REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-1865/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, sucu pojedincu, uz sudjelovanje Anđele Hambašić, zapisničarke, upravnom sporu tužitelja JT, državljanin Nepala, rođen **.**.1989., trenutno smješten u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka ulica 3, radi ograničenja kretanja, nakon održane usmene rasprave, 29. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, KLASA: UP/I-216- 03/26-06/2893, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 1. travnja 2026.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.
III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika pod točkom 1. izreke tužitelju, državljaninu Nepala, određeno je ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, dok je točkom 2. izreke određeno da ograničenje kretanja iz točke 1. ovog rješenja određuje se za razdoblje do 3 mjeseca od dana uručenja rješenja.
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava lišenje slobode mora biti krajnja mjera te da sukladno Direktivi o uvjetima prihvata, tražitelj međunarodne zaštite ne smije biti pritvoren samo zato što je tražitelj.
3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći te naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, ističe kako je tužitelj sam izjavio da je bio svjestan da bez dozvole za boravak i rad ne smije raditi ni boraviti u republici hrvatskoj, te je već pri prvom kontaktu s policijskim službenicima, a i kasnije tijekom nezakonitog boravka od 297 dana, mogao potražiti pomoć policije i regulirati svoj boravak. Ističe kako se procjena neučinkovitosti blažih mjera ne temelji na apstraktnoj pretpostavci već na konkretnom ranijem ponašanju tužitelja i na okolnostima utvrđenima u predmetnom postupku. Ističe kako je tuženik razmotrio primjenu blažih mjera te individualnom procjenom utvrdio da iste u konkretnom slučaju ne bi bile učinkovite. Naime, mjere obveze redovitog javljanja ne bi osigurala dostupnost tužitelja s obzirom na to da prethodno nije poštovao obvezu napuštanja EGP. Mjera zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bila svrhovita jer tužitelj nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi ga vezale uz određeno područje Republike Hrvatske. Zadržavanje putnih isprava ne bi bilo učinkovito s obzirom na dosadašnje ponašanje tužitelja, iz kojeg se izvodi zaključak da postoji rizik od bijega. Nadalje, smještaj u prihvatilište otvorenog tipa ne bi osigurao njegovu fizičku dostupnost nadležnim tijelima, s obzirom na otvoreni karakter takvog smještaja i nepostojanje učinkovitih mehanizama sprječavanja samovoljnog napuštanja. te predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Ističe kako je mjera tužitelju određena jer je u postupku po zahtjevu za međunarodnu zaštitu potrebno ispisati sve činjenice, a za što je potrebna prisutnost osobe. Predlaže da sud tuženi zahtjev odbije.
5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je osporavanim rješenjem tužitelju određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance za razdoblje do 3 mjeseca od dana uručenja rješenja, pozivom na odredbu članka 54. stavka 11. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 33/23.).
8. Naime, u provedenom postupku utvrđeno je kako je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj iz razloga što su svi zahtjevi za radnom i boravišnom dozvolom bili odbijeni ili obustavljeni (tužitelj je u RH došao temeljem uz izdanu radnu dozvolu, 17. srpnja 2023.), te nije bio podnesen niti jedan zahtjev za radnom dozvolom u Republici Hrvatskoj. Naime, posljednja radna dozvola izdana tužitelju vrijedila je do 31. svibnja 2025., a tužitelj je nastavio nezakonito boraviti u [adresa] sve od 4. rujna 2025. kada je zatečen po policijskim službenicima PP Crikvenica te mu je 10. rujna 2025. izdano prvo rješenje o protjerivanju po kojem tužitelj nije postupio, te nije napustio RH odnosno EGP do 11. listopada 2025., već je ponovo nastavio nezakonito boraviti u [adresa], sve do 25. ožujka 2026. kada je zatečen po policijskim službenicima u mjestu Kraj Donji..
9. Nadalje, utvrđeno je da namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izražava tek 1. travnja 2026. te je isti podnio zahtjev za međunarodnom zaštitom u RH, o čemu u spisu predmeta postoji dokaz u vidu službene bilješke i potvrde o registraciji.
10. Člankom 54. stavkom 2. točkom 7. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se tražitelju međunarodne zaštite ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno za provedbu postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnosti započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da tražitelj međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenja odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima.
11. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje su detaljno navedene u obrazloženju osporavanog rješenja, osobito činjenicu da je tužitelj imao mogućnosti podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu za cijelo vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj što nije učinio sve do 1. travnja 2026., po ocjeni ovog suda pravilno je zaključeno da isti traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o povratku donesene sukladno Zakonu o strancima, slijedom čega je tužitelju zakonito izdano rješenje o ograničenju kretanja pozivom na članak 54. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti.
12. Naime, tuženik je obrazložio zašto je izrekao predmetnu mjeru, a osim toga po ocjeni ovog suda, a što pravilno zaključuje i tuženik u odgovoru na tužbu, procjena neučinkovitosti blažih mjera ne temelji se na apstraktnoj pretpostavci već na konkretnom ranijem ponašanju tužitelja i na okolnostima utvrđenima u predmetnom postupku. Ističe se kako je tuženik razmotrio primjenu blažih mjera te individualnom procjenom utvrdio da iste u konkretnom slučaju ne bi bile učinkovite. Naime, mjere obveze redovitog javljanja ne bi osigurala dostupnost tužitelja s obzirom na to da prethodno nije poštovao obvezu napuštanja EGP. Mjera zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bila svrhovita jer tužitelj nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi ga vezale uz određeno područje Republike Hrvatske. Zadržavanje putnih isprava ne bi bilo učinkovito s obzirom na dosadašnje ponašanje tužitelja, iz kojeg se izvodi zaključak da postoji rizik od bijega.
13. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni suda, odluka o zadržavanju (ograničenju slobode kretanja) donesena je nakon provjere je li takvo zadržavanje proporcionalno ciljevima koji se žele ostvariti (Sud Europske Unije, primjerice u presudama C-18/16 od 14. rujna 2017. te C-924/19 i C-925/19 od 14. svibnja 2020.).
14. Pri tome, kako to proizlazi i iz Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i iz Direktive o prihvatu, jedan od ciljeva (svrha) koji se želi postići mjerom ograničenja kretanja tražitelja međunarodne zaštite je zaštita javnog poretka.
15. Kraj takvog stanja stvari, budući da je tužitelj saslušan pred tuženikom, a sukladno odredbama Zakona ne postoji obveza ponovnog saslušanja tužitelja pred sudom, već samo obveza provođenja usmene rasprave što je sud ispoštovao, te imajući u vidu da se osporavano rješenje temelji na ocjeni materijalnih dokaza, a niti je tužitelj predlagao saslušanje, sud nije ponovo saslušavao tužitelja u upravnom sporu ocijenivši isto nesvrsishodnim.
16. Također zakonski rok ograničenja slobode kretanja određen je u trajanju od 3 mjeseca što je pola zakonskog maksimuma i sud isti rok ocjenjuje primjerenim i jer se radi o roku potrebnom za utvrđivanje činjenica i okolnosti na kojima tužitelj temelji zahtjev za međunarodnom zaštitom.
17. Imajući u vidu navedeno, budući da tužitelj svojim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost osporavanog rješenja, isto se ocjenjuje zakonitim.
18. Sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti sukladno članku 8., 9. i 10. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti da se tužitelju odobri besplatna pravna pomoć te u visini isplati troška pravne pomoći odlučeno na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, sukladno članku 9. stavku 2. navedenog Pravilnika trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i za zastupanje pred Upravnim sudom određuje se sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluka o trošku postupka, a na snazi je tarifa o nagradi i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23), umanjen za 50%. Stoga je pružatelju pravne pomoći priznat trošak sastava tužbe neprocjenjivim predmetima od 500,00 EUR-a i pristupa na ročište u iznosu od 500,00 EUR-a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, uvećan za pripadajući PDV.
19. Stoga je na temelju članka 116. i 147. odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu 29. travnja 2026.
Sudac:
Ivana Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).
Dna:
1. Odvjetnik Stjepan Babić - e-komunikacijom
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka ulica 3
3. U spis
