REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-61/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana i vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr.sc. Senije Ledić i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja CD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tužitelja TD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Vedranu Marcanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Livio Marcan i Vedran Marcan u Umagu, 1. svibnja 4/I, pro tiv tuženice PARTNER BANKE d.d., OIB 71221608291, Zagreb, Vončinina 2, koju zastupa punomoćnica po zaposlenju GD, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2011/2024-2 od 16. srpnja 2024., kojim je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-113/2019 od 19. ožujka 2024., u sjednici održanoj 29. travnja 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2011/2024-2 od 16. srpnja 2024. i predmet vraća tome sudu na ponovni postupak.

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku suda.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici platiti tužiteljima iznos od 21.600,00 EUR, u točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 20.921,27 EUR, te je u točki III. izreke nalaženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 8.700,00 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 22. kolovoza 2018., do isplate, sve kako je to pobliže opisano i određeno u izreci te presude.

1. 2. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim predlaže sudu utvrditi da su odredbe točke 11. Ugovora o kreditu broj 732-41-024297 od 18. siječnja 2017., Ugovora o kreditu broj 732 -51- 004700 od 18. siječnja 2017. i Ugovora o kreditu broj 732-41-024365 od 20. ožujka 2018. sklopljenih između parničnih stranaka, ništetne u dijelu koji glasi: "Za prijevremeni povrat kredita obračunava se naknada u skladu s važećom odlukom banke." U točki II. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 12.358,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2024. do isplate po stopi preciznije određenoj u tom rješenju, u roku od 15 dana, te je u točki III. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.468,42 EUR.

2. Drugostupanjskom presudom je u točki I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-113/2019 od 19. ožujka 2024., u točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 2.038,61, dok je drugostupanjskim rješenjem potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-113/2019 od 19. ožujka 2024. u točki II. izreke.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-4887/2024-2 od 13. svibnja 2025., tuženici je dopušteno podnošenje revizija protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2011/2024-2 od 16. srpnja 2024., zbog vjerojatnosti povrede prava na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud ocijenio da je u prijedlogu učinila vjerojatnim da su joj u pobijanoj odluci povrijedio temeljna ljudska prava na pravično suđenje zajamčena čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – u daljnjem tekstu: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' broj – Međunarodni ugovori broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, 13/2017 i 6/2024 – u daljnjem tekstu: Konvencija).

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pobijajući citiranu presudu i rješenje zbog povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu revizija prihvati, i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju

6. Revizija je osnovana.

7. Odredba čl. 391. st. 3. u vezi s čl. 400. st. 1. i čl. 167. st. 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu i rješenje u dijelu u kojim je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 384.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena, pa je u tim granicama pobijana presuda i rješenje i ispitano.

8. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja za povrat naknade obračunate preko 1% od iznosa prijevremeno vraćenih kredita (od ukupno plaćenih 4%) imajući u vidu tvrdnje tužitelja da je u smislu odredbe čl. 295. st. 3. u vezi čl. 286. st. 2. i 4. te čl. 291. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO, došlo do usmene pogodbe tuženika i tužitelja o visini naknade za prijevremenu otplatu predmetnih kredita u iznosu od 1% od preostalog iznosa kredita, dok je u reviziji sporno je li tuženik stekao bez osnove utuženi iznos koji odgovara izračunu 3% od iznosa prijevremeno vraćenih kredita, odnosno je li odredba čl. 11. predmetnih Ugovora ništetna u smislu odredbe čl. 270., 272., 296. i 322. ZOO-a s obzirom na tvrdnje tužitelja da predmetna odredba prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja te da je ista u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju došlo do pravovaljane usmene pogodbe pozivom na odredbu čl. 286. i čl. 291. ZOO-a, te da odredba ugovora o kreditu (čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu), kojom je ugovorena naknada za prijevremeni povrat kredita nije ništetna. (točke 21., 31., 34. i 36. obrazloženja).

10. Tuženica je, osporavajući navedenu odluku u žalbi tvrdila da „Nije dokazano niti da je tuženik pristao na bilo kakvu izmjenu, dopunu, a kamoli usmenu pogodbu koja bi drugačije od onoga što je izrijekom napisano u potpisanim i realiziranim ugovorima o kreditu reguliralo tu naknadu tako da u ovom slučaju uopće nema mjesta primjeni vraćanja sredstava temeljem stjecanja bez osnove, pogotovo ne kao nepoštenog stjecatelja, jer tuženik ništa nije stekao bez valjane pravne osnove, pa ništa nije dužan niti vratiti.“

11. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku odluku, utvrđujući u točki 18. obrazloženja, da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita jer je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO- a, neovisno o tome što prvostupanjski sud predmetnu odredbu ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za prijevremeni povrat kredita, nije ocijenio ništetnom. Na taj način je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci u cijelosti zanemario pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, i u potpunosti iznio drugačije pravno shvaćanje od onoga koje je zauzeo prvostupanjski sud, a za takvu svoju odluku nije naveo valjane razloge za donošenje pobijane odluke.

12. 1. Tuženica u podnesenoj reviziji navodi da je pri iznošenju navedenog shvaćanja drugostupanjski sud ispustio iz vida da je prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke pravomoćno utvrđeno da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnos ti odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se za prijevremeni povrat kredita obračunava naknada u skladu s važećom odlukom banke. Prvostupanjski sud je svoje pravno shvaćanje utemeljio na usmenoj pogodbi stranaka te je na temelju te pogodbe usvojio predmetni tužbeni zahtjev radi isplate, a što je tuženica u podnesenoj žalbi osporila, ali se drugostupanjski sud, rješavajući po žalbi nije osvrnuo na to pravno shvaćanje prvostupanjskog suda niti je razmatrao žalbene navode kojima tuženica pobija prvostupanjsku odluku, a koji su se žalbeni navodi tuženika iscrpljivali u osporavanju navedenog pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda.

12. 2. S obzirom na navedeno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda tuženica, dalje navodi, da je žalbom mogla samo to utvrđenje prvostupanjskog suda osporavati, ali ne i ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koju je pobijanom odlukom utvrdio drugostupanjski sud pogotovo jer je prvostupanjski sud izričito utvrdio da ta odredba nije ništetna. U toj situaciji drugostupanjska odluka treba sadržavati određene i izričite odgovore na tu pravnu osnovu i te žalbene navode tuženice, (čl. 375. st. 1. ZPP-a), međutim drugostupanjski sud u svojoj odluci to nije učinio već je paušalno utvrdio, bez obrazloženja da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. S obzirom na sadržaj prvostupanjske odluke u kojoj je između ostalog izričito utvrđeno da predmetna odredba ugovora o kreditu nije ništetna, tuženica smatra da nije mogla razumno očekivati niti predvidjeti ovakvu odluku drugostupanjskog suda, a drugostupanjski sud, cijeneći da je drugostupanjska odluka utemeljena na drugoj pravnoj osnovi od one koju je utvrdio prvostupanjski sud, nije postupio sukladno odredbi čl. 367.a ZPP-a i pozvao stranke da se izjasne o toj drugoj pravnoj osnovi. Ujedno smatra da iz iznesenog također slijedi, a budući da je prvostupanjskom odlukom utvrđeno da navedena odredba ugovora o kreditu nije ništetna s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da ista odredba ugovora o kreditu prouzrokuje očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja,(iako je o istoj evidentno pregovaralo i iako tužitelj ne osporava plaćanje iste u iznosu od 1%), kao i da je prvostupanjskom odlukom u točki I. izreke rješenja pravomoćno utvrđeno povlačenje tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti navedene odredbe ugovora o kreditu, da je drugostupanjski sud pobijanom odlukom postupio protivno odredbi čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a i prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja. S obzirom da tužitelj predmetnom tužbom traži povrat naknade obračunate preko 1% od ukupno plaćenih 4%, tj. tužitelju nije sporan iznos plaćene naknade u visini od 1%, nije jasno koje je pravno utemeljeno uporište drugostupanjskog suda da donese pobijanu odluku kojom utvrđuje predmetnu odredbu ugovora o kreditu u cijelosti ništetnom ako to tužitelj niti ne traži.

14. Prema odredbi čl. 29 st. 1. Ustava RH "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni (…) sud pravično (…) odluči o njegovim pravima i obvezama (…)" Prema čl. 6. st. 1. Konvencije prema kojem "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili (…) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj (…)"

15. Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava, podrazumijeva da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama. To pravo jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela, zahtijeva da sudovi u svojim odlukama navedu ozbiljne, relevantne i dostatne razloge koji jasno upućuju na to da su procjene donesene razborito i u skladu s mjerodavnim pravom, te da su uzeti u obzir svi relevantni činjenični i pravni elementi. Nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi je i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti).

16. U svezi s navedenim, u odluci poslovni broj U-III-3226/2022 od 11. srpnja 2023.

Ustavni sud Republike Hrvatske navodi:

„Sudska odluka, odnosno odluka drugih tijela javne vlasti smatrat će se arbitrarnom (proizvoljnom) u mjeri koja dovodi u pitanje pravičnost postupka ako ne sadrži dostatne pravno relevantne razloge, odnosno ako su razlozi za njezino donošenje utemeljeni na faktičnoj i pravnoj pogrešci koja za svoju posljedicu imaju uskratu pravne zaštite.“ (npr. predmet Europskog suda za ljudska prava Urot protiv Turske broj 53561/09, 13952/11, Paragraf 68. presuda od 27. studenoga 2018.).

17. Prema tome, ako u presudi nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta presuda zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje.

18. Osim toga, pravo na žalbu može se učinkovito ostvariti ako drugostupanjski sud ocijeni sve relevantne žalbene navode, a odluka o žalbi u parničnom postupku ne bi smjela predstavljati iznenađenje za stranke na način da se njome spor pravno određuje potpuno drukčije nego što ga stranke vide.

19. I ovaj sud smatra da pobijana odluka ne zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje osobito iz razloga što:

- je drugostupanjska odluka utemeljena na nepostojećem pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, te je ista kontradiktorna provedenom postupku pred prvostupanjskim sudom,

- drugostupanjska odluka ne samo da propušta ocijeniti pravno shvaćanje koje je stvarno zauzeo prvostupanjski sud (tzv. pravovaljana usmena pogodba), nego se isto pravno shvaćanje uopće i ne spominje u pobijanoj odluci,

- iako se drugostupanjskom odlukom odlučivalo o žalbenim navodima tuženice koji su se iscrpljivali u osporavanju tog pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda, pobijana odluka uopće ne sadrži ocjenu drugostupanjskog suda o tim žalbenim navodima tuženice niti obrazloženje drugostupanjskog suda zašto te navode nije razmatrao iako su isti odlučni za odluku u ovom sporu s obzirom na zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojim je meritorno riješen ovaj predmet,

- drugostupanjski sud paušalno i bez obrazloženja u pobijanoj odluci zauzima pravno shvaćanje koje je dijametralno suprotno od onoga koje je zauzeo prvostupanjski sud, da je odredba ugovora o kreditu ništetna iako je prvostupanjski sud izrijekom utvrdio da ista odredba nije ništetna, a da takvu odluku drugostupanjski sud nije obrazložio osim pukog pozivanja na odredbu materijalnog zakona iz čl. 1024. ZOO-a,

- donošenjem takve pobijane odluke koja se temelji na dijametralno suprotnom shvaćanju i pravnoj ocjeni predmetnog spora tuženik je onemogućen u učinkovitom ostvarivanju svog prava na žalbu jer tuženica u svojoj žalbi nije mogla osporavati da je predmetna odredba ugovora o kreditu ništetna kako to utvrđuje drugostupanjski sud kada je prvostupanjski sud izrijekom utvrdio da ta odredba nije ništetna,

- pobijana odluka ovakvog sadržaja predstavlja „odluku iznenađenja“ u povodu žalbe tuženika koju tuženik nije mogao razumno predvidjeti pogotovo jer drugostupanjski sud nije pozvao stranke postupka da se izjasne o toj „novoj“ pravnoj osnovi koja je utvrđena u pobijanoj odluci.

20. Postupajući na navedeni način pobijanom je odlukom počinjena teška povreda odredaba parničnog postupka, osobito jer je ista donesena protivno odredbama čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a, čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, te čl. 367.a u svezi s čl. 5. ZPP-a. Takvim postupanjem drugostupanjskog suda tuženici je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, i to osobito pravo na (učinkovito) pravno sredstvo, pravo na pristup (žalbenom) sudu, pravo na obrazloženu odluku sudbene vlasti te zabranu arbitrarnosti, kao sastavne aspekte prava na pravično suđenje.

21. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, pobijana odluka ne udovoljava standardima prava na obrazloženu sudsku oduku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a koja u bitnom osigurava temeljna procesna jamstva.

22. Stoga je, sukladno odredbi čl. 391. st. 7. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

23. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić