Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1786/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika HE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-224/2022-27 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-224/2022-27 od 28. ožujka 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplati iznos od 40.157,10 EUR-a sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačava pobijana odluka o troškovima postupka sadržana u točki I. izreke na način da svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku HE, OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 isplati iznos od 40.157,10 eur sa zateznim kamatama od 20. kolovoza 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 5.299,08 eur sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 540,58 eur".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Ispitujući pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9,. 13., i 14. ZPP-a.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje žalitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 dalje: ZOO), dakle, zbog stjecanja bez osnove, isplati iznosa od 40.697,68 eur, a koji je iznos isplaćen tuženiku u postupku izravne naplate na temelju ovršne isprave koje je nakon provedene naplate ukinuta.

6. Uvidom u dokumentaciju u spisu, kao i spis tog suda poslovni broj Ovrpl-10170/12 kao pravno relevantno, a među strankama nesporno, prvostupanjski sud utvrđuje:

- kako je ovdje tuženik protiv ovdje tužitelja vodio postupak radi isplate osobne invalidnine i posebnog dodatka (Pr-962/05),

- kako je presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9602/05 od 22.travnja 2011. naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da tuženiku HE isplati iznos od 246.098,68 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke) odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 1.109,25 kn te u dijelu u kojem se traži isplata buduće dospjele mjesečne invalidnine (toč. II. Izreke) te je naloženo tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.675,00 kn ( toč. III. izreke), dok je rješenjem odbijen prigovor apsolutne nenadležnosti,

- kako je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-543/12 od 3.travnja 2012. potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u toč. I. i III. izreke,

- kako je HE kao ovrhovoditelj protiv ovršenika Republike Hrvatske na temelju prvostupanjske i drugostupanjske presude podnio sudu 24. kolovoza 2012. prijedlog za ovrhu te je sud 31. siječnja 2013. izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrpl- 10170/12 koje je dostavljeno na provedbu FINI te je FINA ukupno naplatila iznos od 651.981,65 kn pri čemu iznos od 948,00 kn na ime naknade, iznos od 36.470,17 kn na ime troškova postupka, iznos od 3.125,00 kn na ime troška izvršenja, te iznos od 611.438,48 kn po osnovi glavnice i pripadajuće kamate,

- kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1107/12 od 13. rujna 2017. djelomično prihvaćena revizija tuženice te je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev bio prihvaćen u iznosu od 109.700,55 kn i u dijelu odluke o parničnom trošku za iznos od 18.545,38 kn te je u tom dijelu zahtjev odbijen time da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske dostavljena punomoćniku tužitelja 14. veljače 2018. a zastupniku tuženice 12. veljače 2018.,

- kako je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., koji sud u cijelosti prihvaća jer je izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i zadatku suda te na koji stranka niti nisu stavljale primjedbi, visina predmetnog duga iznosi 40.157,10 eura te je upravo taj iznos tuženik provedbom ovrhe stekao po osnovi koja je kasnije otpala preinačenjem nižestupanjskih odluka od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

7. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, koja žalitelj nije doveo u sumnju žalbenim navodima budući su isti zasnovani na valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, sud prvog stupnja je smatrao nedvojbeno utvrđenim kako je osnova stjecanja na strani tuženika u konkretnom slučaju, u vrijeme stjecanja, pravomoćna i ovršna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-962/05 jer je upravo na temelju te presude, kao ovršne isprave, prisilno ispunjena tražbina prijenosom navedenog iznosa sa računa ovdje tužitelja, sve kako je to navedeno u potvrdi o naplati osnove (list 18 spisa Ovrpl- 10170/12) zbog čega je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka na koje nije bilo primjedaba ni od strane stranaka u postupku, prihvaćen u cijelosti radi čega je odlučeno kao u pobijanoj presudi.

8. Navedena utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su zasnovani na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza u smislu članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Naime, u obrazloženju pravnog stajališta izraženog u pobijanoj presudi, a koju sud temelji na primjeni mjerodavne odredbe članka 1111. st.1. ZOO-a, prvostupanjski ukazuje da u situaciji kao što je konkretna kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično preinačio navedene presude nižih sudova na način da je dio zahtjeva odbio, znači i ovršnu ispravu na temelju koje je u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom – ovdje tuženik, prisilno naplatio tražbinu, tada je prestao i pravni osnov (titulus) za takvo stjecanje, zbog čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanje onoga što je stečeno na strani tuženika u tom postupku preko iznosa presuđenog presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer je ovršna isprava, na temelju koje je provedena prisilna naplata i samo stjecanje na strani tuženika provedeno, preinačena na način da je dio zahtjeva odbijen.

10. Kraj ranije navedenih činjeničnih utvrđenja, suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da valjana pravna osnova, koja je u trenutku stjecanja utuženog iznosa postojala temeljem odluka -presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9602/05 od 22.travnja 2011. i presuda Županijskog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev bio prihvaćen u iznosu od 109.700,55 kn i u dijelu odluke o parničnom trošku za iznos od 18.545,38 kn preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1107/12 od 13. rujna 2017. na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, više ne egzistira, pa je tuženik dužan vratiti utuženi iznos, jer je taj iznos stekao bez valjane pravne osnove.

11. Pri tome je pravilno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a. Naime, člankom 1111. stavkom 1. ZOO propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članak 1111. stavak 3. ZOO).

12. Pri tome je, u odnosu na navode žalbe, za odgovoriti žalitelju kako razlog zbog kojeg je otpala pravna osnova ( u konkretnom slučaju prihvaćeni prigovor zastare) ne otklanja postojanje obveze tuženika u smislu citiranih odredaba. Naime, tuženik u žalbenim navodima ukazuje kako obveza tužitelja proizlazi iz naturalne obveze utvrđene rješenjem Ministarstava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 26. kolovoza o priznanju osobne invalidnine s dodacima pa bi sukladno pravnom shvaćanju Europski sud za ljudska prava isplaćeni iznosi predstavljali imovinu zaštićenu člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda štiti se pravo vlasništva ( MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,. 1/06, 2/10 i 13/17- u daljnjem tekstu : Konvencija).

13. Međutim, na konkretni slučaj nisu u primjeni pravna shvaćanja ESLJP-a u predmetima na koje se poziva u žalbenim navodima tuženik, posebice u predmetu Čakarević protiv Hrvatske ( broj 48921/13, presuda od 26. travnja 2018) u kojem je utvrđena povreda članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernosti mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva s legitimnim ciljem koji se tom mjerom namjeravalo postići i u kojim je ESLJP-a izražava pravni stava kako teret pogrešaka državnih tijela ne može ići na teret pojedinca.

14. Ovo stoga što se ne može očekivati da tužitelj snosi posljedice vlastitih propusta tuženika u primjeni pozitivnih pravnih propisa kojima je reguliran institut zastare, jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice odredbe o zastari u predmetnom pravomoćno okončanom postupku nije bio nepredvidljiv za tuženika ( pravni stav izražen u odluci ESLJP u predmetu Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08 u kojem je upravo zbog odsustva navedenih pretpostavki prihvaćen prijedlog podnositelja i utvrđena povreda u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju).

15. Stoga je valjalo utvrditi kako u cijelosti nije osnovan argument tuženika o primjeni pravnih standarda europskog prava i prakse Europskog suda za ljudska prava koja proširuju pojam vlasništva u odnosu na imovinu u vidu zaštite legitimnog očekivanja, potrebom da miješanje u vlasništvo bude opravdano legitimnim ciljem, vrednujući i položaj tužitelja kao jače stranke u postupku.

16. Pravilno je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju otklonio i prigovor tuženika kako se ne može osnovano tražiti vraćanje iznosa isplaćenih na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti kada je isplata izvršena po pravomoćnoj presudi jer i pod pretpostavkom da se zahtjev iz postupka poslovni broj Pr-962/05 ima smatrati zahtjevom za naknadu štete, a ne zahtjevom za isplatu, odredbom čl. 1117. ZOO st. 1. izričito je propisano da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju, dok je st. 2. propisano da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

17. U navedenim okolnostima pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio presude nižih sudova, dakle, ovršnu ispravu temeljem koje je prisilno naplaćena tražbina tuženika u ovršnom postupku, to je prestala pravna osnova preko onog iznosa koji je dosuđen presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer je preinačena ovršna isprava temeljem koje je doneseno rješenje o ovrsi i provedeno u korist tuženika pa kako je tuženik dostavom odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka njegovom punomoćniku postao nepošten, to je tuženik dužan vratiti primljeno po osnovi koja je otpala.

18. Kako je provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković i Centra za financijska vještačenja d.o.o., čiji nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvaća jer je izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i zadatku suda, na koji ni stranke u postupku nisu imale primjedbi, utvrđena visina predmetnog duga u iznosu od 40.157,10 EUR to je upravo taj iznos tuženik provedbom ovrhe stekao po osnovi koja je kasnije otpala preinačenjem nižestupanjskih odluka od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

19. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe tuženika niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, presudu suda prvog stupanja u pobijanom dijelu je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a

20. Međutim, s pravom žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja u odluci o troškovima postupka. Naime, o pitanju naknade troškova parničnog postupka, pa i kod uspjeha u postupku u cijelosti odnosno u neznatnom dijelu kao što je konkretni slučaj ( članka 154. st.5. ZPP-a), treba uzeti u obzir i pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u predmetima u kojima sudjeluje Republike Hrvatske, a vezano za primjenu čl. 6. st.1. Konvencije uz Protokol br. 1. uz Konvenciju posebno u predmetima u kojima se država javlja kao stranka u postupku zastupana po državnom odvjetništvu. Naime, navedena pravna shvaćanja se odnose na situacije u kojima je ESLJP-a utvrdio da su pojedincima povrijeđena navedena konvencijska prava, kao što su u predmeti Bursać protiv Hrvatske ( Zahtjev br. 78836/16), Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske ( Zahtjev br. 72152/13) u kojima je nalogom fizičkim osobama da podmire troškove državi koju je zastupalo državno odvjetništvo jednake odvjetničkim nagradama, povrijeđeno pravo na pristup sudu u smislu članka 6. Konvencije ali i povreda prava vlasništva u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Iako u konkretnom slučaju riječ o tužbi države protiv pojedinca, predmet ovog spora proizlazi upravo iz parničnog postupka po tužbi ovdje tuženika za isplatu naknade osnovom pravomoćnog rješenja o priznanju invalidske mirovine pa se navedena pravna shvaćanja u odnosu na nalog podmirivanja troškova postupka mogu primijeniti i na ovaj postupak, koji predstavlja zahtjev ovdje tužitelja za povrat pravomoćno dosuđenih iznosa. Ovo upravo uvažavajući činjenicu pravnog položaja stranaka u postupku, pa po ocjeni ovoga suda nalog tuženiku za podmirenje troškova državi u visini odvjetničke nagrade za zastupanje po državnom odvjetništvu, predstavlja nerazmjerni teret , što bi dovelo do povrede navedenih konvencijskih prava.

21. Stoga je, u odnosu na troškove postupka odlučeno kao u točki II. izreke, primjenom odredbe članka 154. stavka 6. u svezi sa članka 380. točka 3. ZPP-a.

U Splitu, 30. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica