REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5166/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 17. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužiteljice ŠŠ, odvjetničke vježbenice, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. travnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 1488/2003 sklopljenog između tužiteljice ŠŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, od 22. rujna 2003., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Članak 5.

Troškovi

Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedancijelihpet posto) jednokratno. …".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici LŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 454,63 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 30. travnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 22. rujna 2003. s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 1488/2003, prema kojem joj je, kao korisniku kredita, prednik tuženika, kao kreditor, , stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 EUR. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje troškova obrade kredita u visini od 1,5 %, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,5% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, te posljedično nepoštenom i ništetnom. Ističe da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj jer ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, niti pojedinačno pregovarati s tužiteljem. Suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta joj je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Uz to, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna niti je precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita 30. rujna 2003. za iznos 602,94 EUR (4.542,84 kn). Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom koji traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora u dijelu koji regulira prijepornu naknadu, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da je 22. rujna 2003. sklopio s tužiteljicom Ugovor o kreditu, kao i da joj je prilikom isplate kredita, 30. rujna 2003. naplaćena naknada u iznosu 602,94 EUR (4.542,84 kn). Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Ističe prigovor zastare. Ističe da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade je bila uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Navodi da je u slučaju ništetnosti sporne odredbi (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja a prijeporna naknada je činidba na koju se tužiteljica obvezala je u potpunosti određena. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu br. 1488/2003 od 22. rujna 2003. (stranica 5-14 spisa), isplatni nalog od 30. rujna 2003. (stranica 15 spisa),

Odluka o naknadama (stranica 31-32 spisa), tablica Tarifa naknada (stranica 33-42 spisa) te saslušao tužiteljicu (stranica 105 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 22. rujna 2003. sklopili Ugovor o kreditu broj: br. 1488/2003 za kredit u kunskoj protuvrijednosti 40.000,00 EUR,

- da su čl. 5. tog Ugovora propisani jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita,

- da je tužiteljici 30. rujna 2003. naplaćena naknada u iznosu 602,94 EUR (4.542,84 kn).

6. Prijeporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,50% od iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) ništetna.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je trebao kredit za stan i kada je razgovarala sa službenikom banke rečeno joj je među ostalim da treba platiti naknadu za obradu kredita u visini 1,5% iznosa kredita. Pritom joj je rečeno da je isti slučaj i s drugim bankama jer je tada bila takva praksa i 2003. godine niste bili u poziciji bilo što pregovarati s bankom. Službenik banke joj uopće nije objasnio na što bi se odnosila ta naknada i na temelju kojih parametara se ista izračunava te koje stvarne troškove obuhvaća. Po zanimanju je psiholog i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala obrt niti trgovačko društvo u svom vlasništvu. Stan koji je kupila joj služi za stanovanje i nije bio predmetom najma.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici prijepornu ugovornu odredbu.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 22. rujna 2003. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 5. kojom je propisana naknada za obradu kredita u visini 1,50% iznosa kredita i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade.

13. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj je službenik banke na njezino pitanje o prijepornoj naknadi odgovorio da ona predstavlja troškove banke koji se moraju platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega joj nije objašnjeno što ta naknada znači.

14. Tužena ni ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 5. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je ona obaviještena za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koji ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu koje nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti te ugovorne odredbe ako je ista jasna i razumljiva.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Sud je na ročištu održanom 17. ožujka 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 602,94 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.327,22 EUR. Tužiteljica je, tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništetnom čl. 5. Ugovora o kreditu, što je zapravo deklaratorni zahtjev koji prethodi posljedično tužiteljičinom zahtjevu za isplatu, u visini naplaćene naknade 602,94 EUR, slijedom čega je, po utvrđenju ovoga suda, taj iznos mjerodavan, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP jer tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom joj je naplaćena naknada u toj visini i po stavu ovoga suda, određivanje vrijednosti predmeta spora u visini naznačenoj u tužbi je suprotno smislu i svrsi utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

20. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (602,94 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

21. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištu održanom 17.3.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 50 bodova), sastava podneska od 29.10.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 50 bodova), odnosno ukupno 150 bodova ili 300,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 75,00 EUR, što ukupno iznosi 375,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu 26,54 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 454,63 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

22. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 30. travnja 2026. do isplate.

23. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika