Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-451/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Denisu Pediću iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Zagreba, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-647/2024 od 9. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-647/2024 od 9. veljače 2026. u točkama I i II izreke te u dijelu točke III izreke u odnosu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 343,75 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2026. pa do isplate.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u dijelu točke III izreke kojom je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.110,90 eura na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.110,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2026. pa do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-647/2024 od 9. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 10. ožujka 2005 u dijelu koji je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,500%.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 221,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2005. pa do isplate te je u točki III izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.545,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja 9. veljače 2026. pa do isplate.

3. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja koji prigovor je istakao tuženik.

4. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan i da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka te da se i ukine rješenje suda prvog stupnja.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

7. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, odnosno povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka suda sadrži relevantne razloge za donošenje odluke, te nama nikakvih proturječnosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 10. ožujka 2005., te posljedično i zahtjev za isplatu iznosa od 221.74 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 12. ožujka 2005. pa do isplate.

9. Između stranaka nije sporno da su sklopile predmetni ugovor kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužitelja da isplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita (ulaznu naknadu) u visini od 01,500% od iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 kn odnosno 26,54 eura. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita 12. ožujka 2005. naplatila spornu naknadu u iznosu od 221,74 eura.

10. U žalbenoj fazi postupka sporno je pravilnost primjene materijalnog prava te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu te posljedično obvezivanje tuženika na isplatu tužitelja navedenog iznosa, te da li je mjesno nadležan sud prvog stupnja te je sporna i visina dosuđenih troškova parničnog postupka.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP) te pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena.

12. Odredba čl. 81. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

13. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

14. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 01,500% od iznosa kredita to je pravilna zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,500% od iznosa kredita.

16. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,500% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem spo rne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba.

17. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (JK protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

18. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

19. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora te je pravilno sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužitelju naplaćenu naknadu u visini od 221,74 eura s kamatom tekućom od 12. ožujka 2005. kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 . ZOO) te je pravilno odlučio na način kako je to navedeno u točki II pobijane presude.

20. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 . ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

21. Sud prvog stupnja je odlučio da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti jer da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi Ugovora jer je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđuje da se radi o standardiziranom ugovoru koji je unaprijed sastavila druga strana s nepovoljnim klauzulama na čiji sadržaj se nije moglo utjecati.

22. Navodi da tužitelj ima prebivalište u [adresa] kod [adresa] te da je stoga i podnio tužbu sudu prvog stupnja s obzirom da bi mu podnošenje tužbe u sjedištu tuženika u Rijeci prouzročilo nove troškove zbog putovanja imajući u vidu da je Rijeka udaljena od mjesta prebivališta tužitelja više od 200 kilometara.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03) i čl. 70. st. 1. ZPP -a jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je odredba Ugovora u kojoj je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora unaprijed formulirana, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije imao nikakvi utjecaj pravilno utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna slijedom čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti prema sjedištu banke ništetan,, pa stoga pravilno odbija prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja.

24. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci otežava se pravo tužitelja kao potrošača da ostvari svoja prava iz ugovora pred sudom. Naime, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je ugovorena sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta kreditora i time ostvari pogodnosti i bitno smanje troškovi, jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Naime, tužitelj ima prebivalište u [adresa] kod [adresa], dakle, na području suda prvog stupnja, dok se sjedište tuženika nalazi u Rijeci pa je sud prvog stupnja cijenio udaljenost prebivališta tužitelja do sjedišta tuženika i potrebu ulaganja dodatnog vremena te da je očito da bi financijski trošak kao i gubitak vremena i način dolaska na sud u Rijeku mogli utjecati na inic ijativu tužitelja za vođenje ovog postupka, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja njegovih prava iz ugovora pred sudom, odnosno otežati njegovo pravo na pristup sudu koje je zajamčeno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

25. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je prorogacijska klauzula ništetna mjesno nadležan mogao bi biti sud prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izberivoj mjesnoj nadležnosti, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Gr -I- 143/19 od 11. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu je za spor u vezi s ugovorom o kreditu mjesno nadležan sud prema prebivalištu potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao ugovor o kreditu.

26. Osnovano tuženik osporava visinu obračunatog troška uzimajući u obzir da je vrijednost tužbenog zahtjeva na utvrđenje 1.327,36 eura, a vrijednost kondemnatornog zahtjeva 221,74 eura jer je troškove trebalo obračunati s obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 221,74 eura. Naime, deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu, kada deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za činidbu.

27. Prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a utvrđuje se vrijednost predmeta spora kada je u jednoj tužbi istaknuto više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi primjenjuje kada su ti zahtjevi usmjereni na ostvarenje različitih pravnih ciljeva i interesa, a ne u situaciji kao što je konkretna kada isti teže ostvarenju istog cilja i interesa i u situaciji kada isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

28. Identično pravno shvaćanje navodi se u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1811/2016, Rev-1605/17, Rev-1927/17.

29. Stoga s obzirom na vrijednost kondamnatornog zahtjeva u iznosu od 221,74 eura, tužiteljici pripada za sastav tužbe, za sastav podneska od 24. lipnja 2025. i za zastupanje na ročištima 2. lipnja 2025., 29. listopada 2025. i 4. veljače 2026. po 50,00 eura i za pristup na ročište za objavu presude 9. veljače 2026 – 25,00 eura i troškovi PDV-a u iznosu od 67,50 eura tako da je tužitelju trebalo dosuditi ukupno 343,75 eura. Stoga je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III izreke potvrđena za iznos od 343,75 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2026. pa do isplate,, dok je preinačena za iznos od 1.110,90 eura i u tom dijelu je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

30. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I, II izreke ove presude i u izreci rješenja.

31. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je uspio samo u odnosu na troškove parničnog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

U Rijeci 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Kristina Vukelić Aničić