Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-8868/2023

-

- U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

-

- P R E S U D A

-

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Gradski bazeni Varaždin i okrivljene odgovorne osobe ZC, koje brani Senka Zuber Šanjek, odvjetnica iz Varaždina, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 93/14., 127/17. i 98/19.) članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21.) i članka 150. stavka 1. i 3. Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13. i 98/19.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe Gradski bazeni Varaždin i okrivljene odgovorne osobe ZC, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: 39 Pp-2476/2022 od 7. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okrivljene pravne osobe Gradski bazeni Varaždin i okrivljene odgovorne osobe ZC, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u točki I 3. te se izriče:

Na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljena pravna osoba Gradski bazeni Varaždin (ostali podaci kao u prvostupanjskoj presudi) i okrivljena odgovorna osoba ZC (ostali osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

oslobađaju se optužbe

da bi:

kod okrivljenih, u periodu od 13. lipnja 2022. godine do 31. kolovoza 2022. godine, na poslovima održavanja postrojenja za pripremu vode na gradskom kupalištu na Dravi, radio radnik VC, rođen **.**.1956. godine, iz [adresa], a da okrivljeni nisu za istog radnika u propisanom roku dostavili prijavu za obvezno zdravstveno osiguranje, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, što su bili dužni jer je prethodno imenovani radnik obavljao poslove iz članka 7. Zakona o radu, za koje se prema odredbama članka 14. stavak 3. tog Zakona smatra da je sklopljen ugovor o radu pa je prijavljivanje tom tijelu bilo obavezno i to zaključno osam dana prije početka rada, dakle najkasnije 21. 6. 2022. godine, a što je utvrđeno izvršenim inspekcijskim nadzorom poslodavca Gradski bazeni Varaždin, [adresa],

pa da bi počinili prekršaj iz članka 120. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kažnjivo po članku 150. stavak 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

II. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe Gradski bazeni Varaždin i okrivljene odgovorne osobe ZC, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Uslijed odluke pod točkama I i II, preinačuje se pobijana presuda u odluci o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se za prekršaje činjenično i pravno opisane u točkama I 1. i 2. izreke prvostupanjske presude okrivljenoj pravnoj osobi Gradski bazeni Varaždin, izriče ukupna novčana kazna u iznosu 1.400,00 (tisućučetiristo) eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi ZC, ukupna novčana kazna u iznosu od 110,00 (stodeset) eura. Okrivljenici su dužni navedene kazne platiti u roku od 30 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plate dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je kazna u cijelosti plaćena.

IV. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba Gradski bazeni Varaždin i okrivljena odgovorna osoba ZC dužni su naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 40 (četrdeset) eura, svaki, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki I 1., prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u točki I 2. i prekršaja iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanog u točki I 3. izreke pobijane presude za koje prekršaje je okrivljenoj pravnoj osobi izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 2.500,00 eura / 18.836,25 kuna, a okrivljenoj odgovornoj osobi ukupna novčana kazna u iznosu od 165,00 eura / 1.243,19.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 13,28 eura / 100,00 kuna.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su podnijeli žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima prekršajnog postupka. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da se po uvjerenju suda radi o poslu koji je VC obavljao, a koji s obzirom na naravi i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, bez navođenja ikakvih drugih razloga. Iako iz iskaza svjedoka JC proizlazi da se ne smatra oštećenim sklapanjem ugovora o djelu te iz iskaza svjedokinje FC da je takav ugovor zaključen na njegovu želju, sud te navode nije uzeo u obzir. Pobijana presuda temelji se na iskazu svjedoka ČC koji nije osobno obavljao inspekcijski nadzor, a koji je naveo kako je trebalo sklopiti ugovor o radu, bez daljnjeg pojašnjenja. Žalitelji smatraju da je takvo obrazloženje presude prešturo i nejasno. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizlazi iz zaključka prvostupanjskog suda da su okrivljenici priznali činjenične navode. Istina je da su okrivljenici potvrdili kako je s JC zaključen ugovor o djelu, ali zbog specifičnosti poslova i na njegov vlastiti zahtjev. Stoga nema osnove za osudu okrivljenika jer zaključenjem takvog ugovora nisu povrijeđena prava radnika niti obveze prema državi, a prilikom ugovaranja uzeta je u obzir prava volja ugovornih stranaka. Povreda materijalnog prava proizlazi iz suprotnosti pobijane presude s člankom 49. stavkom 1. Ustava RH. Žalitelji smatraju kako se država nema pravo uplitati u zaključivanje ugovora između dvije osobe kada taj ugovor predstavlja volju stranaka i nitko nije oštećen. Osobito ističu da je posao bio specifičan i povjeren stručnoj osobi, koju je bilo nemoguće zamijeniti, čime je osigurana sigurnost i zdravlje kupača. Slijedom navedenog, okrivljenici smatraju da su trebali biti oslobođeni odgovornosti te pobijaju i odluku o troškovima.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ovaj Sud) utvrdio je da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika jer djelo za koje se vodi prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u optužnom aktu, kao i točki I 3. izreke pobijane presude, po propisu nije prekršaj.

7. Naime, prvostupanjski sud je u točki I 3. proglasilo krivim okrivljenike radi prekršaja iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju što je kod okrivljenih, u periodu od 13. lipnja 2022. godine do 31. kolovoza 2022. godine, na poslovima održavanja postrojenja za pripremu vode na gradskom kupalištu na Dravi, radio radnik VC, rođen **.**.1956. godine, iz [adresa], a da okrivljeni nisu za istog radnika u propisanom roku dostavili prijavu za obvezno zdravstveno osiguranje, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, što su bili dužni jer je prethodno imenovani radnik obavljao poslove iz članka 7. Zakona o radu, za koje se prema odredbama članka 14. stavak 3. tog Zakona smatra da je sklopljen ugovor o radu pa je prijavljivanje tom tijelu bilo obavezno i to zaključno osam dana prije početka rada, dakle najkasnije 21. 6. 2022. godine, a što je utvrđeno izvršenim inspekcijskim nadzorom poslodavca Gradski bazeni Varaždin, [adresa],

8. Člankom 150. stavcima 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u vrijeme inkriminiranog prekršaja, bilo je propisano da će se novčanom kaznom od 70.000,00 do 100.000,00 kuna pravna osoba te novčanom kaznom u iznosu od 8.000,00 do 13.000,00 kuna kazniti odgovorna osoba u pravnoj osobi koja Zavodu u propisanom roku ne dostavi prijavu na obvezno zdravstveno osiguranje (članak 120. stavak 3.), dok je člankom 120. stavkom 3. istog Zakona propisano da se prijava podnosi u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti na temelju kojih se stječe status osigurane osobe.

9. Međutim, iz činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci pobijane presude proizlazi da je radnik započeo s radom 13. lipnja 2022. godine, dok se istodobno okrivljenicima stavlja na teret da su prijavu bili dužni podnijeti najkasnije osam dana prije početka rada, odnosno do 21. lipnja 2022. godine. Rok za podnošenje prijave kako je određen u izreci, vremenski slijedi nakon dana početka rada, iako se istodobno navodi da su okrivljenici bili dužni prijavu podnijeti najkasnije osam dana prije početka rada. Takav opis je proturječan i nije u skladu sa sadržajem zakonske odredbe koja propisuje obvezu podnošenja prijave u roku od osam dana od nastanka okolnosti za podnošenje prijave, a ne prije početka rada.

10. Budući da su okrivljenici proglašeni krivima za djelo, koje iz prethodno navedenih razloga, po činjeničnom opisu djela sadržanom u točki I 3. izreke osporavane presude, nije prekršaj, to je na taj način ostvarena povreda materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika, a na što ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Slijedom navedenog, ovaj Sud u povodu žalbe, postupajući po službenoj dužnosti, po pravilnoj primjeni zakona, preinačio je pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 207. Prekršajnog zakona, na način da je okrivljenike za predmetni prekršaj, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, oslobodio od optužbe.

12. Odlučujući dalje u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona glede prekršaja iz 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu i prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ovaj Sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona niti su na štetu okrivljene pravne i odgovorne osobe povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Razmatrajući žalbu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog postupka, obrane okrivljenika, iskaza svjedoka te izvršenog uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaje iz primijenjenih propisa.

14. Naime, za svoju odluku, kako se u konkretnom slučaju radilo o radnom odnosu koji podliježe obvezi sklapanja ugovora o radu, a ne ugovoru o djelu, prvostupanjski sud je naveo odlučne razloge koje prihvaća i ovaj Sud. Ovo stoga što je iz provedenih dokaza razvidno kako je priroda posla održavanje postrojenja za pripremu vode. Rad je obavljan kontinuirano, u okviru redovne djelatnosti poslodavca, na njegovim sredstvima i pod njegovim nadzorom. Postojanje radnog odnosa cijeni se prema stvarnim obilježjima rada, neovisno o nazivu ugovora i volji stranaka. Činjenica da je trajanje rada na Gradskom kupalištu na Dravi cca 2,5 – 3 mjeseca, ne isključuje potrebu zasnivanja radnog odnosa.

15. Nadalje, postoje jasna razgraničenja između ugovora o radu čije karakteristike su precizno definirane Zakonom o radu, te ugovora o djelu čije karakteristike su precizno definirane Zakonom o obveznim odnosima. Ugovor o djelu smatra se samostalnim radom, jer poslovni rizik leži na izvoditelju, dok se rad u radnom odnosu smatra nesamostalnim radom, jer su organizacija rada i poslovni rizik na poslodavcu. Također, izvođač kod ugovora o djelu radi samostalno pridržavajući se pravila struke, a naručitelj može davati upute, dok je rad radnika u radnom odnosu subordiniran poslodavcu, te radi po njegovim uputama i nadzorom. Predmet ugovora o djelu je rad uz naknadu za drugoga, dok je predmet ugovora o radu radna snaga koja se poslodavcu stavlja na raspolaganje – rad u službi kod drugoga. Na temelju ugovora o djelu izvoditelj uglavnom radi na vlastitim sredstvima rada i u vlastitom prostoru, dok na temelju ugovora o radu poslodavac osigurava uvjete rada za siguran rad u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima, jer radnik svoj rad obavlja na sredstvima poslodavca i u njegovom prostoru. Ugovor o djelu može se sklapati za obavljanje poslova koji se javljaju periodično ili povremeno, no ograničenja za sklapanje takvog ugovora proizlaze iz Zakona o radu kao općeg propisa radnog prava prema kojem je uvijek, kada radnik obavlja određene poslove za poslodavca, riječ o radnom odnosu pri čemu je potpuno irelevantno kako su same ugovorne strane taj ugovorni odnos nazvale. Svrha Zakona o radu je zaštita prava radnika, u pravilu slabije strane, pa propis treba tumačiti imajući u vidu zaštitnu funkciju radnog zakonodavstva u korist radnika.

16. Okrivljenici su isticali da nema kvalificiranih ljudi na tržištu, posao je specifičan i rizičan, a radnik VC je jedini bio dostupan, bio je umirovljenik, a njihov bivši zaposleni i to mu je odgovaralo, doprinosi su plaćeni, čak i više, a ovakva praksa je naslijeđena od prethodne godine, prije dolaska okrivljene odgovorne osobe na mjesto ravnatelja, pa je nastavila slijed i za tri mjeseca sklopljen je ugovor o djelu. Nijedan od ovih argumenata ne isključuje prekršajnu odgovornosti. Naime, budući da je radnik VC radio na istim poslovima kao i prije mirovine, te na sredstvima poslodavca i u njegovom prostoru, poslodavac je s imenovanim radnikom trebao sklopiti ugovor o radu odnosno uručiti mu pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, a slijedom toga i prijaviti ga na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada. Kako su okrivljenici propustili ispuniti navedene zakonske obveze time su se u njihovim propustima ostvarila sva obilježja prekršaja iz primijenjenih propisa.

17. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede prekršaja opisanih u točkama I 1. i 2. izreke, ovaj Sud je zaključio da su izrečene novčane kazne okrivljenicima pravilne i nisu prestroge, tim više što su utvrđene novčane kazne za svaki pojedini prekršaj, primjenom odredbe o ublažavanju kazne, odmjerene ispod zakonom propisanih minimuma. Prvostupanjski sud adekvatno je obrazložio odluku o kazni, dajući dostatne i prihvatljive razloge koji su prihvaćeni i od strane ovog drugostupanjskog suda. U konkretnom slučaju nije bilo osnove za daljnje ublažavanje već znatno ublaženih novčanih kazni, budući je okolnost ranije prekršajne nekažnjavanosti okrivljenika, cijenjena kao naročito olakotna. Ovaj Sud smatra da će izrečene novčane kazne ostvariti svrhu kažnjavanja te djelovati na okrivljenike na način da u budućnosti izbjegavaju počinjenje ovakvih ili sličnih prekršaja. Također, kazne će ispuniti i opću i posebnu svrhu izricanja prekršajnih sankcija, odnosno svrhu specijalne i generalne prevencije.

18. Svakako treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenici u roku od trideset dana od primitka ove presude plate dvije trećine novčane kazne izrečene pobijanom prvostupanjskom presudom, iste će se smatrati u cjelini plaćenima.

19. Odlučujući o žalbi u dijelu koji se odnosi na troškove prekršajnog postupka, ovaj Sud ocjenjuje da su okrivljenici pravilno i zakonito obvezani na njihovu naknadu. Paušalni troškovi postupka određeni su u minimalnom iznosu sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, br. 18/13). Pri tome treba istaknuti da okrivljenici u žalbi nisu konkretno obrazložili niti potkrijepili bilo kakvom dokumentacijom svoje navode u vezi s troškovima, zbog čega nisu pružili valjane razloge koji bi doveli do drukčijeg odlučivanja u tom dijelu. Slijedom navedenog, Sud je potvrdio pobijanu presudu i u dijelu koji se odnosi na trošak prekršajnog postupka.

20. Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka određenih u točki IV izreke ove drugostupanjske presude, temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota za okrivljenike određena u okviru raspona koji je propisan Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, bliže minimalno propisanom iznosu, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

21. Zbog izloženih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci

U Zagrebu 29. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.