Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-370/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja , u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice MVT i Ecija Kuljiš Bajić, Split, odvjetnice u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-270/2023-26 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-270/2023-26 od 28. travnja 2025.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je nezakonitim rasporedom tužiteljice na radno mjesto administrativne referentice – upisničarke i onemogućavanjem tužiteljici obavljanja i izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta voditeljice parnične pisarnice (pisarnice Građanskog odjela) Županijskog suda u Splitu, sve u periodu od 10. travnja 2020. do 02. siječnja 2023., narušeno dostojanstvo i povrijeđen ugled i čast tužiteljice.
2. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici naknadu neimovinske štete, zbog povrede prava osobnosti, u iznosu od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.“(točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.400,00 EUR (točka II. izreke).
2. Presudu suda prvog stupnja, pobija žalbom tužiteljica zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne promjene materijalnog prava propisanih odredbom članka 353. stavka 1. stavaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019,80/2022., 114/2022. - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove žalbe, ili podredno, pobijanu presudu ukinuti, i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nezakonitim rasporedom tužiteljice na radno mjesto administrativne referentice – upisničarke i onemogućavanjem tužiteljici obavljanja i izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta voditeljice parnične pisarnice (pisarnice Građanskog odjela) Županijskog suda u Splitu, sve u periodu od 10. travnja 2020. do 2. siječnja 2023., narušeno dostojanstvo i povrijeđen ugled i čast tužiteljice te tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplatom iznosa od 6.636,14 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na temelju odredaba članka 111. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014., 127/2017., 98/2019. - dalje: ZR), i članaka 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO).
5. Prema odredbi članka 7. stavka 5. ZR, poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim Zakonom i posebnim zakonima.
5.1. Sud prvog stupnja je istaknuo kako citiranom odredbom ZR uređuje zaštitu radnika, ali ipak načelno upućuje i na posebne zakone kojima bi se mogla ostvariti zaštita dostojanstva radnika. Također je istaknuo kako ZR ne definira dostojanstvo radnika, niti uznemiravanje ili diskriminaciju radnika te da bi se utvrdilo značenje nekih od tih pojmova, treba imati u vidu odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/2008., 112/2012. - dalje ZSD).
6. Sud prvog stupnja je nadalje istaknuo kako bi uznemiravanje bilo svako neželjeno ponašanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, bez uvjeta da je uzrokovano nekim od osnova za diskriminaciju iz članka 1. stavka 1. ZSD. Sud je istaknuo kako se na taj način mogućnost zaštite radnika proširuje jer time i oni radnici koji su uznemiravani iz razloga koji nisu temeljeni na diskriminatornim kriterijima mogu koristiti prava i zaštitu iz čl. NK 134. ZR. Nadalje, da u skladu s poimanjem suda uznemiravanje propisuju i odredbe članaka 73. i 74. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, br. 112/2017, 12/2018, 2/2019, 119/2019, 66/2020, dalje KU) na koje se poziva tužiteljica pa je tako određeno, da državni službenik i namještenik ima pravo na poštivanje osobe i zaštitu dostojanstva za vrijeme i u svezi obavljanja poslova svog radnog mjesta te da je zabranjeno svako uznemiravanje državnih službenika, a koje uznemiravanje se onda definira kao svako ponašanje poslodavca koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika i namještenika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog službenika i namještenika.
6.1. Sud prvog stupnja je utvrdio kako tužiteljica ne tvrdi da bi bila diskriminirana niti ističe neku od osnova za diskriminaciju, a što je uvjet da bi se diskriminacija uopće utvrdila. Istaknuo je kako je tužiteljica u tužbi prvotno tvrdila da su postupanja predsjednika suda imala obilježja mobinga. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako je, prema prihvaćenom pravnom standardu, mobing specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Nadalje, takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale i u tom slučaju radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavaca sukladno općim propisima obveznog prava. Sud prvog stupnja je nadalje utvrdio kako je tužiteljica na ročištu od 17. srpnja 2024. iskazala kako ovom tužbom ne traži naknadu štete zbog mobinga već da traži naknadu štete zbog toga što joj je povrijeđeno dostojanstvo. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je zaključio da tužiteljica u ovom postupku traži naknadu štete zbog uznemiravanja na radnom mjestu, čime joj je povrijeđeno dostojanstvo zbog čega zahtijeva naknadu neimovinske štete s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti.
7. Na temelju uvida u dokumentaciju koja je priložena u spis predmeta sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:
- da je tužiteljica MV rješenjem predsjednika Županijskog suda u Splitu (UV) od 4.2.2004. premještena s poslova administrativni referent-upisničar u kaznenoj pisarnici, na poslove voditelja parnične pisarnice III vrste zbog potrebe službe počev od 15.1.2004.;
- da je predsjednik Županijskog suda u Splitu, ČV (dalje: predsjednik suda) 7.4.2020. donio Odluku o neiskorištenim danima godišnjeg odmora iz 2019. kojom je odlučeno, da zbog novonastale i izvanredne situacije epidemije bolesti COVID-19, svi suci, službenici i namještenici u razdoblju od travnja do svibnja 2020. koriste tzv. stari godišnji odmor iz 2019., da je u Odluci navedeno da za vrijeme korištenja tzv. starog godišnjeg odmora zaposlenici neće biti pozivani na sud, dok da će preostale dane kada su zaposlenici kod kuće, isti biti u statusu pasivnog dežurstva ;
- da je email porukom od 7.4.2020. zatraženo od navedenih da se očituju o korištenju preostalih dana godišnjeg odmora iz 2019. kako bi se o navedenom mogla voditi evidencija;
- da se tužiteljica 8.4.2020. dopisom očitovala predsjedniku suda na način, da između ostaloga, navodi, kako isti „možda ne zna da u Građanskoj pisarnici radi 7 djelatnika pa da će se prema uputama nacionalnog stožera civilne zaštite u pisarnici teško održati razmak od 2 metra“, da tužiteljica u dopisu navodi i sljedeće: “Što znači pasivno dežurstvo, stojiš kući, ne izlaziš nigdje i to Vi zovete godišnjim odmorom?...Je li pošteno da ga iskoristim na ovakav način?...Ujedno vas molim da mi izdate rješenje o korištenju tzv starog godišnjeg odmora kako bi mogla i službeno na isto prigovoriti“;
- da je predsjednik suda odgovorio tužiteljici dopisom od 8.4.2020. u kojem ističe da je u Odluci od 7.4.2020. objašnjeno da se zaposlenici neće pozivati na sud u vrijeme korištenja tzv. starog godišnjeg odmora i da će tužiteljica odluku o korištenju tog godišnjeg odmora dobiti kada bude izrađena, da predsjednik suda ističe kako je ton tužiteljice iz njenog dopisa ispod svake razine, posebice ako misli da on ne zna koliko službenica radi u građanskoj pisarnici i kada mu o tome postavlja retoričko piranje;
- da je predsjednik suda 8.4.2020. donio Odluku o korištenju godišnjeg odmora iz 2019. kojom je napravljen raspored za sve zaposlenike suda kada će točno u travn ju i svibnju 2020. koristiti neiskorištene dane tzv. starog godišnjeg odmora iz 2019. pa da je tako za tužiteljicu određeno da će to biti od 14.. do 17. 4.2020. i od 11. do 15. 5.2020.;
- da je tužiteljica 9.4.2020. napisala dopis predsjedniku suda u kojem je izrazila svoje žaljenje ako je bila krivo shvaćena u pogledu iznesenog u dopisu od 8. travnja 2020. navodeći kako je zapravo samo htjela ukazati na to da joj je tzv. stari godišnji odmor kojeg je „čuvala i ostavila“ potreban radi brige o staroj i već dvije godine nepokretnoj majci, a što da je poznato i predsjedniku suda , da nadalje, tužiteljica navodi, kada ju je upraviteljica sudskih pisarnica ABC nazvala i obavijestila kada će joj pisati dane starog godišnjeg odmora, da joj je rekla da 5 dana piše kada hoće, ali da joj 4 dana ostavi za lipanj, ali da je ista rekla da ne može, da tužiteljica u dopisu ističe da joj je to bilo teško za prihvatiti i nadalje navodi: “Na jučerašnji dan kada punim 40 godina radnog staža u državnoj službi od Vas, umjesto rješenja o isplati jubilarne nagrade, dobijem „čestitku.“;
- da je predsjednik suda 10.4.2020. donio izmijenjeni i dopunjeni Godišnji raspored poslova za 2020. godinu prema kojem tužiteljica više ne obavlja poslove voditeljice pisarnice Građanskog odjela već obavlja poslove upisničara, a koje poslove upisničara je do tada obavljala VV i koja sada umjesto tužiteljice obavlja poslove voditeljice pisarnice;
- da je predsjednik suda 14.4.2020. donio rješenje o rasporedu na radno mjesto kojim tužiteljicu raspoređuje na radno mjesto administrativne referentice-upisničarke, radno mjesto III. vrste te da joj se određuje i plaća po umnošku koeficijenta složenosti poslova 0,898 i osnovice za izračun plaće uvećanom za 0,5 % za svaku godinu radnog staža, a iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je isto doneseno na temelju izmijenjenog i dopunjenog Godišnjeg rasporeda poslova od 10.4.2020.;
- da je tužiteljica za razdoblje od 2011. do 2019. rješenjima o ocjeni državnog službenika ocijenjena s ocjenom „izuzetan“;
- da je tužiteljica na rješenje o rasporedu na radno mjesto od 14.4.2020. izjavila žalbu o kojoj je Odbor za državnu službu RH donio rješenje od 9.11.2020. kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje, a da se u obrazloženju odluke navodi da se službenici ne mogu raspoređivati na druga radna mjesta na temelju Godišnjeg rasporeda poslova niti da se na temelju istog mogu donositi rješenja kojima će se rješavati o pravima, obvezama i interesima službenika te da je Zakonom o državnim službenicima propisano da se službenici raspoređuju kada se donese novi Pravilnik o unutarnjem redu, u skladu s odredbom čl. 127. tog Zakonu, da se u odluci navodi i to, da neovisno o činjenici što je predsjednik Vrhovnog suda RH potvrdio izmijenjeni i dopunjeni Godišnji raspored poslova, da to ne može biti osnova za donošenje rješenja o rasporedu službenika na radna mjesta, i da protiv tog rješenja upravni spor nije pokrenut;
- da je predsjednik suda 25.11.2020. donio rješenje o rasporedu na radno mjesto kojim se tužiteljica opet raspoređuje na radno mjesto administrativne referentice - upisničarke te da joj se za to radno mjesto određuje i plaća prema koeficijentu složenosti poslova od 0,898, da se u obrazloženju rješenja predsjednik suda poziva na članak 63. st. 1. tada važećeg ZDS prema kojem čelnik tijela odlučuje o rasporedu službenika na radno mjesto, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela , da se poziva na članaka 30. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020 – dalje ZS) prema kojem predsjednik suda poslove sudske uprave obavlja sukladno zakonu i Sudskom poslovniku, da se poziva na odredbu čl. 23. st. 8. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 37/2014., 49/2014., 8/2015., 35/2015., 123/2015., 45/2016., 29/2017., 33/2017., 34/2017., 57/2017., 101/2018., 119/2018., 81/2019., 128/2019., 39/2020., 47/2020., 138/2020., 147/2020.) prema kojoj se Godišnjim rasporedom poslova utvrđuje raspored administrativnih referenata - sudskih zapisničara po referadama, sudaca i sudskih savjetnika te raspored administrativnih referenata - upisničara po ustrojstvenim jedinicama u sudskoj pisarnici te da će se pobliže utvrditi njihova radna zaduženja, da predsjednik suda smatra da primjenjujući odredbu čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, nije moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku samo primjenom ZDS-a, a potom ignorirajući ZS i Sudski poslovnik, da se u obrazloženju Odluke ističe, da je na ovakvu odluku predsjednika suda u izvanrednoj situaciji za cijelu državu zbog pandemije bolesti COVID-19, uslijedila neprimjerena prepiska tada voditeljice Građanske pisarnice MV u kojoj ona inzistira na korištenju starog godišnjeg odmora po svojoj volji pa da kako je ona kao voditeljica Građanske pisarnice, uz predsjednicu i zamjenicu predsjednice Građanskog odjela, prvi suradnik predsjednika suda, da nakon takvog ponašanja tužiteljice više nije postojala mogućnost suradnje s obzirom na to da ista nije poštovala izvanrednu situaciju i odluku predsjednika suda, da se nadalje navodi kako je tužiteljica prikazujući sebe kao žrtvu i postavljajući mnoga retorička pitanja potvrdila neprimjerenost svog ponašanja i nedostatak empatije i da je ponašanje tužiteljice ispod digniteta njene službe i kad već postavlja takva pitanja, onda da bi bilo korektno da je, nakon svega sama dala ostavku na mjesto voditeljice Građanske pisarnice, da se u Odluci, između ostaloga, napominje da je tada istu ili sličnu odluku o korištenju starog godišnjeg odmora donio i predsjednik VSRH i ministar;
- da je predsjednik Vrhovnog suda RH donio Odluku od 9.4.2020. kojom je pod točkom II. određeno da svi zaposlenici VSRH tzv. stari godišnji odmor za 2019. koriste u razdoblju od 15.4.2020. do 15.5.2020., da je Kabinet ministra dana 6.5.2020. poslao email poruku, među ostalima i sudovima, kojom se čelnici upućuju da pozovu državne službenike i namještenike na izjašnjavanje o vremenu korištenja preostalog godišnjeg odmora iz 2019., da je predsjednik VSRH dostavio dopis od 13.3.2020. svim predsjednicima sudova kojim ih se ovlašćuje, ovisno o situaciji na svakom pojedinom sudu i području suda, da organiziraju način rada sukladno općim mjerama zaštite, preporukama i odlukama vezano uz širenje epidemije;
- da je tužiteljica izjavila žalbu na rješenje predsjednika suda od 25.11.2020. i da je Odbor za državnu službu donio rješenje 1.3.2021. kojim poništava prvostupanjsko rješenje o rasporedu tužiteljice na radno mjesto administrativne referentice - upisničarke od 25.11.2020., da se u obrazloženju Odluke navodi da predsjednik suda nesporno ima nadležnost za donošenje akata prema odredbi čl. 63. st. 1. ZSD -a, ali da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o rasporedu. Naime, da je činjenica da čelnik tijela odlučuje, između ostalog, o rasporedu državnih službenika na radna mjesta, ali da su prava, obveze i odgovornosti i raspored službenika unutar prvostupanjskih tijela, uređena odredbama ZSD-a, a o čemu se donosi rješenje odnosno upravni akt pa da se službenici ne mogu raspoređivati temeljem Godišnjeg rasporeda poslova. Naime, prema čl. 108. st. 1. ZS-a broj sudskih službenika da određuje ministar pravosuđa pa nakon što čelnik tijela donese Pravilnik o unutarnjem redu prvostupanjskog tijela i dobije potrebnu suglasnost Ministarstva pravosuđa te potom stupi na snagu, tada da prvostupanjsko tijelo na temelju istoga raspoređuje službenike na radna mjesta. Odbor ističe da ni iz čega ne proizlaz i da bi se službenici mogli raspoređivati na druga radna mjesta temeljem Godišnjeg rasporeda poslova kojim se organizira rad i raspored poslova na sudu, niti se temeljem istog mogu donositi rješenja kojima će se rješavati o pravima, obvezama ili interesima službenika. Zaključno, predsjednik suda da može službeniku koji je raspoređen na određeno radno mjesto samo rasporediti poslove tog radnog mjesta, a ne službenika rasporediti na drugo radno mjesto prema Sistematizaciji radnih mjesta koja je sastavni dio
Pravilnika o unutarnjem redu prvostupanjskog tijela;
- da je predsjednik suda rješenjem od 15.3.2021. odredio da tužiteljica prima plaću od 14.4.2020. po umnošku koeficijenta složenosti poslova 1,004 i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, dakle prema koeficijentu složenosti određenom za radno mjesto voditelja parnične pisarnice ;
- da je tužiteljica dana 19.3.2021. prijavila Povjerenici za etiku/Povjerljivoj savjetnici suda, HV uznemiravanje koje uzrokuje povredu dostojanstva tužiteljice i ponižavajuće okruženje na radu jer da je predsjednik suda u dva navrata donio nezakonita rješenja (14.4.2020. i 25.11.2020.) o rasporedu tužiteljice na radno mjesto niže složenosti poslova, a nakon što je zaprimio rješenje Odbora od 1.3.2021., da isto nije odmah dostavljeno tužiteljici i da ga je propustio izvršiti. Konkretno, da nakon što je rješenje o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto poništeno, predsjednik suda da joj je rekao da će unatoč tome i dalje nastaviti raditi poslove upisničara, a na koju prijavu je CV dopisom od 30.3.2021. odgovorila da smatra da se navedeni dopis ne može smatrati pritužbom na ponašanje državnog službenika u smislu čl. 18. Etičkog kodeksa te da ona nije ovlaštena osoba za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva u smislu odredbe čl. 75. KU-a;
- da je predsjednik VSRH 29.12.2022. donio Odluku kojom se ukida Godišnji raspored poslova Županijskog suda u Splitu od 29.11.2022. koji je donesen od sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave Županijskog suda u Splitu JV te da je isti vraćen na dopunu, da se u obrazloženju Odluke navodi da je VSRH prethodno potvrdio identičan GRP ŽS u Splitu za 2020. godinu, ali da je ta Odluka bila donesena 4.5.2020. dok još nisu bila donesena rješenja Odbora za državnu službu RH od 9.11.2020. i 1.3.2021., a koja rješenja se ne mogu zanemariti ;
- da je, predsjednik suda rasporedio službenicu MV na radno mjesto upisničarke na osnovu nezakonitih rješenja koja je poništio Odbor te je donio rješenje 15.3.2021. da tužiteljica počevši od 14.4.2020. prima plaću prema umnošku koeficijenta radnog mjesta voditeljice parnične pisarnice, ali time da nije ispravljen nezakonito postupanje u odnosnu na državnu službenicu. Naime, da predsjednik VSRH, ŽV, ističe da se o pravima, obvezama ili interesima službenika može rješavati isključivo na temelju pravilnih i zakonitih rješenja o rasporedu na pojedino radno mjesto, a koje rješenje je onda temelj i za raspodjelu poslova u Godišnjem rasporedu, što je u konkretnom slučaju izostalo pa da je stoga GRP Županijskog suda u Splitu, poništen i vraćenu dopunu;
- da je Županijski sud u Splitu dana 2.1.2023. donio Godišnji raspored poslova sudaca, sudskih savjetnika, službenika i namještenika Županijskog suda u Splitu za 2023. prema kojem je MV vraćena na radno mjesto voditeljice pisarnice.
8. Polazeći od navedenih utvrđenja te ocjene iskaza tužiteljice i iskaz svjedoka TV, sud prvog stupnja je ocijenio da sve odluke donesene vezano uz status tužiteljice, ne predstavljaju postupanje koje za cilj ima ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva, ugleda i časti tužiteljice.
8.1. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je predsjednik suda kao čelnik pravosudnog tijela u otežanim životnim i poslovnim uvjetima za vrijeme pandemije COVID-19 organizirao proces rada na način koji je smatrao najboljim kako bi se zaštitilo ljudsko zdravlje, ali i održao proces rada pa da je tako donio odluke o korištenju tzv. starog godišnjeg odmora iz 2019. u travnju i svibnju 2020. godine, a koje odluke su se odnosile na sve zaposlenike suda, uključujući predsjednika suda i tužiteljicu te da je takvu odluku donio i predsjednik VSRH vezano uz zaposlenike svog suda.
8.2. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je tužiteljica u vezi navedenog iskazala nezadovoljstvo, smatrajući da joj se treba omogućiti korištenje jednog dijela starog godišnjeg odmora u lipnju 2020., a sve zbog njege bolesne majke pa da je u tom smislu, uputila dva dopisa predsjedniku suda (8.4.2020. i 9.4.2020.) u kojima, među ostalim, navodi: “Što znači pasivno dežurstvo, stojiš kući, ne izlaziš nigdje i to Vi zovete godišnjim odmorom?...Je li pošteno da ga iskoristim na ovakav način?...Ujedno vas molim da mi izdate rješenje o korištenju tzv starog godišnjeg odmora kako bi mogla i službeni na isto prigovoriti“, „Na jučerašnji dan kada punim 40 godina radnog staža u državnoj službi od Vas, umjesto rješenja o isplati jubilarne nagrade, dobijem „čestitku“ te navodi, da predsjednik suda možda ne zna da u Građanskoj pisarnici radi 7 djelatnika pa da će se prema uputama nacionalnog stožera civilne zaštite u pisarnici teško održati razmak od 2 metra. Također je istaknuo kako predsjednik suda, u obrazloženju rješenja od 25.11.2020., osuđuje takav način ponašanja tužiteljice kao službenice, navodeći da je neprimjereno, da nedostaje empatije, da je ispod digniteta službe, da je takva prepiska neprimjerena ozbiljnoj situaciji u kojoj se našla cijela država, pogotovo u situaciji kada se radi o voditeljici Građanske pisarnice, koja je uz predsjednicu Građanskog odjela, prva suradnica predsjednika suda i s kojom svakodnevno treba surađivati, kao i da je svjedok ČV iskazao da nije osudio tužiteljicu kao osobu već da je osudio omalovažavajući način obraćanja državnog službenika predsjedniku suda, smatrajući da u tom odnosu treba biti pristojnosti i poštovanja, ali da mu nije bio cilj nanijeti štetu tužiteljici ili joj se osvećivati jer bi u protivnom, protiv državne službenice, pokrenuo stegovni postupak.
8.3. Sud prvog stupnja je, nadalje, istaknuo kako sama činjenica što su rješenja od 14.4.2020. i 25.11.2020. kojima je tužiteljica raspoređena na drugo radno mjesto poništena, ne znači da su ista imala za cilj eliminaciju tužiteljice s radnog mjesta ili da su imala ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva, ugleda i česti tužiteljice, pogotovo u okolnostima kada je tužiteljici omogućeno da na sve odluke ulaže pravne lijekove, kada je tužiteljica nakon uspjeha u žalbenim postupcima vraćena na svoje radno mjesto i kad je tužiteljici isplaćena razlika plaće koja je nastala dok je radila na drugom radnom mjestu. Zaključak je suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju niti jedna od predmetnih odluka, niti opisana postupanja predsjednika suda, ne predstavljaju, niti su imala za cilj povredu, dostojanstva, ugleda i časti tužiteljice.
8.4. Sud prvog stupnja je nadalje istaknuo kako je pretpostavka za nastanak obveze za naknadu štete postojanje protupravne radnje štetnika pa da kako je utvrđeno da iste nije bilo, a koja bi za posljedicu imala povredu prava osobnosti, to je zaključio kako tužiteljica nije u pravu kada smatra da bi imala pravo na naknadu štete po toj osnovi. Sud prvog stupnja je, nadalje, naveo kako je u sudskom postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. ABC, spec. psihijatru, kojem je sud naložio da se izjasni o tome je li kod tužiteljice u razdoblju od 10.4.2020. do 2.1.2023. došlo do poremećaja psihičkog zdravlja i je li trp jela duševne boli, te njihov intenzitet i je li to bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s događanjima na poslu, da je sudski vještak podnio pisani nalaz i mišljenje 9.1.2025. u kojem navodi da tužiteljica do spornog razdoblja nije bila liječena ambulantno psihijatrijski i da je kod tužiteljice došlo do pogoršanja psihičkog stanja kao posljedica događanja na poslu u vidu poremećaja prilagodbe i anksiozno-depresivnog poremećaja. Međutim, da je od rujna 2021. na njeno psihičko stanje dominantno utjecao drugi egzogeni frustracijski čimbenik, a to da je zdravstveno stanje supruga. Vještak dr. ABC je mišljenja da je tužiteljica kao posljedicu događanja na poslu trpjela duševne boli koje se mogu okarakterizirati kao skup neugodnih emocija. Skup neugodnih emocija većeg intenziteta da je mogao trajati do nekoliko dana, zatim skup neugodnih emocija umjerenog intenziteta do 2-3 tjedna, te skup neugodnih emocija slabijeg intenziteta do pola godine. Psihijatrijsko liječenje tužiteljice da je završeno 11.05.2022. godine te se u tom dijelu mišljenje vještaka poklapa s iskazom tužiteljice kada navodi da nije imala nikakvih psihičkih problema i da se osjećala dobro i prije nego li je vraćena na svoje radno mjesto (2.1.2023.). Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, osim tuženica koja je prigovorila samo u dijelu mišljenja vještaka o tome da je tužiteljicu dodatno retraumatiziralo vrijeme provedeno u sudskom procesu. Nadalje sud prvog stupnja je istaknuo kako je tuženica navela kako tužiteljica u spornom razdoblju nije bila u sudskom procesu pa da je u tom dijelu mišljenje vještaka bespredmetno. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su opisana događanja na poslu kod tužiteljice izazvala skup neugodnih emocija. Međutim, da se postupci tuženice, odnosno njenih zaposlenika (predsjednika suda, sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave) ne mogu se smatrati uznemiravanjem, mobingom ili diskriminacijom pa da nedostaje element porotupravnosti da bi tužiteljica ostvarila pravo na naknadu štete, tim više, što je na neugodne emocije tužiteljice dominantno utjecao drugi čimbenik, zdravstveno stanje supruga i što njihovo trajanje i intenzitet nije bio toliki da bi opravdavao dosudu novčane naknade, a sve u slučaju postojanja protupravnosti u postupanju tuženice, odnosno njenih zaposlenika
9. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tužiteljica u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).
11. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio. Naime, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je analizirao sve izvedene materijalne i personalne dokaze (iskaz tužiteljice i svjedoka ČV), i u obrazloženju pobijane presude iznio bitne, suštinske razloge za svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
12. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iscrpno izložio činjenične navode tužbe i tužbeni zahtjev, navode tuženice iz odgovora na tužbe, dokaze koje su stranke u ovom postupku predložile i koje je sud proveo te koje je činjenice utvrdio, koje je zaključke izveo, kao i koje je odredbe materijalnog prava, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice, primijenio, zbog čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP, na koju povredu određeno upire žaliteljica u žalbi.
13. Nadalje, pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997, 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.) te člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, „Narodne novine“, – Međunarodni ugovori, br. 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010.), jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, a što ovdje, kako je prethodno navedeno nije slučaj, jer presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava koja je rezultirala donošenjem pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice, a što žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u pitanje.
14. Sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članaka 7. stavka 5. i 111. i 134..ZR, te odredaba članaka 12. stavka 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12. - službeni pročišćeni tekst, 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19., 141/22. - dalje: ZDS), i članaka 73. i 74. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 112/17., 12/18., 2/19., 119/19., 66/20., 56/22.- dalje KU) te članaka 1046., 1100. ZOO, kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan.
15. Prvenstveno valja reći kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III/6791/2014 od 30. svibnja 2018. istaknuo kako iz prakse Suda Europske unije, vezane uz problematiku zaštite na radu i zaštite dostojanstva radnika, proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke i ograničenja vrlo restriktivno. U tom smislu, i domaće propise koji reguliraju područje zaštite dostojanstva radnika, treba tumačiti u skladu s obveznim tumačenjima koja proizlaze iz prakse Suda Europske unije. Tumačenje tih propisa mora biti ekstenzivno jer dostojanstvo, zdravlje i sigurnost radnika treba štititi ne samo od diskriminatornih ponašanja na radu i u vezi s radom, već od svih loših i neželjenih ponašanja koja mogu štetiti navedenim pravima osobnosti. Uz neželjena loša postupanja na radu i u vezi s radom, izravno se veže obveza poslodavca da zaštiti dostojanstvo radnika.
15.1. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3519/18 od 7. listopada 2020. ističe da je člankom 35. Ustava svakome zajamčeno štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Dostojanstvo čovjeka ključni je čimbenik koncepta prava i dužnosti čovjeka. Svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom što pripada ljudskom rodu. U ljudskom dostojanstvu svi su ljudi jednaki u svojim pravima i obvezama koja proizlaze iz ljudske prirode. Dostojanstvo je nepovredivo, jer proizlazi iz ljudske jednakosti. Ono pripada svakome i to svakome jednako. Ugled i čast vanjske su manifestacije ljudskog dostojanstva kao zbir etičkih vrijednosti koje pojedinac ima kao član određene društvene zajednice. Subjektivno se ugled i čast, kao Ustavom zaštićena dobra, iskazuju kroz uvažavanje okoline i osobni osjećaj vrijednosti. Ustav pruža zaštitu i dostojanstvo kao svojstvo svakog čovjeka, ali i njegovoj vanjskoj subjektivnoj manifestaciji (vidi odluke Ustavnog suda broj: U-III-1095/2014 od 21. rujna 2017., točka 14. /"Narodne novine" broj 104/17./, i broj: U-III-6791/2014 od 30. svibnja 2018., točke 5., 6.1. i 7., www.usud.hr).
16. Nadalje, prema odredbi članka 7. stavka 5. ZR, poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.
17. Prema odredbi članka 12. stavka 1. ZDS, državnom službeniku jamči se zaštita od svakoga neopravdanog ili nepotrebnog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta , dok je odredbom članka 9. stavka 3. ZDS, propisano da državni službenik ima pravo na zaštitu fizičkog i moralnog integriteta tijekom obavljanja službenih dužnosti.
18. Prema odredbi članka 73.stavka 1. KU, državni službenik i namještenik ima pravo na poštovanje osobe i zaštitu dostojanstva za vrijeme i u svezi obavljanja poslova svog radnog mjesta, dok je odredbom članka 74. stavkom 1. KU propisano da Zabranjeno je uznemiravanje i spolno uznemiravanje državnih službenika i namještenika. Uznemiravanje je svako ponašanje poslodavca, državnih službenika i namještenika koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika i namještenika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog službenika i namještenika (stavak 2.).
19. Prema odredbama članaka 4., 8., 1100., 1107., 1047., 1048., 1095. ZOO-, radnik može zahtijevati od poslodavca da se ukloni opasnost štete kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje s time da će na zahtjev zainteresirane osobe sud, ako nađe zahtjev osnovanim, naložiti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja, te oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, kao i na koju drugu štetu koja je u adekvatnoj uzročno posljedičnoj vezi s utvrđenom štetnom radnjom.
19.1. Nadalje, za nastanak obvezno-pravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO, potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženice.
20. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako postupanjem predsjednika suda i sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave, nije došlo do povrede zakonom zaštićenih prava tužiteljice kojima bi joj bila prouzročena šteta odnosno povrijeđeno njezino pravo osobnosti. Naime, radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu je obveza zaštite dostojanstva radnika kao i da radniku osigura radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.
21. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, nije utvrđeno da bi postupanje predsjednika suda odnosno sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave rasporedom tužiteljice na radno mjesto administrativne referentice-upisničarke u utuženom razdoblju od 10. travnja 2020 do 2. siječnja 2023. imalo za cilj eliminaciju tužiteljice s radnog mjesta odnosno da je imalo za cilj povredu tužiteljičina dostojanstva, ugleda i časti odnosno povrede prava osobnosti s koje osnove bi joj tuženica bila u obvezi naknaditi štete u utuženom iznosu.
22. Naime, predsjednik Županijskog suda u Splitu sporne odluke o rasporedu tužiteljice na radno mjesto administrativne referentice-upisničarke, donio je u okviru svojih ovlasti predsjednika suda u izvanrednoj situaciji uzrokovanoj epidemijom bolesti Covid 19, u kojim je okolnostima morao osigurati nesmetano odvijanje radnih procesa u sudu u skladu s uputama predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, kao i naputaka Nacionalnog stožera civilne zaštite proces rada u sudu. Stoga, donošenje spornih odluka od 14. travnja i 25. studenoga 2020., a do kojih je došlo zbog prethodno donesene odluke predsjednika suda o korištenju godišnjeg odmora iz 2019., od 7. travnja 2020., koja nije donesena selektivno tako da bi se odnosila samo na tužiteljicu, već se odnosila na sve zaposlenike suda (suce, službenike i namještenike), dakle, uključujući tužiteljicu, kao voditeljicu Građanske pisarnice, državne službenice koja obavlja rukovodeće poslove u danim izvanrednim okolnostima, a koja se s odlukom predsjednika suda o korištenju godišnjeg odmora u jednom dijelu nije složila, slijedom čega mu je uputila dopise od 8. i 9. travnja 2020. u kojima je u svojem izričaju na neadekvatan način izrazila svoje nezadovoljstvo s navedenom odlukom o korištenju godišnjeg odmora od 7. travnja 2020., nije postupanje koje ima za cilj, odnosno koje bi stvarno predstavljalo uznemiravanje tužiteljice koje bi uzrokovalo povredu tužiteljičina dostojanstva, ugleda i časti, a što proizlazi ne samo iz sadržaja spornih dopisa već i iz iskaza svjedoka ČV (koji je, između ostaloga, u iskazu istaknuo kako nije imao namjeru nanijeti štetu tužiteljici ili joj se osvećivati jer bi u protivnom, protiv državne službenice, pokrenuo stegovni postupak).
22.1. Naime, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako je u konkretnom slučaju, u izvanrednoj situaciji za cijelu državu zbog pandemije bolesti COVID-19, uslijedila neprimjerena prepiska tužiteljice u kojoj inzistira na korištenju starog godišnjeg odmora po svojoj volji pa da kako je kao voditeljica Građanske pisarnice, uz predsjednicu i zamjenicu predsjednice Građanskog odjela, prva suradnica predsjednika suda, da nakon takvog ponašanja tužiteljice više nije postojala mogućnost suradnje s obzirom na to da ista nije poštovala izvanrednu situaciju i odluku predsjednika suda.
23. Nadalje, u konkretnom slučaju, tužiteljici je rješenjem Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 2021. određena plaća po umnošku koeficijenta složenosti poslova 1.004 i osnovice za izračun plaće uvećan za svaku godinu radnog staža bez donošenja posebnog rješenja od 14. travnja 2020. Dakle, navedenim rješenjem tužiteljici je priznato pravo na plaću za radno mjesto voditeljice Građanske pisarnice , slijedom čega se ne može govoriti da bi s te osnove tužiteljici nastupila štete , niti je bio povrijeđen njezin radno pravni status, budući da je u utuženom spornom razdoblju primala plaću za radno mjesto voditeljice Građanske pisarnice, a Godišnjim rasporedom poslova Županijskog suda u Splitu za 2023. tužiteljica je ponovno raspoređena na radno mjesto voditeljice Građanske pisarnice (položaj III., vrste s pripadajućom plaćom).
24. Okolnost što su sporne odluke od 14. travnja i 25. studenoga 2020. u pogledu kojih je tužiteljica koristila propisana pravna sredstva, poništena, ne upućuju na zaključak da bi za tužiteljicu pozitivan, ishod korištenja redovnih pravnih sredstava, u postupanju predsjednika suda bilo obilježja protupravnog postupanja koje bi imalo za cilj uznemiravanje tužiteljice odnosno povredu Ustavom i zakonom zaštićenog dobra, već je suprotno tome postupanje predsjednika suda bilo u cilju organizacije nesmetanog i urednog obavljanja poslova u sudu u izvanrednim okolnostima i u skladu s uputama nadležnih tijela, bez namjere nanošenja štete tužiteljici.
25. Slijedom navedenih razloga, a budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno nepostojanje protupravnosti kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete.
26. Stoga su žalbeni navodi tužiteljice, su u cijelosti neosnovani.
27. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti – protupravnost, zbog čega je odbijanjem tužbenog zah tjeva kao neosnovanog, u cijelosti, materijalno pravo pravilno primijenjeno.
28. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuž iteljice kao neosnovanu, odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.
U Zagrebu 29. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Robert Jambor
