REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1662/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužiteljice JU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. travnja 2026. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te punomoćnika tuženika odvjetnika Krešimira Ćurkovića, 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 016-664/2005 od dana 20.4.2005. godine o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.920,12 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,65 eur od 7.11.2008 godine pa do isplate

- 11,24 eur od 6.1.2009 godine pa do isplate

- 15,27 eur od 7.2.2009 godine pa do isplate

- 17,09 eur od 3.3.2009 godine pa do isplate

- 12,07 eur od 7.4.2009 godine pa do isplate

- 13,03 eur od 7.5.2009 godine pa do isplate

- 5,36 eur od 5.6.2009 godine pa do isplate

- 1,21 eur od 7.8.2009 godine pa do isplate

- 4,18 eur od 9.9.2009 godine pa do isplate

- 3,93 eur od 8.10.2009 godine pa do isplate

- 0,91 eur od 7.11.2009 godine pa do isplate

- 6,56 eur od 8.12.2009 godine pa do isplate

- 11,10 eur od 12.1.2010 godine pa do isplate

- 17,54 eur od 9.2.2010 godine pa do isplate

- 16,06 eur od 9.3.2010 godine pa do isplate

- 24,81 eur od 10.4.2010 godine pa do isplate

- 23,15 eur od 6.5.2010 godine pa do isplate

- 26,38 eur od 6.6.2010 godine pa do isplate

- 54,38 eur od 7.7.2010 godine pa do isplate

- 48,62 eur od 8.8.2010 godine pa do isplate

- 66,22 eur od 7.9.2010 godine pa do isplate

- 60,14 eur od 6.10.2010 godine pa do isplate

- 50,35 eur od 7.11.2010 godine pa do isplate

- 71,00 eur od 1.12.2010 godine pa do isplate

- 96,96 eur od 6.1.2011 godine pa do isplate

- 78,43 eur od 3.2.2011 godine pa do isplate

- 85,56 eur od 5.3.2011 godine pa do isplate

- 77,28 eur od 7.4.2011 godine pa do isplate

- 78,79 eur od 6.5.2011 godine pa do isplate

- 113,83 eur od 7.6.2011 godine pa do isplate

- 117,24 eur od 7.7.2011 godine pa do isplate

- 146,51 eur od 7.8.2011 godine pa do isplate

- 131,48 eur od 7.9.2011 godine pa do isplate

- 115,01 eur od 7.10.2011 godine pa do isplate

- 113,06 eur od 1.11.2011 godine pa do isplate

- 111,80 eur od 1.12.2011 godine pa do isplate

- 119,64 eur od 3.1.2012 godine pa do isplate

- 126,47 eur od 1.2.2012 godine pa do isplate

- 127,39 eur od 1.3.2012 godine pa do isplate

- 122,66 eur od 5.4.2012 godine pa do isplate

- 125,85 eur od 1.5.2012 godine pa do isplate

- 128,04 eur od 2.6.2012 godine pa do isplate

- 124,36 eur od 5.7.2012 godine pa do isplate

- 125,33 eur od 2.8.2012 godine pa do isplate

- 122,57 eur od 5.9.2012 godine pa do isplate

- 116,70 eur od 6.10.2012 godine pa do isplate

- 123,05 eur od 7.11.2012 godine pa do isplate

- 126,09 eur od 7.12.2012 godine pa do isplate

- 123,88 eur od 8.1.2013 godine pa do isplate

- 111,91 eur od 1.2.2013 godine pa do isplate

- 122,07 eur od 1.3.2013 godine pa do isplate

- 122,96 eur od 3.4.2013 godine pa do isplate

- 118,95 eur od 1.5.2013 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 7.11.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-664/2005 od 20.4.2005. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 274,99 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 30.4.2005. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu 705,22 eura.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu 1.725,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 20. travnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-664/2005 (dalje: Ugovor). Navodi da je kredit odobren u iznosu od 48.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da su ugovorne odredbe bile unaprijed pripremljene od strane banke, bez mogućnosti pregovaranja, po principu „uzmi ili ostavi“. Smatra da je takav način ugovaranja doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Poziva se na pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da su banke koristile ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Tvrdi da ga banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu. Zbog promjene tečaja švicarskog franka navodi da je preplatio anuitete te da je banka stekla znatan iznos bez pravne osnove. Potražuje isplatu iznosa od 3.920,10 s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplate. Nadalje, osporava i odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini od 0,90% iznosa kredita, koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita. Ističe da u ugovoru nije bilo jasno navedeno na što se ta naknada odnosi niti koji su stvarni troškovi njome pokriveni. Smatra da je i ta odredba bila unaprijed formulirana i nametnuta bez mogućnosti pregovora. Poziva se na sudsku praksu domaćih sudova i Suda Europske unije prema kojoj takve odredbe mogu biti ništetne ako stvaraju znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita. Također zahtijeva povrat iznosa od 274,99 eura koji predstavlja protuvrijednost naplaćene naknade, uz pripadajuće kamate. Uz navedeno, traži i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare i osporava sve činjenične navode tužitelja kao i pravna tumačenja iz tužbe. Protivi se svim predloženim dokazima i osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da su odredbe ugovora o kreditu bile dopuštene i uobičajene u bankarskoj praksi. Smatra da se na kolektivne presude na koje se tužitelj poziva ne može primijeniti konkretan slučaj jer te odredbe nisu bile predmet odlučivanja u tom opsegu. Ističe da tužitelj nije iznio relevantne činjenice ni dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje. Navodi i da je kredit u cijelosti otplaćen još 2013. godine. Posebno naglašava da ne postoji obveza dostavljanja dodatne dokumentacije nakon otplate kredita. U pogledu zastare tvrdi da je protekao opći rok od pet godina za potraživanja iz stjecanja bez osnove. Osporava tumačenja prema kojima bi kolektivni postupci prekidali zastaru pojedinačnih zahtjeva. Smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi. Tvrdi da je tužitelj bio informiran o svim uvjetima kredita i da je dobrovoljno pristao na ugovor. Navodi da su se o spornim odredbama pregovaralo te da su bile jasne i razumljive. Ističe da tužba ne sadrži dovoljno konkretnih činjeničnih navoda za ocjenu ništetnosti. Naglašava da je teret dokazivanja na tužitelju, a ne na tuženiku. Ističe i prigovor radi prebijanja s osnova potplaćenih anuiteta (negativnih razlika) u konačno postavljenom iznosu 705,22 eura. Zaključno predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 016-664/2005 (list 8-16 spisa), otplatni plan (list 17-19), specifikaciju uplata (list 20-22), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 23), arhivu tečajnih lista (list 24-25), kamatne stope banaka na kunske kredite (list 220-224), metodologiju promjene kamatnih stopa (list 253-254) i izjavu JUS (list 255-259), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću (list 410-418) te je saslušao tužiteljicu (list 437-438).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i o naknadi za obradu kredita, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima naknade za obradu kredita.

U odnosu na valutnu klauzulu

6 . Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

7. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu i da je ispunio svoje obveze prema odredbama tog kredita, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Konačno, sporan je i nastup zastare.

9. Uvidom u čl. 3. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da se radi o nenamjenskom kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Sud je stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga je saslušao tužiteljicu.

11. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je kredit bio potreban radi kupnje stana za osobne i obiteljske potrebe te da ju je prodavatelj uputio u Hypo banku, gdje je zatražila kunski kredit, ali joj je rečeno da može dobiti isključivo kredit uz valutnu klauzulu u CHF, na što je pristala. Ističe da je ugovor prvi put pročitala kod javnog bilježnika te da je bio sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu bez mogućnosti pregovora o njegovim odredbama. U vezi troškova obrade kredita navodi da je pitala djelatnika banke za njihovu svrhu, ali joj je rečeno da ih mora platiti jer je to politika banke. Nadalje iskazuje da stan kupljen kreditom nikada nije davala u najam niti zakup te da nikada nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta. Navodi i da je prilikom sklapanja ugovora nitko nije upozorio na mogućnost promjene tečaja CHF. Dodaje da joj javni bilježnik, koliko se može sjetiti, nije obrazložio sadržaj ugovora. Na kraju ističe da je kredit u cijelosti osobno otplatila.

12. Sud je stava da iz ovog iskaza, kojeg ocjenjuje životnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naime, iz tog iskaza proizlazi da je tužiteljica bila potrošač jer je ugovor sklopila za osobne potrebe izvan svoje djelatnosti, a da se sporne odredbe ugovora nisu mogle mijenjati i da upozorenja o riziku valutne nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

13. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

14. Čl. 104. i 105. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje-ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništavih odredbi ugovora, a da ništavost pojedinih odredbi ne dovodi do ništavosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Kako bi utvrdio preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 16. siječnja 2026. utvrdio da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje, za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 3.920,12 eura.

16. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke, a niti stranke na njega nisu imale prigovora.

17. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. S obzirom da je ništetnost spornih ugovornih odredaba ustanovljena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je stava da je zastara počela teći tek on pravomoćnosti odluka donesenih u tom postupku. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna (presuda Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017), ocjena je suda da petogodišnji opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2023.

19. Odredbom čl. 214. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, pri čemu se ponovno ističe i da je tuženik na pripremnom ročištu priznao visinu tužbenog zahtjeva. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke.

U odnosu na naknadu troškova obrade kredita

21. Kako je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 25. svibnja 2005., na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

22. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

23. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

24. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

25. Prema čl. 12. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

26. Čitanjem čl. 5. Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da je ugovorena jednokratna naknada u iznosu 0,90% od iznosa kredita.

27. Iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud ocijenio vjerodostojnim proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana za osobne i obiteljske potrebe zbog čega je sud zaključio da je tužiteljica taj Ugovor sklopila u svojstvu potrošača. Pritom se ističe i da je tužiteljica, kao stranka Ugovora, zainteresirana osoba u smislu čl. 327. st. 1. ZOO te da stoga ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

28. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom formularnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne klauzule i koji se poziva na opće akte tuženika, poput Odluke o kamatnim stopama. Ovo proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je potpisao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju. Stoga je, sukladno 81. st. 4. ZZP-a, na tuženiku teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

29. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom se ističe da se ne radi o odredbi o predmetu ugovora i cijeni iz čl. 87. st. 1. ZZP te da stoga treba provesti test nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

30. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da tijekom postupka tuženik uopće nije naveo od čega su se sastojali troškovi koje je naplatio tužitelju. Također, to nije objašnjeno ni tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, već joj je navedeno da je naplata tih troškova posljedica politike banke. Stoga sud zaključuje da tuženik nije dokazao da su mu uopće nastali takvi troškovi.

31. Dakle, sud smatra da je naplata iznosa od 274,99 eura (što tuženik ne spori, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka) za troškove koji u stvarnosti nisu nastali uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetnom.

32. Kako je tuženik nesporno naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 274,99 eura na temelju ništetne ugovorne odredbe, on je tužiteljici na temelju čl. 104.

ZOO taj iznos dužan i vratiti.

33. U odnosu na prigovor zastare tuženika, treba reći da zastarni rok nije niti počeo teći jer ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita još uvijek nije pravomoćno ustanovljena.

34. Odredbom čl. 104. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je isti nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja 29. travnja 2005. (dan isplate kredita). Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. i III. izreke.

36. Kada se radi o prigovoru radi prebijanja koji je postavio tuženik, treba reći da ovaj sud isti nalazi neosnovanim.

37. Naime, tuženik traži da sud, ukoliko nađe osnovanim potraživanjem tužitelja, isto konstitutivnom odlukom prebije s iznosom koji je tužitelj stekao zbog smanjenja tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene parametre.

38. Tuženiku valja odgovoriti da tužitelj plaćanjem anuiteta u iznosu manjem od početno ugovorenog nije ništa stekao bez osnove pa da zato niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio.

39. Slijedom navedenog, tuženik eventualno može tražiti prijeboj s osnove dospjelih, a neplaćenih anuiteta kredita. Međutim, i takvo potraživanje tuženika se ne bi moglo prebiti s potraživanjem tužitelja. To stoga što je čl. 371. st. 2. ZOO-a propisano da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo odgovoru na tužbu od 15. veljače 2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 30. lipnja 2009., osnovan je prigovor zastare tužitelja.

40. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalnopravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke.

U odnosu na troškove postupka

42. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 20. veljače 2024. i 21. studenoga 2026. u iznosu 100 bodova za svakog (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 10. ožujka 2025. i 27. travnja 2026. u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 50 bodova (Tbr. 9/3). Ukupno to iznosi 550 bodova što, imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV 25% daje iznos od 1.375,00 eura. Navedenom valja pridodati i zatraženi trošak sudskog vještačenja u iznosu 350,00 eura pa je tužiteljici dosuđen trošak 1.725,00 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 10. listopada 2025. jer je sud ocijenio da joj taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, s obzirom da sud nije dopustio pisano očitovanje, a tužiteljica u tom podnesku u bitnom ponavlja ono što je iznosila u ranijem tijeku postupka. Nadalje, nije joj dosuđen niti trošak preliminarnog vještačenja u iznosu 100,00 eura jer niti taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka u situaciji kada je provedeno sudsko vještačenje (Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-1111/24 od 23. listopada 2024.). Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljica ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

43. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. V. izreke.

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika