REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-373/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić j.t.d., Split, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1920/2021-22 od 28. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem kao djelomično neosnovane žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-1920/2021-22 od 28. siječnja 2026. u točki I. stavak 1. i 2. izreke.

II. Uvažavanjem kao djelomično osnovane žalbe tuženika i odbijanjem kao djelomično neosnovane žalbe tužitelja, presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1920/2021-22 od 28. siječnja 2026. se:

- preinačava u točki II. stavak 4. izreke i to u dijelu u kom se nalaže tuženiku da tužitelju s osnova pogrešno izračunatog iznosa neotplaćene glavnice (nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji) isplati iznos od 1.997,46 eur, na način da se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan;

- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. stavak 4. izreke, onom koji je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate koja na iznos od 1.997,46 eur teče od 1. listopada 2015. do isplate.

i

r i j e š i o  j e

I. Uvažavanjem kao djelomično osnovane u preostalim dijelu kako žalbe tužitelja tako i žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1920/2021-22 od 28. siječnja 2026. ukida se u odnosu na točku II. stavak 3. i 5. izreke u cijelosti te u odnosu na točku III. izreke (troškovi postupka), te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbe kako tužitelja tako i tuženika odlučit će se konačnom presudom.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom 1 i 2 koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010859800 od 24.11.2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je u članku 1. i u čl. 7. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu od 85.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (uz valutnu klauzulu), članci 4. i 5. i 6. u dijelu u kojem se navodi kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 4. Ugovora o kreditu broj 9010859800 od 24.11.2005. godine, zaključena između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te u dijelu u kojem je ugovoreno kako visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, članak 7. stavak 7.2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope iz točke 4. Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, u dijelu u kojem se navodi kako su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da e danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci, kao i u dijelu u kojem se navodi da je ova obavijest sastavni dio ovog Ugovora.“

II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev pod točkom 3 , 4 i 5 koji glasi:

„3 Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati na ime preplaćenih anuiteta iznos od 10.304,71 EUR, sve s pripadajućom zateznom kamatom, i to za razdoblje od 14.04.2009.g. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje ,a od 1. srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015.g. do 30.rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznose od

46,39 EUR od 14.04.2009.

169,72 EUR od 10.08.2012.

51,13 EUR od 08.05.2009.

159,99 EUR od 11.09.2012.

44,06 EUR od 12.06.2009.

157,35 EUR od 21.09.2012.

49,07 EUR od 14.07.2009.

162,74 EUR od 10.10.2012.

42,06 EUR od 12.08.2009.

169,83 EUR od 10.11.2012.

48,57 EUR od 11.09.2009.

168,88 EUR od 11.12.2012.

42,59 EUR od 13.10.2009.

171,33 EUR od 10.01.2013.

45,97 EUR od 11.11.2009.

161,35 EUR od 10.02.2013.

45,51 EUR od 12.12.2009.

159,24 EUR od 10.03.2013.

57,71 EUR od 12.01.2010.

168,87 EUR od 10.04.2013.

63,64 EUR od 12.02.2010.

161,18 EUR od 10.05.2013.

63,86 EUR od 16.03.2010.

158,16 EUR od 10.06.2013.

69,09 EUR od 13.04.2010.

149,11 EUR od 10.07.2013.

81,19 EUR od 13.05.2010.

155,21 EUR od 10.08.2013.

89,32 EUR od 11.06.2010.

158,81 EUR od 10.09.2013.

103,90 EUR od 10.07.2010.

164,25 EUR od 10.10.2013.

100,41 EUR od 14.08.2010.

164,73 EUR od 10.11.2013.

123,74 EUR od 13.09.2010.

169,25 EUR od 30.12.2013.

110,07 EUR od 11.10.2010.

161,82 EUR od 10.01.2014.

110,60 EUR od 23.11.2010.

131,14 EUR od 10.02.2014.

143,75 EUR od 07.01.2011.

133,84 EUR od 10.03.2014.

146,02 EUR od 12.01.2011.

132,44 EUR od 11.04.2014.

119,18 EUR od 12.02.2011.

128,97 EUR od 11.05.2014.

128,79 EUR od 11.03.2011.

127,99 EUR od 11.06.2014.

116,39 EUR od 12.04.2011.

132,30 EUR od 11.07.2014.

142,61 EUR od 11.05.2011.

135,63 EUR od 11.08.2014.

156,69 EUR od 11.06.2011.

136,03 EUR od 11.09.2014.

159,86 EUR od 10.07.2011.

141,88 EUR od 11.11.2014.

263,81 EUR od 11.08.2011.

142,64 EUR od 11.12.2014.

159,95 EUR od 10.09.2011.

143,79 EUR od 11.01.2015.

159,37 EUR od 02.11.2011.

143,91 EUR od 11.02.2015.

153,08 EUR od 11.11.2011.

143,91 EUR od 16.02.2015.

165,07 EUR od 10.01.2012.

143,91 EUR od 11.03.2015.

171,67 EUR od 10.02.2012.

143,91 EUR od 11.04.2015.

173,90 EUR od 29.02.2012.

143,91 EUR od 11.05.2015.

171,45 EUR od 10.03.2012.

143,91 EUR od 11.06.2015.

167,76 EUR od 10.04.2012.

143,91 EUR od 11.07.2015.

169,80 EUR od 10.05.2012.

143,91 EUR od 11.08.2015.

173,02 EUR od 12.06.2012.

143,91 EUR od 11.09.2015.

dok se odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na pojedine iznose od

30. rujna 2015. do isplate.

4. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova pogrešno izračunatog iznosa neotplaćene glavnice (nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji) isplati iznos od 1.997,46 EUR, dok se odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.997,46 eura od 01.10.2015. do isplate.

5. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova nepodmirenih zakonskih zateznih kamata isplatiti iznos od 4.250,14 EUR, dok se odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 4.250,14 eura od 01.10.2015. do isplate.“

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.779,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe .“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnoga prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to u odbijajućem dijelu točke II. stavak 3. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata tekućih na pojedine iznose od 30. rujna 2015. pa do isplate, u stavku 4. točke II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata tekućih na iznos od 1.997,46 eur od 1. listopada 2015. pa do isplate te u stavku 5. točke II. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata tekućih na iznos od 4.250,14 eur od 1. listopada 2015. pa do isplate. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu u usvajajućem dijelu u cijelosti pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Ostaje kod svih navoda iznijetih tijekom postupka kojima je osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, a posebno navodi da je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 18. lipnja 2025. kojim je povećan tužbeni zahtjev na isplatu sada na iznos od ukupno 12.302.17 eur u odnosu na utuženi iznosi iz tužbe koji je iznosio 11.184.91 eur, pa tvrdi da je riječ o nedopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja koja je učinjena nakon davanje odgovora na tužbu tuženika i upuštanja u raspravljanje , pa predlaže takvu preinaku odbiti pozivanje odredbe član ka 191. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Također, ukazuje da je tu tužitelj postavio svoj zahtjev i na isplatu tzv. umanjene glavnice prilikom konverzije kredita a što nije zahtijevao svojim tužbenim zahtjevom. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje. Potražuje troškove žalbe.

4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično su osnovane.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u članku 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010859800 koga su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 24. studenog 2005., te zahtjev za isplatu iznosa 10.304,71 eur po osnovu preplate zbog tih ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Zahtjev tužitelja utemeljen je na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

6.1. U žalbenoj fazi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je jesu li odredbe ugovor o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF ništetne, da li su sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15), nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije riješeni svi sporni odnosi između tužiteljice i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016.) kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna ili tužitelj unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu, pa tako i pogrešno izračunatog iznosa neotplaćene glavnice (nedovoljno umanjen iznos glavnice u provedenoj konverziji).

7. Polazeći od nespornih činjenica i onih spornih - koje je utvrdio čitanjem materijalne dokumentacije u predmetu i personalnim dokazima (saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke) sud je utvrdio:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9010859800 dana 24. studenoga 2005. kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz redovnu kamatnu stopu od 4,65% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, na rok otplate od 168 mjeseci, koji je odobren za kupnju nekretnine,

- da je 18. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15,

- da iz iskaza tužitelja saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da je tužitelj potrošač jer je kredit podigao za rješavanje stambenog pitanja, da ga prije zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije informirao o svim bitnim parametrima kredita, te da je sporni ugovor o kreditu konvertirao jer mu je to bilo najprihvatljivije rješenje,

- da iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ines Lizić i njene dopune dane po prigovorima tuženika na isti (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je tužitelju odobren kredit kunske protuvrijednosti od 85.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, da je s danom 18. prosinca 2015. izvršena konverzija kredita - tužitelju je u konverziji priznata pretplata u iznosu od 5.257,58 eur, da je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je na ime anuiteta u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. više uplatio (zbroj više i manje plaćenog) 10.304,71 eur od čega se iznos od 2.867,18 eur na ime više plaćenog zbog promjene kamatne stope a iznos od 7.437,53 eur na ime više plaćenog tečaja za valutu CHF, da pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na srednji početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 1.997,46 eur, da zatezne kamate na plaćene mjesečne iznose po osnovu promijene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita obračunate do dana konverzije ukupno iznosi 4.250,14 eur, da pod pretpostavkom da se primjenjuje članak 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) (uračunavanje kamata i troškova) tada bi preostali iznos pretplate priznate po konverziji nakon umanjena s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana izračuna konverzije iznosio 1.007,44 eur, a pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji uspostavila razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu , preostali iznos razlike u glavnici po konverziji iznosio bi 990,02 eur,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika, između kojih je i ovdje tuženik, utvrđeno da je u spornom vremenskom periodu tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi ZZP - radi se o presudi koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u točki I. stavak 1. i 2. izreke prihvatio je kao osnovan, obzirom je zaključio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, sukladno odredbi članka 323. ZOO, pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c. ZPP.

8.1. Nadalje, sud zaključuje da unatoč konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje kroz povrat svih preplaćenih iznosa, pa ima pravni interes unatoč konverziji zahtijevati ništetnost odredbi jer činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora koji je do sklapanja aneksa o konverziji bio na snazi i proizvodio pravne učinke. Nadalje, sud u osnovnom zaključuje da konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredba nije niti bilo, da u vrijeme konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je nepoštena i ništetna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga sud polazeći od sadržaja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ines Lozić tuženiku nalaže da tužitelju isplati zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niše kroz vrijeme otplate kredita isplati iznos od 10.304,71 eur s zakonskom zateznom kamatom koja na te iznose teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do izračuna konverzije, dok zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na pojedine iznose od 30. rujna 2015. pa dao isplate odbija kao neosnovan (točka II. stavak 3. izreke). Sud je tuženiku naložio da tužitelju isplati i iznos od 1.997,46 eur na ime nedovoljno umanjene glavnice, time da je zahtjev tužitelja za tijekom zatezne kamate na taj iznos od 1. listopada 2015. pa do isplate odbio kao neosnovan (točka II. stavak 4. izreke). Nadalje, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplat i iznos od 4.250,14 eur koji iznos predstavlja zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad natječaja koji je vrijedio na dan isplate obračunate do dana iz izračuna konverzije, dok je zahtjev tužitelja za tijekom zateznih kamata na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, odbio kao neosnovan. Pritom, sud je kao neosnovan otklonio tuženikov prigovor zastare. Svoju odluku sud je utemeljio na odredbama članka 1111. i 1115. ZOO.

9. Takva odluka suda prvoga stupnja djelomično je pravilna i zakonita.

10. U odnosu na žalbeni navod tuženika kojima ukazuje na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 190. stavka 1. i 2. ZPP i člankom 191. stavka 3. ZPP, jer je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva koja je učinjena podneskom od 18. lipnja 2025. na način da je zahtjev povećan u odnosu na onaj koji je postavljen u tužbi, valja reći da je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je takvu preinaku tužitelja dopustio, iako u tom pravcu nije donio posebnu odluku odnosno rješenje. Konačno, za to nisu postojali niti razlozi, jer se tuženik do zaključenja raspravljanja u predmetu, a kako to proizlazi iz stanja predmeta, izvršenoj preinaci nije niti protivio, pa sada ne može s uspjehom isticati žalbeni navod kao što je predmetni.

11. Sud prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima tuženika, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio i zaključio da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu broj 9010859800 sklopljenom 24. studenog 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita, ništetne odnosno pravilno ništave sve to obzirom na odredbe ZOO odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora (točke I. stavak 1. i 2. izreke).

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da članak 502.c ZPP nije bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je važno naglasiti kako u je vrijeme podnošenja kolektivne tužbe obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bila propisana u člancima 131. do 147. ZZP/07, a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani i ZZP/03 koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - 4. travnja 2012., na snazi je bio ZZP/07 koji je u člancima 131. stavak 1. i članku 138.a propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.

11.2. Uzimajući u obzir i da su od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) na snazi i odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP koje će se prema članku 53. stavku 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj 57/2011.) primjenjivati na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, nije problematično pozivati se ni na odredbu članka 502.c ZPP. Radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak, odnosno kada su poduzete parnične radnje.

11.3. Nadalje, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan dakle direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud u osnovi pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa na pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.

12. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništavosti/ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.1. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (članka 87.).

12.2. Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi članka 26. Zakona o obveznim („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994. i 26/1996. - dalje: ZOO/91), sada članak 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005. – dalje: ZOO/05) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi članka 12. ZOO/91, sada 4. ZOO/05 kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

13. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi (valutna klauzula i primjena promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništavim/ništetnim odredbama, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništavih/ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

14. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu GĐC i FĐC Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika valja navesti da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. stava 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužitelj snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smis lu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju - jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli gdje je izostalo pružiti tužitelju potrebne informacije (postupiti savjesno), a na istoj je prenesen sav rizik promjene tečaja. Dakle ta odredba nije odraz navedene zakonske odredbe pa nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka (to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, kako je navedeno, to nije konkretni slučaj. Zato nisu osnovani žalbeni navodi da se radi o odredbama ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

16. Glede prigovora zastare valja ponoviti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjena prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

16.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije regulirano i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 09. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP („Narodne novine“ broj 78/2012.) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

16.2. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, kako je već navedeno, u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postoji obaveza sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije npr. navedeni predmeti suda EU C-154/15, C-307/15 i C-308/15), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16.3. Dakle, i glede prigovora zastare pravilno je u osnovi, primijenjeno materijalno pravo. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 određeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

17. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na za ovaj dio spora u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništavim/ništetnima odredbi navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (točka I. stavak 1. i 2. izreke), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i kako je u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome u ovom dijelu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, kao ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika u ovom dijelu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

18. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužitelju pripada pravo na isplatu osnovnom ništetnih odredbi i to unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču ovdje relevantno valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno i primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, ovdje konkretno samo valutne klauzule kako tužitelj potražuje, a na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

18.1. Sklapanjem navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK.

18.2. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

18.3. Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu G protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

18.4. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. sukladno kom sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Potrošač dakle ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

18.5. Osim toga, glede postojanja pravnog interesa valja dodati i da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C- 118/17).

18.6. Potrošač dakle ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo, a istovjetno pravno shvaćanje o učincima konverzije ovaj sud je iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž-953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž- 837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu je i s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023.

19. Ali potrošač, kako to osnovano ističe tuženik nema pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 1.997,46 eur na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, unatoč tome što je između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF, pa je sud prvoga stupnja pogrešnom primjenom materijalnoga prava na utvrđeno činjenično stanje pogrešno postupio kada je tužitelju taj iznos priznao točkom II. stavak 4. izreke presude.

19.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, drugog stupnja tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja proizlazi iz članka 19.c ZID ZPK.

19.2. Stoga je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo prihvatit, presudu preinačiti sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP, na način da se zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da se tuženiku naloži da mu s osnova pogrešno izračunatog iznosa neotplaćene glavnice (nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji) isplati iznos od 1.997,46 eur, odbija kao neosnovan.

19.3. Obzirom na iznijeto žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu u dijelu u kom pobija točku II. stavak 4. izreke i to u onom kojim je odbijen sa zahtjevom za tijekom zatezne kamate na iznos od 1.997,46 eur od 1. listopada 2015. do isplate, sve to pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP.

20. U predmetnom slučaju parnične stranke nesporno su izvršile konverziju osnovnog kredita koga su sklopile. Konverzije takvih kredita sklapale su se u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK, koji propisuje da se svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, trebaju iskoristiti u korist potrošača i to za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Dakle, ukoliko su stranke izvršile konverziju na naprijed navedeni način, u obračun konverzije bili su uzeti iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF i te isplate obračunate i iskorištene za ispunjenje obveza potrošača (u konkretnom slučaju tužitelja) prema tom dodatku, a eventualna utvrđena preplata iskorištena je za ispunjenje budućih tužiteljičinih anuiteta u EUR.

20.1. To su okolnosti koje valja razmatrati u okviru osnovanosti kondicijskog zahtjeva za isplatu koji je tužitelj u predmetnom slučaju postavio svojim konačnim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja a što je sud prvoga stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa kojim se rukovodio u pravcu ostvarivanja pune restitucije osnovom ništetnih odredbi, propustio raspravili i cijeniti, što je imalo za posljedicu činjenicu da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a koji žalbeni razlog ističe i tužitelj – u pogledu tijeka zateznih kamata i tuženik – u pogledu uračunavanja preplate priznate u konverziji. Stoga je žalbu tužitelja i tuženika u odnosu u cijelosti na točku II. stavak 3. i 5. izreke te posljedično i točku III. izreke (troškovi postupka) valjalo prihvatiti kao osnovanu, presudu u tom dijelu ukinuti sukladno odredbi članka 370., te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

21. U ponovljenom postupku valja cijeniti činjenicu da je tužitelju priznata preplata u konverziji, koju preplatu valja uračunati primjenom odredbi članka 171. i članka 172. ZOO (vještak je u tom pravcu dao svoje očitovanje u nalazu) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja kako tužitelj potražuje (jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je znao za ništetnost predmetnih odredbi) do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Nakon što visinu tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdi sukladno prethodno iznijetom, novom pravilno obrazloženom odlukom odlučit će o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice zajedno s odlukom o troškovima postupka.

22. O troškovima žalbe tužitelja i tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.

U Puli-Pola 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić