REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj:P-251/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak u parničnom predmetu tužiteljice LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, 15.travnja 2026., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, a u nenazočnosti punomoćnika tuženika, 30.travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I.
Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 5140030250 69700013308/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je dana 15.03.2006. godine tužiteljica LM sklopila sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., a isti je potvrđen od Javnog bilježnika Niko Bagarić, iz Požege, pod brojem: OU- 168/06, dana 20.03.2006. godine, u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF).
II.
Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, u iznosu od 3.360,59 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. srpnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:
- 76,53 EUR počevši od 02.07. 2013. godine pa do isplate
- 110,53 EUR počevši od 02.08. 2013. godine pa do isplate,
- 113,51 EUR počevši od 02.09. 2013. godine pa do isplate,
- 121,10 EUR počevši od 02.10. 2013. godine pa do isplate,
- 116,92 EUR počevši od 02.11. 2013. godine pa do isplate,
- 118,79 EUR počevši od 02.12. 2013. godine pa do isplate,
- 120,32 EUR počevši od 02.01. 2014. godine pa do isplate,
- 123,24 EUR počevši od 02.02. 2014. godine pa do isplate,
- 126,30 EUR počevši od 02.03. 2014. godine pa do isplate,
- 124,73 EUR počevši od 02.04. 2014. godine pa do isplate,
- 121,67 EUR počevši od 02.05. 2014. godine pa do isplate,
- 120,29 EUR počevši od 02.06. 2014. godine pa do isplate,
- 120,90 EUR počevši od 02.07. 2014. godine pa do isplate,
- 124,74 EUR počevši od 02.08. 2014. godine pa do isplate,
- 128,67 EUR počevši od 02.09. 2014. godine pa do isplate,
- 128,32 EUR počevši od 02.10. 2014. godine pa do isplate,
- 130,29 EUR počevši od 02.11. 2014. godine pa do isplate,
- 133,13 EUR počevši od 02.12. 2014. godine pa do isplate,
- 131,97 EUR počevši od 02.01. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.02. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.03. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.04. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.05. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.06. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.07. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.08. 2015. godine pa do isplate,
- 133,58 EUR počevši od 02.09. 2015. godine pa do isplate,
u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate na iskorištenu preplatu obuhvaćenu u Aneksu Ugovora o kreditu od 03.03.2016. godine, počevši od slijedećeg dana o dana kada je preplate prebijena s više plaćenim iznosima anuiteta izračunatih nalazom vještačenja do dana 30.09.2015. godine, odnosno do provođenja i obračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena počevši od 2. svibnja 2010. pa do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekuće na iznos od:
- 19,16 EUR počevši od 02.05. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 34,65 EUR počevši od 02.06. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 59,19 EUR počevši od 02.07. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 53,61 EUR počevši od 02.08. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 74,57 EUR počevši od 02.09. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 63,51 EUR počevši od 02.10. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 55,20 EUR počevši od 02.11. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 80,48 EUR počevši od 02.12. 2010. godine do 30.09.2015. godine,
- 96,12 EUR počevši od 02.01. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 84,78 EUR počevši od 02.02. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 86,44 EUR počevši od 02.03. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 78,30 EUR počevši od 02.04. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 80,82 EUR počevši od 02.05. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 108,49 EUR počevši od 02.06. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 112,38 EUR počevši od 02.07. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 143,02 EUR počevši od 02.08. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 131,90 EUR počevši od 02.09. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 114,57 EUR počevši od 02.10. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 114,12 EUR počevši od 02.11. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 112,22 EUR počevši od 02.12. 2011. godine do 30.09.2015. godine,
- 118,51 EUR počevši od 02.01. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 125,44 EUR počevši od 02.02. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 125,65 EUR počevši od 02.03. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 121,29 EUR počevši od 02.04. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 123,06 EUR počevši od 02.05. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 125,66 EUR počevši od 02.06. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 122,86 EUR počevši od 02.07. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 123,10 EUR počevši od 02.08. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 120,52 EUR počevši od 02.09. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 115,74 EUR počevši od 02.10. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 121,56 EUR počevši od 02.11. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 123,68 EUR počevši od 02.12. 2012. godine do 30.09.2015. godine,
- 122,83 EUR počevši od 02.01. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 114,33 EUR počevši od 02.02. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 120,22 EUR počevši od 02.03. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 121,57 EUR počevši od 02.04. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 118,92 EUR počevši od 02.05. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 111,08 EUR počevši od 02.06. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
- 29,70 EUR počevši od 02.07. 2013. godine do 30.09.2015. godine,
a sve to u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju LM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.639,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 30.travnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica LM podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi isplate. U tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. dana 15.03.2006. godine zaključila Ugovor o kreditu, broj: 5140030250-69700013308/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji Ugovor je potvrđen od Javnog bilježnika Niko Bagarić, iz [adresa], pod brojem: OU-168/06, dana 20.03.2006. godine, kojim je odobren kredit u iznosu od 77.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.
1.1. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-10 1 od 14. lipnja 2018. godine odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska banka d.d. (ranije: Societe Generale- Splitska Banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.2. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena je revizija tuženika i potvrđena je naprijed navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž- 6632/2017-10 1 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu (t.1., 2., 3. 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača/03 u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
1.3 Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.4 Tužiteljica navodi da je ona potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.5. Tužiteljica se tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.
1.6. Navodi da je tužena banka prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.
1.7. Pravni je stav tužiteljice kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.
1.8. Između tužiteljice i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, dana 03.03.2016. godine zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu, broj: 514003025069700013308/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019. godine riješeno je da korisnici kredita koji su sklopili ugovor o konverziji kredita imaju pravni interese i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.
1.9. Zbog svega navedenoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 3.591,70 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do isplate te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u Aneksu Ugovora o kreditu od 3.ožujka 2016.koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 3.ožujka 2016.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Navodi da tužiteljica u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 514003025069700013308/2006 od 3. ožujka 2016.g. (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega joj osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.
2.1. Tuženik ističe kako se između tužiteljice i tuženika vodi parnični postupak kod Općinskog suda u Požegi pod posl. br. P-316/2019. U navedenom postupku tužitelj zahtjeva isplatu iznosa stečenog na temelju ugovorne odredbe kojom je tuženik bio ovlašten u Ugovoru o kreditu (koji je predmet spora i u ovom postupku) mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. Iznos koji tužiteljica zahtijeva bio bi određen na način da se tužiteljici dosudi razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, uzevši da je kamatna stopa od 4,30 % koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna. Tužiteljici bi tako u navedenom postupku bila dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika. Odnosno bila bi joj dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 4,30 %.
2.2. Navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku jer se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Ističe da je Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria
– Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d.
Osijek koja je samostalni pravni subjekt.
2.3. Tuženik ističe da tužiteljica u tužbi navodi da je odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe, ali da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom i posljedično ništetnom, smatra da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.4. Smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,04%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.
2.5. Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje s osnove zateznih kamata s obzirom da sukladno čl. 227. ZOO-a zatezne kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.
2.7. Zaključno tuženik ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.
2.8. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa ili da je odbije uz obvezu tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. U dokaznom postupku sud je izvršiti uvid u Ugovor o kreditu broj 5140030250- 69700013308/2006 od 15.ožujka 2006., u Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250- 69700013308/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.ožujka 2016. u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 2.ožujka 2026., saslušao je svjedoka GM, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.
4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tuba i tužbeni zahtjev osnovani.
5. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.)na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria Bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008. (izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač" odnose na predmet ovoga spora.
6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i tuženik dana 15.ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 3.ožujka 2016. sklopili Aneks ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.)
7. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, postojanje dvostruke litispendencije, ima li tužitelj imao svojstvo potrošača i ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovoga postupka, je li ništetna konverzija Ugovora o kreditu od 3.ožujka 2016.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
9. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
10. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
12. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
13. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor
14. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 15.ožujka 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP).
15. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dogradnje kuće on ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njegovom iskazu da je sredstva kredita potrošio u potrošačke svrhe, odnosno za navedenu svrhu.
16.Tužiteljica je iskazala u svrhu dokazivanja da je kredit podigla za dogradnju i uređenju kuće u kojoj su tada živjeli. Kredit je odigla u CHF jer joj je on u banci preporučen kao najpovoljniji što ju je iznenadilo i pitala je kakvi su to krediti u CHF . Tada su joj rekli da je CHF stabilna valuta jer je Švicarska stabilna država i osjećala se vrlo glupo zbog tog svog pitanja. Rekli su joj koju dokumentaciju treba donijeti i što sve treba učiniti za dobivanje kredita. Nije ništa pregovarala s bankom o uvjetima ili bilo čemu drugom. Dobila je obrazac ugovora o kreditu koji je potpisala. U vrijeme otplaćivanja kredita rata joj je porasla duplo tako da u jednom trenutku njena plaća nije bila dovoljna za ratu kredita. Kada joj je ponuđena konverzija prihvatila ju je. U konverziji joj je utvrđena preplata koja joj je kasnije uračunata u ratu kredita. Rata kredita joj je skidana s plaće administrativnom zabranom.
17. Svjedok GM iskazao je da već 18 godina ne radim u Addiko banci, a ranije je bio zaposlen u Slavonskoj banci. Sudjelovao je od strane banke u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljicom. 2006.godine imali su kredite u eurima i francima. Nije klijentima nikada preporučivao određenu valutu, ali bi im prezentirao uvjete koji su bili za određenu valutu i u to vrijeme kreditu su bili povoljniji u CHF. U to vrijeme kamata na kredite u CHF je bila između 4 i 4,5%, a u EUR preko 7 do 7,5% tako da su uglavnom svi podizali kredite u CHF. Klijenti ne mogu nešto posebno pregovarati s bankom jer su propisi propisani uvjetima banke. Ne sjeća se je li konkretno tužiteljica što pregovarala s bankom. 2006.godine je CHF bio stabilan, a tek 2008.godine, kada je došlo do financijske krize došlo je do naglog povećanja tečaja CHF. Misli da nitko te 2006.godine nije mogao predvidjeti da će doći do tako značajnog porasta CHF. Vjeruje da je tužiteljici rečeno da može doći do povećanja kamatne stope i do povećanja tečaja CHF, ali ne zna koliko je to građanima uopće zapravo bilo jasno.
18. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dogradnje i uređenja kuće u kojoj nije imala prijavljen obrt, niti neko trgovačko društvo, ona ima svojstvo potrošača.
19. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza, pa tako i i iz iskaza svjedoka GM. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužiteljice, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko joj nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene kamatne stope te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj valutnoj klauzuli tužiteljicu nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.
20. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.
20.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje.
20.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
20.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
21. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
22. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
23. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka.
23.1. U svom Nalazu i mišljenju financijski vještak Boris Belunjak je utvrdio razliku plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog valutnog utjecaja i primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate za otplatu kredita do 30.09.2015. godine do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, uz isključenje utjecaja razlike više obračunatih anuiteta zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope po svim osnovama.
23.2. Zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ u otplati kredita, tuženik kao kreditor je tužiteljici obračunavao anuitete iz CHF preračunate u kune prema srednjem tečaju HNB za CHF za kune u otplati kredita na datume dospijeća plaćanja. S obzirom da je kredit isplaćen u kunama, obračunat prema srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane isplate kredita, a u otplati kredita bio je vezan u kunama za srednji tečaj HNB za valutu CHF, nastale su valutne razlike, a što je izračunato u tablici 2, za otplatu kredita do 30.09.2015. godine do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita 23.03.2006. i 31.03.2006. godine, što izračunato iznosi za 1 CHF=4,659182 kuna, dobio je izračunati iznos ovim nalazom vještačenja od više obračunatih i plaćenih (realiziranih) valutnih razlika od tužiteljice tuženiku kao kreditoru od 54.774,61 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 7.269,84 EUR, što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.
23.3. Kada se diferenciraju samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg HNB za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu bio veći u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 57.223,25 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 7.594,83 EUR.
23.4. Kada se diferenciraju samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose/negativne tečajne razlike/) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je srednji tečaj HNB za CHF za kune bio manji u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) od – 2.448,64 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -324,99 EUR vrijednosti u EUR, po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupno.
23.5. Samo više plaćeni iznosi valutnih razlika izračunati su kada je srednji tečaj HNB za CHF za kune u otplati kredita bio veći u odnosu na prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate kredita, a samo manje plaćeni iznosi obrnuto.
23.6. Iznos ukupno više plaćenih anuiteta do 30.09.2015. godine do visine ukupno plaćenog (prebijeni iznosi s manje plaćenim) zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja, u odnosu da je u otplati anuiteta primijenjen prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate (uz potpuno isključenje utjecaja promjena redovne kamatne stope na razliku plaćenih anuiteta po svim osnovama) od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja po toj osnovi od 54.774,61 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužiteljici prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, između tužiteljice i kreditora/tuženika u iznosu od 29.454,25 kuna, te tako izračunata umanjena razlika zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ iznosi više plaćeno od tužiteljice u korist kreditora/tuženika u iznosu od 25.320,36 kuna ( 54.774,61 –29.454,25 kuna= 25.320,36 kuna), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 3.360,59 EUR.
23.7. Iznos ukupno samo više plaćenih anuiteta do 30.09.2015. godine (nisu prebijeni više plaćeni iznosi s manje plaćenim iznosima) zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja, u odnosu da je u otplati anuiteta primijenjen prosječni ponderirani srednji tečaj HNB za CHF za kune na dane isplate (uz potpuno isključenje utjecaja promjena redovne kamatne stope na razliku plaćenih anuiteta po svim osnovama) od ukupno samo više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja od 57.223,25 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužiteljici prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR, između tužiteljice i kreditora/tuženika u iznosu od 29.454,25 kuna, te tako izračunata umanjena razlika zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ iznosi više plaćeno od tužiteljice u korist kreditora/tuženika u iznosu od 27.769,00 kuna (57.223,25 –29.454,25 kuna = 27.769,00 kuna), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 3.685,58 EUR.
24.Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je s istim uskladila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 3.360,59 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te zakonske zatezne kamate na iskorištenu preplatu obuhvaćenu u Aneksu Ugovora o kreditu od 3.opžujka 2016 počevši od slijedećeg dana od dana kada je preplata prebijena s više plaćenim iznosima anuiteta izračunatih nalazom vještaka do dana 30.rujna 2015.,odnosno do provođenja i obračuna konverzije.
25.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu matematičke nego pravne prirode te ih sud nije prihvatio jer je vještačenje provedeno u skladu s nalogom suda te je stoga na istome utemeljio svoju odluku jer smatra da je dan savjesno i u skladu s pravilima struke, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio u cijelosti kao što je navedeno u izreci presude.
26. Neosnovan je tuženikovo protivljenje preinaci tužbe, jer je tužiteljica u svom podnesku od 10.ožujka 2026. godine uz postojeće zahtjeve istaknula i novi deklaratorni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF jer je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a odredbom čl. 327. st.1. ZOO-a propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana.
27. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare potraživanja jer je tužiteljica podnijela tužbu 6. lipnja 2023., a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 6. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO).
27.1. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
28. Neosnovan je navod odgovor na tužbu o nedostatku pravnog interesa tužitelja jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Na temelju navedenog nesporno je da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
29. Neosnovan je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije jer u ovom postupku tužiteljica potražuje razliku između iznosa koji je trebala platiti po početnom tečaj CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je stvarno platila po tečaju CHF na dan plaćana, uz isključenje utjecaja jednostranog povećanja kamatne stope od strane tužitelja, dok u predmetu ovog suda broj P-316/2019 tužiteljica potražuje razliku više plaćenog zbog jednostranog povećanja ugovorne kamatne stope od strane tuženika.
30. Tuženik se protivio preinaci tužbe, no sud je dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev pa stoga tuženik nema pravo na naknadu troška za dio za koji je tužbeni zahtjev smanjen.
31. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima utvrđenim nalazom sudskog vještaka.
32. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom tuženik mu je dužan naknaditi troškove parničnog postupka na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).
32.1. Tužiteljevi troškovi iznose ukupno 1.639,36 EUR, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x200,00 EUR), zastupanje na ročištima 26.rujna 2024. (100,00 EUR) i 15.travnja 2026.(200,0 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), trošak vještačenja (398,17 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu (41,19 EUR).
33. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 30.travnja 2026.
Sutkinja:
Melita Novak
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Ivan Dundović, odvjetnik, Požega
2. OD Kožul & Petrinović, Zagreb
