REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3 , Zagreb

Poslovni broj: P-734/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Hajdarević, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 14. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, odvjetnika Ivana Adžića, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5106631341 od 26.01.2012. g. koji su sklopili tužitelj NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 kao kreditor, u dijelu čl. 10. kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, prema kojoj je tužitelj dužan u korist tuženika uplatiti naknadu u iznosu od 3,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom ugovora, a koja se naknada naplaćuje prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 294,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od eur 1.166,36 eur sa zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita-potrošač s tuženikom kao kreditorom 26.01.2012. g. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5106631341 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) za iznos od HRK 74.000,00. Prema članku 10. Ugovora o kreditu, za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, tužitelj je bio dužan u korist tuženika uplatiti naknadu u iznosu od 3,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom ugovora. Naknada se naplaćuje prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno stajalište da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Jednaka prava logika primjenjiva je i kod tzv. ulaznih naknada koji je sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu. Iz navedene odredbe štoviše ne proizlazi, niti je tužitelju ikada bilo objašnjeno na što se ta naknada odnosi. Čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članak 87. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužitelj je s tuženikom adhezijski sklopio tipski Ugovoru o kreditu, znači pristupio je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu, te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi koja se odnosi tzv. ulaznu naknadu, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužitelja tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tzv. ulazna naknada u visini od čak 3,00 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača. O navedenoj se odredi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene i ništave u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP. Sud Europske Unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni. Prema Otplatnom planu tuženika od 26.01.2012. g., tužitelju je dana 26.01.2012. g. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.220,00 HRK (3,00 % od iznosa kredita) sukladno čl. 10. TROŠKOVI I NAKNADA Ugovora o kreditu. Prema čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, pravna posljedica ništetnosti odredbe ugovora je obveza svake ugovorne strane da drugoj ugovornoj strani vrati sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora. Primjenom odredbi o stjecanju bez osnove iz čl. 1115. tog zakona, ako je stjecatelj nepošten (a što tuženik svakako jest obzirom je u svom tipskom ugovoru o kreditu tužitelju nametnuo ništetne odredbe o kojima se nije moglo pregovarati), zatezne kamate se moraju vratiti od dana stjecanja, znači plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi tuženik je stoga bez osnove stekao iznos od 2.220,00 HRK.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, prigovara mjesnoj nadležnosti, prigovara statusu tužitelja kao potrošača navodeći da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom budući je ista jasna, razumljiva odnosno odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe . O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomuniciralo da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osporava navode tužitelja da nije imao troškove prilikom obrade kredita(operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana, operativni troškovi). Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare, te navodi da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi sporna odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. U cijelosti osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te se sukladno izraženom shvaćanju VRHS treba smatrati savjesni.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607- 5106631341 od 26. siječnja 2012. g.

3.1. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik naplatio tužitelju iznos od 294,64 eur.

3.2. Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku platiti lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o njoj tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženikom davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 294,64 eur tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača, tijek zakonskih zateznih kamata te prigovor mjesne nadležnosti suda.

3.1. U tijeku postupka sud je izvršio je pročitao Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/50404607-5106631341 od 26. siječnja 2012. g., obračun naknade za bakarske usluge tuženika i izveo je dokaz saslušanjem tužitelja. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi:

- iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5106631341 od 26.01.2012. g. proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita godine u iznosu od 74.000,00 kuna (čl. 2.) s namjenom - kredit građana preko tri godine gotovinski kredit (čl.3.).

-da je čl. 10. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,000 % (tri posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom kredita odnosno minimalno 250,00 kuna“

- da je potvrdom tuženika potvrđeno da je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.220,00 kuna sukladno čl. 10 . Ugovora o kreditu naplaćena dana 26.1.2012.

6. Nije osnovan prigovor tuženika da ovaj sud nije mjesno nadležan postupati u predmetu budući tuženik ima sjedište na području Rijeke, a ugovorom o kreditu ugovorena je nadležnost suda u sjedištu banke i to iz razloga jer je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju , mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Također navedeno pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, poslovni broj: Gr 1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu članka 19. l ZPK, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača . Budući da tuženik ima prebivalište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Novom Zagrebu to je ovaj sud mjesno nadležan odlučivati u predmetu.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit koji mu je bio potreban radi zatvaranja drugoga kredita. Došao je u banku te je ugovor već bio pripremljen po principu uzmi ili ostavi. Sa djelatnicima banke nije mogao pregovarati o ikakvim uvjetima kredita niti odredbama ugovora, niti mu je itko objasnio što to znači ulazna naknada već je stajalo da to mora platiti. S obzirom da je to bio uvjet kreditu , a nije znao što to znači on je to platio. Nitko od djelatnika niti u jednom trenutku mu nije objasnio što plaća i na kakve troškove banke se to odnosi. Nikada nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Obzirom da je kredit sklopljen u [adresa] ne bi podnosio tužbu u Rijeci jer to iziskuje za njega prevelike troškove.

7.1.Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

8. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22. i 155/23 dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO- a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan .

8.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.2. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je između ostalog da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.3. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te je stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik nije dokazao, naime tužitelj je imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% iznosa kredita.

10. Iako je odredba čl. 10. st.1. Ugovora transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora zna visinu te naknade, ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.1. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 10. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10.4. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora stoga je očito da je tuženik na tužitelja čl. 10. Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

10.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača.

10.6 Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10.7. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 10 . st.1 Ugovora naplaćena naknada u iznosu od 2.220,00kn , to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. stavak 1. Ugovora, temeljem članka 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te je sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 10 . st. 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,00 %.

10.8. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

11. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

12. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP - a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i prema vrijednosti predmeta spora to trošak sastava;

-tužbe u iznosu od 200,00 eur,

-žalbe od 16.02.2022. g. u iznosu od 100,00 eur

-žalba od 01.07.2023. g. u iznosu od 100,00 eur

-podnesak 9.09.2024. g. u iznosu od 200,00 eur

-ročište 12.11.2024. g. u iznosu od 200,00 eur

-ročište 14.04.2026. g.u iznosu od 200,00 eur

-ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur

12.1. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 33,18 eur.

13. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.166,36 eur. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2026.

Sudac:

Paulina Buča

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 33,18 eur

2. Tuženiku po punomoćniku