Posl. br. P-517/2019-39
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Radivoju Mačešiću-Biscuoliju odvjetniku iz Pule, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 19. ožujka 2026. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 27. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl.14.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 l 51400607-5101954150 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.6.2004.god. a koja glasi:
<< U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. >>
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Cl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 l 51400607- 5101954150, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.6.2004.god., a koja glasi:
<< Kamatna stopa je promjenjiva.... >>
te u odredbi čl.8.2. koja glasi:
<< Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. >>
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu "broj: 24020UCMU31262160 l 5140060T5101954150 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 17.6.2004.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:
<< ... CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. >>,
u odredbi čl.7.3. koja glasi:
<<…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.>>
IV Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tužene prema tužiteljici istaknutog radi prebijanja s osnova negativne tečajne razlike u razdoblju od 20.9.2015.godine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" u ukupnom iznosu od 513,15 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako je to navedeno na str. 274 do 275 spisa.
V Nalaže se tuženoj Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužiteljici FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.9.2015. godine isplati ukupan iznos od 1.351,46 eura (slovima: tisuću tristo pedeset jedan eur i četrdeset šest centi) u roku od 15 dana.
VI Odbija se tužiteljica FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, glede isplate iznosa glavnice od 3.916,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, zatim glede isplate iznosa glavnice od 4.989,52 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine pa do isplate, kao neosnovan.
VII Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
r i j e š i o j e
I Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovoga suda.
II Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno nedatumiranom podnesku tužitelja zaprimljenog dana 11.11.2025.godine, listovi 398 do 400 spisa.
III Odbacuje se prigovor radi prijeboja u parnici istaknut naknadno u podnesku tuženika od 16.7.2025.godine s osnova primjene početno ugovorene kamatne stope od 5,49% u iznosu od 1.607,51 eura sa kamatom na isti kako je to specificirano na listovima 276 do 277 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 17.06.2004.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160 l 51400607-5101954150, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.150,00 CHF-a. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.14.1.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed fomuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovan ja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr - 393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž- 136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača . Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tune, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.150,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečna anuiteta u visini od 346,82 CHF -a te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (17.6.2004.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Banke iznosio je 4,843882. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snazi dana 30. rujna 2015.godine sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR- u. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve Što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke - 4,843882 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev koju tužbu je u konačnici glede kondemnacije specificirao u nedatumiranom podnesku zaprimljenom dana 11.11.2025.godine, listovi 398 do 400 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je sporna osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti te navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, tuženik ističe da su navodi tužitelja i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani i paušalni te da valjano sklopljena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti se nikako ne može smatrati nepoštenom, a time ni ništetnom stoga tuženik predlaže da naslovni sud odbijeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Naveo je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju . Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja. Stoga je tužena predložila da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 11-32 spisa, 67-182 spisa, 191-194 spisa-zapisnika od 10.7.2024.g., 208- 246 spisa-nalaza i mišljenje, dokumentacija na listovima 279-369 spisa, 370-378 spisa-dopuna nalaza, 386-387 spisa-zapisnika od 11.9.2025.g., listova 398-400 spisa- specificiranog tužbenog zahtjeva bez datuma potpisanog dana 11.11.2025.g.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u cijelosti dok je glede kondemnatornog dijela osnovan samo u manjem dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 11 do 14 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 2402006-10331262160 / 514 00607-5101954150 od 17.6.2004.g., dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelj ici kao korisnici kredita iznos od 61.150,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjem tečaju za banke na dan puštanja kredita u tečaj.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 124 do 129 spisa prileži otplatni plan a da na listovima 25 do 32 spisa prileži pregled prometa glede predmetnog kredita.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 15 do 17 i 18 do 22 spisa prileže Aneksi ugovora o kreditu od 25.1.2016. i 19.1.2016.godine potpisani između tužiteljice i tužene.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 8. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamata iznosila 5,49% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 6. ugovoreno trajanje kredita u razdoblju od 30 godina, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 346 CHF mjesečno. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 8.2 predmetnog ugovora ugovoreno da je banka tužena bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno važećim Odlukama banke. Nije sporna činjenica da je čl. 7 i 8 . predmetnog ugovora valutna klauzula CHF.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 10.7.2024. godine i 11.9.2025. godine.
10. Nije stoga sporna činjenica da je temeljni ugovor o kreditu konvertiran, što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.
11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 10.7.2024.g. i iskorišten za rješavanje stambenog pitanja te da prije predmetnog ugovora o kreditu nije imala ugovore o kreditu
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporan je osnov i visina prigovora prijeboja u parnici, dopuštenost tog prigovora, te da li je tražbina tužene zastarjela po tom osnovu. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Sporan je i prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kao i status tužiteljice kao potrošača. Tužena je dakle u ovoj parnici osporila sve što se osporiti moglo.
14. Vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti isti je bio neosnovan. Naime iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je isti zaključen u [adresa], list 11 spisa, stoga valja primijeniti odredbu članka 59 ZPP-a- Isto tako sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Rijeku izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, stav I izreke rješenja. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred općinskim sudom u [adresa] to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te sukladno prijedlogu tužiteljice iz deklaratorne tužbe utvrditi ništetnom i tu ugovornu odredbu, stav I izreke presude.
15. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž - 7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna up ravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega niti od 13.6.2014. odnosno od prvog slijedeće dana 14.6.2014. kada počinje ponovo teći zastara pa do dana 31.5.2019.godine kad je bila i podnesena prvotna tužba u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji opći zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi.
16. Točno je da u prvotnoj tužbi tužiteljica na drugačiji način specificirala svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev. Međutim tuženičin prigovor zastare je valjalo odbiti i za ovaj činjenični osnov iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Naime prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva jer se radi o istoj činjeničnoj osnovi. Nadalje kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno) valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) zastare nema budući je po tom činjeničnom i pravnom osnovu tužitelj već ranije potraživao još u tužbi zatraživši i utvrđenje ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule pa je i za tu tražbinu valjalo odbiti prigovor zastare budući nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan. Naime i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Osim toga i vezano za izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF po ocjeni ovog suda kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO-a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a pa do zaprimanja tužbe 31.5.2019.godine, pa se upućuje na sve prethodno obrazloženo da se ne ponavlja jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je i za taj dio kondemnatoren tražbine valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).
17. Kako je već navedeno u konkretnom slučaju tužiteljica je tijekom ove parnice mijenjala svoje tužbene petite i u objektivnom smislu vršeći ali je primjenom članka 190 ZPP-a istu valjalo dopustiti objektivnu preinaku sukladno podnesku tužitelja list 399 spisa i iz razloga svrsishodnosti.
18. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.Štoviše pravni interes za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu imaju čak i oni potrošači koji su zaključili i dodatke tim ugovorima o kreditu (primjerice Rev-809/21 od 21.12.2022.godine).
19. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev na str. 399 spisa glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenja vještaka financijske struke na listu 245 spisa tj. dopuni istog na str. 378 spisa.
20. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
21. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
22. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištima od 10.7.2024. i 11.9.2025.godine. Na ročištu od 10.7.2024.godine tužiteljica je iskazala da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 11 spisa da joj je kredit mi trebao za kupnju stana te da prije ovog ugovora o kreditu nije imala ugovore o kredit, to joj je bio prvi ugovor o kreditu. Navela je da se u tom periodu razvela, bila je podstanar, tražila je stan, a kako je bila samohrana majka suprug joj nije plaćao alimentaciju, otišla je u banku, ponudili su joj taj kredit u švicarcima kao najpovoljniji jer za druge nije ni bila kreditno sposobna jer su za druge ugovore tražili jamce uz jasan navod citira se " banka je sačinila ovaj ugovor". Vezano za upit da li joj je nešto u banci od bankarskih službenika objašnjeno o karakteristikama valute švicarac odgovorila je ništa posebno. Rekli su joj da je to siguran kredit, uz navod d je ona napomenula koliko može plaćati da je toliko izdvojila koliko može plaćati i da u tom iznosu bude rata, a za druge kredite su joj odmah rekli da za njih nije kreditno sposobna. Potpisala je konverziju ugovora o kredita iz razloga jer je rata bila narasla, početna rata je bila oko 1.600,00 kuna a poslije je to znalo preći 2.000,00 kuna. Nije očekivala ovakvu promjenu. Bila je bankarska službenica te na upit da li joj je bankarska službenica rekla temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope tužiteljica je jasno odgovorila da nije. Na upit da li joj je bilježnik objašnjavao nešto izvan ovog što piše u ugovoru odgovorila je da nije. Tužiteljica je iskazala i da ni u jednom trenutku je nitko nije upozorio vezano za valutu odnosno kamatu te da je brata F bila maknula iz sudužništva kako bi on mogao dignuti kredit, poslije se udala pa joj je suprug pomogao uz navod da je kod potpisivanja aneksa ugovora bila ista. Prije potpisivanja je pročitala ugovor te danas više ne plaća ovaj kredit, budući ga je otplatila 2017. godine. Vezano za upit pun. tuženika da li je znala da postoji mogućnost promjene tečaja i t ime visina anuiteta u kunama odgovorila je da nije znala da će to ići toliko gore jer joj je izričito bankarska službenica rekla da je švicarac sigurna valuta i to je više puta napomenula jer je tužiteljici bilo bitno s obzirom na visinu plaće kolika će biti visina anuiteta na što joj je službenica kazala da ne brine jer je to sigurna valuta. Na upit da li je shvatila značenje odredbe čl. 14 ugovora o kreditu o nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke odgovorila je da se ne sjeća uopće te odredbe. Na upit tuženika da li zna gdje je mjesto sjedišta banke odgovorila je da zna - Rijeka. Tužiteljica je potvrdila da je predmetni kredit sam otplatila prijevremenom otplatom. Na upit tuženika da li je odluka o konverziji u konačnici ovisila o njoj odgovorila je da, da je ona to potpisala da joj te rate ne bi rasle. Na upit da li je imala nekakvu pretplatu vezao za te anekse ugovora o kreditu odgovorila je da se ne sjeća. Na upit suca kad je zaključila te anekse da li joj je bilo lakše plaćati te rate odgovorila je da da jer joj je rata bila manja a poanta je bila da se napravi konverzija kako više ta rata švicarca ne bi išla gore. Na ročištu od 11.9.2025.godine tužiteljica vezano za upit dali se sjeća sadržaja broj 1 aneksa ugovora kreditu da se moguće radilo o tome da je micala brata iz kredita kao sudužnika ali nije mogla biti sigurna. Tužiteljica je iskazala da je banka je sastavila aneks ugovora 2 na listovima 15-17 i 18-23 spisa. Na upit da li se sjeća da joj je netko nešto tumačio vezano za drugu valutu koja mijenjana odgovorila je da joj je rečeno da je bolje da bude jer da je to za nju povoljnije jer će švicarac ići gore. Na upit da li se sjeća da li je rekla službeniku ili službenici banke da se odriče daljnjih potraživanja odgovorila je da ne sjeća da je to rekla. Na upit da li je mogla pregovarati s bankom vezano i za anekse ugovora da se nešto mijenja u njima odgovorila je ne.
23.Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da joj je novac od kredita trebao za kupnju stana.
24. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 17.6.2004. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formu liranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
25. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
26. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj istog i to niti glede odredbi o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF (kao uostalom niti na odredbe o mjesnoj nadležnosti), te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelj ice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
27. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelj ice jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovora korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27a. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava FZŽ i ŠZŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).
29. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je utvrditi osnovanim osnov tužbenog zahtjeva i prihvatiti u cijelosti i preostali deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj stav II i III izreke presude da se sve ne ponavlja a sve opisano se da se ne ponavlja analogno odnosi i na ništetnu ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti, stav I izreke presude.
30. Vezano za sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenih Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjev u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je i imala u pravnom smislu svoju svrhu. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.
31. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
32. Stoga tužiteljica, koja je sklopila. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Aneksa , po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
33. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:
"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“
Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.
19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Š1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.
21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.
ZZP na koju je ranije ukazano.
22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.
23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.
24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.
25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.
26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.
29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.
29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.
30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.
31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.
32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ završen citat.
34. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud u cijelosti prihvaća opisano pravno stajalište kako se sve prethodno navedeno ne bi ponavljalo.
35. Glede visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještečenjem od 7.4.2025.godine listovi 208 do 246 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje MARIMAR-FIN d.o.o. utvrđeno je da preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *287,05 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Preplata s osnova tečajnih razlika kao više plaćena razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *3.629,25 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7. Dakle, ukupno više plaćeni anuiteti s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja do 30.09.2015. godine iznose *3.916,30 EUR. Manje plaćena kamata koja predstavlja razliku nastalu između kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate po ugovoru o kreditu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita, u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *1.607,51 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, u razdoblju do 30.09.2015. godine, ukupno iznose *513,15 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *2.887,43 EUR, a što uvećano za manjak iz konverzije po tuženiku od *-2.102,09 EUR), iznosi *4.989,52 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. U izračunu nedospjele glavnice kredita sadržani su iznosi iz prve i druge alineje vještačenja, jer iste tuženik nije izuzeo iz obračuna konverzije, odnosno nije umanjio tužiteljičinu obvezu za iznose utvrđene ovim vještačenjem. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlika anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem.
36. Iz pisane dopune nalaza iste vještakinje od 31.8.2025.godine listovi 370 do 378 spisa vještak je zaključio da zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *205,07 EUR, kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *1.146,39 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Dakle, ukupna zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi *1.351,46 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja, list 378 spisa.
37. Na ročištu 4.6.2024.godine, list 189 spisa tužena je odustala od saslušanja osobnog bankara, a na ročištu od 19.3.2026.godine na izričit upit suda tužena je navela da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju, list 405 spisa što je i navedeno u podnesku tuženika od 16.7.2025.godine list 263 spisa. Navedeni nalaz kao i dopunu istog ovaj sud prihvaća u cijelosti budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke i u suglasju sa postojećim pisanim dokazima u spisu.
38. Međutim tužena je već u odgovoru na tužbu istaknula prigovor prijeboja u parnici i to s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 499,16 eura" list 62 spisa kojeg je po istom činjeničnom osnovu kasnije povećala na iznos od 513,15 eura (list 274 spisa). Sukladno recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH prigovor prijeboja u parnici mora biti jasno istaknut kako po činjeničnoj osnovi tako i po visini i to je tužena učinila na str. 62 spisa do zaključenja prethodnog postupka sukladno prekluzivnom pravu iz članka 288 a st. 6 ZPP-a vezano za prethodno navedeni prigovor prijeboja u odnosu na tvz. "povlaštene anuitete" (u nalazu vještakinje tzv. negativnoj tečajnoj razlici list 245 spisa). Međutim nakon zaprimanja temeljnog nalaza vještaka od 7.4.2025.godine, list 245 spisa tužena je naknadno u podnesku od 16.7.2025.godine, list 276 spis istaknula dodatni novi pravno i činjenično različit prigovor prijeboja u parnici još i za iznos od 1.607,51 eura sa kamatom na svaki pojedini iznos i to s osnova njezinog potraživanja da se primjenjivala početna kamatna stopa od 5,49% godišnje koja bi postala fiksna. Po ocjeni ovog suda tužena je prekludirana glede isticanja činjenično potpuno novog prigovora prijeboja u parnici po novom osnovu nakon zaključenja prethodnog postupka temeljem članka 288 a ZPP - a jer je isti mogla istaknut istovremeno i sa ranije istaknutim prigovorom prijeboja koji se odnosio na "povlaštene anuitete". Stoga je taj novi prigovor prijeboja valjalo rješenjem odbaciti, stav III izreke rješenja.
39.U odnosu na pravodobno istaknuti prigovor prijeboja u parnici prije zaključena prethodnog postupka u iznosu od 513, 15 eura s osnova negativne tečajne razlike zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je to navela na listu 274 do 275 spisa tužiteljica je istaknula prigovor zastare koji je bio osnovan. Naime, nakon što je vještak financijske struke izradio nalaz i mišljenja od 7.4.2025.godine vještak je utvrdio postojanje tzv. negativne tečajne razlike u razdoblju do 30.9.2015.godine, list 245 spisa iznosu od 513,15 eura kako je specificirao u stupcu 17 tabele broj 7, list 245 spisa. U podnesku bez datuma koji je zaprimljen dana 6.5.2025.godine, list 256 spisa tužiteljica je istaknula i prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužene po ovom osnovu koji je po ocjeni ovog suda bio osnovan. Naime, temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO -a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje čl. 198 st. 1 ZOO - a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno tj. kad su se obje tražbine susrele. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici je zastario jer su tražbine tužene a što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa list 274 do 275 spisa nastale još u 2005., 2006., 2007. , 2008., i 2009.godini te su u trenutku kad su se iste susrele sa tražbinom tužiteljice 1.10.2015.godine iste već bile zastarjele jer je protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO-a. Stoga je valjalo presudom negativnog utvrđenja utvrditi -deklarirati nepostojanje potraživanja tužene istaknutog radi prijeboja, stav IV izreke ove presude. Isto tako valja uzeti u obzir da tužena nije željela predlagati dopunu financijskog vještva . Opisano se ukazuje jer tužena nije potraživala navedenim prigovorom samo glavnicu od 513,15 eura već i zakonsku zateznu kamatu a sud nema stručnog znanja izračunati visinu iste na svaki pojedini iznos sa lista 247 do 275 spisa u trenutku kad su se tražbine tužene susrele sa tražbinom tužiteljice.
40. Sukladno svemu prethodno obrazloženom tužiteljici bi pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica tj. na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine a koje iznose1.351,46 eura , list 378 dopune nalaza vještaka, pa joj je isti valjalo dosuditi , stav V izreke ove presude tužiteljici uz obvezu tužene na isplatu tog iznosa.
41. Sukladno prethodno obrazloženom, da se sve ne ponavlja, valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj glede isplate iznosa glavnice od 3.916,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, kao i glede isplate iznosa glavnice od 4.989,52 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. godine pa do isplate, kao neosnovan, stav VI izreke ove presude.
42. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 19.3.2026. godine na kojem se tužitelj na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja dva puta stranke izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan22.4.2026.godine, ali je isto rješenjem prezakazano uslijed spriječenosti za dan 27.4.2026.godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnesku tužiteljice bez datuma koji je zaprimljen 11.11.2025.godine (potpisan istog tog dana po punomoćniku) , list 399 spisa temeljem članka 190 ZPP-a, stav II izreke rješenja.
43. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u postupku u podjednakom omjeru na način da je tužiteljica uspjela glede osnovanosti osnove u cijelosti, a tužena je glede visine tražbine uspjela gotovo u cijelosti (prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice glede visine samo u manjem dijelu od 13%) , valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026.godine), stav VII izreke ove presude.
U Puli, 27. travnja 2026. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
l. tužiteljici po pun.
2. tuženoj po pun.
