Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Sandri Pleskina, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice, Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 131/2024-12 od 10. prosinca 2024., na sjednici vijeća 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-131/2024-12 od 10. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.599,89 EUR-a i u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. studenoga 2007. do iznosa s dospijećem 1. svibnja 2011.,

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.212,26 EUR-a i u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. studenoga 2008. do iznosa s dospijećem 1. veljače 2010.,

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. lipnja 2011. do iznosa s dospijećem 1. siječnja 2014. na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan ,

- preinačuje pod točkom II. izreke u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. ožujka 2010. do iznosa s dospijećem 15. siječnja 2015. na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan .

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-131/2024-12 od 10. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.769,31 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. prosinca 2024. do isplate ,

- preinačuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. prosinca 2024. do isplate te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 2.599,89 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 12.212,26 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.956,81 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 10. prosinca 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava , predlažući drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama i drugom uređujućem sucu.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženice kao neosnovane, te predložio odbiti žalbu u cijelosti i potvrditi prvostupanjsku presudu .

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 11. rujna 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207388053 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 63.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s namjenom za izgradnju obiteljske kuće, na rok od 12 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 566,90 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, te ugovorenom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje,

- da je tuženica tijekom otplate kredita povećavala kamatnu stopu (od početne 4,50% do najviše 6,30%), te se mijenjao i tečaj CHF, a što je sve dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 15. siječnja 2015.,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, dalje: ZZP/07),

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava Udruge potrošač protiv banaka ,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za izgradnju kuće, u kojoj i danas živi s obitelji, da su mu u banci predložili kredit u CHF kao najbolju opciju s najboljom kamatom, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt, da je kredit podigao kao fizička osoba,

- da iz nalaza i mišljenja, te dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke RKR d.o.o. [adresa] proizlazi da je tužitelj u utuženom periodu na ime razlike između redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamate koju je platio preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 19.588,88 kn (2.599,89 EUR-a), a na ime razlike između iznosa utvrđenog početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF preplatio je iznos od 92.013,32 kn (12.212,26 EUR-a),

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., pa je u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći od pravomoćnosti odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa, obzirom je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), odnosno zastara je počela teći u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu,

zaključuje da su, sukladno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03), ništetne ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 3207388053 od 11. rujna 2006. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, jer su iste sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje u tekstu: ZOO), prihvatio zahtjev tužitelja te obvezao tuženicu isplatiti mu sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom suda i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 14.812,16 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa (čl. 1115. ZOO-a) zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9., 11. i 12. ZPP-a te bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 339. st. 2. ZPP-a, navodeći da je prvostupanjski sud ponovno donio presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, iako je prvenstveno povodom ukinute prvostupanjske presude i rješenja trebao donijeti rješenje kojim se tužba smatra povučenom za sporni period od 1. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. iz točke I. izreke presude, te period od 1. ožujka 2010. do 15. siječnja 2015. iz točke II. izreke presude, a na što je tuženica ukazivala u ponovljenom postupku, te da je, osim toga, dosudio tužitelju pod točkom I. izreke iznos od 2.599,89 EUR-a iako zbroj svih pojedinačnih iznosa navedenih u toj točki daje zbroj 2.599,94 EUR-a, pa je time prekoračio tužbeni zahtjev odnosno odlučio o zahtjevu o kojem je već odlučeno, te je izreka presude proturječna i nerazumljiva.

7.1. Imajući u vidu da je odredbom čl. 193. st. 9. ZPP-a propisano da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti , to je tužitelj mogao u ponovnom postupku ponovno podnijeti tužbu za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose za sporni period od 1. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. iz točke I. izreke presude i period od 1. ožujka 2010. do 15. siječnja 2015. iz točke II. izreke te prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu nije počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice. Žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je pod točkom I. izreke tužitelju dosudio iznos od 2.599,89 EUR-a na ime razlike preplaćenih kamata, iako zbroj svih pojedinačnih iznosa navedenih u toj točki daje iznos 2.599,94 EUR-a, uslijed preinačenja prvostupanjske odluke zbog osnovanog prigovora zastare u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose u spornom periodu od 1. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. iz točke I. izreke presude, a što će biti detaljno obrazloženo u nastavku odluke, postali su irelevantni obzirom da zbroj pravomoćno dosuđenih iznosa zateznih kamata za period od 1. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014. iz točke I. izreke presude sada iznosi 1.801,31 EUR-a.

8. Daljnjim žalbenim navodima, tuženica navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog kojih se ne može ispitati jer je prvostupanjski sud u cijelom prvostupanjskom postupku ignorirao njezine prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, te nije izvodio daljnje dokaze niti je pozvao vještaka da usmeno izloži svoj nalaz i mišljenje.

8.1. Prema stanju spisa, vještak je dana 19. kolovoza 2020. dostavio pisani nalaz i mišljenje, koji je dostavljen strankama radi očitovanja, te je tuženica podneskom od 20. rujna 2020. prigovorila nalazu tvrdeći da je vještak došao do pogrešnog izračuna jer je na inicijalni otplatni plan primijenio određenu kamatnu stopu od 3,23%, a ne početno ugovorenu kamatnu stopu, čime je ujedno postupio i suprotno nalogu i zadatku suda, na koji prigovor se vještak pisano očitovao 12. siječnja 2021., koje je pisano očitovanje dostavljeno punomoćnici tuženice 25. siječnja 2021. i na isto se tuženica nije očitovala niti mu prigovarala do zaključenja glavne rasprave dana 24. ožujka 2022., već je žalbene navode vezano za nalaz i mišljenje, a koje ponavlja i u ovoj žalbi, iznijela tek u ranijoj žalbi (zapravo točke 10. do 16. ove žalbe u potpunosti su identične točkama 9. do 15. ranije žalbe), dok nakon ukidne odluke u ponovnom postupku nije isticala nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već je, naprotiv, na ročištu glavne rasprave 27. studenoga 2024., a nakon što su po suglasnom prijedlogu stranaka, pročitani dokazi, uključujući i nalaz i mišljenje financijskog vještaka te očitovanje istoga na prigovore tuženice, izjavila da nema drugih dokaznih prijedloga. Obzirom da se sadržaj prigovora tuženice svodi na izračun tzv. ''negativne razlike'', isto po ocjeni ovog suda ne utječe na sam izračun sačinjen od strane vještaka, pa time što na te okolnosti sud nije usmeno saslušao vještaka nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. ZPP-a, te je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu valja istaknuti da tužitelj tužbenim zahtjevom niti ne potražuje razliku kamata nakon 1. siječnja 2014. jer je u razdoblju od 1. siječnja 2014. do otplate kredita 15. siječnja 2015. anuitete uplaćivao po zakonskoj kamatnoj stopi od 3,23 % sukladno čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13), pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b. i čl. 190. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u žalbi. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od 12. lipnja 2019. (list 1-3 spisa) zahtijevao isplatu ''...iznosa od 135.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.'', dok je podneskom od 1. prosinca 2021. u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka postavio konačni zahtjev kojim je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 111.602,20 kn (na ime preplaćenih kamata iznos od 19.588,88 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate i na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 92.013,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate). Dakle, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije preinačio tužbu (čl. 191. st. 1. ZPP-a), već je smanjio tužbeni zahtjev, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, pa su stoga žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je izvorni tužbeni zahtjev za isplatu bio neodređen i paušalan, a konačno postavljeni da predstavlja preinaku tužbe, neosnovani.

10. Tuženica daljnjim opširnim žalbenim navodima osporava primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora pozivom na čl. 502.c ZPP-a tvrdeći da je tužitelj trebao dokazati svojstvo prosječnog potrošača jer se status potrošača ne presumira.

10.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 6. ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita izgradnja obiteljske kuće u [adresa], a točki 5. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje kreditor, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno je li isti korišten za izgradnju obiteljske kuće, a kako je to naveo tužitelj u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/03.

10.2. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

11. Razlaganje tuženice da se ugovorena valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, a pozivajući se na stajalište izraženo u odluci Suda Europske unije broj C-81/19, odnosno da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. i 84. ZZP/03, valja tuženici napomenuti da je točno da je sukladno odredbama ZOO-a odredba koja propisuje valutnu klauzulu dispozitivna norma, međutim, ocjenjujući stajalište iz navedene odluke broj C-81/19 treba primijetiti da ugovaranje valutne klauzule u nekom konkretnom ugovoru ovisi o volji stranaka, ali se njeno ugovaranje ne pretpostavlja, iz čega tada proizlazi da se ne može isključiti preispitivanje nepoštenosti ugovaranja takve klauzule.

11.1. Tuženici je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, koji dokaz je sud proveo , te dokaz saslušanjem svjedokinje VOV, djelatnice koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a od kojeg je dokaza odustala na ročištu 27. studenoga 2024. Imajući u vidu iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore formulacije u pogledu valutne klauzule bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski sud je, stoga, pozivajući se u skladu s čl. 502.c. ZPP-a na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača , a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, odlučujući o ništetnosti kao prethodnom pitanju, pravilno zaključio da su ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 , pa su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

12. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

13. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.), a postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 12. lipnja 2019. kada je podnesena tužba. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare, osim u odnosu na dosuđene iznose zateznih kamata na pojedinačne iznose navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude od iznosa s dospijećem 1. lipnja 2011. do iznosa s dospijećem 1. siječnja 2014. i na pojedinačne iznose navedene u točki II. izreke prvostupanjske presude od iznosa s dospijećem 1. ožujka 2010. do iznosa s dospijećem 15. siječnja 2015. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013-4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, niti u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, niti u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzu li.

15. Međutim, imajući u vidu da je rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-846/2022-4 od 11. siječnja 2024. ukinuto rješenje prvostupanjskog suda broj P-682/2019-28 od 17. svibnja 2022., kojim je ispravljena ranija prvostupanjska presuda poslovni broj P- 682/2019-25 od 28. travnja 2022. na način da je u točkama I. i II. izreke dodan tekst pojedinačnih iznosa na koje se izračunava zatezna kamata i to u točki. I. izreke iznosi s dospijećem od 1. lipnja 2011. do 1. siječnja 2014., a u točki II. izreke iznosi s dospijećem od 1. ožujka 2010. do 15. siječnja 2015., da tužitelj za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose za navedena razdoblja nije predložio donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. st. 1. ZPP-a pa se u tom dijelu tužba tužitelja smatra povučenom, te da je tužitelj u ponovnom postupku dana 26. studenoga 2024. ponovno postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude od iznosa s dospijećem 1. lipnja 2011. do iznosa s dospijećem 1. siječnja 2014. i na pojedinačne iznose navedene u točki II. izreke prvostupanjske presude od iznosa s dospijećem 1. ožujka 2010. do iznosa s dospijećem 15. siječnja 2015., to osnovano ukazuje tuženica da je za to potraživanje nastupila zastara, jer je prije podnošenja zahtjeva za isplatu zateznih kamata na gore opisane pojedinačne iznose nastupila zastara prije podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu 26. studenoga 2024.

16. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.599,89 EUR -a i u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. studenoga 2007. do iznosa s dospijećem 1. svibnja 2011. te pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.212,26 EUR-a i u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. studenoga 2008. do iznosa s dospijećem 1. veljače 2010., dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično prihvatiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. lipnja 2011. do iznosa s dospijećem 1. siječnja 2014. i pod točkom II. izreke u dijelu dosuđenih zateznih kamata na pojedinačne iznose od iznosa s dospijećem 1. ožujka 2010. do iznosa s dospijećem 15. siječnja 2015. te u tim dijelovima odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. Odluku o trošku, prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a, utvrdivši tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.956,81 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 38. obrazloženja čija je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023 i 107/2025, dalje: Tarifa) i trošak financijskog vještačenja, te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

18. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud tužitelju protivno odredbi čl. 155. ZPP-a dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu obzirom da je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, pa stoga smatra da tužitelj ima pravo samo na trošak sastava tužbe, a da niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja kao ni prisustvovanje ročištima „ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude“. Osporava tužitelju pravo na priznati trošak sastava podneska od 1. prosinca 2021. u punom iznosu (sadrži samo preinačeni tužbeni zahtjev), trošak zastupanja na dva ročišta za objavu presude (tužitelj i njegov punomoćnik su mogli objavljenu presudu preuzeti putem servisa e-oglasne ploče) i trošak sastava odgovora na žalbu izjavljenu protiv ranije prvostupanjske presude, jer smatra da ti troškovi nisu bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP -a. Kako je tužitelj predao troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 27. studenoga 2024. neposrednom predajom u sudski spis, a što bi bilo protivno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP, to tuženica smatra da podnesak tužitelja s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP-a. Zaključno smatra da tužitelj uopće nema pravo na naknadu parničnih troškova te da je radi navedenog odluka o troškovima postupka bez pravnog učinka.

19. Obzirom je odredbom čl. 164. st. 3. ZPP propisano da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, to je tužitelj, predajom svog zahtjeva za naknadu troškova na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposrednom predajom troškovnika u spis, isti pravodobno i pravilno podnio i o njemu je prvostupanjski sud pravilno odlučio.

20. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu sporednog potraživanja (zatezne kamate) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka po vrsti i visini pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim u dijelu koji se odnosi na trošak sastava podneska od 1. prosinca 2021. i odgovora na žalbu.

21. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužitelju trošak pristupa na dva ročišta za objavu, jer tužitelju, a koji je prema stanju spisa, pristupio na dva ročišta za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023.

22. Međutim, osnovano ukazuje tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a priznavši tužitelju trošak sastava podneska od 1. prosinca 2021. u punom iznosu, jer je istim tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev pa isti ne predstavlja obrazloženi podnesak već ostale podneske, te tužitelju za taj podnesak pripada nagrada po Tbr. 8. toč. 4. Tarife u iznosu od 50,00 EUR-a (25 boda po 2,00 EUR-a) uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR-a, ukupno 62,50 EUR-a. Osnovano ukazuje tuženica da tužitelju ne pripada niti pravo na trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 625,00 EUR-a jer isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u ranijem žalbenom postupku.

23. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi presudu pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.769,31 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti presudu pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.187,50 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova kao neosnovan.

24. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu, 30. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun