Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1917/2019-52
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Neli Šuša, odvjetnici iz Rijeke, Janeza Trdine 2/IV, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 30. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Brigite Dovođa, odvjetnice iz Rijeke, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 30. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012159985 od dana 12.12.2006. godine, solemniziran dana 13.12.2006. godine kod Javnog bilježnika Miroslav Banić, pod OU-1321/2006 kojeg su sklopili tužitelj BAČIĆ ĐA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, i to čl. 4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,… 4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene ….“, te odredba sadržana u članku 7. točki 7.2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora „Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“, uključivo i u dijelu istog članka u kojem stoji da su stranke „suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci kao i u preostalom dijelu teksta navedenog ugovora o kreditu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
II. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice spram tuženika u iznosu od 6.134,72 Eur (46.222,02 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
– na iznos od 46,91 Eur / 353,41 kn počev od 21.08.2007. pa do isplate
– na iznos od 46,06 Eur / 347,01 kn počev od 21.10.2007. pa do isplate
– na iznos od 45,58 Eur / 343,44 kn počev od 21.10.2007. pa do isplate
– na iznos od 46,67 Eur / 351,64 kn počev od 21.11.2007. pa do isplate
– na iznos od 45,85 Eur / 345,42 kn počev od 21.12.2007. pa do isplate
– na iznos od 44,90 Eur / 338,30 kn počev od 22.01.2008. pa do isplate
– na iznos od 79,55 Eur / 599,38 kn počev od 22.02.2008. pa do isplate
– na iznos od 81,75 Eur / 615,92 kn počev od 22.03.2008. pa do isplate
– na iznos od 79,32 Eur / 597,63 kn počev od 22.04.2008. pa do isplate
– na iznos od 78,34 Eur / 590,25 kn počev od 24.05.2008. pa do isplate
– na iznos od 78,78 Eur / 593,55 kn počev od 21.06.2008. pa do isplate
– na iznos od 78,47 Eur / 591,23 kn počev od 21.08.2008. pa do isplate
– na iznos od 78,44 Eur / 591,02 kn počev od 21.08.2008. pa do isplate
– na iznos od 78,76 Eur / 593,45 kn počev od 11.10.2008 pa do isplate
– na iznos od 84,82 Eur / 639,05 kn počev od 24.10.2008. pa do isplate
– na iznos od 81,37 Eur / 613,05 kn počev od 27.11.2008. pa do isplate
– na iznos od 82,49 Eur / 621,51 kn počev od 24.12.2008. pa do isplate
– na iznos od 97,68 Eur / 735,97 kn počev od 21.01.2009. pa do isplate
– na iznos od 97,81 Eur / 736,97 kn počev od 21.02.2009. pa do isplate
– na iznos od 95,64 Eur / 720,59 kn počev od 18.04.2009. pa do isplate
– na iznos od 96,20 Eur / 724,80 kn počev od 19.05.2009. pa do isplate
– na iznos od 93,68 Eur / 705,86 kn počev od 15.08.2009. pa do isplate
– na iznos od 93,65 Eur / 705,60 kn počev od 15.08.2009. pa do isplate
– na iznos od 93,67 Eur / 705,72 kn počev od 15.08.2009 pa do isplate – na iznos od 95,05 Eur / 716,19 kn počev od 11.09.2009. pa do isplate
– na iznos od 94,13 Eur / 709,23 kn počev od 08.10.2009. pa do isplate
– na iznos od 94,09 Eur / 708,92 kn počev od 07.11.2009. pa do isplate
– na iznos od 94,67 Eur / 713,26 kn počev od 05.12.2009. pa do isplate
– na iznos od 95,82 Eur / 721,97 kn počev od 09.01.2010. pa do isplate
– na iznos od 97,22 Eur / 732,53 kn počev od 06.02.2010. pa do isplate
– na iznos od 97,31 Eur / 733,19 kn počev od 09.04.2010. pa do isplate
– na iznos od 99,37 Eur / 748,73 kn počev od 08.05.2010. pa do isplate
– na iznos od 99,75 Eur / 751,54 kn počev od 09.06.2010. pa do isplate
– na iznos od 102,43 Eur / 771,73 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 104,62 Eur / 788,24 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 102,22 Eur / 770,19 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 108,98 Eur / 821,14 kn počev od 08.09.2010. pa do isplate
– na iznos od 106,95 Eur / 805,80 kn počev od 08.10.2010. pa do isplate
– na iznos od 106,15 Eur / 799,80 kn počev od 10.12.2010. pa do isplate
– na iznos od 110,01 Eur / 828,89 kn počev od 10.12.2010. pa do isplate
– na iznos od 93,98 Eur / 708,08 kn počev od 08.02.2011. pa do isplate
– na iznos od 91,89 Eur / 692,34 kn počev od 08.03.2011. pa do isplate
– na iznos od 88,53 Eur / 667,06 kn počev od 08.03.2011. pa do isplate
– na iznos od 87,49 Eur / 659,17 kn počev od 08.04.2011. pa do isplate
– na iznos od 89,96 Eur / 677,79 kn počev od 07.05.2011. pa do isplate
– na iznos od 94,52 Eur / 712,13 kn počev od 16.06.2011. pa do isplate
– na iznos od 80,36 Eur / 605,51 kn počev od 05.08.2011. pa do isplate
– na iznos od 86,66 Eur / 652,95 kn počev od 08.09.2011. pa do isplate
– na iznos od 83,85 Eur / 631,79 kn počev od 08.10.2011. pa do isplate
– na iznos od 67,33 Eur / 507,28 kn počev od 09.11.2011. pa do isplate
– na iznos od 67,04 Eur / 505,14 kn počev od 09.12.2011. pa do isplate
– na iznos od 67,05 Eur / 505,20 kn počev od 08.02.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,50 Eur / 516,15 kn počev od 08.03.2012. pa do isplate
– na iznos od 69,16 Eur / 521,09 kn počev od 07.04.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,97 Eur / 519,67 kn počev od 09.05.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,74 Eur / 517,95 kn počev od 09.06.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,75 Eur / 518,01 kn počev od 08.08.2012. pa do isplate
– na iznos od 69,11 Eur / 520,68 kn počev od 08.09.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,44 Eur / 515,65 kn počev od 06.10.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,57 Eur / 516,64 kn počev od 09.11.2012. pa do isplate
– na iznos od 68,08 Eur / 512,97 kn počev od 08.12.2012. pa do isplate
– na iznos od 67,81 Eur / 510,88 kn počev od 08.02.2013 pa do isplate
– na iznos od 68,15 Eur / 513,48 kn počev od 08.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 67,94 Eur / 511,86 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 68,27 Eur / 514,38 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 67,24 Eur / 506,65 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 67,46 Eur / 508,24 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 67,35 Eur / 507,45 kn počev od 21.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 69,57 Eur / 524,20 kn počev od 09.05.2013 pa do isplate – na iznos od 65,98 Eur / 497,13 kn počev od 11.06.2013 pa do isplate
– na iznos od 67,51 Eur / 508,69 kn počev od 06.07.2013 pa do isplate
– na iznos od 65,54 Eur / 493,81 kn počev od 09.08.2013 pa do isplate
– na iznos od 68,00 Eur / 512,35 kn počev od 07.09.2013. pa do isplate
– na iznos od 69,20 Eur / 521,38 kn počev od 09.11.2013 pa do isplate
– na iznos od 66,68 Eur / 502,39 kn počev od 09.11.2013 pa do isplate
– na iznos od 69,30 Eur / 522,14 kn počev od 10.01.2014 pa do isplate
– na iznos od 66,58 Eur / 501,62 kn počev od 08.02.2014. pa do isplate.
III. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 9012159985 od dana 12.12.2006. godine, solemniziran dana 13.12.2006. godine kod Javnog bilježnika Miroslav Banić, pod OU-1321/2006 kojeg su sklopili tužitelj BAČIĆ ĐA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, a kojom se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se iznos kredita i kamata iz točke 4. otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,… kao i odredba sadržana u čl. 12. st. 12.9. „Potpisom ovog Ugovora… izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF“, kao i u cijelom preostalom tekstu navedenog Ugovora o kreditu u kojem se otplata kredita i obveza iz ugovora vezuje uz valutu švicarski franak.
IV. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice spram tuženika u iznosu od 5.688,34 Eur (42.859,27 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
– na iznos od 2,31 Eur / 17,40 kn počev od 22.03.2008. pa do isplate
– na iznos od 12,58 Eur / 94,82 kn počev od 24.10.2008. pa do isplate
– na iznos od 1,46 Eur / 10,97 kn počev od 27.11.2008. pa do isplate
– na iznos od 5,15 Eur / 38,82 kn počev od 24.12.2008. pa do isplate – na iznos od 21,34 Eur / 160,77 kn počev od 21.01.2009. pa do isplate
– na iznos od 21,78 Eur / 164,07 kn počev od 21.02.2009. pa do isplate
– na iznos od 15,56 Eur / 117,24 kn počev od 18.04.2009. pa do isplate
– na iznos od 17,21 Eur / 129,65 kn počev od 19.05.2009. pa do isplate
– na iznos od 10,05 Eur / 75,70 kn počev od 15.08.2009. pa do isplate
– na iznos od 10,00 Eur / 75,36 kn počev od 15.08.2009. pa do isplate
– na iznos od 10,12 Eur / 76,27 kn počev od 15.08.2009 pa do isplate
– na iznos od 14,16 Eur / 106,70 kn počev od 11.09.2009. pa do isplate
– na iznos od 11,58 Eur / 87,22 kn počev od 08.10.2009. pa do isplate
– na iznos od 11,53 Eur / 86,90 kn počev od 07.11.2009. pa do isplate
– na iznos od 13,25 Eur / 99,82 kn počev od 05.12.2009. pa do isplate
– na iznos od 16,66 Eur / 125,53 kn počev od 09.01.2010. pa do isplate
– na iznos od 20,78 Eur / 156,60 kn počev od 06.02.2010. pa do isplate
– na iznos od 21,09 Eur / 158,93 kn počev od 09.04.2010. pa do isplate
– na iznos od 27,15 Eur / 204,56 kn počev od 08.05.2010. pa do isplate
– na iznos od 28,31 Eur / 213,28 kn počev od 09.06.2010. pa do isplate
– na iznos od 36,13 Eur / 272,25 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 42,58 Eur / 320,80 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 35,73 Eur / 269,23 kn počev od 10.08.2010. pa do isplate
– na iznos od 55,39 Eur / 417,32 kn počev od 08.09.2010. pa do isplate
– na iznos od 49,61 Eur / 373,75 kn počev od 08.10.2010. pa do isplate
– na iznos od 47,41 Eur / 357,23 kn počev od 10.12.2010. pa do isplate
– na iznos od 58,71 Eur / 442,35 kn počev od 10.12.2010. pa do isplate
– na iznos od 72,48 Eur / 546,13 kn počev od 08.02.2011. pa do isplate
– na iznos od 65,14 Eur / 490,79 kn počev od 08.03.2011. pa do isplate
– na iznos od 63,49 Eur / 478,37 kn počev od 08.03.2011. pa do isplate
– na iznos od 59,75 Eur / 450,17 kn počev od 08.04.2011. pa do isplate
– na iznos od 69,10 Eur / 520,67 kn počev od 07.05.2011. pa do isplate
– na iznos od 86,19 Eur / 649,43 kn počev od 16.06.2011. pa do isplate
– na iznos od 91,16 Eur / 686,85 kn počev od 05.08.2011. pa do isplate
– na iznos od 119,53 Eur / 900,60 kn počev od 08.09.2011. pa do isplate
– na iznos od 93,34 Eur / 703,27 kn počev od 08.10.2011. pa do isplate
– na iznos od 87,59 Eur / 659,95 kn počev od 09.11.2011. pa do isplate
– na iznos od 86,30 Eur / 650,25 kn počev od 09.12.2011. pa do isplate
– na iznos od 86,52 Eur / 651,90 kn počev od 08.02.2012. pa do isplate
– na iznos od 94,55 Eur / 712,39 kn počev od 08.03.2012. pa do isplate
– na iznos od 98,28 Eur / 740,50 kn počev od 07.04.2012. pa do isplate
– na iznos od 97,50 Eur / 734,64 kn počev od 09.05.2012. pa do isplate
– na iznos od 96,57 Eur / 727,59 kn počev od 09.06.2012. pa do isplate
– na iznos od 96,84 Eur / 729,63 kn počev od 08.08.2012. pa do isplate
– na iznos od 99,01 Eur / 746,02 kn počev od 08.09.2012. pa do isplate
– na iznos od 95,67 Eur / 720,86 kn počev od 06.10.2012. pa do isplate
– na iznos od 96,66 Eur / 728,25 kn počev od 09.11.2012. pa do isplate
– na iznos od 94,32 Eur / 710,64 kn počev od 08.12.2012. pa do isplate
– na iznos od 93,06 Eur / 701,15 kn počev od 08.02.2013 pa do isplate – na iznos od 95,19 Eur / 717,22 kn počev od 08.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 94,31 Eur / 710,60 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 96,40 Eur / 726,33 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 91,10 Eur / 686,39 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 92,56 Eur / 697,39 kn počev od 15.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 92,27 Eur / 695,24 kn počev od 21.03.2013 pa do isplate
– na iznos od 65,43 Eur / 492,95 kn počev od 09.05.2013 pa do isplate
– na iznos od 58,53 Eur / 440,99 kn počev od 11.06.2013 pa do isplate
– na iznos od 58,10 Eur / 437,72 kn počev od 06.07.2013 pa do isplate
– na iznos od 56,96 Eur / 429,16 kn počev od 09.08.2013 pa do isplate
– na iznos od 59,83 Eur / 450,77 kn počev od 07.09.2013. pa do isplate
– na iznos od 64,09 Eur / 482,89 kn počev od 09.11.2013 pa do isplate
– na iznos od 61,01 Eur / 459,69 kn počev od 09.11.2013 pa do isplate
– na iznos od 64,45 Eur / 485,60 kn počev od 10.01.2014 pa do isplate
– na iznos od 60,65 Eur / 456,97 kn počev od 08.02.2014. pa do isplate
– na iznos od 64,19 Eur / 483,66 kn počev od 08.02.2014. pa do isplate
– na iznos od 52,51 Eur / 395,64 kn počev od 08.03.2014. pa do isplate
– na iznos od 47,10 Eur / 354,89 kn počev od 08.04.2014. pa do isplate
– na iznos od 96,94 Eur / 730,37 kn počev od 07.06.2014. pa do isplate
– na iznos od 95,08 Eur / 716,39 kn počev od 07.06.2014. pa do isplate
– na iznos od 96,60 Eur / 727,87 kn počev od 08.07.2014. pa do isplate
– na iznos od 99,51 Eur / 749,76 kn počev od 06.09.2014. pa do isplate
– na iznos od 101,17 Eur / 762,29 kn počev od 08.10.2014. pa do isplate
– na iznos od 100,57 Eur / 757,76 kn počev od 08.11.2014. pa do isplate
– na iznos od 103,66 Eur / 781,03 kn počev od 06.12.2014. pa do isplate
– na iznos od 104,66 Eur / 788,59 kn počev od 10.01.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,38 Eur / 793,97 kn počev od 07.02.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 07.03.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 09.04.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 24.04.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 09.05.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 09.06.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 08.07.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 11.08.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,84 kn počev od 08.09.2015. pa do isplate
– na iznos od 105,49 Eur / 794,83 kn počev od 08.10.2015. pa do isplate.
V. Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.776,64 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja se do 31.12.2022 određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do 30.12.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), a od 31.12.2023 do namirenja stopa zateznih kamata određena je za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
VI. Tražbine utvrđene u točkama II. i IV. te u točki V. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 2.776,64 eura.
VII. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati iznos od 14.476,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 11.823,06 eura teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VIII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.776,64
eura.
IX. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove Presude tužitelju ĐA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 55,74 eura (420,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 05. ožujka 2019. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine."
X. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 2.565,77 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 23. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na ime isplate po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi učinjena u podnesku od 3. prosinca 2026.
II. Ne dopušta se preinaka tužbe isticanjem zahtjeva radi isplate iznosa od 2.946,97 eura sa zateznim kamatama.
III. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 239,37 eura sa zateznim kamatama.
II. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 172,26 eura te za iznos od 1.037,61 eura, oba sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je Ugovorom o kreditu broj 9012159985, sklopljenim s tuženikom 12. prosinca 2006., solemniziranim 13. prosinca 2006. kod javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl.br. OU-1321/2006, odobren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Kredit joj je odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, a koji je banka sukladno Ugovoru o kreditu isplatila tužitelju 18. prosinca 2006. Ugovoren je rok otplate kredita u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, s time da u ugovoru nije naveden iznos mjesečnog anuiteta, što da isti čini nejasnim i nerazumljivim. Mjesečni anuitet se utvrđivao otplatnim planom te je početni iznos bio 464,57 CHF, koji je nakon tog početnog iznosa znatno rastao. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju uzastopno, svakog 20-og u mjesecu. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja prema otplatnom planu. Kredit je bio namjenski, stambeni, a tužitelj tvrdi da mu je tuženik ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo i jedino u valuti CHF. Ova tužba se odnosi na razdoblje od početka korištenja kredita do dana 30. rujna 2015., tj. do konverzije kredita u valutu EUR. Tužitelj nadalje navodi da je do nepovoljne situacije po njega došlo u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog uslijed dva, međusobno povezana faktora, odnosno dvije ugovorne odredbe i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli. Predmetnim ugovorom je člancima 4. i 7. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a tuženik da je nakon sklapanja ugovora, mimo dostavljenog otplatnog plana, jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do promjene iznosa kamate u anuitetu i porasta samog ugovorenog anuiteta. Promjene tuženika da su u pogledu kamatne stope nezakonite i nepoštene te nisu opravdane s niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., temeljene na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. te na primjenu odredaba članka 118. novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) i članka 502c, Zakona o parničnom postupku. Osnov odgovornosti tuženika da je utvrđen predmetnim pravomoćnim presudama u kojima je i tuženik bio stranka u postupku. Navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je ništetna, ovisila je o odlukama tuženika, u ugovoru nisu na razumljiv način utvrđeni kriteriji njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača, pa da tužitelj ima pravo tražiti od tuženika povrat iznosa plaćenih po osnovi ništetne odredbe. Tužitelj navodi da je po osnovi te odredbe preplatio tuženiku iznos od 44.514,52 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, zadržavši pravo nakon financijskog vještačenja urediti kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj ističe da ugovorna odredba nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (članak 84. ZZP). Tužitelj se poziva na presudu Europskog suda pravde broj C-26/2013 od 30. travnja 2014. te ističe da na temelju ugovora i dobivenih informacija od banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno s odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile poznate tuženiku. Tuženik nije obavijestio tužitelja o predvidivom rastu CHF, nije ga obavijestio da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR i nije ga obavijestio o postojećim studijama MMF-a još iz 1997. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da nisu jasne i lako razumljive te se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2021 od 4. srpnja 2013., kao i na stajalište Europskog suda pravde u Presudi od 30. travnja 2014. br C- 26/13. Ukazuje i na odredbu članka 81. ZZP te da je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika. Radilo se o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a tužitelju je jedino bio poznat iznos koji je primio u kunama. Odredba o valutnoj klauzuli da je nepoštena jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, obzirom na ništetne odredbe za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF i to u iznosu od 44.617,14 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu prema pojedinačnom dospijeću. Također tuženik da je pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što da je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita (koji je bio jedino poznat), a da bi po toj osnovi imao pravo potraživati iznos od 29.315,35 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. listopada 2015. Tužitelj ističe i kako mu je tuženik neosnovano naplatio uslugu izdavanja dokumenata koji su bili potrebni za pokretanje ove tužbe jer takav zahtjev treba tretirati kao ostvarivanje prava na pristup informacijama, sukladno Općoj uredbi o zaštiti osobnih podataka te stoga takav zahtjev tuženik treba omogućiti besplatno. Stoga traži povrat iznosa od 420,00 kuna koje mu je tuženik naplatio, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2019. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj po jednostranoj odluci tuženika te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 44.514,52 kn na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim iznos od 44.617,14 na ine ništetne odredbe za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF te na ime plaćene naknade za uslugu izdavanja dokumenata 420,00 kn, sve uvećano za zatezne kamate i parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenoj zahtjevu u cijelosti, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da tužitelj nema pravni interes za pokretanje ovog postupka. Ne spori da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, ali navodi da je sklopio i Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos- 1/2019-36 rješenjem od 04. ožujka 2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio jednokratna mjera vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse. Navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19. b, a način izračuna u članku 19. c, te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19. c. S izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30. rujna 2015. Nastavno se ističe da je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017 godine te je u svojoj odluci istaknuo kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev u potpunosti je neosnovan, tuženi se istom u cijelosti protivi i predlaže istoga odbiti kao neosnovanog uz naknadu troškova tuženoj strani. U konkretnom postupku, gdje je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru i sporazumio se o konverziji koja je dobrovoljno sukladno zakonu i provedena, sud je vezan zauzetim pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019. (pravna vezanost određena Zakonom o parničnom postupku - članak 502 n ZPP-a). Argumentum a contrario navodi na zaključak da korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. S obzirom da je ta ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, ako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz teksta odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 jasno je vidljiva neutemeljenost i neosnovanost izvođenja daljnjih dokaza, a naročito financijskog vještačenja te je vidljiva neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Kako tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari uopće nema pravni interes za vođenje postupka, odnosno nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti su neosnovani. Nadalje, navodi da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru te smatra da je došlo do potpune restitucije potrošača. Za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Nadalje smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž- 6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (dalje u tekstu ZPP) jasno proizlazi da"...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za NAKNADU ŠTETE pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi..."Tako i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) (dalje u tekstu ZZP) proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi NAKNADE ŠTETE koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi ISPLATE , to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Prema tome potpuno je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi Naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl.502c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakvo pravo jer potražuje isplatu, a u činjeničnom supstratu navodi da tu isplatu traži temeljem odredaba stjecanja bez osnove, a ne temeljem osnove za isplatu naknade štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan. Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...".Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao i prvo ga je zamijenio ugovor u Eur-u Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj stečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 1.1.1980. godine do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu. Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovora o kreditu).Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je ove vrste informacije javnosti upućivala i Hrvatska narodna banka. Tako je opće poznato da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu Eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik smatra da se pogrešno tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako smo već ranije i naveli, kojima je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO-a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a. U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" - tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti ne postoji. U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja. Sud EU niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula).Nema osnove na pozivanje niti na presudu sud EU broj C-118/17 od 14.03.2019.g. koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj. Osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi Nadalje se ističe kako se u konkretnom slučaju isključuje iz primjene presuda suda EU broj C-452/2018 jer ista nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj obzirom da su korisnici koji su se odlučiti sklopiti Sporazum, kao tužitelj u konkretnom slučaju, sklopili Sporazum na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih parametara. Navedena odluka Europskoj suda odnosi se na specifične okolnosti pranih rješenja unutar svake pojedine države, koja pravna rješenja su u potpunosti različita od rješenja u Republici Hrvatskoj, slijedom čega navedena odluka nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Odluka suda C-81/19 relevantna je i primjenjiva u konkretnom slučaju, a istom se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva, odnosno na Sporazume o konverziji koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK. Osporava se tužitelju svojstvo potrošača. Također ističe da u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time potpuno je suprotno volji ugovornih stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Uz sve navedene prigovore ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
3. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo prigovor radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 2.772,64 eura te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, koje iznose je određeno naveo po provedenom vještačenju (list 450-451 spisa).
4. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je specificirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva te predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.134,72 kn na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim iznos od 5.688,34 na ime ništetne odredbe za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF te na ime plaćene naknade za uslugu izdavanja dokumenata 55,74 eura, sve uvećano za zatezne kamate, a uz navedeno tužiteljica je istaknula i dodatni zahtjev radi isplate iznosa od 2.946,97 eura na ime razlike glavnice, također sa zateznim kamatama.
5. Tužiteljica se na ročištu održanom 27. veljače 2026. usprotivila prigovoru radi prebijanja navodeći kako isti nije postavljen pravovremeno, odnosno nije postavljen prije zaključenja prethodnog postupka kao određen zahtjev, dok se tuženik na istom ročištu usprotivio bilo kakvoj preinaci odnosno povlačenju tužbe.
6. Budući da je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev radi isplate na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi, u tom se dijelu radi o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika, jer tužiteljica prije provedenog vještačenja nije niti mogla znati točan iznos preplata. Sud smatra i da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama jer se o preinačenoj tužbi može donijeti odluka na temelju svih dokaza koji su provedeni u ovom postupku (članak 190. stavci 1. do 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
7. Međutim, u odnosu na dodatno istaknuti zahtjev radi isplate iznosa od 2.946,97 eura na ime razlike glavnice preinaka tužbe nije dopuštena. Naime, tužitelj u tom dijelu nije specificirao već postavljeni tužbeni zahtjev, već ga je prvi put istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka, iako je nedvojbeno da ga je mogao i ranije istaknuti budući da se sam u tužbi pozivao na to da u konverziji preostala glavnica nije pravilno izračunata (stranica 12 tužbe). Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a te takva preinaka nije dopuštena.
8. Konačno, u odnosnu na isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule tužitelj je snizio tužbeni zahtjev za 239,37 eura odnosno djelomično je povukao tužbu, a tuženik se povlačenju nije protivio u roku od 15 dana od primitka podneska sa specificiranim zahtjevom (već tek naknadno, na ročištu održanom više od dva mjeseca računajući od primitka tog podneska) pa je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, pozivom na članak 193. ZPP-a.
9. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja, najprije se ističe da se taj prigovor, sukladno članku 288. stavak 6. ZPP-a, može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka. U ovoj pravnoj stvari tuženik je određeni prigovor radi prebijanja podnio prije zaključenja prethodnog postupka samo za priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 2.772,64 eura, dok je prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike – za iznos od 172,26 eura te za iznos od 1.037,61 eura tuženik istaknuo naknadno, 1. prosinca 2025. pa je u tom dijelu nepravovremen i valjalo ga je odbaciti. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
10. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 9012159985 od 12. prosinca 2006. godine koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, kao i zahtjev radi isplate na ime ništetne valutne klauzule i ništetne promjene kamatne stope, kao i radi isplate –povrata naknade plaćene za pribavu dokumentacije koju je priložila u spis. Pritom, tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
11. Budući da je tuženik prigovorio da tužiteljica uslijed zaključenja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi tog ugovora, a nedostatak pravnog interesa predstavlja procesnu zapreku za daljnje raspravljanje, valjalo je najprije odlučiti o tom pitanju. U tom se smislu ističe kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZOPK ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da ugovaranjem tog dodatka nije ispunjeno njezino potraživanje i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019).
12. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu 9012159985 od 12. prosinca 2006. godine, knjigovodstvenu karticu, otplatne planove, pregled uplata po kreditu, nalog za isplatu od 4. ožujka 2019, saslušana je tužiteljica te je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svih predloženi svjedoka.
13. Budući da se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
14. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
15. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
16. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
17. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno: – da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 12. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita;
– da je kao kredit odobren kao namjenski – za kupnju stana, refinanciranje postojećeg stambenog kredita i adaptacija (članak 2. Ugovora);
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,20%, a koja se također obračunava u CHF;
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 4,20%;
– da je tuženik tijekom otplate jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 1. siječnja 2014. primjenjivao kamatnu stupu višu od početno ugovorene (od 5,20% do 6,10% godišnje), sve dok Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) nije regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.
18. Tužiteljica je iskazala da su joj sredstva bila potrebna za rješavanje stambenog pitanja i sredstvima kredita kupljen je stan u [adresa], u kojem i dan danas živi. Stan nikad nije korišten niti za jednu drugu namjenu osim za stanovanje. U banci joj je rečeno da može dobiti samo ovakav kredit u CHF, odnosno rečeno joj je da svi uzimaju takav kredit. Osobni bankar NA nije ju posebno upozoravao na nikakve rizike vezane za ovakav kredit niti joj je rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nije joji pojašnjeno niti na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa. Iako je po struci ekonomist, stručnost joj je ekonomika poduzetništva, a ne bankarstvo. Zaposlena je u Financijskog agenciji na radnom mjestu voditeljice poslovnice Viškovo i u okviru svog radnoga mjesta radi poslove vezano za ovrhu plaćanja računa, izdavanje certifikata i slično. U Financijskog agenciji je radila i u vrijeme zaključenja ugovora, a nikada nije imala obrt niti je bila vlasnik trgovačkog društva, niti je obavljala vodeće upravljačke pozicije u bilo kakvom društvu. Dakle, tužiteljica da u okviru svog zvanja i zanimanja nije bila upoznata sa rizikom promjene tečaja CHF niti je imala saznanja o tome na temelju čega se mijenja kamatna stopa. U banci joj ni na koji način nije ukazano da može doći do ovakvog porasta anuiteta do kojeg je došlo. Prema početnom otplatnom planu anuitet je iznosio 2.800,00 kn, a već nakon godine dana porastao je na 4.500,00 kn, za taj iznos anuiteta uopće nije bila kreditno sposobna. Banka je pripremila sadržaj ugovora i nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama toga ugovora. Pročitala je ugovor prije potpisivanja ali na temelju toga šta je tamo pisalo nije mogla zaključiti da može doći do ovakog porasta anuiteta. Da je to znala ne bi nikada zaključila ovakav ugovor. Razumjela je da može doći do povećanja ali nikako do ovakvog do kakvog je došlo. U cijelosti je sama plaćala kredit, ustegom od plaće. Ističe i to da je redovno otplaćivala kredit 15 godina, s time da je 2021. oboljela od raka dojke, zbog čega je 4 mjeseca bila na bolovanju. Unatoč tome što je zatražila od banke odgodu otplate za vrijeme dok je na bolovanju, kredit je otkazan četvrti mjesec tog bolovanja te je Croatia osiguranje d.d. pokrenula ovrhu na plaći, zbog čega tužiteljica dan danas prima samo zaštićeni dio plaće. Zbog ovakvo povećanog anuiteta tužiteljica i prije otkaza ugovora nije više mogla plaćati tako uvećane rate te je samo zbog toga pristala na konverziju. Ističe i to da je kredit digla 2006. godine na iznos koji odgovara protuvrijednosti 60.000,00 eura, a danas nakon 20 godina mora otplatiti još 45.000,00 eur.a Zbog svega ne može niti refinancirati ovaj kredit jer zbog ovakvog statusa kreditno nesoposobna.
19. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bila upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužiteljica mogla prihvatiti ili odbiti. Isto tako, nedvojbeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer je zaključen radi kupnje stana korištenog isključivo za potrebe stanovanja, što je navedeno i u samom ugovoru i što je tužiteljica potvrdila.
20. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
21. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
23. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakva je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
24. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužiteljica kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogla u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osoba mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
25. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
26. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
27. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
28. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
29. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu potvrđen ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
30. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
31. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Nastavno se ukazuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-259/2022 od 9. listopada 2024. koje glasi: "Dakle, u dosadašnjem suočavanju s pitanjem zbog kojeg je podnesena revizija statistički je u praksi sudova dominantno shvaćanje da je u ovakvim slučajevima moguć opstanak ugovora bez ništetnih odredaba. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske takav odgovor je bezizniman. Promjena ustaljenog pravnog shvaćanja na kojem je već utemeljen veliki broj sudskih odluka, dakle, drukčije tumačenje ili primjena istih pravnih normi čijom primjenom je već odlučeno u velikom broju slučajeva, dovodi se u pitanje jednaka primjena zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, naročito kada su u nastanku ustaljene prakse sudjelovali najviši sudovi u Republici Hrvatskoj. Zbog toga bi takva promjena, bez naročito opravdanih razloga (kojih u ovom slučaju nema) dovela do ustavnopravno problematične destabilizacije sudske prakse u području u kojem se odlučuje o pravima i interesima izuzetno velikog broja sudionika. Dakle, odgovarajući na pitanje zbog kojeg je podnesena revizija ovaj revizijski sud zbog svega izloženog zaključuje da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP.", a jednaki pravni stav zauzet je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i VSRH Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. godine.
32. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,20%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,20%, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,599787 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala.
33. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo kako je tužiteljica na ime preplaćene kamate do konverzije više uplatila 6.134,72 eura, a na ime preplaćenog tečaja 5.688,34 eura. Vještak je utvrdio i nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.946,97 eura, no s obzirom da preinaka tužbe u odnosu na taj zahtjev nije dopuštena, sud nije uzeo u obzir taj dio nalaza vještaka. Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 3.054,46 eura na dan 30. rujna 2015. Vještak je u nalazu i mišljenju izvršio obračun zateznih kamata koje su na iznose preplaćenih kamata i tečaja tekle do 30. rujna 2015. u iznosu od 5.425,65 eura. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njezina preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom.
34. Citirani nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, te je argumentiran i pojašnjen, dok su primjedbe tuženika bile usmjerena na pravna pitanja o kojima je već raspravljeno u ovom postupku. Tuženik je iznio i niz pitanja (ne primjebi) na koja je vještak već prije jasno odgovorio u nalazu, što je vještak potvrdio i usmeno na ročištu.
35. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja, a također i pogrešno obračunatom glavnicom u postupku konverzije nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
36. Sklapanjem Aneksa Ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj o odluci banke Ugovora o kreditu. Naime, ZIDZPK, na temelju kojeg propisa je i zaključen Aneks Ugovoru, odredio je izračun novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu eura kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u eura i po kojoj će se vršiti otplata kredita prema novoj osnovi- Dodatku ugovoru o kreditu. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZIDZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti eura, stvarnim uplatama se zatvarao taj simulirani kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava, a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Dakle, cilj ZIDZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti eura. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). U osnovi se može reći da je cilj ZIDZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u eura. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao.
37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odedbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."
38. Ustavni sud Republike Hrvatske ZIDZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.
39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda Đ ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
40. Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Đ i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao. Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZOPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, ugovarale s valutnom klauzulom u CHF i kamatnom stopom promjenjivom po jednostranoj odluci bake. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
41. Upućuje se i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
42. Financijskim vještačenjem utvrđeno je postojanje takve razlike i to u iznosu od 3.054,46 eura na dan 30. rujna 20215. Tuženik je, međutim, prigovor radi prebijanja po toj osnovi istaknuo samo za iznos od 2.772,64 eura pa je o prigovoru odlučeno u okvirima postavljenog zahtjeva (članak 2. stava 1. ZPP-a).
43. Kako se radi o istorodnim, uzajamnim i dospjelim tražbinama, ispunjene su pretpostavke za njihovo prebijanje u smislu članka 195. stavak 1. i 202. ZOO-a, s učinkom od 30. rujna 2015., kad su se te predmetne tražbine susrele. Budući da pravni učinci prijeboja nastaju u trenutku kad su ostvarene pretpostavke za prijeboj, a jedna od pretpostavki je da su obje tražbine dospjele, u zakašnjenju ispunjenja može biti samo jedan od dužnika. Vjerovnik tražbine koja je starija (prije dospjela) nakon prijeboja tražbina ima pravo i na zatezne kamate na tražbinu koja je prestala prijebojem i to od dana njezinog dospijeća do dana dospijeća druge tražbine. S druge strane, vjerovnik čija je tražbina kasnije dospjela nema pravo na zatezne kamate na koje bi imao da nije došlo do prijeboja, a to stoga jer je njegova tražbina prijebojem namirena u roku dospijeća. Slijedom navedenog, tužitelj, čija je tražbina ranije dospjela ima pravo na zatezne kamate. Pozivom na članak 202. ZOO-a od iznosa zateznih kamata koje su za tužitelja na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule i kamatne stope tekle od dospijeća do dana 30. rujna 2025. i koje je vještak utvrdio u iznosu od 5.425,65 eura, oduzet je iznos tuženikove tražbine od 2.772,64 eura (bez zateznih kamata kako je to upravo obrazloženo), a ujedno je zbog toga i za taj iznos tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan (jer je prijebojem prestalo predmetno potraživanje). Nadalje, budući da prijebojem nije prestalo glavno potraživanje tužiteljice u ukupnom iznosu od 11.823,06 eura (6.134,72 eura na ime kamatne stope i 5.688,34 eura na ime valutne klauzule) tužiteljica ima pravo na isplatu i zateznih kamata za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate te na isplatu već obračunatih zateznih kamata od dospijeća do 30. rujna 2015., u dijelu u kojem nisu prestale prijebojem, odnosno u iznosu od 2.653,01 eura.
44. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 10. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
45. Međutim, nije osnovan zahtjev tužiteljice radi isplate naknade plaćene za ishođenje dokumentacije. Tužiteljica taj zahtjev temelji na tvrdnji da joj je tuženik neosnovano naplatio uslugu izdavanja dokumenata koji su bili potrebni za pokretanje ove tužbe jer takav zahtjev treba tretirati kao ostvarivanje prava na pristup informacijama, sukladno Općoj uredbi o zaštiti osobnih podataka te stoga takav zahtjev tuženik treba omogućiti besplatno. No, pravo na pristup informacijama je Zakonom o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“ broj 25/13., 85/15., 69/22.) zajamčeno pravo svakoga građanina ili pravne osobe na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti u Republici Hrvatskoj, neovisno o svrsi u koju se informacija želi koristiti. Stoga navedeni zahtjev tužiteljice, temeljen na pravu na pristup informaciji, nije osnovan jer tuženik nije tijelo javne vlasti i nije obveznik postupanja po tom Zakonu. Isto tako, Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage direktive 95/46/EZ) ne uređuje pravni odnos subjekata privatnopravnog odnosa u pogledu raspolaganja zajedničkom dokumenacijom pa ni taj propis ne može biti temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice. Pritom tužiteljica, na kojoj je o tome teret dokaza prem članku 219. ZPP-a, nije navela niti dokazala činjenice na temelju kojih bi se mogla utvrditi osnovanost njezinog zahtjeva. Čak i da se radi o ništetnosti, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, sud može ispitati samo u okviru činjenica iznijetih tijekom postupka (članak 2. stavak 1. ZPP-a), koje tužiteljica nije pružila. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjao odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP-a.
46. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu i u pretežitom dijelu svojim restitucijskim zahtjevom, odnosno tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužiteljici dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav obrazloženog podneska od 5.11.2024. 200,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 3.12.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 200,00 eura Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 18.3.2025. 200,00 eura Tbr. 9.1.
– zastupanje na ročištu 23.5.2025. 200,00 eura Tbr. 9.1.
– zastupanje na ročištu 27.2.2026. 200,00 eura Tbr. 9.1.
– zastupanje na ročištu 30.3.2026. 200,00 eura Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužiteljici na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.750,00 eura. Uz navedeno, tužiteljici pripada i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 165,24 eura te trošak predujma za vještačenje u iznosu 650,53 eura, sveukupno 2.565,77 eura. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
43. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 30. travnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
