Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Kapucinski trg 5
Poslovni broj: P-50/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika Ivice Franjića, u pravnoj stvari tužitelja ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o. iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupano po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 11. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Ane Petrić odvjetnice iz Varaždina te zamjenice punomoćnika tuženika Sare Lacko, odvjetnice iz Varaždina, te na objavi presude dana 29. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČM, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 859,77 EUR (osamstopedesetdevet eura i sedamdesetsedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi odrednoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
- na iznos od 727,05 EUR od 18. srpnja 2007. godine do isplate:
- na iznos od 132,72 EUR od 28. rujna 2016. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČM, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u 858,95 EUR (osamstopedesetosam eura i devedesetpet centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ČM, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri d.o.o., pokrenuo je ovaj sudski postupak protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i povrata iznosa stečenih bez osnove, uz ukupnu vrijednost predmeta spora od 859,77 EUR. Pravni odnos između stranaka započeo je 10. srpnja 2007. godine sklapanjem Ugovora o kreditu u [adresa], kojim je banka tužitelju odobrila iznos od 249.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 360 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom. Spor se prvenstveno fokusira na dvije specifične ugovorne stavke: članak 3., kojim je propisana jednokratna naknada za obradu kredita u visini od 0,50% iznosa kredita, te članak 10., koji uvjetuje prijevremenu otplatu kredita isključivo uz suglasnost i uvjete koje samostalno određuje tuženik. Činjenično stanje pokazuje da je tužitelju odmah prilikom isplate kredita 17. srpnja 2007. godine ustegnuta naknada za obradu u iznosu od 5.477,93 HRK, što preračunato iznosi 727,05 EUR. Kasnije, u rujnu 2016. godine, tužitelj je odlučio iskoristiti mogućnost prijevremene otplate duga, čak 21 godinu prije ugovorenog roka, no tom mu je prilikom banka naplatila dodatnih 1.000,00 HRK, odnosno 132,72 EUR, na ime naknade za konačnu otplatu sukladno svojoj tadašnjoj Tarifi naknada. Tužitelj argumentira da su oba navedena iznosa naplaćena bez valjane pravne osnove jer su sporne ugovorne odredbe ništetne. U pogledu naknade za obradu kredita, tužba ističe da je ona protivna prisilnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja ugovora, jer o njoj nije pojedinačno pregovarano niti su tužitelju jasno prezentirani stvarni troškovi banke koji bi opravdali takav namet. Ovakvo postupanje banke tužitelj smatra suprotnim načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dodatno, tužitelj osporava zakonitost naknade za prijevremenu otplatu pozivajući se na Zakon o obveznim odnosima, koji propisuje da dužnik ima pravo ispuniti novčanu obvezu prije roka. Iako banka teoretski ima pravo na naknadu stvarne štete pretrpljene ranijom otplatom, ona ne smije obuhvaćati izmaklu dobit u obliku neostvarenih kamata. Tužitelj naglašava da takva praksa banaka nije u skladu s europskim direktivama niti s modernim hrvatskim zakonodavstvom o stambenom potrošačkom kreditiranju. Konačno, osnovanost tužbenog zahtjeva temelji se na recentnoj sudskoj praksi najviših instanci, pri čemu se izričito navode presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2022. i 2024. godine. Tim je odlukama zauzeto jasno pravno shvaćanje o nepoštenosti i ništetnosti odredbi o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita, čime se potvrđuje pravo tužitelja na povrat spornih sredstava zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., podnio je pravovremeni odgovor na tužbu u kojem u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja ČM. U uvodnom dijelu tuženik potvrđuje da je s tužiteljem 10. srpnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu u kunska protuvrijednosti 249.000,00 CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, ali naglašava da je taj ugovor sklopljen sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima kao posebnog zakona koji regulira bitne sastojke kredita, uključujući obvezu korisnika da banci plaća ugovorenu kamatu i vrati dobivena sredstva na dogovoreni način. U odnosu na navode o ništetnosti naknada, tuženik tvrdi da je odredba čl. 3. o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini od 0,50% jasna, lako uočljiva i razumljiva svakom prosječnom potrošaču. Smatra da pravnu osnovu za naplatu te naknade čine sam Ugovor i opći akti banke, a posebno ističe da je tužitelj potvrdio razumijevanje i prihvaćanje svih odredbi pred javnim bilježnikom prilikom solemnizacije ugovora. Također se protivi tvrdnjama o ništetnosti odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu, navodeći da je pravo na taj obračun temeljio na Pravilniku o naknadama, na što je tužitelj pristao svojim potpisom bez ikakvog prethodnog prigovora. Tuženik smatra da tužitelj neutemeljeno proziva ugovorne odredbe nepoštenima i nedopuštenima jer mu je svaka stavka prije potpisivanja bila objašnjena. Ključan dio tuženikova odgovora na tužbu predstavlja prigovor zastare potraživanja, pri čemu se poziva na opći zastarni rok od pet godina prema Zakonu o obveznim odnosima. Budući da je tužba podnesena 31. siječnja 2025. godine, a naknade su naplaćene znatno ranije, tuženik zaključuje da je svaka eventualna tražbina zastarjela. Dodatno osporava navode o povredi načela savjesnosti i poštenja, pojašnjavajući da prema Zakonu o zaštiti potrošača za utvrđenje nepoštenosti moraju biti ispunjeni kumulativni uvjeti o kojima ovdje nema govora, jer je tužitelj bio informiran i slobodnom je voljom sklopio ugovor. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužitelju naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa (listova 7- 11 spisa), otplatni plan (list 12-25 spisa) te je pročitao iskaz tužitelja.
4. Tužitelj ČM, po struci diplomirani inženjer šumarstva, u svom je iskazu potvrdio da je 10. srpnja 2007. s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu, naglasivši pritom da prilikom samog čina sklapanja nitko od službenika banke s njim nije prolazio kroz pojedinačne članke ugovora. Naveo je kako mu je uručen tipski ugovor koji je imao priliku pročitati, ali bez ikakvih posebnih pregovora, s obzirom na to da mu je ponuda bila prezentirana po principu „uzmi ili ostavi“, što je on naposljetku prihvatio. Par dana nakon potpisivanja pristupio je solemnizaciji kod javnog bilježnika, no ističe kako mu ni javni bilježnik nije pružio nikakva posebna pojašnjenja u vezi sa sadržajem ili pravnom snagom tog ugovora. Što se tiče spornih naknada, tužitelj tvrdi da ga nitko o njima nije ništa pitao niti je o njima bilo riječi u smislu pregovaranja. Odgovarajući na pitanja svoje punomoćnice, pojasnio je kako mu nije pružena informacija o visini tih naknada niti o njihovoj korelaciji s ukupnim iznosom kredita. Također mu nije objašnjeno s kojim mu se točno razlogom naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu niti su mu pojašnjeni uvjeti pod kojima se te naknade uopće naplaćuju. Uz ovaj postupak, tužitelj je napomenuo da protiv istog tuženika pred ovim sudom vodi i spor vezan uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu za isti kredit. Na pitanja punomoćnika tuženika, tužitelj je potvrdio da je pročitao ugovor o kreditu, ali je naglasio da nije u potpunosti razumio značenje ulazne naknade niti razlog njezine vezanosti uz visinu kredita. Iako tada nije tražio dodatna pojašnjenja, smatra da je banka bila dužna sama ih pružiti. Objasnio je da je u to vrijeme imao kreditnu sposobnost isključivo za kredit u švicarskim francima, dok su mu u banci tvrdili da nije kreditno sposoban za kredit u kunama ili eurima. Ponovio je da o naknadama nije pojedinačno pregovarao jer mu takva mogućnost nije bila dana, već mu je tipski ugovor jednostavno stavljen na stol, a o mogućoj ništetnosti predmetnih naknada vjerojatno je naknadno saznao putem medija
5. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen u cijelosti osnovan.
6. Sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio slijedeće:
- Sklapanje ugovora: Tužitelj ČM (kao korisnik kredita) i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sklopili su 10. srpnja 2007. godine u [adresa] Ugovor o kreditu broj 318-50-4251281.
- Predmet i iznos kredita: Banka je tužitelju odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 249.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.
- Ugovorena kamata i rok: Ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa od 4,95% godišnje, uz rok otplate od 360 mjeseci (30 godina).
- Naplaćena naknada za obradu: Prilikom isplate kredita 17. srpnja 2007. godine, tuženik je tužitelju jednokratno naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 727,05 EUR (5.477,93 HRK), što je odgovaralo ugovorenih 0,50% iznosa kredita .
- Prijevremena otplata i dodatna naknada: Tužitelj je u rujnu 2016. godine prijevremeno otplatio cjelokupni kredit, pri čemu mu je tuženik, temeljem članka 10. Ugovora, naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 132,72 EUR (1.000,00 HRK).
- Netransparentnost ugovornih odredbi: O odredbama o naknadama (čl. 3. i čl. 10. Ugovora) nije se pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelju jasno obrazložio strukturu stvarnih troškova koji bi opravdali te naknade.
- Ništetnost prema ZZP-u: Ovaj sud smatra da su navedene odredbe ništetne jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, što je u suprotnosti s tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača.
- Pravna stajališta Vrhovnog suda: Tužitelj se poziva na utvrđenu sudsku praksu Vrhovnog suda RH (presude Rev-112/2018-2 i Rev-673/2023-2) kojom je potvrđena ništetnost ovakvih ugovornih odredbi o naknadama, te ovaj sud prihvaća stav tužitelja.
- Osporavanje zastare: Iako tuženik ističe prigovor zastare, tužitelj potražuje povrat ukupnog iznosa od 859,77 EUR kao stečeno bez osnove, smatrajući da pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, te je sud dao za pravo tužitelju.
- Solemnizacija: predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika 13. srpnja 2007. godine, čime je dobio snagu ovršne isprave.
7. Na temelju cjelokupne dokumentacije — tužbe, odgovora na tužbu, ugovora o kreditu te iskaza tužitelja — sporno pitanje između stranaka može se svesti na nekoliko ključnih pravnih i činjeničnih točaka: valjanost ugovornih odredbi o naknadama: stranke se spore jesu li odredbe članka 3. o naknadi za obradu kredita i članka 10. o naknadi za prijevremenu otplatu ništetne. Tužitelj tvrdi da su one nepoštene jer uzrokuju neravnotežu na štetu potrošača, dok tuženik ističe da su te odredbe jasne, razumljive i ugovorene sukladno zakonu. Transparentnost i pregovaranje: tužitelj u iskazu tvrdi da mu nitko nije pojasnio smisao naknada niti je o njima mogao pregovarati („uzmi ili ostavi“), dok tuženik navodi da je svaka odredba objašnjena prije potpisivanja, što potvrđuje i javnobilježnička solemnizacija. Stvarni trošak banke: Sporno je predstavljaju li te naknade stvarni trošak koji je banka imala pri obradi i zatvaranju kredita. Tužitelj smatra da banka nije dokazala objektivne troškove, dok tuženik smatra da je naplata opravdana općim aktima banke i samim ugovornim pristankom tužitelja. Pitanje zastare: Tuženik ističe prigovor zastare, smatrajući da je protekao opći zastarni rok od pet godina za povrat isplaćenih iznosa. S druge strane, tužitelj temelji zahtjev na ništetnosti ugovornih odredbi, za koju smatra da pravo na isticanje ne zastarijeva.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je sud izvršio uvid u predmetni ugovor o kreditu te ocijenio iskaz tužitelja ČM, ovaj je sud donio zaključak o osnovanosti tužbenih navoda. Sud je utvrdio da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari te da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, s obzirom na to da je stambeni kredit odobren za dovršetak obiteljske kuće. U prilog tome ide činjenica da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik nikakvog trgovačkog društva, obrta ili obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a na tuženiku je bio teret dokazivanja suprotnog, te tuženik nije ponudio nikakve dokaze koji bi osporili tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što se posebno odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu. Prvostupanjski je sud zaključio da te odredbe nisu bile jasne, razumljive niti lako uočljive jer nisu sadržavale precizne parametre za određivanje visine navedenih naknada, zbog čega se iste smatraju ništetnima prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Shodno tome, sud je utvrdio obvezu tuženika da tužitelju vrati sve iznose primljene po osnovi koja je utvrđena ništetnom, uz zaključak da se tuženik u konkretnim okolnostima mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Uz to, ovaj sud je nadalje ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na zaključak donesen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj Su IV-47/2020 ocjenjujući da zastara tužiteljeve novčane tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti presude kojim su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima primjenom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO/05). Dakle, prema ocijeni ovoga suda je zahtjev tužitelja osnovan primjenom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07).
9. Budući da je na tuženiku, kao trgovcu koji koristi unaprijed sastavljene standardne ugovore, ležao teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, a on uopće nije predložio relevantne dokaze o pregovaranju u predugovornoj fazi, prvostupanjski sud jeu cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja. Tužitelj je posvjedočio da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te da mu je jednostavno rečeno kako se radi o obvezama koje mora platiti, zbog čega je sud ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na odredbu kojom je propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik nije dokazao pojedinačno pregovaranje, već je ugovor bio unaprijed sastavljen bez utjecaja tužitelja na njegov sadržaj. Tuženik je ustrajao na stavu da je ta odredba jasna, razumljiva i uočljiva. U konkretnom slučaju, sud je vodio računa o svim tim parametrima te zaključio da je navedena odredba ništetna jer je, unatoč formalnoj jasnoći, bila unaprijed formulirana i tužitelju nametnuta kao obveza bez znanja o tome na što se konkretno odnosi. Tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade određene u postotku, što samo po sebi upućuje na to da njome nisu pokriveni stvarni troškovi obrade svakog pojedinog zahtjeva, jer bi u protivnom naknada bila ugovorena u fiksnom nominalnom iznosu. Budući da u ugovoru nije specificirano na što se naknada odnosi, a tuženik ni u postupku nije obrazložio koje su usluge njome podmirene, sud je utvrdio da je ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu tužitelja. Takvom zaključku pridonosi i činjenica da su i druge ugovorne odredbe o kamati i valutnoj klauzuli već ranije pravomoćno utvrđene nepoštenima, kao i to da tužitelju nikada nije pojašnjen odnos između iznosa naknade i usluge koju za nju dobiva zauzvrat. Isti takav stav je ovaj sud zauzeo i u pogledu naknade za prijevremenu otplatu predmetne kreditne obveze.
10. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastava dopisa punomoćnika tužitelja tuženiku od 21. studenog 2024 u iznosu od 50,00 EUR, za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), zatim za trošak sastava obrazloženog podneska od 14. kolovoza 2025. u iznosu od 150,00 EUR, zatim za zastupanja na ročištu od 8. rujna 2025. u iznosu od 150,00 EUR i od 11. ožujka 2026. u iznosu od 150,00 EUR, zatim pripadajući PDV na zbroj upravo navedenih troškova od 650,00 EUR koji iznosi 162,50 EUR, prema Tbr. 9. i Tbr. 42. OT, potom trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 Eur, zatim trošak sudske pristojbe presudu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno iznos od 858,95 EUR. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 858,95 EUR. Sud je tužitelju dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđeni trošak je sud presudio zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 142/12, 25/13, 93/14, 73/17,131/20 i 114/22 - dalje OZ).
U Varaždinu 29. travnja 2026.
Sutkinja
Lidija Krašek
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.
Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.
U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.
U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.
Dostaviti:
1/ OD Petrić i partneri d.o.o. iz Varaždina (za tužitelja)
2/ OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba (za tuženika) – vaš znak: RBA-PAS-1717
