REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3 , Zagreb

Poslovni broj: P-143/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, odvjetnika Gorana Devernje te punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice LI, dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 016-2687/2006 od 30.11.2006. sklopljenog između HI, [adresa], Strmec 22, 10434 Strmec, OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 8. glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.533,46 eur s zateznom kamatom od 5. travnja 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbu navodi da je dana 30.11.2006. s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-2687/2006, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 160.400,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora, tuženik je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. IZLAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelj nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a što je potvrdila i sudska praksa. Tuženik je naplatio tužitelju 05.04.2024. prilikom prijevremene otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 1.533,46 EUR, slijedom čega predlaže da sud usvoji tuženi zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je dana 30. studenog 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-2687/2006 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 05.04.2024. naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.533,46 EUR. Slijedom navedenog, tuženik prigovara i naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.710,31 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 1.533,46 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima. Naime, visinu naknade bilo je moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tuženika koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje. Slijedom navedenog, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je člankom 1024. ZOO određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. U odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8. ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ Tuženik prilaže ovjerene izjave g. VI, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe BI, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita. Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Isti stav zauzela je sudska praksa pa tako Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. broj Gž-464/2019 od 24. rujna 2020. Konačno, izlazna naknada je dozvoljeni, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Naime, ugovornim strankama je dozvoljeno u naprijed ugovoriti iznos naknade štete u slučaju raskida, neispunjenja ili nastupa neke druge okolnosti. Odredbom čl. 1024 st. 3. ZOO propisano je pravo banke kao vjerovnika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Ističe prigovor zastare.

3. U tijeku postupka sud je pročitao potvrdu od 4. travnja 2024. (list 13 spisa), ugovor o kreditu broj 016-2687-2006 (list 5-12 spisa) te izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđujem ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 016-2687-2006 sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi tuženik.

4.1. Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan platit naknadu za prijevremenu otplatu kredita lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o toj odredbi tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženikom davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom ukupnog iznosa na ime troška prijevremene otplate kredita i tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve sporne odredbe čini nepoštenima i ništetnima. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

4.2. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva budući je tuženik istu učinio nespornom na ročištu dana 15. travnja 2026.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5.1. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 016-2687-2006 proizlazi da je isti zaključen dana 30. studenog 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom stambeni kredit (čl.2.), u kunskoj protuvrijednosti od 160.400,00 chf po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.2.), uz rok otplate kredita 312 mjeseci (čl.4.), da je ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje trideset dana u naprijed te je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama za usluge banke. (čl.8.),

- da iz potvrde tuženika od 4. travnja 2024. proizlazi da je kredit prijevremeno otplaćen. i da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.533, 46 eur.

6. Iz iskaza tužitelja kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv proizlazi da je tužitelj podigao kredit za kupnju stana. Navodi da je pročitao ugovor, ali nigdje nije pisalo o eventualnoj naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi, nije se moglo pregovarati o odredbama ugovora. Tuženik mu je dao gotov ugovor i on sam ga potpisao. Njemu nitko nije objasnio što znači odredba o izlaznoj naknadi. Tek kad je došao otplatiti kredit prijevremeno, oni su mu tada rekli da moram platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U stanu je isključivo živio te ga nije iznajmljivao. U vrijeme potpisivanja ugovora nije bio obrtnik niti član trgovačkog društva. Te da nikada nije pročitao a kako to stoji u čl. 8. Ugovora o kreditu odluku o naknadama za usluge banke.

7. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

8. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22. i 155/23 dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO - a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

9. Iz spornog dijela odredbe čl. 8. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita te je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama za usluge banke.

9.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. predmetnog ugovora u tom dijelu određena odnosno odrediva, u smislu odredbe čl. 269. st. 1. ZOO-a, a isto tako nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

9.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo onemogućeno pregovarati o odredbama ugovora o kreditu te da je tek kada je prijevremeno otplaćivao kredit obaviješten o iznosu naknade za prijevremenu otplatu kredita dok mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu objasnili parametre po kojima će biti izračunata izlazna naknada. Nadalje, iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

9.3. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa općim aktima tuženika kao niti da mu je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih, ali valja napomenuti i da tužitelj na temelju istih nije mogao shvatiti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tako ugovorene odredbe. Stoga sud nije posebno razmatrao i cijenio Odluku naknadama za usluge banke.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija iz dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama za usluge banke u slučaju prijevremene otplate kredita nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti je li, zašto i temeljem čega dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9.5. Iz sadržaja navedenog dijela ugovorne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv tužitelju.

10. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje tužitelja što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju dijela odredbe čl. 10. u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade za prijevremenu otplatu kredita kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj općenito znao da prijevremenu otplatu kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi banka. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11. U smislu odredbe čl. 269. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, pa u odnosu na naknadu za privremenu otplatu kredita, u nedostatku jasno definiranih parametara za naknade, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju, proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila određena, a niti odrediva. Nadalje u ovom postupku je utvrđeno da sporni dio odredbe čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi " u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama za usluge banke. " nije određen niti odrediv pa je ista odredba u smislu odredbe čl. 270. ZOO -a i čl. 272. st. 2. ZOO-a ništava. Stoga je sud prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl. 8. Ugovora u dijelu koji glasi: " ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe -Adria-Bank d.d.''

11.2. Na tvrdnju tuženika da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, jer da on ima pravo na naknadu negativnih kamata, treba reći da je u suprotnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev112/2018-2 od 9. ožujka 2022. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da iz potvrde tuženika od 4. travnja 2024. proizlazi da je tužitelj prijevremeno konačno otplatio kredit te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio iznos od 1.533,46 eur a visinu tužbenog zahtjeva tuženik kao i datum naplate naknade niti ne spori.

13. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 8 Ugovora naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1.533, 46 eur to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 8. u dijelu tzv. izlazne naknade, temeljem članka 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te je sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan i čl. 8. Ugovora u dijelu u kojem je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

14. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO -a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO -a. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

16. U odnosu na prigovor tužitelja postavljenoj vrijednost predmeta spora sud napominje da se radi o postavljenom deklaratornom (točka I izreke ove presude) i kondemnatornom tužbenom zahtjevu (točka II izreke) i da u tom slučaju kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora treba isključivo cijeniti visinu kondemnatornog zahtjeva (Rev 475/08, VS RH). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, u ovom slučaju na isplatu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivan ju vrijednosti predmeta spora. Budući da kondemnatorni tužbeni zahtjev iznosi 1.533,46 eur te da je tužitelj u podnesku od 16. ožujka 2026. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eur sud je uzeo isti kao relevantni za odluku o troškovima u ovom predmetu.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP - a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to:

-trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur,

-trošak podneska od 16. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eur

-trošak zastupanja na ročištu 15. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eur

-trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur.

sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 875,00 eur

17.1. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eur.

17.2. Tužitelji nije priznat trošak podneska od 4. travnja 2026. budući isti nije bio potreban u postupku.

18. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 981,18 eur. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Sudac:

Paulina Buča

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. - uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od eur 53,09 eur i za presudu u iznosu od eur 53,09 eur

2. tuženik po pun.