REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru - Stalna služba u Benkovcu

Stjepana Radića 10

23420 Benkovac

Poslovni broj: P-1359/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu Igor Berghausu, u pravnoj stvari tužitelja JP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku iz Zadra, Špire Brusine 12, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupano po OD Knezović & partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, javne rasprave održane dana 19.ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. travnja 2026.godine

p r e s u d i o  j e

I - Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 3., 4 i 6. Ugovora o kreditu broj 236- 97/2006, sklopljenog između tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II - Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, da isplati tužitelju iznos od 39.197,31 kuna / 5.202,38 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016.godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 66,21 kuna / 8,79 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 27,53 kuna / 3,65 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,24 kuna / 1,63 EUR od 01.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,08 kuna / 4,12 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,41 kuna / 0,45 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,78 kuna / 0,63 EUR od 01.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,18 kuna / 2,81 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 195,98 kuna / 26,01 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 110,19 kuna / 14,63 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 219,21 kuna / 29,09 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 235,97 kuna / 31,32 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 243,54 kuna / 32,32 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 222,67 kuna / 29,55 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 226,66 kuna / 30,08 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 194,75 kuna / 25,85 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 171,26 kuna / 22,73 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 177,50 kuna / 23,56 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 189,88 kuna / 25,20 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 188,81 kuna / 25,06 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 176,29 kuna / 23,40 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 199,78 kuna / 26,52 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 218,62 kuna / 29,02 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 245,41 kuna / 32,57 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 239,27 kuna / 31,76 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 275,64 kuna / 36,58 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 268,74 kuna / 35,67 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 282,17 kuna / 37,45 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 398,55 kuna / 52,90 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 374,60 kuna / 49,72 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 447,79 kuna / 59,43 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 422,50 kuna / 56,08 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 381,82 kuna / 50,68 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 467,64 kuna / 62,07 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 552,71 kuna / 73,36 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 476,30 kuna / 63,22 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 505,70 kuna / 67,12 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 471,57 kuna / 62,59 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 477,78 kuna / 63,41 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 622,20 kuna / 82,58 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 636,26 kuna / 84,45 EUR od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 756,92 kuna / 100,46 EUR od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 694,94 kuna / 92,23 EUR od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 627,09 kuna / 83,23 EUR od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 601,35 kuna / 79,81 EUR od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 596,17 kuna / 79,13 EUR od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 628,25 kuna / 83,38 EUR od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 656,22 kuna / 87,10 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 659,97 kuna / 87,59 EUR od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 640,62 kuna / 85,03 EUR od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 653,68 kuna / 86,76 EUR od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 662,62 kuna / 87,94 EUR od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 647,59 kuna / 85,95 EUR od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 651,54 kuna / 86,47 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 640,27 kuna / 84,98 EUR od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 616,25 kuna / 81,79 EUR od 01.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 642,22 kuna / 85,24 EUR od 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 654,68 kuna / 86,89 EUR od 01.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 645,60 kuna / 85,69 EUR od 01.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 596,61 kuna / 79,18 EUR od 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 638,23 kuna / 84,71 EUR od 01.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 641,87 kuna / 85,19 EUR od 01.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 625,56 kuna / 83,03 EUR od 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 574,82 kuna / 76,29 EUR od 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 573,53 kuna / 76,12 EUR od 01.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 585,99 kuna / 77,77 EUR od 01.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 605,97 kuna / 80,43 EUR od 01.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 633,64 kuna / 84,10 EUR od 01.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 619,37 kuna / 82,20 EUR od 01.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 629,47 kuna / 83,55 EUR od 01.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 640,94 kuna / 85,07 EUR od 01.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 427,67 kuna / 56,76 EUR od 01.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 441,19 kuna / 58,56 EUR od 01.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 436,76 kuna / 57,97 EUR od 01.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 421,80 kuna / 55,98 EUR od 01.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 417,00 kuna / 55,35 EUR od 01.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 419,17 kuna / 55,63 EUR od 01.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 436,15 kuna / 57,89 EUR od 01.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 450,45 kuna / 59,78 EUR od 01.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 447,48 kuna / 59,39 EUR od 01.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 459,85 kuna / 61,03 EUR od 01.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 468,24 kuna / 62,15 EUR od 01.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 463,30 kuna / 61,49 EUR od 01.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.09.2015. godine do isplate,

- na iznos od 464,67 kuna / 61,67 EUR od 01.10.2015. godine do isplate."

III - Dužna je tužena Addiko banka d.d. nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR, u roku od 15 dana.

IV – U preostalom dijelu za iznos od 516,37 EUR zahtjev tužitelja za naknadom troška se odbija.

Obrazloženje

(1)Tužitelj u tužbi navodi da je dana 26.travnja 2006.g. zaključio ugovor s tuženikom na iznos kredita od 40.000 CHF. Ugovorena je kamatna stopa od 5,25%, rok otplate 15 godina. Tužena je obzirom na odredbe ugovora mijenjala kamatnu stopu što je osjetno povisilo mjesečni anuitet, takva promjena kamatnih stopa je nezakonita što je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.). Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i o njemu tužitelj nije mogao pregovarati i kao ekonomski slabija strana morao ga je prihvatiti. Odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu među strankama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nedopuštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP. Ove sporne odredbe su omogućile tuženiku kao ekonomsko jačoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što je pak protivno odredbi čl. 97 st. 1 Alinea 10 i 11 ZZP. Tuženik je kamatnu stopu uvijek mijenjao u svoju korist iako je obzirom na stanje na tržištu to mogao učiniti u korist tužitelja što je suprotno postupanju propisano čl.296 Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO. Za napomenuti je da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u suprotnosti i sa odredbom čl. 4 st. 2 direktive 93/13 EEZA. Kolektivnom tužbom u predmetu potrošač, koja se između ostalog vodila i protiv prednika tuženika pred Trgovačkom sudom u Zagrebu, a koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. S obzirom na gore navedeno, a polazeći od odredbe čl. 1111 ZOO-a svaka ugovorna strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem ništetnog pravnog posla primila. Stoga tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po primjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

(2)Tužena Addiko bank d.d. je podnijela opširan odgovor na tužbu pozivajući se na sudsku praksu domaćih sudova i Suda Europske unije. U bitnome se prigovor svodi na to da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je izvršena konverzija kredita u eure, da se ne može primijeniti odluka iz kolektivnog spora, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, te da je zahtjev tužitelja zastario.

(3)Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-149/2024 od10. lipnja 2025. ukinuta je presuda ovog suda broj P-1992/2019-29 od 12. veljače 2024. i predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U ukidnoj odluci je navedeno da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-81/2023 od 21. veljače 2023. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke, sud ne može donijeti zakonitu odluku primjenjujući samo utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je predloženo provođenje dokaza upravo na okolnost različitih odlučnih činjenica, a odlučnu činjenicu - da li je tužitelj potrošač po predmetnom ugovoru, tuženica izričito osporava tijekom postupka i u žalbi opravdano ukazujući da presuda o navedenom nema nikakvih razloga. Kako ovaj sud nije dao nikakve, pa ni jasne i valjane razloge o statusu potrošača tužitelja pri sklapanju predmetnog ugovora, to pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

(4)Tijekom postupka sud je pregledao ugovor o kreditu (l.s. 8 – 15), dodatak ugovora o kreditu (l.s 20 - 23), izvadak iz knjige položenih ugovora (l.s 25), otplatni plan i promet po računu (l.s 27 – 36), izračun utjecaja promjene tečaja i kamata na anuitete (l.s 37 – 42), promotivni materijal tuženika (l.s 297 – 401, 540 - 565), izvješće HNB-a (l.s 402 – 513), nalaz i mišljenje vještaka (l.s. 618 - 630), saslušao tužitelja.

(5)Tužitelj je popisao parnični trošak.

(6)Tužbeni zahtjev je osnovan.

(7)Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili 26.travnja 2006.g. Ugovor o kreditu i dana 21.siječnja 2016.g aneks tom ugovoru, kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje ukupan iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.000 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Sporno je pitanje zastare potraživanja, pitanje ništetnosti ugovora, odnosno ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, zastare, značenja konverzije, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

(8)Tuženik tvrdi da je konverzijom riješen odnos stranaka u pogledu bilo kakvih potraživanja korisnika kredita sa osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja HRK – CHF. Ovaj sud ne dijeli to pravno shvaćanje. Naime, konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), dalje ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama.

(9)Slijedeće pitanje koje treba riješiti je pitanje statusa tužitelja u smislu dali bi isti bio potrošač kako je istaknuto u ukidnoj odluci. Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je dana definicija potrošača i trgovca, proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Na gotovo identičan način određenje potrošača te trgovca dano je i u kasnije donesenim zakonima pa i u sada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 19/22. - dalje: ZZP/22). Prema tome potrošački kredit je kredit namijenjen potrošaču za osobne, obiteljske odnosno kućanske svrhe te se odobrava za različite namjene. Primatelj kredita nije trgovačko društvo, odnosno obrt, samo u tom slučaju bi se radilo o kupnji radi obavljanja poslovne djelatnosti. Ako tuženik smatra da je tužitelj djelovao kao trgovac, tada to mora i dokazati. Dokazi ukazuju upravo nasuprotno, da se radi o potrošačkom kreditu.

(10)Predmetni kredit je sklopljen kao namjenski kredit za adaptaciju stana. To u svom iskazu tužitelj potvrđuje. Sud je taj iskaz ocijenio kao istinit jer je tužitelj ostavio dojam iskrenosti. Osim toga na tu činjenicu da se radi o kreditu podignutom radi rješavanja stambenog pitanja ukazuje i sam sadržaj ugovora. Namijenjen je adaptaciji stana kako je i navedeno u toč.2. Ugovor je konvertiran temeljem ZIDZOPK. Prema tome samim činom sklapanja ugovora tužena je potvrdila tužitelju status potrošača. Da nije potrošač na njega se ne bi mogle primijeniti odredbe ZIDZOPK

(11)Odredbom čl.6 predmetnog Ugovora propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5 , 2 5 % godišnje. Odredbom članka 4 Ugovora propisano je da se kredit u iznosu od 40.000 CHF i kamata otplaćuju u roku od 15 godina.

(12)Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11, 78/15), dalje ZOO, je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

(13)Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

(14)U pogledu svoje odluke o ništetnosti valutne klauzule u CHF sud se vodio slijedećim pravnim shvaćanjima. Prvo, prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

(15)Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu smatra ništetnom.

(16)Prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda, ovaj prvostupanjski sud je našao da su ništetne odredbe o određivanju visine kamate i o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključen između stranaka dana 26.travnja 2006.g. iz ovih razloga je usvojio zahtjev iz toč.I.

(17) u pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO- a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . (18)Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.lipnja 2019.godine, dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.

(19)Prema čl.323 st.1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

(20)Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petru Bajlu iz Zadra. Vještak je ustanovio da tužitelju na ime preplaćenih iznosa, koje je plaćao više nego prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početno ugovorenom kursu HRK – CHF, a sve umanjeno za iznos priznat od strane tužene na ime konverzije, pripada iznos od 5.202,38 EUR

(21)Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo prigovore pravne prirode. U pogledu samog izračuna prigovora nije imao.

(22)Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti ocijenivši ga stručnim i potpunim.

(23)Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

(24) Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st2 i čl.155 ZPP- a. Tužiteljev trošak se odnosi na sastav tužbe i podneska od 22.studenog 2023.g (tbr.7) po 100 bodova, zastupanje tužitelja na ročištima (tbr.9) 16.siječnja 2023., 22.studenog 2023., 9.prosinca 2025 i 19.ožujka 2026 po 100 bodova. Izraženo u eurima iznosi 1.200 EUR. Tom iznosu valja trošak vještačenja u iznosu od 400 EUR. Sveukupno 1.600 EUR. Preostali trošak u iznosu od 516,37 EUR nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

U Benkovcu,

dana 29.travnja 2026. godine

Sudac

Igor Berghaus

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pisano, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke.

Presuda se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešnog primjene materijalnog prava i odluke o parničnom trošku.