Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-174/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matteo Manarin, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Gregović, u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 8. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 30. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 628 -50- 3792235 sklopljenog 18. studenoga 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena naknada od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 179,25 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 22. 11. 2006. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tijeka zakonske zatezne kamate u periodu od 8.5.2006. do 21.11.2006.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 Eur s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja, tj. od 30. travnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi od 31. siječnja 2025. navodi da su 18. studenoga 2006. ona i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 628-50-3792235 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit radi kupnje motornog vozila u iznosu 8.859,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 3. navedeno kako je tužitelj obvezan platiti naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj smatra kako je naplaćivanje naknade za obradu kredita (ulazne naknade nepošteno i ništetno i to iz razloga kako slijedi. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Odredbom čl. 4. ZOO propisano je kako su sudionici, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), može se zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (donesene u predmetu iste činjenične i pravne osnove) proizlazi kako je sporna odredba ništetna „jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade kredita budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su, samim time, te ugovorne odredbe ništetne. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Prethodno podnošenju tužbe, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju mogućnost je tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja ulazne naknade slijedom čega njezina visina ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde proizlazi kako je 11. siječnja 2008. tuženik naplatio ulaznu naknadu u iznosu 179,25 EUR/1.350,57 kn. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje parniči trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 18.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3792235 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 8.859,29 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

U odnosu na navode tužitelja da je odredba koje se odnosi na jednokratnu ulaznu naknadu ništetna. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA - Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 31.01.2025.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu od 18.11.2006. (list 5 do 9 spisa), u Potvrdu tuženika od 13.1.2025. (list 4 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 26-27 spisa).

4. Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 1. travnja 2025. na odgovor na tužbu te ga osporava u cijelosti.Na ročištu održanom dana 9. ožujka 2026. tuženik ističe da osporava osnovu, a ne visinu tužbenog zahtjeva, osporava tijek zakonskih zateznih kamata jer da iz potvrde koju je dostavio u spis tužitelj proizlazi da je naknada od 179,25 eur naplaćena 22. studenog 2006., a tužitelj potražuje istu od 8. svibnja 2006.

5. U ovom je postupku nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 18. studenog 2006., kao i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu bila ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita. Naknada je plaćena tuženiku u visini od 179,25 Eur dana 22.11.2006.

6. Sporno je da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna, te da li tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na temelju odredbe o naknadi, da li je potraživanje u zastari.

7.Primjenom odredbe članka 8. ZPP-a , sud je prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično.

8. Iz priloženog Ugovora o kreditu razvidno je da je člankom 3 Ugovora pod naslovom Naknada ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje 3,30% od iznosa kredita, jednokratno.

9. Ocjena je ovog suda da je u ovom postupku odlučno da li se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da li je bila jasna i uočljiva ili unaprijed formulirana od strane banke, da li je korisnik kredita kao potrošač na nju imao utjecaja i da li je protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da li uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Iz iskaza tužiteljice, koja je po zanimanju konobarica, a kojeg ovaj sud prihvaća i cijeni iskrenim, proizlazi da je sredstva kredita koristila za kupnju motornog vozila. Htjela je kupiti automobil i našla Renault, kupovala ga je u auto kući, to je bio polovni automobil, imala je malu plaću, te je obilazila banke gdje bi mogla dobiti kredit. Tuženik je bio najpovoljniji sa kreditom. Kad je dobila od banke pripremljene papire ona da je nešto pročitala, ali inače se ne razumije u bankarske poslove. Platila je sve što su joj rekli da treba platiti. Ne sjeća se da su joj bilo što objašnjavali oko uvjeta kredita, niti o valuti, niti o kamati, a niti o naknadi koju je trebala platiti. Ne sjeća se da joj je bilo što objašnjavao, niti je upozoravao javni bilježnik. Platila je trošak javnog bilježnika. Stekla je dojam da su službenice u banci zauzete i da baš ne može niti pitati da joj detaljno razjasne ugovor, a osobno se nije više od toliko razumjela. Njoj je bilo bitno da je rata toliko visoka da je može otplaćivati. Nije znala što je ulazna naknada. Nije pregovarala sa bankom oko uvjeta kredita, već se raspitivala kod koje banke može dobiti kredit.

11. Sukladno odredbi čl.81.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP),koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2 istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbe o plaćanju naknade jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice, a tuženik u ovom postupku nije na pravno relevantan način dokazao da se ne bi radilo o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru i nije dokazao da je tužitelj mogao utjecati na njegov sadržaj.

13. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Navedena odredba iz čl. 3. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratno 3,30% od iznosa kredita nije sročena jasno i razumljivo i o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade, pa je sud stajališta da je navedena odredba ugovora ništetna. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

15. Tužiteljica je bila informirana u samom ugovoru o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini ulaze u tu naknadu. Time tuženik nije postupao u dobroj vjeri, a tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Takav je stav u vezi sa ulaznim naknadama zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

15.1.Sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

16. Slijedom navedenog, sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO-a) poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana.

17. Dodatno se pojašnjava da je nepoštena ugovorna odredba ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva odredba je unaprijed formulirana od strane trgovca, potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, nije jasno i razumljivo napisana, te nije lako uočljiva. Nepoštena odredba je ništetna, a njezina ništetnost ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez nje. Učinci utvrđenja ništetnosti idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da takva odredba nikad nije bila ugovorena, a potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa.

18. Budući je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik od tužitelja primio navedeni iznos, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja iznosa, tj. od dana plaćanja naknade do isplate sukladno članku 1115., te članku 29. ZOO-a. Tužiteljica neosnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu od dana 8. svibnja 2006. a naplaćena joj je naknada 22. studenog 2006., pa je valjalo odbiti njen zahtjev za dio tijeka zakonske zatezne kamate.

19. Prigovor zastare istaknut po tuženiku ne nalazi se osnovanim. Zastara za potraživanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnom navedena odredba Ugovora o kreditu, a koja ocjena je podudarna sa shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvod iz Zapisnika broj Su-IV—47/2020 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su.-Iv-33/2022 od 31. siječnja 2022., iskazano u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1238/2022 od 11. siječnja 2024.)

20. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 5. ZPP - a, zbog dijela zahtjeva s kojim nije uspjela tužiteljica nije nastao nikakav trošak. Trošak se odnosi na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23.). Tužiteljici je priznat slijedeći trošak: za sastav tužbe 50,00 Eur (Tbr.7.1.), sastav podneska od 1. 4. 2025. 50,00 Eur (Tbr.8.1.) za pristup ročištu 9.3. 2026. 50,00 Eur, pristup ročištu 8.4.2026. 50,00 Eur (Tbr.9.1.), sve uvećano za PDV od 50,00 Eur. Tužiteljica ima i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 Eur. Dakle , ukupan trošak je 276,54 Eur. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 30. travnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe za tužbu 13,27 Eur i za presudu u iznosu od 13,27 Eur

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti sudske pristojbe na odgovor na tužbu