Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1403/2021-73

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Blaženki Butigan Matić, u pravnoj stvari tužitelja EŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Luciji Car-Pavlic, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupan po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Josipa Poparića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Karlen Gočmanac, odvjetnice, dana 21. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava zaplijenjenih tužiteljici u postupku izravne naplate, pokrenutom od strane tuženika pred Financijskom agencijom dana 18. studenog 2019. godine zahtjevom za izravnu naplatu tuženika protiv tužiteljice, temeljem zadužnice (tužiteljice), od dana 20. prosinca 2006., ovjerene po javnom bilježniku Željki Maroslavac, br: OV-46920/06, dana 27. prosinca 2006. iz razloga propisanih odredbom čl. 50 st. 1 toč. 7 i 11 Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017).

II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 22.657,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 30. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljicaj u tužbi navodi kako je zaključkom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-4308/19 od 10. siječnja 2020.g., upućen je ovršenik, ovdje tužitelj da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Naime, ovrhovoditelj ovdje tuženik je podnio zahtjev za izravnu naplatu tražbinu na temelju isprave iz članka 209. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, dalje u tekstu: "Ovršni zakon"), odnosno, zadužnice izdane od strane ovršenika i solemnizirane po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod brojem OV-46920/06 od 27.12.2006. Gore navedena zadužnica izdana je kao sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu broj 9012183555 solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OU-2917/2006 od 27.12.2006., a koji je ovršenik - ovdje Tužitelj zaključio s Privrednom bankom Zagreb d.d. (dalje u tekstu: Banka"). Sva prava iz navedenog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim instrumentima osiguranja, pa tako i pravima iz predmetne zadužnice, Izjavom o ustupu prava po ispravi od 03.06.2019. ustupljena su ovrhovoditelju ovdje tuženiku. Tražbina iz navedene osnove za plaćanje/zadužnice je zastarjela. Naime, na tražbinu iz zadužnice izdanu prije donošenja Ovršnog zakona iz 2010. godine, primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina od dana njezina dospijeća, a taj dan pada sljedećeg dana nakon izdavanja zadužnice. Navedeni stav potvrdio je i Županijski sud u Dubrovniku u presudi poslovni broj G2-1094/2018 od 30. siječnja 2019. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je zadužnica izdana 27. prosinca 2006. godine, razvidno je kako je protekao gore navedeni zastarni rok. Štoviše, Ugovor o kreditu jednostrano je otkazan od strane banke s danom 18.04.2011. te je cijeli iznos kredita, prema navodima banke, tada dospio na naplatu. Stoga, čak i da se zastarni rok računa od dana otkaza Ugovora o kreditu, odnosno, od prvog sljedećeg dana, i nadalje proizlazi kako je zastarni rok od pet godina davno protekao. Kao što je već navedeno, tužitelj i Privredna banka Zagreb d.d. sklopili su dana 20.12.2006. Ugovor o kreditu broj 9012183555, solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OU-2917/2006 27.12.2006. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu"). Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su kako će Banka staviti na raspolaganje Korisniku kredita (ovdje tužitelju) iznos od 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, točkom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 7,83% godišnje, dok je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja na temelju Odluke tuženika o kreditiranju građana ugovorena točkom 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu. Obzirom da tužitelj, uslijed jednostranih promjena kamatnih stopa od strane banke, kao i aprecijacije tečaja švicarskog franka, nije mogao redovno otplaćivati sve veće anuitete koji su mu se nametali, Ugovor o kreditu jednostrano je otkazan od strane banke s danom 18.04.2011. godine. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, protiv Banke, voden je postupak za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obzirom je Banka s korisnicima kredita, pa tako i s tužiteljem, sklapala ugovore u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenja jednostranom Odlukom o kamatama Banke. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od 04.07.2013. utvrđeno je kako je Banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen kao tipski ugovor te kako se o promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je takva ugovorna odredba ništetna. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača"), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 20.12.2006., Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, obvezuje i u ovome postupku. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, je u citiranom dijelu potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-7129/13, od 13.06.2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj P2-6632/2017, od 14.06.2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju, posl. broj Revt-249/14-2, od 09.04.2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-

2521/215, U-III2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i sudskoj praksi najviših sudova Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika, nepoštena je i ništetna. Sukladno čl. 1021, Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 1 29/18, dalje u tekstu: „Z00"), ugovorom o kreditu Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređene vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, sukladno 21. 1022. st. 2. 200, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja. korištenja i vračanja kredita. Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu je iznos kredita i ugovorene kamate. Sukladno odredbama ZOO-a, nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 7,83 % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i Banka ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj i Banka nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Banke na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. Obzirom da Banka nije na transparentan način objasnila razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, Banka je nesavjesnim postupanjem povrijedila primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe ZOO-a, što su potvrdile i ranije navedene presude. Ugovor o kreditu nisu sadržavali niti kriterij na temelju kojeg bi se predmet obveze mogao odrediti, a ni u kojem slučaju kriterij koji bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao razumjeti. O nerazumljivosti navedenih odredbi zauzeli su stav Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju, posl. broj: Revt 249/14-2, od 09. travnja 2015., i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u Presudi i Rješenju posl. broj: P2- 7129/13, od 13. lipnja 2014, te u presudi posl. broj P2-6632/2017, od 14. lipnja 2018. kako slijedi: Navedeni stav je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ i Presudom Europskog suda pravde, posl. broj: C-26/13, u predmetu [adresa] E i EŽI protiv OTP Jelzálogbank Zrt. od dana 30. travnja 2014. u kojoj odluci je jasno i nedvosmisleno utvrđeno da ugovorna odredba potrošaču ne treba biti samo i isključivo gramatički razumljiva, već mu na transparentan način trebaju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Iz svega navedenog proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, kao i Odluka o kamatama tuženika, nisu bile razumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, a niti su mogle biti razumljive ikome. Naime, odredbe formulirane na način kao u navedenom Ugovoru o kreditu nisu bile razumljive niti osobi koja bi bila stručnjak u ekonomskom području, obzirom je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope isključivo odluka Banke na koju tužitelj nije imao, niti mogao imati bilo kakav utjecaj, Štoviše, o tim odlukama o promjeni kamatne stope i anuiteta otplate Banka je obavještavala tužitelja dopisima bez ikakve mogućnosti prigovora na iste. Prema tome, Banka je takvim postupanjem propustila kamatnu stopu vezati uz neku tržišnu referentnu vrijednost na temelju koje bi tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno provjeriti opravdanost njezine promjene. Iz navedenog proizlazi da je rizik promjenjivosti kamatne stope u cijelosti bio prebačen na stranu tužitelja, što je, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isto je također dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, Banka je pridržavanjem prava da kamatnu stopu mijenja jednostrano svojom odlukom bez da su konkretizirani podaci i metodologija izračuna, postupila suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Prema tome, navedene odredbe su nepoštene i ništetne. Mišljenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženo u obrazloženju navedene Presude i Rješenja, analogno je primjenjivo i na predmetni slučaj: Zato već sama činjenica da u opisanej situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, odreduje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne..." Na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, banka je jednostrano tijekom godina u nekoliko navrata mijenjala kamatnu stopu, odnosno cijenu kredita i visinu tužiteljeve obveze. Tužitelj je stoga platio Banci znamo veće iznose od onih koji su utvrđeni prvotnim Otplatnim planom. Obzirom je Banka sva povećanja anuiteta otplate, izraženih u CHF, učinila temeljem jednostrane Odluke, tužitelj je plaćanjem svakog nezakonito povišenog mjesečnog anuiteta preplatio razliku između plaćenih kamata i kamata koje je zaista bio dužan platiti sukladno Ugovoru o kredita i Otplatnom planu. Prema Ugovoru o kreditu, tužitelj je bio u obvezi plaćati mjesečni anuitet u iznosu od 550,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. O promjenama kamatne stope i anuiteta tužitelj je bio obaviješten dopisom koji nije sadržavao razloge, niti obrazloženje promjena kamatnih stopa i anuiteta. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u presudi posl. broj P2-6632/2017, od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrdio je kako je Banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak...". U obrazloženju predmetne presude Visoki trgovački sud obrazložio je kako je iz izreke pobijane presude jasno da ništetnost obuhvaća dio svake ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju agovorimo o Areditima svakog pojedinog tuženika iz kojeg proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak odnosno da su predmet izreke dijelovi svih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te () zbog toga ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi, različitih stavova sudaca niti () pravne nesigurnosti u pojedinačnim parnicama. Dakle, razvidno je i nesporno kako je ugovaranje zaštitne klauzule u švicarskim francima ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u švicarskim francima nije valjana, odnosno smatra se kao da nikada nije niti ugovorena. Slijedom navedenog, a budući da je Banka tužitelju isplatila iznos kredita po Ugovoru o kreditu u hrvatskim kunama, smatra se kako je predmetni Ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta hrvatska kuna. Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi: da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom Banke, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja; da je Banka tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavala redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke Banke, bez navođenja ikakvog obrazloženja; da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati; da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama Banke. pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne da je u Ugovoru o krediti ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna te kako Ugovor e kreditu mode opstati bez iste klauzule, odnosne predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kima u kojoj je i isplaćen kredit tužitelju. Slijedom svega prethodno iznesenog, tužitelj je podmirivanjem mjesečnih anuiteta preplatio dugovanje dospjelo do trenutka otkaza Ugovora o kreditu. Stoga, Banka je tužitelju neosnovano otkazala Ugovor o kreditu s obzirom da uvjeti za otkaz Ugovora o kreditu u trenutku otkazivanja nisu bili ispunjeni. Naime, točkom 9. Ugovora o kreditu određeno je da Banka može otkazati Ugovor o kreditu ako tužitelj kao korisnik kredita ne plati najmanje dva dospjela anuiteta. Imajući u vidu da je Banka tužitelju otkazala Ugovor o kreditu zbog činjenice da tužitelj nije bio u mogućnosti podmirivati mjesečne anuitete u visini utvrđenoj jednostranim odlukama Banke, odnosno temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kako je to razloženo dosadašnjim točkama ove tužbe, takva ugovorna odredba nije mogla biti osnova za jednostrani otkaz predmetnog Ugovora o kreditu. Obzirom da Tužitelj ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom koja proizlazi iz ugovornog odnosa sa Bankom, pokrenuo je postupak pred naslovim sudom protiv Banke radi pribave dokumentacije, utvrđenja zakonitosti otkaza i povrata preplaćenog iznosa, a koji se vodi pod brojem P-9985/2019 gdje je naslovni sud rješenjem od 19. prosinca 2019. naložio banci dostavu potrebne dokumentacije. Banka je podneskom od 15. siječnja 2020, dostavila zatraženu dokumentaciju iz koje je vidljivo kako je na dan otkaza ugovora o kreditu tužitelj bio u preplati. Obzirom da je Banka na tuženika prenijela potraživanje prema tužitelju cesijom, to tužitelj temeljem čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ima pravo isticati primatelju, ovdje tuženiku sve prigovore koje je mogao isticati i Banci iz samog ugovorenog odnosa. Uslijed navedenog, a obzirom da na sporne odredbe ugovora o kreditu, te sporan otkaz ugovora, kao i sporan iznos koji bi tužitelj eventualno bio dužan platiti na ime ugovora o kreditu, tužitelj predlaže da naslovni sud, makar zbog ekonomičnosti postupka spoji raspravljanje u ovom predmetu i predmetu P- 9985/2019, a podredno da zastane s ovim postupkom do okončanja postupka P- 9985/2019., obzirom da zakonitost otkaza i visina preplaćenog iznosa predstavlja prethodno pitanje. U zadužnici naveo iznos koji nije točan budući da je naveo iznos ne prihvaćajući ništetne odredbe Dakle, tuženik je pokrenuo prisilnu naplatu na temelju zadužnice koja je u zastari te je u Ugovora o kreditu te je takoder naveo iznos troškova na koje nema pravo jer navedeni troškovi odnose se na postupke koje je ovrhovoditelj pokrenuo i pravomoćno izgubio. Slijedom navedenog, niti jedan trošak naveden pod Trošak suda" nije opravdan. Sve gore iznesene činjenice potvrđuju da procesne i materijalno-pravne pretpostavke prijedloga za ovrhu nisu ispunjene, pa traži donošenje presude u podnesku od 16.05.2024. sadržaja navedenog u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužiteljica podnesenom tužbom zahtijeva proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja vodi protiv tužiteljice kao ovršenice temeljem zadužnice broj OV- 46920/06 od 27. prosinca 2006. godine. Tužiteljica u bitnome u tužbi ističe prigovor zastare tražbine tuženika te ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od dana 27. prosinca 2006. godine zaključenog između tužiteljice i Privredne Banke Zagreb d.d. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF-u. Tuženik temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku prigovara previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica u tužbi naznačila u iznosu od kn 561.672,03. Naime, iz specifikacije uz zahtjev za izravnu naplatu kao i izvoda iz poslovnih knjiga od dana 12.11.2019. godine, a koji dokumenti su dostavljeni uz zahtjev za izravnu naplatu i koji prileže spisu, proizlazi da ukupno glavnično potraživanje tuženika prema tužiteljici iznosi kn 312.559,87. Stoga tuženik zbog svih okolnosti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a naročito zbog prava na naknadu troškova postupka, prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta te predlaže naslovnom sudu da vrijednost predmeta spora utvrdi u visini od kn 312.559,87. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice. Naime, ovrha na novčanim sredstvima koja je pokrenuta temeljem zadužnice broj OV46920/06 od 27. prosinca 2006. godine obustavljena je dana 17. listopada 2020. godine zbog toga što tužiteljica kao ovršenica nema računa na kojima bi se mogla provesti ovrha. Tuženik uz ovaj podnesak dostavlja sudsku praksu i to odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev x 987/2013 od 11.03.2015. godine, a u kojoj odluci Vrhovni sud RH zauzima pravni stav da bi tužbu na proglašenje ovrhe koja je obustavljena trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu tužiteljice, tuženik se očituje kako slijedi. Prigovor zastare tužiteljice u cijelosti je neosnovan. Tužiteljica pogrešno smatra da je tuženik tek 18.11.2019. godine pokrenuo izvansudsku ovrhu protiv tužiteljice temeljem zadužnice broj OV-46920/06 od 27. prosinca 2006. godine. Naime, izvansudska ovrha protiv tužiteljice temeljem zadužnice broj OV-46920/06 od 27. prosinca 2006. godine pokrenuta je od strane ranijeg vjerovnika Privredne Banke Zagreb d.d. dana 26. listopada 2010. godine te je ista bila zavedena na FINA-i sve do studenog 2019. godine, kada je isknjižena s FINA-e sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Nakon što je predmetna osnova za plaćanje isknjižena s FINA-e sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, tuženik je tu istu zadužnicu dana 18.11.2019. godine reaktivirao zahtjevom za izravnu naplatu koji je predmetom ovog postupka. Iz same specifikacije uz zahtjev za izravnu naplatu razvidno je da tuženik ne navodi kao prilog original ovršne isprave, već navodi da se original ovršne isprave već nalazi u FINA-i. Slijedom navedenog, očito je da je zastara potraživanja tuženika prema tužiteljici temeljem zadužnice broj OV-46920/06 od 27. prosinca 2006. godine u prekidu od 2010. godine, pa su stoga u cijelosti neosnovani navodi tužiteljice o zastari potraživanja tuženika iz predmetne zadužnice. Tužiteljica u tužbi, kao što se navodi u uvodu ovog podneska, kao prethodno pitanje postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ističe ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u CHFu. Tuženik navodi da tužiteljica nije ovlaštena u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pobijati pravnu zakonitost i pravilnost Ugovora o kreditu (javnobilježničke isprave – kao ovršne isprave), dok istaknuti razlozi eventualne ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. u odnosu na koje je tužiteljica upućena u ovu parnicu. Prethodno navedeni stavovi tuženika proizlaze i iz recentne sudske prakse i to odluke Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-357/2019 od 8. rujna 2021. godine koji je upravo istaknuo da ne samo da tužitelj kao ovršenik ne može preispitivati zakonitost i pravilnost javnobilježničke isprave kao ovršne isprave u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, već i da su neosnovani navodi tužitelja da isti prema tuženiku može isticati one prigovore koje je mogao isticati ranijem vjerovniku obzirom da se u ovakvim slučajevima ne radi o cesiji (kako to pogrešno tužiteljica navodi u tužbi), nego o subrogaciji. Slijedom navedenog, tuženik ističe da su u cijelosti u ovakvom postupku (postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) promašeni i neosnovani navodi tužiteljice vezano za eventualnu ništetnost odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF-u. Sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da se eventualna ništetnost pojedinih odredbi može utvrđivati u ovakvom postupku, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe sljedeće. Temeljna pretpostavka i odlučna činjenica koja se u ovom postupku u odnosu na tuženika mora uzeti u obzir jest ta da se tuženikovo potraživanje prema tužiteljici temelji na sasvim drugom pravnom odnosu za razliku od onog pravnog odnosa koji je postojao između tužiteljice i PBZ-a. Kao što je to tuženik već istaknuo, PBZ je 2011. godine otkazao ugovor o kreditu tužiteljici, uslijed čega je dospjelo cjelokupno potraživanje PBZ-a prema tužiteljici. Nakon otkaza tog ugovora o kreditu, PBZ se obratio tuženiku kao osiguratelju te je tuženik ispunio obvezu tužiteljice prema PBZ-u, čime je između tužiteljice i tuženika nastao poseban odnos subrogacije na temelju zakona. Odredbama članka 90. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je: (1) U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima. … (3) U ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem. Uvažavajući dikciju i smisao prethodne odredbe, proizlazi da je tuženik ispunio obvezu tužiteljice prema PBZ-u (tuđu obvezu) te da je subrogacija tuženika kao ispunitelja u prava PBZ-a nastala samim ispunjenjem te obveze. Sukladno navedenome, ukazuje se da nije PBZ prenio ugovor o kreditu na tuženika, već su prava iz tog ugovora prešla na tuženika u trenutku kad je isti podmirio PBZ-u štetu, a sve temeljem odredbe čl. 90. ZOO-a i Ugovora o osiguranju potraživanja kojim su PBZ i tuženik ugovorili prijelaz tražbine. Osim toga, ukazuje se i na odredbu čl. 161. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba te da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Dakle, tuženik je ispunio obvezu tužiteljice te je između tuženika i tužiteljice nastao sasvim novi odnos, koji je neovisan o odnosu tužiteljice i PBZ-a (tuženik nije niti bio ugovorna strana Ugovora o kreditu), pa stoga je promašeno prigovore ništetnosti isticati prema tuženiku u ovom postupku. Ovo osobito proizlazi i iz činjenice da tuženik ima prema tužiteljici potraživanje u kunskoj protuvrijednosti, dakle u točno određenom iznosu koji je tuženik i podmirio PBZ-u, dakle, drugim riječima razvidno je da uopće ne postoji identitet eventualnog potraživanja tužiteljice prema PBZ-u s osnove više plaćene kamatne stope i valutne klauzule i potraživanja tuženika prema tužiteljici s osnove regresa. U konačnici, a vezano za nemogućnost primjene kolektivnog postupka na odnos između tuženika i tužiteljice, ističe se da tuženik nije bio stranka kolektivnog postupka pa se stoga nikakvi učinci kolektivnog postupka ne mogu primijeniti na tuženika, ali niti na poseban odnos subrogacije između tužiteljice i tuženika. VII. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zaključak i rješenje ovog suda Ovr-4308/19 od 10.01.2020. (list 10-14 spisa), očevidnik redoslijeda plaćanja (list 15 spisa), zahtjev FIN-i za izravnu naplatu (list 16-17 spisa), Specifikaciju uz zahtjev za izravnu naplatu 18-19 spisa), Izjavu o ustupu prava po ispravi od 03.06.2019. (list 20- 21 spisa), Izvid iz stručnog članka d.sc. Jadranka Juga (list 22-33 spisa), Ugovor o kreditu (list 34-39 spisa), Otplatnu tablicu (list 40-43 spisa), pregled uplata po kreditu (list 44-45 spisa), rješenje ovog suda P-9985/19 od 19.12.2019. (list 47-48 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 50-71 spisa), otkaz ugovora o kreditu m(list 72 spisa), presliku rješenja ovog suda Ovr-2543/2 od 19.03.2013. (list 74-75 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanja FIN-e (list 109 spisa), izvod iz sudske prakse (list 110-111, 174-192 spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci, Gž-357/19 od 08.09.2021. (list 112-116 spisa), očitovanje FIN-e od 15.12.2021. (list 121 spisa), izvod iz Zapisnika VSRH od 11.03.2022. (list 143-144 spisa), financijsko vještvo od 16.04.2021. (list 145-160 spisa), očitovanje FIN-e pod26.09.2022. (list 163 spisa), izvod iz zapisnika VSRH od 19.11.2018. (list 174 spisa), presudu ovog suda P- 9985/19 od 28.04.2023. (list 253-267 spisa), presliku presude Županijskog suda u Zadru, Gž-676/23 od 27.03.2024. (list 268-280 spisa),

4. Nadalje sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 210-222 spisa), pisanom dopunom vještva od 14.06.2024. (list 236-241 spisa) i 16.07.2025. (list 299-307 spisa), usmenim saslušanjem istog vještaka na ročištu od 27.02.2026. (list 313-314 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. dalje ZPP) ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

6. Ovdje je potrebno navesti kako je sud prvotno donio presudu zbog ogluhe P-584/20 od 23.06.2020. kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, no ista presuda ukinuta je presudom Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1286/20 pod 21.01.2021. P-3212/18-14 od 16.12.2019.

7. U obrazloženju iste presude stoji kako ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud zaključuje da prvostupanjski sud nije počinio neku od apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje se pazi po službenoj dužnosti. Međutim, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. Zakona o parničnom postupku (na koju se poziva tuženik u žalbi), jer nisu postojali uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Tužitelj u tužbi navodi da se zahtjev za izravnu naplatu temelji na zadužnici solemniziranoj po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod brojem Ov- 46920/06 od 27. prosinca 2006. Ako se radi o tražbini iz zadužnice koja je solemnizirana po javnom bilježniku, onda se primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. (sada čl. 233. ZOO/05). Takav stav zauzet je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 19. studenog 2018. S obzirom na navedeno, a kako je prema tvrdnji tužiteljice iz tužbe ugovor o kreditu otkazan 18. travnja 2011., proizlazi da do podnošenja tužbe (3. veljače 2020.) nije protekao zastarni rok od deset godina. Slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da nije bilo uvjeta za donošenje presude zbog ogluhe. Zbog toga ovaj sud temeljem čl. 369. st. 1. Zakona o parničnom postupku ukida pobijanu presudu zbog ogluhe, a predmet se vraća istome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će prije svega pribaviti ovršni spis u kojem se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, kao i zadužnicu, temeljem koje je zatražena izravna naplata predmetne tražbine. Prvostupanjski sud je dužan utvrditi sve sporne činjenice, uključujući i one koje se odnose na aktivnu legitimaciju tuženika za pokretanje ovrhe, kao i one koje se odnose na visinu tražbine i dospijeće tražbine. Nakon što se utvrde sve sporne činjenice prvostupanjski sud će donijeti novu presudu koju je dužan obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je dužan osvrnuti se na sve navode parničnih stranaka, kao i analizirati i ocijeniti svaki provedeni dokaz posebno i sve zajedno, te navesti propise na kojima se odluka temelji.

8. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, obzirom na istaknuti prigovor zastare zadužnice izdane od strane tužiteljice i solemnizirane po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod brojem OV-46920/06 od 27.12.2006. a koja je izdana kao sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu broj 9012183555 koji je tužiteljica zaključila s Privrednom bankom Zagreb d.d., zatim postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe obzirom na navod tuženika kako je ovrha na novčanim sredstvima koja je pokrenuta temeljem zadužnice broj OV 46920/06 od 27. prosinca 2006. godine obustavljena 17. listopada 2020. godine zbog toga što tužiteljica kao ovršenica nema računa na kojima bi se mogla provesti ovrha, sporno je da li je tužiteljica ovlaštena u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pobijati pravnu zakonitost i pravilnost Ugovora o kreditu (javnobilježničke isprave – kao ovršne isprave), obzirom da navedeno ne predstavlja žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. u odnosu na koje je tužiteljica upućena u ovu parnicu.

9. Uvidom u spis ovog suda Ovr-4308/19 proizlazi kako je u istom postupku tužiteljica podnijela prijedlog za odgodu prijenosa, odnosno za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a koja pljenidba se provodi temeljem zahtjeva za izravnu naplatu po bianco zadužnici OV46920/06 od 27. prosinca 2006. ovjerenoj po javnom bilježniku Željko Maroslavac izdane kao sredstvo osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu broj 9012183555 solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OU-2917/2006 od 27.12.2006., a koji je tužiteljica zaključila s Privrednom bankom Zagreb d.d.

10. Iz Ugovorom o kreditu Ugovora o kreditu broj 9012183555 solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OU-2917/2006 od 27.12.2006., proizlazi kako je isti tužiteljica kao korisnik kredita zaključila s Privrednom bankom Zagreb d.d. kao davateljem kredita, da su ugovorne strane ugovorile su kako će Banka staviti na raspolaganje Korisniku kredita (ovdje tužitelju) iznos od 58.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, točkom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 7,83% godišnje, dok je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja na temelju Odluke tuženika o kreditiranju građana ugovorena točkom 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu, a čl. 8.1. radi osiguranja plaćanja tražbine iz ugovora korisnik kredita uručuje banci ovjerovljenu ispravu o zaplijeni po pristanku dužnika i ovjerovljenu zadužnicu izdanu od korisnika kredita.

11. Među strankama je nesporno kako su sva prava iz navedenog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim instrumentima osiguranja, pa tako i pravima iz predmetne zadužnice, Izjavom o ustupu prava po ispravi od 03.06.2019. ustupljena tuženiku. Također je nesporno da je isti ugovor otkazan sa danom 18.04.2011. zbog neispunjenja duga tužiteljice prema PBZ d.d. u visini od 53.585,CHF u kunskoj protuvrijednosti po ugovorenom tečaju, o čemu je banka obavijestila tužiteljicu dopisom od 18.04.2011. u koji je sud izvršio uvid (list 46 spisa).

12. Iz zahtjeva za izravnu naplatu FINE od 18.11.2019., dopisa o dostavi specifikacije dugovanja po zadužnici od 12.11.2019. i Izjave o ustupu (list 147-21 spisa) razvidno je da je tuženik kao vjerovnik zatražio naplatu po zadužnici Ov- 46920/06 od 27.12.2006. protiv tužiteljice kao dužnika za82.549,22 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a, te da u koliko po računima tužiteljice nema sredstava da isti uredno obavijesti tuženika.

13. Iz dopisa FIN-e od 15.12.2021. proizlazi kako je predmetnu zadužnicu FIN-a inicijalno zaprimila 31.12.2010. od PBZ banke d.d., da je 18.11.2019. zaprimila zahtjev za izravnu naplatu i ugovor o ustupu tražbine po predmetnoj zadužnici od stane novog vjerovnika, ovdje tuženika, da je stupanjem na snagu Zakona o dopuni zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima FIN-a zastala sa provedbom osnove za plaćanje, no kako su u međuvremenu zatvoreni računi ovršenika FIN-a je po zadužnici prestala postupati.

14. Iz pravomoćnog rješenja i zaključka ovog suda broj Ovr-4308/2019 od 10.01.2020. koji prileži istom spisu proizlazi kako je tužiteljica odbijena sa prijedlogom za donošenje rješenja kojim se proglašava da su nedopušteni pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa ovršenika po osnovi zahtjeva za izravnu naplatu predanog FINI temeljem zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika OV- 46920/2006 te prijedlog tužiteljice za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava, a isto tako da je tužitelj u smislu čl. 50. st. 1. toč. 7 i 11 OZ-a, upućena na pokretanje predmetne parnice, obzirom je u spomenutom prijedlogu za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim istaknuo prigovor zastare.

15. Slijedom navedenog razvidno je kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 48. st. 3. i 51. st. 1. st. OZ-a, te da je tužiteljica osnovano i pravovremeno na temelju pravomoćnog rješenja ovog suda bila ovlaštena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe određene bianco zadužnicom OV 46920/06 od 27. prosinca 2006. ovjerenoj po javnom bilježniku Željko Maroslavac nedopuštenom, no u pravu je tuženik kada navodi da tužiteljica nije ovlaštena u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pobijati pravnu zakonitost i pravilnost Ugovora o kreditu (javnobilježničke isprave – kao ovršne isprave), budući da razlozi eventualne ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. u odnosu na koje je tužiteljica upućena u ovu parnicu, pa stoga sud nije niti obrazlagao navode tužiteljice istaknute u tom smislu.

16. Odlučujući o spornim činjenicama među strankama sud je polazio od odredbe 210. OZ-a koji propisuje pravna sredstva koja stoje ovršeniku na raspolaganju u slučaju izravne naplate. Stavak 1. toga članka uređuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavak 1. OZ-a, prema odredbi članka 209. stavak 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članka 50. i 53. OZ- a).

17. U smislu čl. 50. stavak 1. OZ-a protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu: 1. ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava, 2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, 3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 4. ako su se stranke javnom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti ovrhu, 5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha, 6. ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena, 7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, 8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano, 9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, 10. ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili 11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

18. Odlučujući o spornim činjenicama među strankama prije svega prigovoru zastare utuženog potraživanja potrebno je navesti kako je među strankama nesporno kako se u konkretnom slučaju radi o naplati potraživanja po osnovi bianco zadužnice OV46920/06 od 27. prosinca 2006. ovjerenoj po javnom bilježniku Željko Maroslavac radi naplate potraživanja temeljem Ugovora o kreditu broj 9012183555 solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod brojem OU-2917/2006 od 27.12.2006., a koji je tužiteljica zaključila s Privrednom bankom Zagreb d.d.

19. S tim u vezi čl. 233 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

20. U smislu čl. 241. istog Zakona zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

21. Sukladno čl. 245. st. 3. istog zakona propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova, od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

23. Naime, tužitelj je kao sredstvo osiguranja predmetnog kredita izdao običnu zadužnicu koja je definirana odredbom članka 183. st.1. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) kao isprava u kojoj dužnik čiji potpis je javno ovjerovljen po javnom bilježniku daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi njegovi računi koje ima kod banaka i da se novac s tih računa u skladu sa njegovom izjavom isplaćuju vjerovniku, dok prema stavku 2. iste zakonske odredbe obvezu prema vjerovniku ili na istoj ispravi kao i dužnik ili u dodatnoj ispravi uz tu ispravu istodobno kad i dužnik ili naknadno, mogu preuzeti i druge osobe u svojstvu jamaca plataca i to davanjem pisane izjave na kojoj je javno ovjerovljen njihov potpis a koja je sadržajno ista s izjavom dužnika.

23. Sukladno odredbi članku 183. st.7. OZ-a zadužnica kojom je dužnik dao suglasnost vjerovniku da mu se mogu zaplijeniti svi računi kod banaka radi naplate vjerovnikove tražbine te je njegov potpis na istoj javno ovjerovljen kod javnog bilježnika, ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca i na drugim predmetima ovrhe. Takova isprava (zadužnica) ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prijenosi na ovrhovoditelja radi naplate, ali isto tako vjerovnik ima mogućnost temeljem takve isprave tražiti ovrhu protiv dužnika ili jamaca plataca ili i od jednog i drugog i na drugim predmetima ovrhe.

24. Imajući u vidu zauzeti stav sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 19. studenog 2018. godine, a na koji je uputio i ŽS u Vukovaru u svojoj ukidnoj odluci Gž-267/2020 u ponovljenom postupku i ovaj sud zauzima stav da se na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ "NN" 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05). Isto pravno stajalište zauzeto je u sudskoj praksi - tako, primjerice, tužiteljica dostavlja presudu (i rješenje) Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2260/17, od 14. studenog 2017., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž549/2019, od 28. listopada 2019., rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, Gž-505/2021, od 30. lipnja 2021.

25. Zastarni rokovi u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od dana dospijeća zadužnice a to je dan nakon njezina izdavanja, tj. 27.12.2006. (tako i u presudo ŽS Dubrovnik, Gž-1094/18 od 30.01.2019.), pa je stoga razvidno kako je protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a, a na koji i upućuje sud u ukidnoj odluci.

26. Iz dopisa Financijske agencije Klasa: 120-11/21- 01/28, Ur.br.: 08-2012/21 ZR od 6. prosinca 2021. godine nedvojbeno proizlazi da je izvansudska ovrha protiv tužiteljice temeljem zadužnice broj OV-46920/06 od 27. prosinca 2006. godine pokrenuta od strane ranijeg vjerovnika Privredne Banke Zagreb d.d. dana 31. prosinca 2010. godine te je ista bila zavedena na FINA-i sve do 4. kolovoza 2018. godine, kada je predmetna osnova za plaćanje isknjižena s FINA-e sukladno odredbi članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

27. Iz navedeno proizlazi da je prethodna ovrha (izravna naplata) temeljem predmetne bjanko zadužnice obustavljena zbog pasivnosti tadašnjeg ovrhovoditelja, koji nije stavio daljnjih shodan prijedlog za nastavak postupka (prijedlog za promjenu predmeta/sredstva ovrhe) u razdoblju od više od sedam i pol godina nakon podnošenja predmetne zadužnice na naplatu, usprkos tome što je nedvojbeno imao saznanja o nedostatku novčanih sredstava na računima ovdje tužiteljice, odnosno, unatoč tome što se predmetna zadužnica nije naplaćivala. Stoga se ne može smatrati da je novi zastarni rok počeo teći 04. kolovoza 2018. godine, kao što to promašeno tvrdi tuženik. Sukladno odredbi čl. 242 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima određeno je da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. U tom kontekstu treba tumačiti prestajanje postupanje Financijske agencije po predmetnoj zadužnici, temeljem čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (prestajanje postupanja po predmetnoj zadužnici).

28. Tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 180/05, od 15. ožujka 2005.. "U postupku je utvrđeno: - da je potraživanje dospjelo 19. prosinca 1996. godine, - da je 15. svibnja 1997. godine tužitelj radi ostvarenja tog potraživanja pokrenuo ovršni postupak protiv tuženice za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, - da je taj postupak dovršen pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Puli od 25. studenog 1997. godine, poslovni broj I 690/97 kojim je obustavljen postupak na temelju odredbe čl. 109. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje: ZPP) u vezi sa čl. 19. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96 – dalje: OZ). Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na stajalištu da je u konkretnom slučaju za predmetno potraživanje nastupila zastara, jer je prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u ovom predmetu podnesen 10. siječnja 2002. godine

– po proteku općeg zastarnog roka od 5 godine, u smislu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), koji je istekao 20. prosinca 2001. godine. Također, prvostupanjski sud smatra da u smislu čl. 389. ZOO podnošenjem ovršnog prijedloga u predmetu I 690/97 nije nastupio prekid zastarijevanja, s obzirom da je taj postupka dovršen obustavom u skladu s odredbom čl. 109. ZPP. Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na stajalištu da je podnošenjem ovršnog prijedloga u predmetu I 690/97 nastupio prekid zastarijevanja u smislu čl. 388. ZOO i da nije ispunjena pretpostavka iz čl. 389. st. 1. ZOO koja uvjetuje presumpciju da prekid zastarijevanja nije nastupio, jer tužitelj „nije odustao od svoje tražbine, odnosno od radnje koju je poduzeo radi naplate te tražbine“. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije nastupio prekid zastarijevanja i da je za predmetno potraživanje nastupila zastara. Prema odredbi čl. 388. ZOO zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 389. st. 1. ZOO prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. U ovom slučaju u predmetu I 690/97 je došlo do obustave postupka na temelju odredbe čl. 109. st. 4. ZPP koja se u smislu čl. 19. OZ primjenjuje i u ovršnom postupku. Prema odredbi čl. 109. st. 4. ZPP smatrat će se da je podnesak povučen ako, nakon što podnositelj bude pozvan na ispravak ili dopunu, ne budu vraćen sudu u određenom roku. Navedenom zakonskom odredbom je reguliran slučaj presumpcije povlačenja podneska, što se odnosi i na slučaj presumiranog povlačenja tužbe (odustanka od tužbe) u parničnom postupku. U smislu čl. 19.OZ ta se odredba analogno primjenjuje i u ovršnom postupku i odnosi se na presumirani odustanak od prijedloga za ovrhu – što je upravo bio slučaj u predmetu I 690/97. Odredba čl. 389. st. 1. ZOO pod pojmom odustanak od radnje koju je vjerovnik poduzeo (tužbe ili prijedloga) podrazumijeva i presumirani odustanak, pa je pogrešno stajalište drugostupanjskog suda da se ta odredba primjenjuje samo u slučaju izričitog odustanka vjerovnika od radnje koju je poduzeo. To u konkretnom slučaju znači da se, nakon pravomoćnog rješenja o obustavi postupka u predmetu I-690/97 kojim je zapravo utvrđena presumpcija odustanka tužitelja od prijedloga za ovrhu, ne smatra da je podnošenjem prijedloga u tom predmetu nastupio prekid zastarijevanja. Zbog toga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare (koja je za predmetno potraživanje nastupila 20. prosinca 2001. godine), pa je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo preinačujući prvostupanjsku presudu."; 29. Ukoliko bi se prihvatila teza tuženika o prekidu toka zastare i mogućnosti naplate i nakon proteka zastarnog roka, stvorila bi se pravna situacija u kojoj bi bilo nemoguće isticati prigovor zastare jer bi svakih par godina podnošenjem zadužnice na naplatu zastarni rok bio prekinut. Navedeno nije točno te je protivno institutu zastare. Naime, institut zastare je ustanovljen kao modalitet osiguranja svih ugovornih strana. Protekom zastarnog roka tražbina (ukoliko postoji) nije prestala već je samo mogućnost naplate takve tražbine postala nemoguća. Drugim riječima, zakonodavac je dao određeni rok unutar kojeg vjerovnik može potraživati naplatu svog potencijalnog potraživanja. Protekom tog roka, zakonodavac smatra da je vjerovnik izgubio pravo naplatiti potraživanje, odnosno proteklo je previše vremena te je u cilju pravne sigurnosti onemogućen potraživati svoju tražbinu (na temelju osnove koja je zastarjela, vjerovnik naravno ima i druge mogućnosti na raspolaganju za naplatu svoje tražbine). Sudac Jadranko Jug u svom tekstu „Zadužnica u hrvatskom pravnom sustavu i sudskoj praksi“, a koji je priložen uz tužbu navodi: „Već je navedeno da tražbina iz zadužnice dopijeva odmah po njezinom izdavanju, pri čemu kod bjanko zadužnice vjerovnik može odmah po njezinom izdavanju upisati iznos tražbine i po potrebi svoje podatke. Stoga smatram da zastara prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dospijeća zadužnice, a to je sljedećeg dana nakon izdavanja zadužnice.

30. U odnosu na prigovor tuženika vrijednosti predmeta spora potrebno je navesti kako je sam tuženik specificirao vrijednost predmeta spora na iznos od 561.672,03 HRK, a što je vidljivo iz dokumenta Očevidnika o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom (list 15 spisa). Iznos od 561.672,03 HRK specificiran je kao ukupan iznos potraživanja po osnovi OV-46920/06 – poslovni broj zadužnice koja je i predmet ovog postupka. Slijedom navedenog, očito je kako je prigovor promašene vrijednosti predmeta spora neosnovan.

31. U odnosu na pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe obzirom na navod tuženika kako tužiteljica nema pravo potraživati nedopuštenost ovrhe u slučajevima kada je ovrha obustavljena, potrebno je navesti kako je iz dopisa FIN-e i priložene dokumentacije vidljivo kako je u predmetnoj pravnoj stvari ovrha privremeno obustavljena, pa j u pravu tužiteljica kada navodi da u slučaju da ista otvori novi račun ili položi novčana sredstva na svoj račun, ovrha će biti nastavljena. Dakle, budući da je Tuženik nekoliko puta pokušao naplatu na temelju predmetne zadužnice te je razumno za očekivati kako postoji mogućnost da u budućnosti ponovo pokuša naplatu na temelju te iste zadužnice koja je u zastari, razvidno je kako postoji pravni interes Tužitelja da se predmetna zadužnica proglasi zastarjelom te da se postojeća ovrha i svaka potencijalna buduća ovrha ne dopusti na temelju takve isprave.

32. Obzirom na sve prethodno navedeno sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava zaplijenjenih tužiteljici u postupku izravne naplate, pokrenutom od strane tuženika pred Financijskom agencijom dana 18. studenog 2019. godine zahtjevom za izravnu naplatu tuženika protiv tužiteljice, temeljem zadužnice (tužiteljice), od dana 20. prosinca 2006., ovjerene po javnom bilježniku Željki Maroslavac, br: OV-46920/06, dana 27. prosinca 2006. za koju je nedvojbeno nastupila zastara, te bez obrazlaganja daljnjih dokaza i prigovora odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.

33. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 155. ZPP-a, slijedom kojih je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka za slijedeće parnične radnje: za sastav tužbe 1.124,00 EUR, za sastav podneska od 03.02.2020., 11.02.2022., 14.10.2022., 26.06.2023., 17.10.2024. 1.124,00 EUR za svaki podnesak, za sastav odgovora na žalbu 562,00 EUR, za sastav podneska od 16.05.2024. 200,00 EUR, za pristup na ročište 23.11.2021., 02.09.2022., 17.01.2023., 19.01.2024., 15.01.2025., 08.09.2025., 27.12.2026. 1.124,00 EUR za svako ročište, za pristup na ročište 02.07.2021. 201,00 EUR (ročište je odgođeno prije početka raspravljanja pa tužiteljici pripada 25% nagrade prema Tbr. 9. toč. 3 Tarife), za ročište za objavu presude 100,00 EUR, ukupno 16.799,00 EUR, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 4.199,75 EUR, a na osnovi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42., kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 EUR, odgovor na žalbu od 331,81 EUR i presudu od 663,61 EUR, a na osnovi Zakona o sudskim pristojbama. ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03, u daljnjem tekstu: ZSP).

Tužiteljici nije dosuđen trošak financijskog vještačenja od 199,08 EUR i 150,92 EUR budući da razlozi eventualne ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ne predstavljaju niti jedan od žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 11. u odnosu na koje je tužiteljica upućena u ovu parnicu, pa stoga sud nije niti obrazlagao navode tužiteljice istaknute u tom smislu, a niti dokaze provedene na tu okolnost.

34. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednost boda Tarife prema zahtjevu iz podneska od 16.05.2024. u visini od 474.546,69 EUR.

35. Slijedom navedenog tužiteljici je sukladno čl. 154.st. 3. i čl. 155. ZPP-a u dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 22.657,78 EUR, time da joj nije dosuđen trošak posinaka od 24.06.2020., 27.02.2022., 14.03.2022., 18.07.2022., 27.10.200., 14.02.2024., 18.04.2024., 26.07.2024. u iznosu od 50,00 EUR za svaki podnesak jer se istu ne mogu smatrati obrazloženim i time nužnim za predmetni postupak, dok je tuženik zbog svega navedenog u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je slijedom navedenog valjalo u pogledu parničnog troška stranaka odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom II i III.

36. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 78/15), a počev od donošenja ove presude, tj. 30. travnja 2026.do isplate.

U Zagrebu, 30. travnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka koja je bila na ročištu za uručenje ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana uručenja otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri primjerka, a za Županijski sud.

Protiv ove presude stranka koja nije bila na ročištu za uručenje, a dostava poziva nije uredna, ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri primjerka, a za Županijski sud. Protiv ove presude stranka koja nije bila na ročištu za uručenje, a dostava poziva je uredna, ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri primjerka, a za Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 663,61 EUR

2. Tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte