Pn-91/2020-39
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu ovog suda Martini Miočević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: BG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici u ZOU Baica iz Šibenika protiv tuženice: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon javno održane glavne rasprave dana 8. travnja 2014. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženice, a objavljene dana 29. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
1. Dužna je tužena Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti, s osnove neosnovanog lišenja slobode, iznos od 2.116,93 Eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 16. travnja 1998. pa do isplate, po stopi zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. Dužna je tužena Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove pretrpljene imovinske štete zbog izgubljene zarade, iznos od 112.089,06 Eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a koje kamate teku:
na iznos od 1.403,87 Eura od 1. svibnja 1999. pa do isplate
na iznos od 1.400,34 Eura od 1. lipnja 1999. pa do isplate
na iznos od 1.327,72 Eura od 1. srpnja 1999. pa do isplate
na iznos od 1.511,13 Eura od 1. kolovoza 1999. pa do isplate
na iznos od 1.645,45 Eura od 1. rujna 1999. pa do isplate
na iznos od 1.622,99 Eura od 1. listopada 1999. pa do isplate
na iznos od 1.546,27 Eura od 1. studenog 1999. pa do isplate
na iznos od 1.184,67 Eura od 1. prosinca 1999. pa do isplate
na iznos od 1.256,86 Eura od 1. siječnja 2000. pa do isplate
na iznos od 411,36 Eura od 1. veljače 2000. pa do isplate
na iznos od 1.210,35 Eura od 1. ožujka 2000. pa do isplate
na iznos od 1.198,48 Eura od 1. travnja 2000. pa do isplate
na iznos od 1.318,97 Eura od 1. svibnja 2000. pa do isplate
na iznos od 1.204,25 Eura od 1. lipnja 2000.pa do isplate
na iznos od 1.336,16 Eura od 1. srpnja 2000. pa do isplate
na iznos od 2.008,72 Eura od 1. kolovoza 2000. pa do isplate
na iznos od 1.044,60 Eura od 1. runja 2000. pa do isplate
na iznos od 1.137,15 Eura od 1. listopada 2000. pa do isplate
na iznos od 1.048,27 Eura od 1. studenog 2000. pa do isplate
na iznos od 2.835,38 Eura od 1. prosinca 2000. pa do isplate
na iznos od 1.202,35 Eura od 1. siječnja 2001. pa do isplate
na iznos od 1.011,82 Eura od 1. veljače 2001. pa do isplate
na iznos od 1.384,34 Eura od 1. ožujka 2001. pa do isplate
na iznos od 1.311,32 Eura od 1. travnja 2001. pa do isplate
na iznos od 1.143,45 Eura od 1. svibnja 2001. pa do isplate
na iznos od 1.010,49 Eura od 1. lipnja 2001.pa do isplate
na iznos od 1.202,07 Eura od 1. srpnja 2001. pa do isplate
na iznos od 1.790,32 Eura od 1. kolovoza 2001. pa do isplate
na iznos od 1.045,09 Eura od 1. rujna 2001. pa do isplate
na iznos od 975,48 Eura od 1. studenog 2001. pa do isplate
na iznos od 2.804,86 Eura od 1. prosinca 2001. pa do isplate
na iznos od 1.110,91 Eura od 1. siječnja 2002. pa do isplate
na iznos od 1.067,34 Eura od 1. veljače 2002. pa do isplate
na iznos od 1.313,14 Eura od 1. ožujka 2002. pa do isplate
na iznos od 1.262,79 Eura od 1. travnja 2002. pa do isplate
na iznos od 1.228,44 Eura od 1. svibnja 2002. pa do isplate
na iznos od 851,59 Eura od 1. lipnja 2002. pa do isplate
na iznos od 1.394,02 Eura od 1. srpnja 2002. pa do isplate
na iznos od 1.790,58 Eura od 1. kolovoza 2002. pa do isplate
na iznos od 863,08 Eura od 1. runja 2002. pa do isplate
na iznos od 1.059,46 Eura od 1. listopada 2002. pa do isplate
na iznos od 897,18 Eura od 1. studenog 2002. pa do isplate
na iznos od 2.808,86 Eura od 1. prosinca 2002. pa do isplate
na iznos od 981,06 Eura od 1. siječnja 2003. pa do isplate
na iznos od 788,63 Eura od 1. veljače 2003. pa do isplate
na iznos od 1.148,73 Eura od 1. ožujka 2003. pa do isplate
na iznos od 1.186,96 Eura od 1. travnja 2003. pa do isplate
na iznos od 1.112,95 Eura od 1. svibnja 2003. pa do isplate
na iznos od 709,43 Eura od 1. lipnja 2003. pa do isplate
na iznos od 1.251,41 Eura od 1. srpnja 2003. pa do isplate
na iznos od 1.707,59 Eura od 1. kolovoza 2003. pa do isplate
na iznos od 908,14 Eura od 1. runja 2003. pa do isplate
na iznos od 913,81 Eura od 1. listopada 2003. pa do isplate
na iznos od 831,54 Eura od 1. studenog 2003. pa do isplate
na iznos od 2.827,98 Eura od 1. prosinca 2003. pa do isplate
na iznos od 848,89 Eura od 1. siječnja 2004. pa do isplate
na iznos od 712,64 Eura od 1. veljače 2004. pa do isplate
na iznos od 1.038,55 Eura od 1. ožujka 2004. pa do isplate
na iznos od 872,85 Eura od 1. travnja 2004. pa do isplate
na iznos od 964,47 Eura od 1. svibnja 2004. pa do isplate
na iznos od 724,25 Eura od 1. lipnja 2004. pa do isplate
na iznos od 756,60 Eura od 1. srpnja 2004. pa do isplate
na iznos od 1.356,99 Eura od 1. kolovoza 2004. pa do isplate
na iznos od 339,07 Eura od 1. runja 2004. pa do isplate
na iznos od 490,28 Eura od 1. listopada 2004. pa do isplate
na iznos od 501,03 Eura od 1. studenog 2004. pa do isplate
na iznos od 2.557,94 Eura od 1. prosinca 2004. pa do isplate
na iznos od 332,43 Eura od 1. siječnja 2005. pa do isplate
na iznos od 210,94 Eura od 1. veljače 2005. pa do isplate
na iznos od 499,25 Eura od 1. ožujka 2005. pa do isplate
na iznos od 595,59 Eura od 1. travnja 2005. pa do isplate
na iznos od 851,01 Eura od 1. svibnja 2005. pa do isplate
na iznos od 746,68 Eura od 1. lipnja 2005. pa do isplate
na iznos od 796,86 Eura od 1. srpnja 2005. pa do isplate
na iznos od 1.620,23 Eura od 1. kolovoza 2005. pa do isplate
na iznos od 583,68 Eura od 1. runja 2005. pa do isplate
na iznos od 698,95 Eura od 1. listopada 2005. pa do isplate
na iznos od 760,01 Eura od 1. studenog 2005. pa do isplate
na iznos od 2.292,21 Eura od 1. prosinca 2005. pa do isplate
na iznos od 757,74 Eura od 1. siječnja 2006. pa do isplate
na iznos od 524,37 Eura od 1. veljače 2006. pa do isplate
na iznos od 835,34 Eura od 1. ožujka 2006. pa do isplate
na iznos od 683,57 Eura od 1. travnja 2006. pa do isplate
na iznos od 804,38 Eura od 1. svibnja 2006. pa do isplate
na iznos od 488,86 Eura od 1. lipnja 2006. pa do isplate
na iznos od 628,11 Eura od 1. srpnja 2006. pa do isplate
na iznos od 1.528,24 Eura od 1. kolovoza 2006. pa do isplate
na iznos od 727,63 Eura od 1. runja 2006. pa do isplate
na iznos od 656,68 Eura od 1. listopada 2006. pa do isplate
na iznos od 541,12 Eura od 1. studenog 2006. pa do isplate
na iznos od 2.514,65 Eura od 1. prosinca 2006. pa do isplate
na iznos od 1.098,82 Eura od 1. siječnja 2007. pa do isplate
na iznos od 1.254,04 Eura od 1. veljače 2007. pa do isplate
na iznos od 896,31 Eura od 1. ožujka 2007. pa do isplate
na iznos od 781,01 Eura od 1. travnja 2007. pa do isplate
na iznos od 744,52 Eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate
na iznos od 751,89 Eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate
na iznos od 607,01 Eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate
na iznos od 1.563,17 Eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate
3. Dužna je tužena Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti, s osnove pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, iznos od 25.000,00 Eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 20. svibnja 2020. pa do isplate, po stopi zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15).
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu koji glasi:
„ Dužna je tužena Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti, s osnove pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, preostali iznos od 82.324,30 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 20. svibnja 2020. pa do isplate, po stopi zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15).“
III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1.Tužitelj BG (dalje: tužitelj) je dana 14.listopada 2020.godine podnio tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske (dalje: tuženice) radi naknade štete u visini od 1.360.485,50 kuna, a sada 180.563,87 eura
1.1 U tužbi se navodi kako je protiv tužitelja pred Županijskim sudom u Šibeniku pod posl. br. K-9/14 (ranije K-37/04) vođen kazneni postupak zbog više kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona (KZ/97), u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda kojom je prema tužitelju odbijena optužba (toč 2. izreke prvostupanjske presude), odnosno potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je tužitelj oslobođen optužbe (točka 1. prvostupanjske odluke).
1.2. Za vrijeme trajanja kaznenog postupka K – 37/04 protiv tužitelja je bio određen pritvor (istražni zatvor) koji je sveukupno trajao 21 dan, i to od 26. ožujka 1998. godine do 15. travnja 1998. godine. S obzirom da se radilo o neosnovanom lišenju slobode u trajanju od 21 dana, tužitelj drži da mu temeljem odredbe čl. 14. ZKP- a pripada pravo na naknadu neimovinske štete i to u iznosu od 15.950,00 kn. Naime, prosječna mjesečna neto plaća tužitelja je u 1997. godini iznosila 15.950,00 kune, a kako se mjesec sastoji od prosječno 22 radna dana, ispada da je tužitelj neopravdanim boravkom u pritvoru u trajanju od 21 dan imao štetu koja mu se treba nadoknaditi barem u visini njegove mjesečne neto plaće, odnosno 15.950,00 kuna što u sada važećoj valuti iznosi 2.116,93 eura.
1.3. Nadalje, tužitelj potražuje naknadu štetu na ime izgubljene zarade iznos od 844.535,50 kuna sada 112.089,06 eura obzirom da su tužitelju koji je bio direktor HEP distribucijskog područja „Elektra“ Šibenik,za vrijeme trajanja postupka dana 1.lipnja 1998. stavljena sva prava i obaveze iz Ugovora o radu u mirovanje, sve do 22. studenog 2018. godine te mu je isplaćivana naknada koja je u kumulativnom zbroju za razdoblje od 1998. godine do 2007. godine bila manja za 844.535.50 kuna od plaće koju bi primao da nije bilo kaznenog postupka, odnosno da mu prava iz radnog odnosa nisu bila stavljena u mirovanje. Tužitelj potražuje na ime izgubljene zarade zbog neosnovanog kaznenog progona, iznos od ukupno 844.535,50 kuna, u skladu sa izračunom vještaka financijske struke, uvećan za zatezne kamate.
1.4.Tužitelj ovom tužbom potražuje i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti navodeći kako je kazneni postupak sam po sebi represivan postupak, psihički iznimno iscrpljujući i zahtjevan. Postupak koji je vođen protiv tužitelja je u svim aspektima nadmašio objektivna očekivanja koja osoba protiv koje se vodi kazneni postupak može opravdano očekivati od tog postupka, i imao je dalekosežne negativne posljedice na njegov život. Godine koje je tužitelja proveo u neizvjesnosti, nezaposlen, osramoćen, a sve zbog neopravdanog kaznenog progona, ne može mu nitko vratiti, ali je pravično da mu se naknadi barem novčana protuvrijednost svih povreda koje je Republika Hrvatska, na čelu sa DORH-om prouzrokovala tužitelju sa neopravdanim progonom istog, a što je sve protivno Ustavom zajamčenim pravima svakog građanina, kao i ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava. Okolnosti koje su bile prisutne u ovom kaznenom postupku prema tužitelju, a koje nadilaze uobičajene i očekivane okolnosti, trajanje i posljedice kaznenog postupka su sljedeće:
- istraga u kaznenom postupku trajala je 6 i pol godina, od 26.03.1998. godine, kada je tužitelju oduzeta sloboda, pa do 30. rujna 2004. godine, kada je podignuta optužnica K-DO- 13/98;
- 2 godine od trenutka podizanja optužnice do prve rasprave;
- suđenje je trajalo od 16.10.2006. godine (prva rasprava) do 22. studenog 2018. godine kada je tužitelj pravomoćno oslobođen, dakle 12 punih godina;
- cjelokupni kazneni postupak je dakle trajao 20 godina, 8 mjeseci i 27 dana.
1.5.Prema stavu tužitelja postupak je nadišao normalne okvire u kojima su tijela i sudovi dužni postupati jer je nemoguće da se nakon 20 godina tužiteljev život nastavi tamo gdje je faktički stao, privatno, poslovno i psihološki te 1998. godine, je nedvojbeno nastala obaveza da mu Republika Hrvatska, čija tijela su grubo povrijedila sva Ustavna prava tužitelja, naknadi štetu koja je nesumnjivo nastala istom. Posljedice koje je tužitelj zbog neosnovanog kaznenog progona protiv njega su gubitak posla, gubitak socijalnih kontakata i ugleda. A tužitelj da je bio ugledan član društva prije pokretanja kaznenog postupka pa je tako bio direktor Distribucijskog područja Elektre Šibenik, gradski vijećnik u Gradskom Vijeću Grada Šibenika, član Županijskog stožera za koordinaciju Aktivnosti povratka, uspostavu civilne vlasni i normalizaciju života na novooslobođenim područjima Županije Šibenske, član Upravnog odbora javnog poduzeća „Gradska čistoća“, član Nadzornog odbora Tvornice elektroda i ferolegura d.d., nosilac priznanja „Civilne zaštite „ u vremenu ratnih zbivanja na šibenskom području i predsjednik ženskog košarkaškog kluba „Šibenik“. Međutim, nakon pokretanja kaznenog postupka, tužitelj postaje i ostaje to sljedećih 20. godina, lice iz crne kronike, prozivan kao kriminalac, i predmet gradskih priča u najnegativnijem kontekstu. A sve zbog neosnovanog, neopravdanog i neustavnog postupanja tijela RH. Zbog svega navedenog tužitelj potražuje od Republike Hrvatske da mu naknadi štetu nastalu zbog nezakonitog i neosnovanog kaznenog progona, odnosno neimovinsku štetu u visini od 500.000,00 kuna odnosno 107.324,30 eura.
2. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe sudu, u skladu sa odredbom čl. 186.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku, obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji zahtjev tužitelju nije odgovoreno u zakonskom roku od 3 mjeseca. Također, tužitelj se obratio i Ministarstvu pravosuđa radi naknade zbog neosnovanog lišenja slobode, a koji zahtjev je samo djelomično usvojen, a što tužitelj nije prihvatio.
3. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare te prigovor promašene pasivne legitimacije u dijelu tužbenog zahtjeva. Ističući prigovor zastare tužena navodi da nije sporno da tužitelju koji je pravomoćno odbijena optužnica odnosno da je pravomoćno oslobođen od optužbe pripada pravo na naknadu štete, međutim tužena drži da je štetni događaj 26. ožujka 1998. kad je tužitelju oduzeta sloboda i zadržan u pritvoru u zastari. Naime tužitelj je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima imao mogućnost da pred nadležnim sudom podnese tužbu zbog neosnovanog lišenja slobode. Ukoliko bi tužba zbog neovlaštenog lišenja slobode bila podnesena pred nadležnim sudom isti je dužan donijeti rješenje o prekidu parničnog postupka dok se u kaznenom postupku ne riješi prethodno pitanje odnosno dok utvrdi da li je tužitelj doista neovlašteno bio lišen slobode. Također ukazuje da u ovom postupku nije donesena pravomoćno osuđujuća presuda koji prema odredbama Zakona o obveznim odnosima predviđaju dulje zastarne rokove. Nadalje, HEP distribucijsko područje "Elektra" Šibenik je dana 01. lipnja 1998. donijela odluku kojom se sva prava tužitelja kao direktoru stavljaju u mirovanje do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. Navedena odluka nije donesena od strane tužene već od strane HEP distribucijsko područje "Elektra" Šibenik kao poslodavca tužitelja. Slijedom navedenog tužitelj svoja potraživanja može zahtijevati od strane HEP distribucijsko područje "Elektra" Šibenik kao poslodavca budući je pasivno legitimiran, a ne tužena. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj u pritvoru proveo samo 21 dan i da je svaka osoba nevina pred zakonom dok se istoj ne dokaze krivnja kao i činjenicu da je u vrijeme donošenja odluke o mirovanju prava tužitelja bio na slobodi poslodavac tužitelja HEP distribucijsko područje "Elektra" Šibenik je mogao omogućiti tužitelju da nastavi raditi na radnom mjestu na kojem je bio prije određivanja pritvora. Slijedom iznesenih navoda tužena drži da postavljeni tužbeni zahtjev neutemeljen i da ga kao takav treba odbiti.
4.U tijeku postupka sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica izvršio uvid u predmet ovog suda: zahtjev za mirno rješenje spora (List 8 do 10 spisa), zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od dana 20.svibnja 2020.godine (list 11 do 13 spisa), odgovor Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od dana 20.svibnja 2020.godine (list 14 do 16 spisa), preslike novinskih članaka (list 17 do 23 spisa), izračun izgubljene zarade iz prosinca 2019.godine (list 24 do 66 spisa), presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-37/04 od dana 18.ožujka 2009.godine (list 67 do 87 spisa), presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-9/14 od dana 13.svibnja 2014.godine (list 88 do 99 spisa); presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-589/2014 od dana 22.stduenog 2018.godine (list 100 do 105 spisa), presliku kartona pacijenta (list 155 do 241 spisa).
4.1.Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedokinje UG (list 123 do 125 spisa), IG zamolbenim putem preko Općinskog građanskog suda u Zagrebu (list 134 do 136 spisa) i tužitelja (list 141 do 143).
4.2.Sud je proveo vještačenje po vještaku psihijatrijske struke Vlatki Novak (list 246-254 spisa).
5.Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišavanja slobode (pritvaranja), dugotrajnog vođenja kaznenog postupka te imovinske štete zbog izgubljene zarade.
7. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ističe se kako isti nije osnovan.
7.1.U ovom konkretnom slučaju za zastaru primjenjuje se odredba članka 230. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj: 53/91,73/91, 3/94, 112/99, 35/05, 41/08 i 125/11) po kojem tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u odredbi iz glava XXX čl. 447.st.1. prijašnji ZKP-a iz 1997. godine se navodi kako pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda.
7.2.Naime,tužitelj je odlukom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-9/14 točkom oslobođen optužbe da je kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu, grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, pribavivši tako drugoj pravnoj osobi znatnu imovinsku korist odnosno da je u stečaju počinio kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja zloupotrebom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292.st.2. u svezi st.1.KZ-a/97, da bi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Kž-589/2014 od dana 22.studenog 2018.godine optužba bila odbijena, a koju presudu je punomoćnik tužitelja tada okrivljenika zaprimio dana 11.prosinca 2018.godine (priložena preslika dostavnice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Kž-589/2014 od dana 22.studenog 2018.godine). Tog dana je tužitelj saznao za sadržaj te sudske odluke i od tog dana nastalo je njegovo pravo na potraživanje naknade štete. Zastara je počela teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ( čl. 215.st. ZOO-a), dakle 12.prosinca 2018. godine. Za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda.
7.3.Tužitelj se dana 20.svibnja 2020. obratio temeljem čl. 186.a ZPP-a Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, građansko – upravni odjel sa zahtjevom za mirno rješenje spora u kojem potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na temelju čl. 1100. u svezi s čl. 19 Zakona o obveznim odnosima, te imovinsku štetu s osnova izmakle koristi temeljem čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima. Istog dana tužitelj da se obratio i Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske. Naime, kako je po članku 241. Zakona o obveznim odnosima predviđeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a temeljem čl. 186.a. Zakon o parničnom postupku tužitelj bio dužan obratiti prije podnošenja tužbe sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv RH to je temeljem st. 3 istog članka zastarijevanje zastalo podnošenjem zahtjeva, pa podnošenje tužbe u ovom postupku dana 14.listopada 2020. godine nije nastupila zastara obzirom da je tužitelj dana 11.prosinca 2018. putem svog punomoćnika zaprimio odluku Vrhovnog suda kojom odlukom je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio povodom žalbe kojom je prema tužitelju odbijena optužba (toč 2. izreke prvostupanjske presude), odnosno potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je tužitelj oslobođen optužbe (točka 1. prvostupanjske odluke).
8. Temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-isp., 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23; dalje ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio kao nesporno kako slijedi.
9. Protiv tužitelja pred Županijskim sudom u Šibeniku pod posl. br. K-9/14 (ranije K-37/04) vođen kazneni postupak zbog više kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona (KZ/97), u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda kojom je prema tužitelju odbijena optužba (toč 2. izreke prvostupanjske presude), odnosno potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je tužitelj oslobođen optužbe (točka 1. prvostupanjske odluke).
9.1.Tužitelju je pritvor nesporno bio određen u trajanju od 21 dan i to u razdoblju od 26.ožujka 1998. do 15.travnja 1998.godine (nesporno među strankama, utvrđeno i pregledom kaznenog predmeta te navedeno u presudom poslovnog broj K-37/04).
9.2.Pregledom cjelokupnog kaznenog predmeta nespornim je utvrđeno da je kazneni postupak trajao nešto više od 20 godine, a kako je to tužitelj detaljno naveo u historijatu tužbe (nesporno među strankama, utvrđeno i pregledom kaznenog predmeta te navedeno u presudom poslovnog broj K-37/04).
10.U postupku je izveden dokaz saslušanjem svjedoka IG, zamolbenim putem pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pom-176/2022, koji je u svom iskazu izjavio kako je od 1993. do 2000.godine bio predsjednik uprave Hrvatske elektroprivrede te koliko se sjeća misli da ga je upravo on i postavio na to radno mjesto 1994.godine,član uprave zadužen za distribuciju da je bio pok.SG i da ga je on izvijestio da je došlo do uhićenja tužitelja, a stav uprave je bio da osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak ne mogu obnašati funkciju rukovoditelja i upravo radi toga je tužitelj smijenjen, s tim da je tužitelj ustao na drugom radnom mjestu unutar HEP-a samo na drugom radnom mjestu. Uprava je bila zadovoljan radom tužitelja. U odnosu na okončanje kaznenog postupka, svjedok navodi kako ga je tužitelj obavijestio prije nekoliko godina da je pravomoćno oslobođen, nakon uhićenja i smijenjen s rukovodećeg mjesta, tužitelj je bio prebačen na drugo radno mjesto ali da ne zna na koje, a u odnosu na isplatu plaće navodi kako ne zna je li mu isplaćivana puna plaća obzirom da njegov kontakt prestaje s osobom koja se smjeni sa direktora distribucijskog područja.
11. Na okolnost psihičkih tegova i njihovog utjecaja na život i zdravlje tužitelja, sud je proveo vještačenje po vještaku psihijatrijske struke Vlatke Novak, a sve obzirom da tužitelj potražuje ovom postupkom i naknadu štete na ime povrede prava osobnosti temelju odredbe čl. 1100.ZOO.
11.1. Vještakinja Vlatka Novak je nakon uvida u karton pacijenta i liječničku dokumentaciju koju joj je priložio sam tužitelj, te iz razgovora s tužitelj, zaključila kako je tužitelj doživljavao situaciju kada je bio zatvoren kao akutnu stresnu situaciju, a dugogodišnji period koliko je trajao sudski postupka je doživljavao kao produženi stres koji je bio praćen tjeskobom, smetnjama usnivanja, povlačenjem u sebe i osjećajem osramoćenosti i stigmatiziranosti u javnosti. Ovakve psihičke tegobe su očekivane u ovakvim okolnostima i djeluju na duševni integritet pojedinaca što u konačnosti dovodi do narušavanja kvalitete života i duševnog integriteta.
11.2.Stres i duševne boli je prema nalazu ove vještakinje tužitelj proživljavao u kontinuitetu kroz cijelo vrijeme otkad je pritvoren. Nakon puštanja iz pritvora da je proživljavao prvi dan duševne boli jakog intenziteta, a dok nije pušten iz zatvora znači 20 dana da je proživljavao duševne boli srednjeg intenziteta. Nakon toga, tijekom cijelog postupka proživljavao je duševne boli blagog intenziteta. Što se tiče povrede psihičkog integriteta vezano uz štetni događaj kod tužitelj ada je prisuta tjeskobno depresivni sindrom lakog stupnja koji ima trajni karakter. On da je na svjesnom planu kompenzirao raniji stres služeći se obrambenim mehanizmima potiskivanja koristeći zdrave dijelove svojeg psihičkog aparata i svoju inteligenciju kako bi funkcionira i umanjio duševne boli. Ali usprkos tome kod njega postoje trajni simptomi iz tjeskobno depresivnog kruga koje možemo okvalificirati kao direktnu posljedicu proživljene emocionalne traume, zbog čega je narušena kvaliteta njegova života. S psihijatrijske strane, povreda njegovog duševnog integriteta je na razini lakog stupnja što se preciznije ocjenjuje sa 10%.
11.3. Vještakinja Vlatka Novak je u svom usmenom iznošenju mišljenja, a odgovarajući na primjedbe tuženice, navela kako je tijekom razgovora s tužiteljem utvrdila da je razlog njegovog nejavljanja liječniku psihijatru ležala u činjenici što se nije htio dodatno stigmatizirati obzirom na društvu u kojem živimo i stigmu koja ga je već pratila zbog samog pritvaranja i dugogodišnjeg sudskog postupka. Nadalje kako to ne umanjuje postojanje njegovih smetnji i navodi primjer ljudi koji izađu iz koncentracijskih logora i zasigurno imaju psihičke smetnje i budu sretni zbog puštanja i to potisnu ali posljedice postoje. U odnosu na pitanje tuženice mogu li se odvojiti povreda integriteta duševnog zdravlja koja je ocjenjena sa 10 % na način da se jednim postotkom ocjeni povreda izazvana boravkom u pritvoru, a drugi postotkom povreda zbog dugotrajnosti postupka, vještakinja navodi kako se postoci ne mogu odvojiti iz razloga što su boravak u pritvoru i vođenje kaznenog postupka međusobno povezani i isto se isprepliću. Pri tom misleći i na ispreplitanje i preklapanje psihičkih posljedica. Nadalje, kako postoji mogućnost obraćanja telefonskim putem Centru za krizna stanja sa sjedištem u [adresa] za područje cijele RH, s tim da je u 99% slučajeva njihov odgovor da je potrebno obratiti se nadležnom psihijatru. Također u takvim slučajevima pisanog nalaza nema te nadodaje kako ne postoji psihoterapija telefonskim putem.
11.4. Tužitelj je u svom iskazu danom pred sudom na ročištu održanom dana 8.veljače 2023.godine naveo kako je cijeli svoj životni vijek proveo radeći u HEP-u, Elektra Šibenik, odnosno od 1968. do 2007.godine. Od 1.veljače 1995. da je obnašao funkciju direktora. Dana 26.ožujka 1998. da je priveden na poslu. U to vrijeme da je obnašao funkciju gradskog vijećnika u Gradskom vijeću grada Šibenika, bio član Gradske čistoće Šibenik, predsjednik ženskog košarkaškog kluba Šibenik te član Županijskog stožera za koordinaciju aktivnosti povratka, uspostavu civile vlasti i normalizacije života na području ove županije. Nakon uhićenja prestaje s obavljanjem svih tih funkcija. Do funkcije obnašanja direktora Elektre obnašao funkciju upravitelja pogona [adresa]. U trenutku stupanja na dužnost direktora u državi da je bilo ratno stanje te da je zbrinuo djelatnike pogona Drniš, a kako su njegovi zaposlenici radili na ratnom području, kupio oružje i obučio ljude za rukovanje te u to vrijeme izvršio elektrifikaciju otoka šibenskog arhipelaga. U to vrijeme Elektra Šibenik je zapošljavala 463 osobe. U to vrijeme da je bio javnosti poznata osoba, omiljena, a nakon pritvaranja dolazi do promjena u mom privatnom životu: ljudi da izbjegavaju, povlači se u kuću, suprugu miču s rada sa stranaka jer su nadređeni mislili da je bolje da ne komunicira s njima, djeca su popustila u učenju, kod mlađe kćerke se razvio bipolarni poremećaj. Po izlasku iz zatvora, poslodavac da ga raspoređuje na radno mjesto savjetnika sve do odlaska u mirovinu. Od istražnog zatvora do podizanja optužnice da je proteklo 6 godina, 7 mjeseci i 9 dana. Nakon njegovih intervencija i požurnica podiže se optužnica, a do prve rasprave proteklo je 2 godine i 2 mjeseca. Nakon 20 godina, 8 mjeseci i 27 dana Vrhovni sud RH da je potvrdio oslobađajuću presudu. Za vrijeme tih 20 godina, tužitelj da je pokušavao pronalaziti pozitivne stvari u životu kako bi mogao nastaviti mentalno funkcionirati. Smatra da mu je nanesena nenadoknadiva šteta za njegov privatni i profesionalni život. Tužitelj navodi kako ga boli nepravda koja mu je učinjena ne samo zbog vođenja kaznenog postupka već i uslijed njegove dugotrajnosti.
12. Svjedokinja UG, ističe kako je prvi šok doživjela kad joj je javljeno da je zadržan u policiji i da ne zna kad će se vratiti, potom priopćiti kćerki koja je tada bila u tzv. kritičnim godinama u dobi od 15 godina koja da je stalno plakala te inače bila jako vezana uz oca. Kako se radi o maloj sredini, a kako su spadali u viđenije ljude te kako je i njezin otac bio dugogodišnji direktor TLM-a, ona da je radila u Jadranskoj banci, na poslu da joj većina nije osobno ništa rekla, ali je iz njihova ponašanja bilo vidljivo da su se isti distancirali od nje, premjestili su je s rada a sa strankama a namjesto bez kontakta sa strankama i s manjim primanjima. Kćerka da je znatno popustila u učenju, dolazila bi kući uplakana kad bi je god netko uvrijedio u tom smjeru, a i dan danas ona ima posljedice zbog toga. Suprug je u početku bio optimističan u nadi i želji da će se to riješiti u normalnom roku ali kako je vrijeme odmicalo bilo im je jasno da se taj postupak neće riješiti tako brzo zbog čega se tužitelj polako počeo povlačiti u sebe, postao je zamišljen u društvu, odluta mislima te da je prestala nada da će tužitelj u svom radnom vijeku imati šansu da se opravda od svega što mu se dogodilo. U početku je imao problema sa spavanjem, često se budio i dizao se po noći, a da bi to nadoknadio spavao bi po danu. Jednostavno je došao u jedan ajmo reći nenormalan ritam. Danas, unazad 5 godina na njega je najviše utjecalo zdravstveno
1 0
stanje, učesnika u procesu GG koji je doživio teški moždani udar i koji danas praktički vegetira. Nakon toga suprug praktički ne želi da izlazi vani, ne želi se susretati s ljudima jer u svakom osjeća krivca, odnosno osobu koja mu ne može pomoći. Za vrijeme trajanja postupka, suprug da je tražio i pomoć psihijatra. U biti ta dugovječnost, odnosno trajanje postupka je bila najgora stvar. Kćer koja je tada bila dijete sad je žena, suprug koji je tada bio u najboljim godinama sad je u mirovini već 15 godina kao i ona.
13. U odnosu na navode tuženice kako dugotrajno vođenje kaznenog postupka samo po sebi nema za posljedicu povredu prava osobnosti, istaći je kako su takvi navodi sami za sebe točni, međutim, tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari, svoj zahtjev za naknadu neimovinske štete tužitelj temelji na činjeničnom osnovu odnosno na okolnostima neosnovanog lišavanja slobode u trajanju od 21 dan, nakon toga slijedi dugotrajan istražni postupak, podizanje optužnice i kazneni postupak pred Županijskim sudom u Šibeniku, dakle ukupno 20 godina u kojem mu je neosnovano stavljeno na teret počinjenje dvaju teških kaznenih dijela, za koja je u konačnici pravomoćno oslobođen presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sve kako prileži spisu.
14. Po ocjeni ovog suda tužitelj je dokazao da je navedeno dugotrajno razdoblje trajanja kaznenog postupka počevši od uhićenja i boravka u pritvoru do pravomoćne oslobađajuće odluke u uzročno-posljedičnoj vezi s promjenama u njegovom životu koji je promijenjen na način da mu je u potpunosti uništen osobni i poslovni ugled, narušeno zdravlje te da je trpio boli koje predstavljaju povredu prava osobnosti pa je tako ovaj sud zahtjev tužitelja za naknadu štete cijenio dokazanim. Pri tome ovaj sud smatra dokazanim kako činjenične navode tužbe koji se odnose na kazneni postupak koji se vodio protiv tužitelja od lišenja slobode pa do pravomoćnosti oslobađajuće odluke te činjenične navode narušenog osobnog i poslovnog ugleda tužitelja te zdravstvenog stanja u smislu odredbi čl. 480. st. 1. t.1. ZKP-a u svezi s odredbom čl. 1100. ZOO-a iako je riječ o obveznom odnosu koji je u bitnom nastajao prije stupanja na snagu tog Zakona, jer obveznopravni odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu nastaje tek onda kada su se kumulativno ispunile opće i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu nisu izmijenjene u odnosu na pretpostavke iz odredbi čl. 154.do 209. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 112/99 i 88/01, dalje - ZOO/91) pa odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravljanje štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.
14.1.U konkretnom slučaju osnov odgovornosti tuženika za štetu posebno je reguliran citiranim odredbama ZKP-a koje pravo na naknadu priznaju osobi koja je bila u pritvoru, a postupak je obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom optužba odbijena. Tako u smislu ovih odredbi, obveznopravni odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu nastaje tek onda kada je protiv osobe koja je bila u pritvoru postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom optužba odbijena. U ovom slučaju kazneni postupak protiv tužitelja okončan je nakon 1. siječnja 2006.kada je stupio na snagu ZOO-a pa zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode valja sagledavati prema odredbama čl. 19., čl. 1046. i čl. 1099. do čl. 1106. ZOO-a. Navedene odredbe, između ostalog,predstavljaju širu osnovu u kojoj se oštećeniku priznaje pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u odnosu na odredbu čl. 200. ZOO/91.Tako se prema citiranim odredbama ZOO-a neimovinska šteta odražava u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa, samom povredom prava osobnosti nastaje neimovinska
1 1
šteta je objektivna činjenica za koju štetnik (odgovorna osoba) odgovara dok su pretrpljeni bolovi i strah izazvani štetnom radnjom samo mjerilo težine povrede prava osobnosti (kvalifikatorne okolnosti) i uzimaju se u obzir pored drugih relevantnih okolnosti pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade, kada težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju pravo na dosudu pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a.
14.2. U smislu gore navedenog, ovaj sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja postavljen na potraživanje naknade štete po osnovi neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 21 dana (čl. 14.ZKP) te ocijenio osnovanim potraživanje od 2.116,93 ura što odgovara iznosu od 15.950,00 kn koliko je iznosila prosječna mjesečna neto plaća tužitelja u 1997. Godini. Kraj činjenice da se mjesec sastoji od prosječno 22 radna dana, to je osnovan njegov zahtjev za isplatom mjesečne plaće. Bitno je za napomenuti da za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode primjenom čl. 480. stavka 1. točke 1. ZKP-a nisu od utjecaja razlozi zbog kojih je pritvor bio određen te njegova zakonitost ili nezakonitost. U primjeni navedene zakonske odredbe bitan je sam ishod postupka - u ovom slučaju da je tužitelj kao okrivljenik oslobođen optužbe pravomoćnom presudom.
14.3. U odnosu na potraživanje naknade izgubljene zarade istaći je kako je sud u cijelosti prihvatio utvrđenja visine izgubljene dobiti u dostavljenom privatnom nalazu. Točno je da dostavljeni izračun nema snagu sudskog nalaza i mišljenja koji obavljaju vještaci koje odredi sud u smislu odredbe čl. 251.st.1.do 4 .ZPP. Međutim, dostavljeni izračun ima snagu privatne isprave čiji se sadržaj odnosi na predmet spora, kojim tužitelj dostavlja izračun izgubljene dobiti sukladno knjigovodstvenim ispravama njegova poslodavca na temelju čega je utvrđena visina potraživanja tužitelja po osnovi izgubljeni dobiti. Privatne isprave, za razliku od javnih, ne tvore predmnijevu o istinitosti njihovog sadržaja, ali ih sud treba vrednovati i cijeniti u sklopu svih ostalih izvedenih dokaza. Ovaj sud je izračun prihvatio osnovanim smatrajući osporavanje tuženice paušalnim i ničim argumentiranim već isključivo temeljeći protivljenje na tom da se ne radi o nalazu i mišljenju izrađenom po nalogu suda u ovom sudskom postupku. Samo po sebi, takvi navodi nisu osnovani i dostavljeni izračun se ima vrednovati kao i sve ostale priložene dokaze u postupku. Tuženica nijednim navodom nije ukazala na konkretne pogreške u izračunu ili da bi predmetom izračuna bilo nešto što ne bi smjelo biti, već isključio paušalno osporila dostavljeni dokaz. Ovaj sud je imajući u vidu neargumentiranost tuženikova osporavanja, postupio u skladu s načelom ekonomičnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. ZPP prema kojem je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova.
14.4. U odnosu na potraživanje pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, ovaj sud je stava da je osnov potraživanja na ime povrede prava osobnosti osnovana jer je cjelokupna situacija dugotrajnog vođenja sudskog postupka (preko 20 godina) stresna dovela do povrede prava osobnosti tužitelja i to je utjecalo na pravo na čast, ugled, tjelesno i duševno zdravlje (psihičke smetnja u vidu straha, nesanice) obiteljski i privatni život, stigmatiziranje od okoline, postupak iznimno praćen u medijima, što je također trebalo uzeti u obzir kod utvrđivanja visine neimovinske štete javnosti, novinskih članaka, gubitak poslovnog i privatnog ugleda, a radi se o maloj sredini (grad [adresa]) u kojem je tužitelj bio poznata osoba, unaprijed osuđena, skinut sa svih funkcija koje je do tada obavljao u javnom životu [adresa] (aktivan član sportske zajednica i slično, ranije navedeno), narušen mu poslovni ugled. Sam postupak je djelovao na njegovu obitelj pa je tako supruga prebačena na radno mjesto na kojem neće bit u kontaktu sa strankama, djeca i supruga izložena ruganju
1 2
ogovaranju, a sve kako je to detaljno opisao tužitelj u svom stranačkom iskazu, kao i svjedokinja, supruga. Imajući u vidu narav težinu kaznenog djela, trajanje pritvora, sredinu u kojoj tužitelj živi, svrhu ove naknade, ovaj sud je mišljenja da je zbog neosnovanog pritvarana i kasnijeg terećenja za osobito teška kaznena djela koja uvijek izazivaju izrazitu odbojnost prema počinitelju i osudu u kojoj živi, što je rezultiralo povlačenjem tužitelja u sebe, pritom imajući u vidu nalaz i mišljenje vještakinje Vlatke Novak kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, ujedno cijeneći prihvatljivim navode tužitelja da se nije javljao psihijatru također zbog nastojanja da se u sredini u kojoj živi ne pročuje da bi isti tražio takav vid pomoći za koje je općepoznato da još uvijek u malim sredina izaziva stvaranje dodatnih priča. Određivanje visine pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prepušteno je sudu u okviru smjernica propisanih odredbom čl. 1100.st.2 ZOO-a imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja. Po stavu ovog suda zatraženi iznos od 107.324,30 eura je previsok imajući u vidu Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike hrvatske iz 2002.godine i njihove Izmjene sa sjednica Građanskog odjel od 5.lipnja i 15.lipnja 2020.godine. Obzirom da potraživanje tužitelja u ovom postupku s osnove povrede prava osobnosti višestruko premašuje iznose koje se po smjernicama propisuju za najteže ljudske gubitke (djece i bliskih članova obitelji), ovaj sud je stava da je primjerena novčana naknada 25.000,00 eura za ovaj vid štete.
15.Glede navoda tuženice o izostanku protupravnosti, kazati je da država odgovara i za nepravilan rad pravosudnih tijela, a nerazumno trajanje kaznenog postupka u svim njegovim fazama (istrage, optuženja i suđenja) je nepravilan rad jer okrivljenik ima zakonsko (čl. 10. ZKP-a) i ustavno pravo (čl. 25. st. 2. Ustava) da u najkraćem roku bude izveden pred sud i u zakonskom roku bude oslobođen ili osuđen, a navedeno trajanje kaznenog postupka je nepravilan rad za koji odštetno odgovara država i pored prava na zaštitu od suđenja u nerazumnom roku po odredbama Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 126/19) na što se sugerira u žalbi tuženice. Pored toga, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07 i 150/11) za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Pritom se nezakonitim radom smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanju suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.
16. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka imajući u vidu djelomičan uspjeh parničnih stranaka, u smislu odredbe čl. 154.ZPP-a.
Šibenik, 29. travnja 2026. godine
Sutkinja
Martina Miočević Šušnjić
1 3
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu nadležnom drugostupanjskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave iste, a ulaže se putem ovog suda u tri primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
