REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1541/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, Giuseppe Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osoba Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska2, OIB: 93993757343, radi naknade za oduzetu imovinu, 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-03/22-01/26, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 14. lipnja 2024. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-prave poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/232, URBROJ: 2163-24-02/2-22-30 od 7. rujna 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943- 01/20-01/232, URBROJ: 2163-24-02/2-22-30 od 7. rujna 2022.

Navedenim prvostupanjskim aktom odbijen je, pozivom na odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 81/02, dalje: Zakon o naknadi), zahtjev tužitelja za naknadu imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], upisane tada u zk. ul. br. [broj ZK uloška], označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oduzete ZĐ (Basaneže), kao prijašnjem vlasniku u 3/12 dijela.

2. Prvostupanjsko tijelo i tuženik utemeljili su svoja odluke na utvrđenju da tužitelj nema pravo na naknadu (povrat) oduzete imovine budući da se radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu talijanske državljanke, a za koju (imovinu) je pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima sklopljenim između bivše SFRJ i Talijanske Republike, konkretno, Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenom u Osimu 10. studenog 1975., i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost gore spomenutih upravnih akata. U tužbi izaže kao i u žalbi te, u bitnom, navodi kako slijedi. Navodi da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da je predmetna imovina u k. o. [katastarska općina] nacionalizirana prijašnjoj vlasnici ZĐ (Bašaneže) rođ. C temeljem rješenja Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove Općine Umag, broj: UP/I-04/1-131/1973 od 28. veljače 1973., odnosno da je predmetna imovina temeljem čl. 7.a st. 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 98/46 i 35/48, dalje: Zakon o nacionalizaciji) prešla u društveno vlasništvo po sili zakona s pravom korištenja Općine Umag. Smatra da u konkretnom predmetu pitanje naknade za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumima, kako su to utvrdila upravna tijela, jer je imovina oduzeta temeljem internog propisa Jugoslavije koji je izričito predviđen u čl. 2. Zakona o naknadi. S tim u vezi ističe da se predmetni interni Zakon primjenjivao na području bivše Zone B Slobodnog teritorija Trsta nakon stupanja na snagu Uredbe o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je međunarodnim sporazumima proširena civilna uprava , koja je stupila na snagu 8. listopada 1972. godine, te je sva imovina zatečena u vlasništvu stranih državljana na taj dan prešla u društveno vlasništvo. Tvrdi da je Ugovorom o miru s Italijom i naknadno zaključenim sukcesivnim međunarodnim sporazumima riješeno isključivo pitanje optantske imovine, ali ne i ostale imovine koja je oduzeta stranim fizičkim osobama po bilo kojem drugom pravnom temelju, poput internih propisa. Nastavno na prethodno, navodi da bi se pitanje naknade smatralo riješenim međudržavnim sporazumom, nije dovoljno utvrditi državljanski status prijašnjeg vlasnika, već je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi je li imovina nacionalizirana kao optantska imovina ili temeljem internog propisa Jugoslavije. Dalje ističe da se Sporazumom između SFR Jugoslavije i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza (Rimski sporazum iz 1983.) Jugoslavija obvezala na ime globalnog i paušalnog obeštećenja za talijansku imovinu platiti talijanskoj vladi iznos od 110 milijuna US dolara u 13 jednakih godišnjih obroka počevši od 1. siječnja 1990.; da je Jugoslavija platila dva obroka; da je ostatak duga podijeljen između Republike Hrvatske i Republike Slovenije te da se današnji dug Republike Hrvatske odnosi na tu obvezu. Smatra da se pitanje naknade ne može smatrati riješenim sve dok dug doista ne bude isplaćen.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Zainteresirana osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Puli, u odgovoru na tužbu navodi da je tuženik, nakon pravilno provedenog postupka, donio zakonitu i pravilnu odluku. Pridružuje se navodima iznijetima u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

6. Sud je u ovom sporu održao ročište za raspravu 9. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, čime se smatra da je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS).

7. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog upravnog spora, da je imovina čiji povrat/naknadu tužitelj traži bila u vlasništvu njegove majke ZĐ (Z), da je prijašnja vlasnica iselila s područja Zone B, Slobodnog teritorija Trsta tijekom 1955 godine (21. srpnja 1955.) te da je bila talijanska državljanka u vrijeme kada su predmetne nekretnine nacionalizirane; da je imovina nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo na temelju odredbe čl. 7a. st. 1. Zakona o nacionalizaciji s danom 8. listopada 1972 (dan stupanja na snagu Uredbe Saveznog vijeća o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je proširena civilna uprava FNRJ, objavljena u Službenim novinama SFRJ br. 51/72), a što je konstatirano rješenjem Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove Općine Umag, broj: UP/I-

04/1-1-31/1973 od 28. veljače 1973.

10. Sporno je da li je pitanje naknade predmetne imovine bilo riješeno međunarodnim sporazumima na koje se tuženik i prvostupanjsko tijelo pozivaju u obrazloženjima svojih odluka.

11. Prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

12. Sukladno odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o naknadi iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.

13. Sporazum o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza koje proistječu iz čl. 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenog 1975. sklopljen je dana 18. veljače 1983. i njime se tadašnja SFRJ obvezala da će, na ime globalnog i paušalnog obeštećenja za talijansku imovinu obuhvaćenu čl. 4. Osimskog ugovora, Talijanskoj Republici isplatiti iznos od 35 milijuna dolara. Čl. 4. Osimskog ugovora referira se na imovinu talijanskih fizičkih i pravnih osoba koji su prebivali na teritoriju iz čl. 21. Ugovora o miru s Italijom (Slobodni teritorij Trsta), a koji teritorij je kasnije pripao SFRJ. Radi se o teritoriju tzv. Zone B koja je, između ostalih, obuhvaćala i hrvatske općine Umag, Brtoniglu, Buje, Novigrad i Grožnjan.

14. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu, a koje činjenice su i nesporne među strankama ovog upravnog spora, te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud nalazi da su osporavane odluka javnopravnih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

15. Naime, kako iz ranije izloženog stanja svari jasno proizlazi da je riječ o nekretninama s područja nekadašnje općine Buje, odnosno područja Zone B Slobodnog teritorija Trsta, čiji je vlasnica u trenutku nacionalizacije bila talijanska državljanka, a koja imovina je obuhvaćena ranije citiranim čl. 4. Osimskog ugovora, to je u postupku pravilno utvrđeno da se radi o imovini iz čl. 10. Zakona o naknadi, dakle imovini za koju je pitanje naknade riješeno ranije navedenim međunarodnim ugovorima (sporazumima). Posljedično tome, zahtjev tužitelja za naknadu imovine zakonito je odbijen.

Prethodno navedeno potvrđuje i ustaljena upravnosudska praksa izražena u odlukama Upravnog suda u Rijeci posl. br. Us I-1058/2014 od 6. ožujka 2019. i posl. br. Us I-1133/2024 od 20. lipnja 2025. te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-2651/2019 od 19. veljače 2020. i posl. br. Usž-3738/2025 od 2. travnja 2026.

16. Slijedom obrazloženog, Sud utvrđuje da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Valja istaknuti da se radi o ponovljenim prigovorima iz upravnog (žalbenog) postupka o kojim (prigovorima) se tuženik detaljno i jasno očitovao u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog akta, a koju argumentaciju ovaj Sud u cijelosti prihvaća budući da su u istoj sadržani činjenično i pravno utemeljeni razlozi zbog kojih su prigovori tužitelja ocijenjeni neosnovanim.

17. Stoga, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja slijedom čega je, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u tč. I. izreke presude.

18. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 29. travnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA

- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, Giuseppe Tartini 15

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu Puli, Pula, Rovinjska 2