja do mjesta rada da je odlučio kupiti automobil i kada je našao automobil koji bi kupio, kod prednika tuženika u poslovnici u [adresa] interesirao se o mogućnostima dobivanja kredita, a na šalteru banke, službenica mu je samo izračunala koliko bi iznosila njegova rata kredita vezano za to da je vidio reklame da se nude povoljni krediti u CHF, što je njemu bilo prihvatljivo obzirom na njegovu plaću, ugovor o kreditu bio je već i gotov i dobio ga je pred sebe na šalteru, a u odnosu na ugovore u eurima takav kredit ne bi mogao obzirom na njegovu plaću dobiti jer je gledao sve varijante ishođenja kredita, a u tom periodu nije bilo kredita u kunama te ugovor o kreditu cijeli nije pročitao nego samo glavne stavke, kolika je kamata, kolika je otplatna rata te nije bio upozoren na nikakve rizike. Prvostupanjski sud je i prihvatio zahtjev za isplatu cijeneći i da u pojedinačnim potrošačkim sporovima su banke ovlaštene utvrditi i dokazivat da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču, u naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi, te da na osporeno svojstvo potrošača tužitelja nema dvojbe o tome da je predmetni ugovor zaključen u svojstvu potrošača koji pojam definira odredba čl. 3. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj 96/2003, 46/2007. i 79/2007). Tuženik nije iznio ni jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača niti dokazao da bi se u spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Nedvojbeno je da nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konk retnom slučaju učinio, bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Time je i primijenjeno pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te i zaključuju da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 1.951,58 eura obzirom da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji je i uzeo u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, a koji iznos je 2.414,12 eura, dok je manje platio u odnosu na pad tečaja iznos od 462,56 eura pa je slijedom toga i sveukupni iznos zbrojen više i manje plaćenog. Cijenjen je i neosnovan prigovor zastare obzirom da je pravomoćno kolektivni spor završio 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 12. lipnja 2023. i do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, te je i temeljem odredbe čl. 323. st.1. , čl. 1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima te čl. 328. ZPP-a odlučeno kao i pod toč. I.

11. Ispitujući ovu odluku u granicama razloga navedenih žalbom, pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava ( čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP -a jer su pobijanom odlukom navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz čl. 354. st.2. toč.2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st.2. ZPP-a.

13. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda u bitnome se prihvaćaju, pa posljedično tome i primjena materijalnog prava koja je pravilno utvrđena temeljem činjeničnog stanja ( čl. 8. ZPP-a).

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno cijenio odredbu čl. 502. c. ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i pravo potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe ne mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a. st.1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i pravo osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik ( ranije kao Hypo Alpe Adria Bank d.d.), u razdoblju određenom tom presudom u kojem je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenje predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj je stav potvrđen presudom Vrhovnog suda RH pos.br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

16. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove, na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, obzirom na to da postoji na temelju već navedenog čl. 502.c. ZPP-a vezano sudova za postojanje povrede propisa zaštita potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

17. Kada se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezano za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenica na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku , na kojem je teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, nije dokazao da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak dao odgovarajuće obavijesti tužitelju, kao potrošaču, o naravi, rizicima i postupcima sporne ugovorne odredbe na određivanju njegove novčane obveze i da je tužitelj ako potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne) razumljivosti sporne ugovorne odredbe, a jedino je to mogao dokazati u ovom sporu vezano za ništavost predmetne ugovorne odredbe, obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu. Tuženik je odustao od predloženog svjedoka, zaposlenika tuženika, pa stoga i nije bilo moguće suprotno zaključiti.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je i pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa osnovom čl. 104. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima/91 u vezi sa čl. 210 ZOO/91, iako se poziva na važeći ZOO/05, i odredbe čl. 323. st.1., čl. 111. st.1., čl. 1115., koji nisu međusobno suprotni. i to u visini pravilno utvrđene prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, i zaključujući da je temeljem ništave odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelj od tuženika naplatio više od onog što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu, te da je i posljedično tome taj iznos sa pripadajućim zateznim kamatama dužan platiti tužitelju.

19. S obzirom na utvrđenu ništavost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada razlika između stvarnog plaćanja i iznosa kojeg bi trebao platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena, budući da se ništava odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ima načelno smatrati kao da nikada nije niti postojala.

20. Pravilno je prvostupanjski sud i zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj jer je kao sastavljač ugovora, obzirom i na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena, a posljedično tome i ništava i da mu sve što na temelju tako ugovoren odredbe bude primio ne pripada. On je kao takav, nesavjestan stjecatelj te je na svaki utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to prema čl. 214. Zakona o obveznim odnosima koji je i bio na snazi u vrijeme zaključenja ZOO /91.

21. Prigovor zastare je pravilno odbijen kao neosnovan jer u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništavost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog zahtjeva za isplatu osnovom utvrđenja istovjetnih ugovornih odredbi u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CCHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako je i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH poslovni broj: SU-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). Od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti valutne klauzule koja se glavnica vezuje uz tečaj CHF, 14. lipnja 2018., a do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2023. , nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina prema čl. 371. ZOO/91, odnosno čl. 225. ZOO/05, pa proizlazi da prigovor zastare nije osnovan, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

21.1. U vezi sa tim, treba cijeniti i odredbu čl. 502.c. ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

21.2. U odnosu na navedeno treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je nadređeno onom nacionalnom. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području je primjene prava Europske unije regulirano uz ostalo i Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/12). Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

21.3. Navedeno shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništavosti) ugovorne odredbe, proizlaze i iz presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o. br. C-485/19, prema kojem se načelo djelotvornosti treba tumačiti da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neosnovano plaćenih iznosa temeljem nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima primjenjuje rok zastare od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

21.4. Od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti valutne klauzule kojom se glavnica kredita vezuje uz tečaj CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2023., nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem zastarijeva tražbina tužitelja prema čl. 371. ZOO/91, istovjetno i čl. 225. ZOO/05, pa proizlazi da prigovor zastare nije osnovan.

22. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odluku o visini troškova zastupanja temeljio na odredbama odvjetničke tarife koja je važila u vrijeme donošenja odluke obzirom na to da je odredbom Tbr.52. st.3. Odvjetničke tarife i propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Time se i neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa protivno čl. 90. st.4. Ustava obzirom na to da je i prije donošenja probijane odluke obveza tuženika za naknadu parničnih troškova protivnoj strani nije niti dospjela. U odnosu na uspjeh u sporu i pravilno je u cijelosti dosuđen vezano za činjenicu da je i tužitelj uspio sa svojim postavljenim zahtjevom, dok u odnosu na podredno postavljen tužbeni zahtjev nije ni trebalo posebno odlučivati kada je i odlučeno prema prvotno postavljenom zahtjevu koji je prihvaćen u cijelosti.

23. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika i potvrđena pobijana odluke.

24. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka na temelju čl. 166. st.1. i čl. 154. st.1. ZPP-a.

Pula – Pola, 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić