REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7539/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Maji Šilić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska Avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zgrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 186-53014181, od 17. rujna 2009., sklopljenog između tužitelja EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, slijednika društva HYPO ALPE ADRIA BANK d.d., kao kreditora, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d.“.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove naknade za prijevremenu isplatu kredita, isplati iznos od 99,00 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka 924,64 EUR u zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. travnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. rujna 2009. sklopio s prednikom tuženika, društvom HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., Ugovor o kreditu broj: 186-53014181, kojim je kreditom tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 HRK (dalje u tekstu: Ugovor ili Ugovor o kreditu).

2. Tužitelj je 29. rujna 2025. uputio zahtjev tuženiku za dostavu cjelokupne dokumentacije vezane uz navedeni kredit, te je tuženik traženu dokumentaciju dostavio tužitelju dana 27. listopada 2025. Radi pribavljanja predmetne dokumentacije, tužitelj je bio primoran ovjeriti punomoć za zastupanje kod javnog bilježnika.

3. Tužitelj je 29. rujna 2025. uputio zahtjev tuženiku za dostavu cjelokupne dokumentacije vezane uz navedeni kredit, te je tuženik traženu dokumentaciju dostavio tužitelju dana 27. listopada 2025. Radi pribavljanja predmetne dokumentacije, tužitelj je bio primoran ovjeriti punomoć za zastupanje kod javnog bilježnika.

4. Izlazna naknada

5. Tužitelj ističe kako je odredba članka 8. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

6. Članak 8. stavak 2. glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“.

7. Sporna odredba odnosi se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je tužitelju dakle, temeljem navedene odredbe, obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 745,93 HRK, odnosno 99,00 EUR dana 24. listopada 2013.

8. Predmetna naknada, odnosno odredba Ugovora prema kojoj je ista naplaćena i obračunata, smatra se ništetnom iz sljedećih razloga.

9. Navedenom odredbom povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Odnosno, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste, te bi također neprihvaćanjem takve odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svojih prava na način da osoba koja ne prihvati takvu odredbu ne može dobiti kredit od banke.

10. Nadalje, tuženik ne može opravdati osnovanost iznosa predmetne naknade, odnosno da su se plaćanjem iste u tom iznosu podmirivali stvarni troškovi, jer korisnici kredita koji prijevremeno otplaćuju veći iznos kredita, plaćaju i višu naknadu, a iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom prijevremene otplate kredita. Također, takva naknada određuje se i naplaćuje isključivo jednostranom odlukom banke.

11. Uzimajući u obzir okolnosti da se radi o tipskom ugovoru, da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te da tuženik nije tužitelju prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredaba članaka 1021. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, te članaka 74., 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (2007). Pa tako, tužitelj ne bi mogao dobiti kredit da nije prihvatio navedenu odredbu.

12. Jasno je kako svi sudionici obveznog odnosa moraju postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što jednostranim uvođenjem predmetne naknade izostaje jer potrošač odnosno korisnik kredita ima slabiji položaj jer o navedenom ne može pregovarati niti na istu utjecati što stvara očiglednu neravnotežu.

13. Takva naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima te naplaćivanje takve naknade utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu, što je i, između ostalog, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

14. Tužitelj nadalje ističe da nije niti jasno koje je troškove tuženik imao prilikom prijevremene otplate kredita, i što ta naknada predstavlja.

15. Odredba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima navodi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedene odredbe razvidno je da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što znači da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, točnije prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je predmetna odredba ništetna.

17. Nadalje, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ugovor sklopljen s potrošačem mora sadržavati jasno navedene troškove koji se naplaćuju prilikom sklapanja ugovora te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu mijenjati. Smatra se nepoštenom svaka ugovorna odredba koja nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je određena klauzula unaprijed formulirana i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito u okviru standardnih ugovora, tada se pretpostavlja da o njoj nije bilo pregovora, a teret dokazivanja suprotnog snosi trgovac. Također, navedeni zakon propisuje da je posljedica nepridržavanja ovih odredba ništetnost.

18. Unatoč navedenim propisima, tužitelju je temeljem ništetne odredbe neosnovano obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, stoga tužitelj zahtjeva povrat iste zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po utvrđenju ništetnosti predmetne odredbe.

19. Tužitelj naglašava kako s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, niti je mogao, a što je još jedan razlog ništetnosti predmetne odredbe.

20. Tužitelj stoga ukazuje na presudu Europskog suda pravde, broj C-26/13, od 30. travnja 2014. u kojoj se navodi: „(…) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti (…)“.

21. Posebno se skreće pozornost na to da potraživanje predmetne naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama nije u zastari, a to iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno njegove odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sukladno Zaključku Građanskog odjela VSRH-a, br. Su-IV-47/2020-2, od 30. siječnja 2020.

22. Nadalje, tijek zakonske zatezne kamate utvrđuje se sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, a zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Zaključno, tužitelj napominje kako je već u brojnim predmetima navedena odredba utvrđena ništetnom, a što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

24. Slijedom svega iznesenog tužiteljica je podnijela ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

25. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

26. Tuženik ne spori da je dana 17. rujna 2009. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 186-53014181 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 24.10.2013. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 99,00 EUR (po fiksnom tečaju konverzije).

27. Slijedom navedenog, tuženik prigovara i naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.426,23 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 99,00 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 99,00 EUR, u kojem je naplaćena sporna naknada.

28. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita

29. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. – dalje u tekstu: „ZOO“). Naime, visinu naknade bilo je moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tuženika koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje.

30. Slijedom navedenog, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. U odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja

32. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je člankom 1024. ZOO određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

33. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.

34. U odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama

35. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu.

36. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta.

37. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta.

38. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu.

39. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima.

40. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno.

41. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

42. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8. st. 2., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“

43. Tuženik prilaže ovjerene izjave g. PL, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe ŠL, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita.

44. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete.

45. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. st. 2. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Isti stav zauzela je sudska praksa pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. broj Gž-464/2019 od 24. rujna 2020. ističe „sporna ugovorna odredba bila bi ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024. st. 4. ZOO, samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti“.

46. Uz navedeno, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. st. 2. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja.

47. Konačno, izlazna naknada je dozvoljeni, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete.

48. Naime, ugovornim strankama je dozvoljeno u naprijed ugovoriti iznos naknade štete u slučaju raskida, neispunjenja ili nastupa neke druge okolnosti.

49. Odredbom čl. 1024 st. 3. ZOO propisano je pravo banke kao vjerovnika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate.

50. Tuženik ovdje posebno ukazuje na praksu Vrhovnog suda, Revt-304/11 od 4. travnja 2012.: „Odredba ugovora o prodaji dionica kojom je određeno da se u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze kupca kupac odriče prava na povrat dijela prodajne cijene nema značenje sporazuma o ugovornoj kazni, već je riječ o dopuštenom ugovaranju unaprijed utvrđenog iznosa naknade štete.“

51. Dakle, i u ovom slučaju su ugovorne strane unaprijed dogovorile iznos štete, i koji nije potrebno posebno dokazivati, već samo nastup okolnosti predviđene ugovorom kojim nastupa dospijeće plaćanja iste.

52. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete.

53. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate.

54. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

55. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

56. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.

57. Slijedom navedenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade, s obzirom kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja.

58. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno.

59. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.

60. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe: nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost.

61. Nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

62. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

63. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.

64. Slijedom navedenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade, s obzirom kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja.

65. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno.

66. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.

67. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe: nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost.

68. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo skoro 13 godina.

69. Razdoblje od gotovo 13 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o izlaznoj naknadi.

70. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualne ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

71. Stoga bi potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu bilo u zastari.

72. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

73. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis ugovor o kreditu broj 186-53014181, saslušana je tužiteljica.

74. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

75. U ovom postupku sporna je osnovnost tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja.

76. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

77. Sporna je visina vrijednosti predmeta spora.

Glede VPS-a napominje se da je tužiteljica u ovom postupku podnijela deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga je VPS u iznosu 1.426,23 EUR postavljena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku odredbom čl. 37. navedenog Zakona.

78. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

79. Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa bankom sklopila u svrhu adaptacije stana koji suprug, djeca i ona koriste isključivo u privatne svrhe za stanovanje. Prilikom sklapanja ugovora sa bankom nije posebno pregovarala o pojedinačnim odredbama ugovora. Od banke je dobila već unaprijed pripremljen i sastavljen ugovor i pristupila je samo potpisivanju ugovora. Kako je došla samo na potpisivanje ugovora, u banci ga nije posebno pročitala. Ugovor je prijevremeno otplatila, ali nije bila upozorena na obvezu da za prijevremenu otplatu mora platiti naknadu. Tražila je objašnjenje zašto mora platiti naknadu zbog prijevremene otplate kredita, međutim dobila je objašnjenje da je to standardna procedura i da se radi o određenom postotku koji je dužna platiti zbog prijevremene otplate. Tu naknadu platila je posebno, ne u okviru ugovora. Taj stan nikada nije bio nikome iznajmljivan. U vrijeme sklapanja ugovora nije imala obrt niti trgovačko društvo.

80. Nakon saslušanja tužiteljice sud je nedvojbeno utvrdio da banka sa tužiteljicom nije posebno pregovarala o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi u slučaju prijevremene otplate kredita. Ugovor je dobila već unaprijed pripremljen i sastavljen od strane banke, ali nije bila upozorena da će morati platiti naknadu ukoliko prijevremeno otplati kredit. Nakon što je saznala da je obvezna platiti naknadu, tražila je objašnjenje razloga zbog kojeg mora platiti naknadu, međutim posebno objašnjenje zašto je dužna platiti tu naknadu i što zapravo ulazi u troškove te naknade, tužiteljica nije dobila niti joj je to objašnjeno. To joj je prezentirano kao standardna procedura u slučaju prijevremene otplate kredita i tu naknadu platila je odvojeno od kredita. Na taj način banka je iskoristila svoj položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužiteljicu koja nema dovoljno znanja iz financijskog poslovanja, a posebna objašnjenja i razloge zbog kojih je dužna plaćati naknade, koje nisu točno definirane u ugovoru, nije dobila. Takvim postupanjem banke prilikom sklapanja ugovora tužiteljica je dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, a banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).

81. Glede prigovora zastare .

82. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

83. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

84. Odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, je ništetna.

85. Predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je naplatio tužiteljici temeljem ništetne odredbe članka 8. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade banke“.

86. Predmetni ugovor je dan tužiteljici na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužiteljica nije dobila bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja ugovora, a niti prilikom prijevremene otplate kredita što ulazi u naknadu za prijevremenu otplatu kredita tj. ugovoreni obračun naknade je nerazumljiv. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03,46/07 i 79/07) koji je u odredbi članka 81.stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

87. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. Stavka 1 ZZP/03 kao i smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača.

88. Opravdanosti zahtjeva tužiteljice za povrat stečenog bez osnove od strane tuženika i utvrđenja sporne odredbe čl.8 stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu govori i relevantna sudska praksa i to presude Županijskog suda u Splitu Gž-2359/2017, Županijskog suda u Vukovaru Gž-1837/14,sentenca Županijskog suda u Slavonskom Brodu u predmetu Gž-1277/2017. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po 89. ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

90. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024.

Zakona o obveznim odnosima.

91. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke.

92. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

93. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

94. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

95. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

96. Slijedom obrazloženog, sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu broj 186-53014181 od 17.9.2009. te naložio tuženiku isplatu iznosa izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.10.2013.g. odnosno trenutka plaćanja izlazne naknade.

97. Odredba o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

98. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

99. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.426,23 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 18.3.2026. i 30.4.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 300,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 23.1.2026 .g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 700,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, pristojba na tužbu 26,55 EUR, i na presudu 53,09 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 924,64 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. travnja 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Punomoćniku tuženika