Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-486/2019-42

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 23. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 30. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 366-86/2005 od dana 7. srpnja 2005., sklopljenog između tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, i tužiteljice ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod brojem: OU-839/05 i to:

- odredba članka 3. II. u dijelu koji glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 550,69 CHF (slovima: petstopedeset švicarskih franaka i 69/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to utvrđenom važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31.08.2005. (tridesetprvogkolovozadvijetisućepete) godine.“ te u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

- odredba čl. 6. u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (prvogsvibnjadvijetisućešeste) godine, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupni klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita.“ i u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. “ II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike plaćenih kamata, isplati iznos od 4.436,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 22,58 EUR počev od 30. lipnja 2006.,

- na iznos od 22,52 EUR počev od 30. lipnja 2006.,

- na iznos od 22,45 EUR počev od 31. srpnja 2006.,

- na iznos od 22,39 EUR počev od 31. kolovoza 2006.,

- na iznos od 22,32 EUR počev od 02. listopada 2006.,

- na iznos od 22,25 EUR počev od 31. listopada 2006.,

- na iznos od 22,19 EUR počev od 30. studenog 2006.,

- na iznos od 22,12 EUR počev od 02. siječnja 2006.,

- na iznos od 22,06 EUR počev od 31. siječnja 2006.,

- na iznos od 21,98 EUR počev od 28. veljače 2007.,

- na iznos od 21,92 EUR počev od 02. travnja 2007.,

- na iznos od 21,84 EUR počev od 30. travnja 2007.,

- na iznos od 21,77 EUR počev od 31. svibnja 2007.,

- na iznos od 21,70 EUR počev od 02. srpnja 2007.,

- na iznos od 21,64 EUR počev od 06. kolovoza 2007.,

- na iznos od 21,56 EUR počev od 06. rujna 2007.,

- na iznos od 35,28 EUR počev od 01. listopada 2007.,

- na iznos od 35,17 EUR počev od 02. studenog 2007.,

- na iznos od 35,05 EUR počev od 03. prosinca 2007.,

- na iznos od 34,93 EUR počev od 02. siječnja 2008.,

- na iznos od 34,81 EUR počev od 01. veljače 2008.,

- na iznos od 34,69 EUR počev od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 67,76 EUR počev od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 67,54 EUR počev od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 67,32 EUR počev od 02. lipnja 2008.,

- na iznos od 67,10 EUR počev od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 66,87 EUR počev od 31. srpnja 2008.,

- na iznos od 66,64 EUR počev od 01. rujna 2008.,

- na iznos od 66,41 EUR počev od 01. listopada 2008.,

- na iznos od 66,17 EUR počev od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 65,94 EUR počev od 02. prosinca 2008.,

- na iznos od 72,45 EUR počev od 02. siječnja 2009.,

- na iznos od 72,19 EUR počev od 02. veljače 2009.,

- na iznos od 71,92 EUR počev od 02. ožujka 2009.,

- na iznos od 71,65 EUR počev od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 71,39 EUR počev od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 71,11 EUR počev od 01. lipnja 2009.,

- na iznos od 70,84 EUR počev od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 70,56 EUR počev od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 70,28 EUR počev od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 70,00 EUR počev od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 69,71 EUR počev od 02. studenog 2009.,

- na iznos od 69,43 EUR počev od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 69,14 EUR počev od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 68,84 EUR počev od 01. veljače 2010.,

- na iznos od 68,54 EUR počev od 01. ožujka 2010.,

- na iznos od 68,24 EUR počev od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 67,94 EUR počev od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 67,64 EUR počev od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 67,32 EUR počev od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 67,01 EUR počev od 02. kolovoza 2010.,

- na iznos od 66,71 EUR počev od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 66,38 EUR počev od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 66,06 EUR počev od 02. studenog 2010.,

- na iznos od 65,74 EUR počev od 01. prosinca 2010.,

- na iznos od 58,38 EUR počev od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 58,08 EUR počev od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 57,78 EUR počev od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 57,47 EUR počev od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 57,17 EUR počev od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 56,85 EUR počev od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 56,54 EUR počev od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 56,23 EUR počev od 01. kolovoza 2011.,

- na iznos od 55,91 EUR počev od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 55,59 EUR počev od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 42,11 EUR počev od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 41,86 EUR počev od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 41,60 EUR počev od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 41,34 EUR počev od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 41,07 EUR počev od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 40,81 EUR počev od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 40,54 EUR počev od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 40,26 EUR počev od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 39,99 EUR počev od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 39,72 EUR počev od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 39,44 EUR počev od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 39,16 EUR počev od 01. listopada 2012.,

- na iznos od 38,88 EUR počev od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 38,60 EUR počev od 30. studenog 2012.,

- na iznos od 38,31 EUR počev od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 38,02 EUR počev od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 37,73 EUR počev od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 37,44 EUR počev od 02. travnja 2013.,

- na iznos od 37,14 EUR počev od 30. travnja 2013.,

- na iznos od 36,85 EUR počev od 31. svibnja 2013.,

- na iznos od 36,54 EUR počev od 01. srpnja 2013.,

- na iznos od 36,23 EUR počev od 31. srpnja 2013.,

- na iznos od 35,93 EUR počev od 31. kolovoza 2013.,

- na iznos od 35,63 EUR počev od 30. rujna 2013.,

- na iznos od 35,31 EUR počev od 31. listopada 2013.,

- na iznos od 35,00 EUR počev od 30. studenog 2013.,

- na iznos od 34,68 EUR počev od 31. prosinca 2013.,

do 31. prosinca 2007. prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi tečajnih razlika u odnosu na početni plan, isplati ukupan iznos od 7.976,42 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,07 EUR počev od 31. kolovoza 2005.,

- na iznos od 7,87 EUR počev od 30. rujna 2005.,

- na iznos od 7,90 EUR počev od 31. listopada 2005.,

- na iznos od 8,62 EUR počev od 30. studenog 2005.,

- na iznos od 6,31 EUR počev od 02. siječnja 2006.,

- na iznos od 3,97 EUR počev od 31. siječnja 2006.,

- na iznos od 0,51 EUR počev od 28. veljače 2006.,

- na iznos od 15,41 EUR počev od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 21,08 EUR počev od 02. siječnja 2009.,

- na iznos od 25,06 EUR počev od 02. veljače 2009.,

- na iznos od 26,85 EUR počev od 02. ožujka 2009.,

- na iznos od 21,90 EUR počev od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 22,85 EUR počev od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 15,29 EUR počev od 01. lipnja 2009.,

- na iznos od 9,72 EUR počev od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 11,20 EUR počev od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 14,13 EUR počev od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 13,88 EUR počev od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 10,91 EUR počev od 02. studenog 2009.,

- na iznos od 16,48 EUR počev od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 20,95 EUR počev od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 27,30 EUR počev od 01. veljače 2010.,

- na iznos od 25,84 EUR počev od 01. ožujka 2010.,

- na iznos od 34,46 EUR počev od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 32,83 EUR počev od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 36,01 EUR počev od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 63,60 EUR počev od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 57,92 EUR počev od 02. kolovoza 2010.,

- na iznos od 75,28 EUR počev od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 69,28 EUR počev od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 59,64 EUR počev od 02. studenog 2010.,

- na iznos od 79,98 EUR počev od 01. prosinca 2010.,

- na iznos od 104,71 EUR počev od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 86,59 EUR počev od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 93,56 EUR počev od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 85,46 EUR počev od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 86,94 EUR počev od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 121,20 EUR počev od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 124,54 EUR počev od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 153,16 EUR počev od 01. kolovoza 2011.,

- na iznos od 138,46 EUR počev od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 122,36 EUR počev od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 118,20 EUR počev od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 116,99 EUR počev od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 124,51 EUR počev od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 131,07 EUR počev od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 131,95 EUR počev od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 127,41 EUR počev od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 130,47 EUR počev od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 132,57 EUR počev od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 129,04 EUR počev od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 129,97 EUR počev od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 127,33 EUR počev od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 121,70 EUR počev od 01. listopada 2012.,

- na iznos od 127,78 EUR počev od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 130,71 EUR počev od 30. studenog 2012.,

- na iznos od 128,58 EUR počev od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 117,09 EUR počev od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 126,85 EUR počev od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 127,70 EUR počev od 02. travnja 2013.,

- na iznos od 123,88 EUR počev od 30. travnja 2013.,

- na iznos od 111,98 EUR počev od 31. svibnja 2013.,

- na iznos od 111,68 EUR počev od 01. srpnja 2013.,

- na iznos od 114,60 EUR počev od 31. srpnja 2013.,

- na iznos od 119,28 EUR počev od 31. kolovoza 2013.,

- na iznos od 125,77 EUR počev od 30. rujna 2013.,

- na iznos od 122,43 EUR počev od 31. listopada 2013.,

- na iznos od 124,80 EUR počev od 30. studenog 2013.,

- na iznos od 127,48 EUR počev od 31. prosinca 2013.,

- na iznos od 120,39 EUR počev od 31. siječnja 2014.,

- na iznos od 123,68 EUR počev od 28. veljače 2014.,

- na iznos od 122,60 EUR počev od 31. ožujka 2014.,

- na iznos od 118,96 EUR počev od 30. travnja 2014.,

- na iznos od 117,79 EUR počev od 31. svibnja 2014.,

- na iznos od 118,32 EUR počev od 30. lipnja 2014.,

- na iznos od 122,46 EUR počev od 31. srpnja 2014.,

- na iznos od 125,94 EUR počev od 01. rujna 2014.,

- na iznos od 125,21 EUR počev od 30. rujna 2014.,

- na iznos od 128,23 EUR počev od 31. listopada 2014.,

- na iznos od 130,27 EUR počev od 01. prosinca 2014.,

- na iznos od 129,07 EUR počev od 31. prosinca 2014.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 31. siječnja 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 28. veljače 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 31. ožujka 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 30. travnja 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 01. lipnja 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 30. lipnja 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 31. srpnja 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 31. kolovoza 2015.,

- na iznos od 129,40 EUR počev od 30. rujna 2015.,

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 2.108,44 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužiteljice od 16. prosinca 2024.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.512,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 29. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 7. srpnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu, broj: 366-86/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te je isti potvrđen od strane javnog bilježnika Nansi Kopić pod brojem: OU-839/05. Navedenim je Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 74.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom članka 2. Ugovora određeno je da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak, a odredbom članka 3. da tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 550,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja. Odredbom članka 3.1. Ugovora parnične su stranke ugovorile kamatu od 3,99 % dekurzivno godišnje, a odredbom članka 6. određeno je da je tuženik od dana 1. svibnja 2006. ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama, a ovisno o „skupini klijenata“ kojoj pripada tužiteljica. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje do 31. srpnja 2020., a ugovoren je za potrebe rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana. Nakon sklapanja predmetnog Ugovora, tuženik je promijenio tvrtku te umjesto dotadašnje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., danas posluje pod tvrtkom Addiko Bank d.d. Dana 20. siječnja 2016. stranke su sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 366-86/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Odredbama tog Aneksa stranke su ugovorile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je kredit ugovoren Ugovorom iz točke I., u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorom o kreditu parnične strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje su odredbe ništetne.

1.1. Točkom I. izreke presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena je točka 8. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem je razdoblju sklopljen ugovor o kreditu iz ove tužbe, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14), ranije čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, neuočljive i nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Tuženik je jednostrano odredio tužiteljičinu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužiteljica nijednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogla predvidjeti, niti je pravilnost izračuna mogla provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu niti ugovoreni, niti su tužiteljici ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u Ugovor uvođene i potpisane uslijed zavisnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj Ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih nije tužiteljici pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ju je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna je odredba čl. 6.2. kojom je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama. Ubrzo nakon sklapanja predmetnog Ugovora tuženik je jednostranim odlukama povećavao kamatnu stopu tijekom cijelog razdoblja otplate. Zbog navedenog, kao i uslijed jačanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kunu, došlo je do značajnog rasta anuiteta.

1.2. Točkom I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita, uključujući i tužiteljicu, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužiteljicu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (ZZP /07). Parnične stranke su predmetnim Ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja Ugovora tužiteljici je od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o za nju najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Istovremeno tuženik ju nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica zbog navedenog nije bila svjesna rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog ugovora. Tužiteljica nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužiteljicu. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita čija je obveza vezana uz kretanje te valute, iako istovremeno ne ostvaruju primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time je rizik CHF kao tzv „valute utočišta“ preuzela samo tužiteljica, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao velikim brojem sredstava osiguranja – zasnivanjem založnog prava na nekretnini, policom osiguranja nekretnine vinkuliranom u tuženikovu korist, izjavama o zapljeni plaća tužiteljice i sudužnika, mjenicom bez protesta sa sporazumom i izjavom o obvezi tužiteljice i sudužnika na temelju mjenice te zadužnicom, sve bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužiteljica je dovedena u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bila je, radi rješavanja važne potrebe vlastite obitelji, prisiljena sklopiti predmetni tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bila u mogućnosti pregovarati. Ona je, istovremeno, imala povjerenje u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ju sklapanje ugovora dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli.

1.3. Ukazuje da sklapanjem Aneksa Ugovoru od 20. siječnja 2016. tužiteljica nije obeštećena po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe iz ugovora o kreditu o nepoštenom ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da obveže tuženika da joj isplati iznos od 6.636,14 eura za koji je preplatila predmetni kredit zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže i utvrditi vrijednost predmeta spora. Ističe materijalnopravni prigovor zastare za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 25. svibnja 2014. U odnosu na zahtjev za donošenje rješenja po čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) ukazuje kako ne postoje pretpostavke za usvajanje takvog zahtjeva tužiteljice jer ista mora dokazati da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik dužan polagati račun, dati pregled imovine i obveza te da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenom između stranaka jer uslijed provedene konverzije sporne ugovorne odredbe više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, a sve su uplate tužiteljice priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji slijedom čega tužiteljica i tuženik u slučaju utvrđenja ništetnosti nemaju što vraćati jedan drugome. Ukazuje da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na temelju čl. 138. a ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a, jer je dopušteno se pozivati na iste samo u postupcima za naknadu štete, a ne stjecanja bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov i pravni interes tužiteljice za podnošenjem tužbe u ovom predmetu. Smatra da je, obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužiteljici, jer su sve uplate tužiteljice predmet tog Aneksa, sve uplate tužiteljice pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužiteljice prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužiteljice prema tuženiku napravljene su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Smatra da, po procesnim pravilima o teretu dokaza, dokazi moraju biti predloženi, da moraju biti adekvatni te da se iz njihova sadržaja može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, a tužiteljica nije predložila adekvatne dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ukazuje da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o sornim odredbama ugovora, s obzirom na to da je tužiteljica mogla birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je donijela odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Ističe daje prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je svakom potrošaču općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužiteljicu, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3. Rješenjem od 7. veljače 2024. tuženiku je, sukladno čl. 186.b st.3. ZPP-a, naloženo da u roku od 15 dana dostavi početni otplatni plan, analitičku (knjigovodstvenu) karticu, kreditne partije iz ugovora o kreditu broj: 366-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 7. srpnja 2005. potvrđenu od javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod brojem: OU-839/05 izmijenjenog aneksom od 20. siječnja 2016., podatke o promjeni kamatne stope u razdoblju trajanja kredita te pregled izvršenih uplata anuiteta.

3.1. Tužiteljica je nakon dostavljene dokumentacije podneskom od 18. ožujka 2024. specificirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da traži isplatu iznosa od 11.090,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 31. kolovoza 2005. do isplate.

4. Nadalje je, nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, podneskom od 16. prosinca 2024. tužiteljica konačno specificirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s osnova preplaćene kamatne stope traži isplatu iznosa od 4.436,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 30. lipnja 2006. do isplate, s osnova preplaćenog tečaja iznosa od 7.976,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 31. kolovoza 2005. do isplate, te iznosa od 2.108,44 eura s osnova razlike glavnice u provedenoj konverziji zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. rujna 2015. do isplate. Ukupno dakle traži isplatu iznosa od 14.521,11 eura.

4.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu, jer je tužbeni zahtjev povećan. Tuženik se preinaci usprotivio, no sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Slijedom navedenog, na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

5. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj: 366-86/2005 od 7. srpnja 2005., otplatni plan od 14. srpnja 2005., izvadak iz sudskog registra, Izjava vlasnika stambene nekretnine o korištenju nekretnine od 10. prosinca 2005., Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 366-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016., zahtjev za izdavanje dokumentacije po kreditu od 19. travnja 2019., Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, obavijest o promjeni kamatne stope od 9. rujna 2011. uz otplatni plan, obavijest o parametrima kamatne stope od 9. siječnja 2014. uz otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope od 4. prosinca 2008., obavijest o promjeni kamatne stope od 5. studenog 2010. uz otplatni plan, specifikacija uplata od 27. studenog 2020., pregled prometa za klijenta od 27. studenog 2020., nalaz i mišljenje od 31. listopada 2024. te dopuna nalaza od 23. ožujka 2026 stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, te iskaz tužiteljice kao parnične stranke. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka FS.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 7. srpnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 366-86/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedenim ugovorom banka je odobrila tužiteljici stambeni kredit kunskoj protuvrijednosti 74.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke (tuženika) važećem na dan korištenja kredita (čl. 2.1. i čl. 2.2.). Odredbom čl. 3.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovornice su ugovorile obračun kamata na iznos kredita, u visini 3,99% dekurzivno godišnje. Odredbom čl. 3.2. ugovora ugovornice su ugovorile da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tužene banke važećem na dan plaćanja, na 15 godina (čl. 3.4.) u kunskoj protuvrijednosti 550,69 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene banke na dan plaćanja (čl. 3.2.). Odredbom čl. 6.1. i 2. ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope prema kojoj odredbi se kamatna stopa od 1. svibnja 2006. imala mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Odredbom čl. 6.3. ugovora ugovoreno je da korisnik kredita, ovdje tužiteljica svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tužene banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno je da se u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz tog ugovora korisniku kredita obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.1. Tuženik i tužiteljica sklopili su 20. siječnja 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 366-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedenim aneksom ugovornice su ugovorile i izvršile konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, regulirajući svoju buduće odnose, a sve kako bi se položaj tužiteljice kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što je i načelo konverzije kredita (čl. 19.b ZID ZPK/15).

8. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja, te ima li pravni interes za podnošenje ove tužbe. Sporno je i pitanje, s obzirom se radi o konvertiranom kreditu, ima li tužiteljica koja je izvršila konverziju sada pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.

9. Tužiteljica je u odnosu na prigovore tuženika tijekom cijelom postupka u bitnom isticala da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija, dok, s druge strane, tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu, prigovara zastari te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. o 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO- a.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP- a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO-a.

11.1. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.3. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužiteljici da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

11.4. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni Ugovor o kreditu.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba čl. 3. ZZP/03 koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prije svega, svojstvo potrošača tužiteljice razvidno je iz samog ugovora o kreditu, u kojem je u čl. 2. navedeno da je namjena kredita kupovina stana. Iz ničega u spisu ne bi se mogao izvesti zaključak, pa čak ni posumnjati, da je kredit tužiteljica koristila u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita.

12.1. Tužiteljica je i saslušana na glavnoj raspravi 4. studenog 2025. te je u bitnom iskazala da svrha kredita bila kupnja stana, a isti nisu koristili za druge svrhe, već za stanovanje, u nekretnini i dalje stanuju. Dalje je navela da je kredit u švicarskim francima imao kamatnu stopu prihvatljivu za njihove mogućnosti, a da joj je prilikom sklapanja tog ugovora nije rečeno koliko bi rata mogla rasti zbog promjene kamatne stope, već samo da će u početku biti fiksna, a kasnije promjenjiva. Zatim je iskazala da je Aneks ugovora o konverziji odlučila sklopiti jer su trebali neku stabilnost da barem približno znaju koliko će im iznositi rata. Taj je iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i vjerodostojnim, a isti potvrđuje i iskaz svjedoka HS, njenog supruga. Stoga je valjalo utvrditi odgovore na pitanja: odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a.

13. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta poslovni broj: Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

14. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2007. i da sklapanje Aneksa o konverziji ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Anekse (Dodatke) iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

15. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužiteljica izvršila konverziju nipošto ne može značiti da je time izgubila pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatila zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi te se niti ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u euro uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u valuti euro, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u euru vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen – njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u eurima valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP/14 ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti euro, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužiteljica tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

16. U svrhu utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Tomislavu Prpiću. Vještak je utvrdio da je, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je do konverzije kredita, na ime kamata, više uplatila iznos od 4.436,25 eura, dok je manje uplatila 300,23 eura (riječ je o uplatama za vrijeme primjene zakonske kamatne stope od 3,23%.). Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika, više uplatila 7.976,42 eura, dok je manje uplatila 332,15 eura (tzv. „negativne razlike“). Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.108,44 eura, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 2.783,28 eura na dan 30. rujna 2015. Stoga, nakon uračunavanja svih efekata konverzije preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 17.298,27 eura, i to: 14.521,11 eura glavnice - preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015 do isplate, te 2.777,16 eura preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.

16.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

17. Nadalje, što se tiče tijeka kamata, valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužiteljica u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a.

18. Prigovor zastare je neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljičino pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba u ovom predmetu je podnesena 29. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

19. Naposljetku, u odnosu na prigovor tuženika istaknut u odgovoru na tužbu glede vrijednosti predmeta spora te zahtjeva da isti sud odredi, ukazuje se da je odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a propisano da će sud, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora, ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka. Obzirom da je ocjena ovog suda da vrijednost predmeta spora u ovom predmetu nije tužbom bila očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena, sud nije sukladno navedenoj odredbi odredio drugu vrijednost predmeta spora.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I.- IV. izreke ove presude.

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, budući da je tužiteljica uspjela u ovom sporu sa svojim zahtjevom u cijelosti.

21.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), zastupanje na ročištima 7. veljače i 8. travnja 2024., 4. studenog 2025. i 23. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), te za sastav podnesaka od 18. ožujka, 7. svibnja i 16. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. Tarife). Ukupno tužiteljici pripada 2.000,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.000,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.000,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,81 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 5.512,81 eura.

22. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II.- III. izreke rješenja.

U Puli, 30. travnja 2026.

Sudac

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte