Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-521/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mislavu Šarac, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba i po punomoćnicima Vladi Sevšeku i Jurici Sevšeku, odvjetnicima iz istoimenog Odvjetničkog društva iz Varaždina, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, OIB:76674680107, Horvatova 82, zastupanog po punomoćniku BN, zaposleniku tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne rasprave 22. travnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Mislava Šarac, odvjetnika iz Zagreba te punomoćnika BN, zaposlenik tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužiteljice iz Odvjetničkog društva Sevšek i Partneri iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 29. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-212/2019-2 od 29. svibnja 2019. preko presuđenog iznosa od 1.087.731,02 eura i za daljnji iznos od 420.620,85 eura, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, OIB:76674680107, Horvatova 82, da tužiteljici UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 156.455,42 eura (stopedesetšesttisućačetiristopedesetpet eura i četrdesetdva centa), sa zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude 29. travnja 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je, po punomoćniku, protiv tuženika podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, navodeći da je Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-212/2019 od 12. lipnja 2020. godine tužiteljica je kao ovršenica u ovršnom postupku, upućena da u roku od 15 dana od dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv tuženika (ovrhovoditelja u ovršnom postupku) radi proglašenja da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-212/19-2 od 29. svibnja 2019.g. nedopuštena, da je pobijanim Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-212/19-2 od 29.05.2019.g. određena je ovrha radi naplate duga u ukupnom iznosu od 11.364.677,18 kn po kreditima: - 08318020287 od 24.10.2008., 08318020284 od 24.10.2008. i 09318020273 od 05.11.2009. i to ovrhom na nekretnini ovršenika (ovdje tužiteljice) upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu, ZK odjel Novi Marof, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], označenoj kao zk.č.br. 867 Polje, poslovna zgrada, površine 1820 m2, parkiralište površine 950 2 i dvorište površine 6776 m2, ukupno površine 9546 m2, da tužiteljica prvenstveno ističe kako ovdje naznačeni tuženik (tamo ovrhovoditelj) nije bio ovlašten tražiti ovrhu protiv tužiteljice (tamo ovršenice), jer je ispunjenje tražbine na određeno vrijeme odgođeno i onemogućeno zbog činjenice koja je nastupila nakon izdavanja ovršnih isprava, da je također pobijana ovrha određena bez ovršne isprave u određenom dijelu, te je određena ovrha u korist ovrhovoditelja koji nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju sukladno zakonu, da tužiteljica kao prvi razlog nedopuštenosti pobijane ovrhe, navodi da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju isprava koje je dostavio kao prilog uz prijedlog za ovrhu. Naime, iz Prijedloga i Rješenja za ovrhu je vidljivo kako tuženik - ovrhovoditelj potražuje naplatu neke tražbine koju prema tužiteljici-ovršeniku ima RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb (dalje u tekstu: RBA), a temeljem Ugovora o kreditu broj: 08318020287 od 24.10.2008., 08318020284 od 24.10.2008. i 09318020273 od 05.11.2009., nadalje, tuženik je uz prijedlog dostavio i Ugovor o prijenosu ovjeren pod posl. brojem OV-1606/2018 kojim ugovorom je potvrđeno da su tražbine iz gore navedenih ugovora prenesena sa RBA na ovdje tuženika (ovrhovoditelja) – EOS MATRIX d.o.o., da je odredbom čl.32. Ovršnog zakona propisano da se ovrha može odrediti i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena. U konkretnom slučaju se iz dostavljenog Ugovora o prijenosu ne vidi koja tražbina je prenesena sa RBA na EOS MATRIX. Naime taj dostavljeni Ugovor o prijenosu nije dokument temeljem kojeg je zaista prenesena tražbina sa RBA na EOS nego je to dokument kojim se samo izdaje potvrda da je izvršen određeni prijenos. Međutim iz njega se ne vidi iznos tražbine koja je navodno prenesena. Tuženik je kao dokaz visine tražbine uz prijedlog za ovrhu dostavio samo Izvod iz poslovnih knjiga EOS MATRIX d.o.o.-a, ali nije dostavio dokaz da je tražbina RBA upravo u tom navedenom iznosu prenesena na EOS MATRIX d.o.o. Naime, EOS MATRIX d.o.o. je kao ovrhovoditelj mogao napisati da mu je ovršenik dužan npr. 50.000.000,00 kn i tražiti ovrhu za taj iznos, iako takvu tražbinu nije primio od prijašnjeg vjerovnika. Dakle, da bi tuženik kao ovrhovoditelj u predmetnom ovršnom postupku mogao biti aktivno legitimiran, temeljem odredbe čl. 32. Ovršnog zakona, trebao je dostaviti taj Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina ovjeren od strane javnog bilježnika, pod brojem OV-1296/2018 dana 08.02.2018.g., jer je u njemu naznačena točna visina potraživanja koja je prenesena na ovdje tuženika, a ne ovaj dokument koji je u biti samo potvrda je nekakva tražbina prenesena. Stoga, Naslovni sud nije imao uvjeta za primjenu odredbe čl. 32. Ovršnog zakona i nije mogao temeljem priloženih isprava donijeti pobijano Rješenje o ovrsi jer ovrhovoditelj nije bio ovlašten naplaćivati tražbinu po dostavljenim ugovorima. Tužiteljica nadalje ističe kako je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo predmetni ovršni postupak iako je za istu tražbinu, na istom predmetu ovrhe već bio u tijeku ovršni postupak protiv tužiteljice kao ovršenika koji ovršni postupak je još uvijek u tijeku. Dakle u ovom slučaju se radi o dvostrukoj litispendenciji koja nije dopuštena. Naime, odredba članka 21. Ovršnog zakona je propisano da se u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a budući Ovršni zakon u pogledu dvostruke litispendencije ne propisuje ništa, ima se primijeniti odredba članka 194. Zakona o parničnom postupku koji propisuje: „Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. Sud će u tijek u cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.“ Tuženik je kao ovrhovoditelj, dana 04.04.2019.g. pokrenuo ovrhu protiv tužiteljice kao ovršenika radi naplate duga po kreditima: 08318020287 od 24.10.2008.g., 08318020284 od 24.10.2008.g. i 09318020273 od 05.11.2009.g. i to ovrhom na nekretnini ovršenika označenoj kao zk.č.br. 867 k. o. [katastarska općina], Polje, poslovna zgrada, površine 1820 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu, zk odjelu Novi Marof. Tužiteljica ističe da je RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb pokrenula ovrhu radi naplate istog duga (temeljem istih Ugovora o kreditu) koji je predmet i ovog ovršnog postupka, i to na istoj nekretnini koja je predmet ovrhe u ovom ovršnom postupku, te je od strane Općinskog suda u Varaždinu doneseno Rješenje o ovrsi pod brojem Ovr- 3380/2012 dana 15.10.2012. godine. Trenutno se taj ovršni postupak vodi pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem Ovr-503/2019, dok se neposredno prije toga vodio pod brojem Ovr-2175/2011 jer je spis pripojen na ovrhu koja je na toj nekretnini ranije pokrenuta. U navedenom predmetu Ovr-503/2019, odnosno u to vrijeme Ovr-2175/2011, je dana 23.07.2018.g. doneseno Rješenje o namirenju u kojem je RBA kao prednik ovdje tuženika naplaćen u iznosu od 6.562.878,35 kn iz prodaje drugih nekretnina ovršenika, međutim ovrha na nekretnini koja je predmet ovog ovršnog postupka još nije bila dovršena niti obustavljena u vrijeme podnošenja pobijanog prijedloga za ovrhu, te je ista još uvijek u tijeku i sada se vodi pod brojem Ovr-503/2019 kod Naslovnog suda. Navedeno Rješenje o namirenju nije postalo pravomoćno budući je RBA podnijela žalbu s napomenom da mu se mora isplatiti još dodatni iznos od 1.680.897,77 kn, te je doneseno novo Rješenje o namirenju broj Ovr- 503/2019 od 07.11.2019.g. po kojem je RBA namirena, za tražbinu koja je i predmet ovdje pobijane ovrhe, u ukupnom iznosu od 8.417.826,12 kn. Isto tako je vidljivo da je ta ovrha na predmetnoj nekretnini i dalje u tijeku, budući je upisana u teretnom listu kao zabilježba pod brojem Z-1471/12 od 19.09.2012.g. u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Iz svega iznesenog se može nespornim utvrditi kako je ovdje doneseno rješenje o ovrsi za istu tražbinu, na istoj nekretnini za koju je još u tijeku ovršni postupak, te se radi o dvostrukoj litispendenciji. Ako je tuženik zaista primio predmetnu tražbinu, onda je morao čekati da se dovrši ranije pokrenuta ovrha, pa po svojoj želji pokrenuti novu ovrhu na istoj nekretnini. Ali nije smio u isto vrijeme voditi dvije ovrhe na istoj nekretnini za istu tražbinu. Radi navedenog je pobijano Rješenje o ovrsi potrebno ukinuti, a prijedlog za ovrhu odbaciti, odnosno utvrditi pobijanu ovrhu nedopuštenom. VI. Nadalje, tužiteljica ističe kako je tuženik predmetnu pobijanu ovrhu pokrenuo temeljem ovršnih Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 08318010056, br. 08318010055 i br. 09318010068. Tuženik je i sam naveo da su prava iz navedenih sporazuma prenesena na tuženika kao novog vjerovnika temeljem Ugovora o prijenosu, odnosno da su založna prava prešla na EOS MATRIX d.o.o. Međutim, ti sporazumi su ništetni u dijelu gdje se založna prava prenose na novog vjerovnika. Naime, Zakon o obveznim odnosima u članku 81 stavka 2. propisuje: „Ustupitelj može predati založenu stvar primatelju samo ako zalogodavac pristane na to, inače ona ostaje kod ustupitelja da je čuva za račun primatelja. “ U navedenim Sporazumima koje je tužiteljica (i njezini prednici) sklopila sa RBA, nigdje nije navedeno da bi oni pristali da se založene nekretnine prenesu nekoj trećoj osobi. Slijedom navedenog, niti ti Sporazumi nisu mogli biti preneseni uslijed čega su isti ništetni, te EOS MATRIX nije mogao steći prava iz tih sporazuma na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, a time niti pokrenuti pobijani ovršni postupak. Tužiteljica podnosi žalbu i iz razloga što je prednik tuženika - RBA (ukoliko je zaista u cijelosti prenio tražbinu na EOS MATRIX – što ne znamo), već naplatio veći dio tog potraživanja i to kako je i ranije navedeno. Tako je RBA predmetu Ovr-503/2019 (ranije Ovr-2175/2011) kao prednik tuženika s osnove upravo predmetnih tražbina, naplaćen u ukupnom iznosu od 8.717.826,12 kn iz prodaje drugih nekretnina dužnika. Tu je dakle vidljivo da je prednik tuženika naplatio glavnice potraživanja u cijelosti, kao i veći dio zakonskih zateznih kamata, te i troškove postupka. Također se navodi da je RBA, za istu tražbinu koja je predmet ove pobijane ovrhe, nastavio provoditi ovrhu na računima tužiteljice temeljem izdanih zadužnica, te se i u tom postupku namirio u određenom iznosu, a namiruje se i dalje, te stoga za te iznose, tuženik kao ovrhovoditelj u ovom postupku ne može tražiti naplatu. Upravo zato je i potrebno utvrditi za koji iznos je uopće RBA prenio tražbinu na tuženika, jer ne vjerujemo da je RBA na EOS prenio tražbinu koju je već ranije naplatio. A ovdje očito EOS MATRIX d.o.o. istu tražbinu pokušava naplatiti dva puta. Raiffeisenbank Austria d.d. je također u postupku Ovr-2175/2011 ispravkom specifikacije potraživanja umanjio tražbinu u pogledu kreditne partije br. 318 -55- 278790 za cca 100.000,00 kn, jer je utvrdio da je navedeni iznos podmiren od strane ovršenika, dakle niti za taj iznos se ne može provoditi ovrha, a ovdje tuženik je u prijedlogu za ovrhu zatražio naplatu i tog iznosa. Nadalje se ističe kako je Rješenje o ovrsi neosnovano doneseno na iznos od 11.364.677,18 kn. Naime, čak i iz dokumentacije koju je dostavio tuženik uz prijedlog za ovrhu, vidi se da niti u knjigama tuženika, tužiteljica nema zaveden taj dug, nego je glavnica duga višestruko manja, odnosno iznosi samo 5.752.448,88 kn. Tuženik kao ovrhovoditelj je nezakonito zakonske zatezne kamate uglavničio i pretvorio ih u glavnicu potraživanja u ovršnom postupku, a što nije smio učiniti sukladno odredbama Ovršnog zakona. Na taj način tuženik kao ovrhovoditelj izigrava i odredbu članka 113 i 114. Ovršnog zakona koja se primjenjuje kod namirenja. Naime, ovako donesenim pobijanim R ješenjem o ovrsi se cijeli iznos tražbine tretira kao glavnica duga-a što nije, te bi tuženik kao ovrhovoditelj cijeli iznos namirivao s većim prvenstvenim redom. Naime, jasno je poznato da se zakonske zatezne kamate namiruju u kasnijem redu namirenja, u odnosu na glavnicu. Isto tako je iz Izvoda iz poslovnih knjiga tuženika, Naslovnom sudu bilo jasno vidljivo da ne postoji glavnica potraživanja u iznosu od 11.364.677,18 kn. Odnosno tuženik je kao ovrhovoditelj eventualno mogao tražiti samo donošenje rješen ja o ovrsi za iznos glavnice duga s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog dijela glavnice pa do isplate. Tužiteljica nadalje, ističe da je nastupila i zastara potraživanja koje je predmet ovog postupka, a pogotovo zatraženih zakonskih zateznih kamata. Naime, ovršna isprava zastarijeva za 10 godina od dana izdavanja, a u ovom slučaju su predmetni Sporazumi sklopljeni prije roka od 10 godina, i stoga je zakonska zatezna kamata po tim sporazumima u zastari. Tužiteljica ovdje ističe kako je neosnovano doneseno i Rješenje o ovrsi u dijelu gdje je ovrhovoditelju u samom tekstu iz Prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja dosuđen i iznos „radi naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu o 5.050,00 HRK …..“ te priznat taj trošak. Naime, upravo taj trošak je također naznačen i u samom tekstu Rješenja o ovrsi koji je napisan od strane suda dana 29.05.2019.g. Dakle, radi se da je tuženiku kao ovrhovoditelju dva puta priznat isti trošak donošenja rješenja o ovrsi i prijedloga o ovrsi u iznosima od 5.050,00 kn. + 5.050,00 kn. Stoga se u tom dijelu ovrha treba ukinuti, a prijedlog odbaciti, a ovrha utvrditi nedopuštena. Tužiteljica također iznosi kako je ovrhovoditelju također u rješenju o ovrsi neosnovano priznat i trošak „predvidivih troškova ovrhe u iznosu od 700,00 HRK….“ Naime nije navedeno o kojim predvidivim troškovima se radi, te nije niti dostavljen bilo kakav dokaz da su ti troškovi učinjeni. Sud nema osnove u ovršnom zakonu odrediti nekakve „predvidive troškove ovrhe“. Stoga se u tom dijelu ovrha treba ukinuti, a prijedlog odbaciti, odnosno utvrditi nedopuštenost rješenja o ovrsi. Nadalje, tužiteljica upire da je sud tuženiku kao ovrhovoditelju odredio i ovrhu radi naplate „OSTALIH TROŠKOVA“ po svakom Sporazumu o osiguranju i to u iznosima od po 998,40 HRK, 314,50 HRK i 90,00 HRK. Ti troškovi nisu ničim dokumentirani u prijedlogu za ovrhu te se ne mogu priznati ovrhovoditelju. Stoga se u tom dijelu ovrha treba ukinuti, a prijedlog odbaciti odnosno utvrditi ovrhu nedopuštenom. Isto tako tužiteljica smatra da je sud neosnovano donio rješenje o ovrsi radi naplate redovnih kamata kao i zateznih kamata kako ih ovrhovoditelj naznačava uz svaki Sporazum o osiguranju i to u iznosima od po: 258.216.83 KN, 3.037.654,05 KN, 166.915,34 KN, 1.062.007,38 KN, 18.806,79 KN i 1.067.225,00 KN, a niti za jedan taj iznos naznačene i zatražene kamate, da li redovne ili zatezne, tuženik kao ovrhovoditelj u spis nije dostavio kamatni list niti izračun tih kamata. Dakle, on je sasvim proizvoljno i nezakonito odredio te iznose kamata, i zatražio naplatu tih kamata u prijedlogu za ovrhu. Sud nije smio donijeti rješenje o ovrsi za te dijelove tražbina koje se odnose na kamate, bez da je od ovrhovoditelja primio dokumentaciju iz koje se vidi kako je ovrhovoditelj izračunao te kamate. Stoga se i u tom dijelu ovrha treba ukinuti, a prijedlog odbaciti, odnosno utvrditi ovrhu nedopuštenom. Slijedom svega gore navedenog pobijano Rješenje o ovrsi je neodrživo te se predlaže Nadležnom sudu da utvrdi nedopuštenim Rješenje o ovrsi pod posl. br. Ovr-212/2019 od 29.05.2019.g., a iz razloga propisanih u članku 50. Ovršnog zakona.
2. U odgovoru na tužbu (list 82-86 spisa), po tadašnjem punomoćniku, tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže da nakon provedenog postupka sud tužiteljicu sa istim odbije. U odnosu na navode tužbe, tuženik prvenstveno ističe kako su neosnovani navodi kako tuženik nije bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv tužiteljice iz razloga navedenog pod III. tužbe. Ovakav je navod neosnovan stoga što je tuženik Ugovorom o kupoprodaji i prijenosu tražbine sa od 08.02.2018. g., te Ugovorom o prijenosu od 15. veljače 2018. g. otkupom, odnosno ustupom tražbine od prethodnog vjerovnika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb stupio na njegovo mjesto. Ovakav prijenos tražbine nije protivan Zakonu niti je strogo osobne naravi, a za promjenu na strani vjerovnika nije potrebna posebna suglasnost dužnika. Između prethodnog vjerovnika i dužnika, ovdje tužiteljice, nije ugovoreno da se tražbina vjerovnika ne može prenositi na trećeg ili da je za valjanost iste potrebna njegova suglasnost. Nadalje, tuženik je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu dostavivši uz isti Ugovor o prijenosu zaključen između prethodnog vjerovnika i ovdje tuženika od 15. veljače 2018. g., a koji uz tužbu dostavlja i sama tužiteljica. Iz predmetnog Ugovora, koji je u potpunosti u skladu sa Zakonom, naročito iz čl. 2. vidljive su tražbine vjerovnika prema dužniku koje je prethodni vjerovnik ustupio novome, ovdje tuženiku, kao i sva sredstva osiguranja koja je dužnik, ovdje tužiteljica dala kao jamstvo povrata duga. Iz čl. 3. Ugovora jasno proizlazi da prethodni vjerovnik kao cedent daje svoju izričitu i bezuvjetnu suglasnost da temeljem tog ugovora i bez ikakve daljnje suglasnosti ili sudjelovanja cesusa, ovdje tužiteljice, cesionar, ovdje tuženik, ishodi uknjižbu prijenosa bilo kojeg i svih sredstava osiguranja u zemljišnim knjigama, upisnicima sudskih i javnobilježničkih osiguranja na pokretninama i pravima kod FINA-e i dugim javnim upisnicima za korist ovdje tuženika. Iz sadržaja svih Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su predmetom ovrhe, a za koju ovom tužbom tužiteljica traži da se utvrdi kako je nedopuštena, jasno proizlazi kako se radi o ispravama koje imaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Stoga je potpuno nejasan navod tužbe kako iz Ugovora o prijenosu od 15.02.2018. g. nije vidljivo koja je tražbina prenesena na tuženika. Jednako tako, potpuno je proizvoljna i neosnovana tvrdnja tužiteljice da navedeni ugovor predstavlja samo potvrdu prijenosa iz čl. 2. prethodno citiranog Ugovora o prijenosu od 15. veljače 2018. g.. Da je tome upravo tako govori i odredba čl. 6. istoga Ugovora u kojoj stoji da Cedent IZRIČITO IZJAVLJUJE da Cesionaru ustupa prava iz svih sredstava osiguranja primljenih od strane tužiteljice, te ih još k tome taksativno navodi!! Osim što ova činjenica proizlazi iz sadržaja ugovora, ista je potvrđena svim konkludentnim radnjama koju su nastale kao posljedica sklapanja ovoga sporazuma. V Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi kako iz istoga Ugovora nije vidljivo koji iznos tražbine koja je prenesena. Međutim, nigdje u Zakonu ne stoji da iznos mora biti točno naznačen. Cedent i Cesionar točno su i nedvosmisleno naveli koja potraživanja su predmetom ustupa, te s njima povezana sredstva osiguranja. Suprotno navodima tužiteljice Ugovor o prijenosu od 15.02.2018. g. ovjeren je od strane javnog bilježnika u pogledu osoba koje su isti potpisale. Slijedom svega istaknutog, ovakvi tužbeni navodi potpuno su besmisleni. Tuženik povrh svega ističe da Ugovor o prodaji i prijenosu tražbina zaključen 08.02.2018. g. između njega kao cesionara i Raiffeisenbank Austria d.d. kao cedenta predstavlja okvirni sporazum kojim stranke uređuju svoje odnose u pogledu kupnje, odnosno prijenosa tražbina prema više dužnika istovremeno. Cijena prodaje tražbina i njihova prijenosa na novog vjerovnika poslovna je tajna stranaka. U tom smislu cedent i cesionar sklapaju druge ugovore o prijenosu kojima uređuju pravne odnose za svakog dužnika ponaosob pa je tako i sklopljen predmetni ugovor od 15.02.2018. g.. Tuženik dostavlja sudu dio cjelovitog ugovora o kupoprodaji tražbina između cedenta i cesionara od 08.02.2018. g. na znanje uz opasku da je zbog zaštite i tajnosti podataka isti dostavljen samo u jednom dijelu. U odnosu na daljnji navod tužiteljice da se na istim nekretninama, radi naplate istoga duga već vodi ovrha kod istog Općinskog suda u Varaždinu pod br. Ovr - 3380/2012, u kojem je ovrhovoditelj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, te da se stoga, uzevši u obzir ovrhu kod toga suda pod brojem Ovr-212/2019 koju vodi kao ovrhovoditelj ovdje tuženik, ima smatrati da se radi o dvostrukoj litispendenciji, ne treba puno obrazlagati kako je taj navod tužiteljice potpuno promašen i neosnovan, nego je dovoljno samo citirati odredbu čl. 194. st. 3. ZPP-a po kojoj se NE MOŽE pokrenuti u pogledu istoga zahtjeva nova parnica (podredno ovrha) MEĐU ISTIM STRANKAMA, a ako takva bude pokrenuta, sud će ju odbaciti! Iz svega navedenog jasno sama tužiteljica navodi da se radi o različitim ovrhovoditeljima u ovršnim predmetima Ovr- 3380/12, odnosno ovr-503/2019, te Ovr-212/2019. pa je samim time sama i mogla uočiti neosnovanost svoga navoda. U odnosu pak na navod tužbe pod VI, doista je nejasno na temelju čega tužiteljica smatra da su sporazumi o prodaji odnosno prijenosu, a temeljem kojih su založna prava na nekretninama tužiteljice prenesena na tuženika kao novog vjerovnika, ni manje ni više nego ništetni!! Prvenstveno tu treba napomenuti nekoliko bitnih činjenica. Da bi neki ugovor bio ništetan sukladno Zakonu morao bi biti protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Tužiteljica ničime ne dokazuje u kojem je smislu predmetni ugovor ništetan, odnosno po kojoj bi osnovi bio ništetan, niti predlaže sudu da kao prethodno pitanje utvrdi njegovu ništetnost. Tužiteljica nije pokrenuo nikakav postupak radi utvrđenja ništetnosti toga sporazuma pa se isti ne može smatrati ništetnim. Jednako tako, u ovome postupku na tu okolnost ne predlaže nikakve dokaze nego samo paušalno ističe prigovor ništetnosti što očito dokazuje koliko je taj prigovor ozbiljan i osnovan. U vezi s navedenim tužiteljica se samo poziva na odredbu čl. 81. st. 2. ZOO-a koju potpuno pogrešno tumači. Zato valja podsjetiti da u Sporazumima o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužiteljice, a koje je on sklapao sa prethodnim vjerovnikom NIGDJE NIJE NAVEDENO DA JE ZA USTUP TRAŽBINE POTREBAN PRISTANAK DUŽNIKA!! Ako stranke tih sporazuma (a to je i tužiteljica), nisu ugovorile takvu odredbu ugovora onda to znači da nije niti potrebno. I Zakon u svojoj odredbi čl. 82. st. 1. izričito navodi da za ustup nije potreban pristanak dužnika, a to potvrđuje i sudska praksa. Odredba čl. 81. st. 2. odnosi se pak na mogućnost predaje u posjed založene stvari primatelju, a ne da li vjerovnik ima pravo stečeno založno pravo prenijeti trećem jer bi time u potpunosti bilo onemogućeno ustupom tražbine prenašati iste među sudionicima u pravnom prometu. Pod VII tužbe tužiteljica navodi da „podnosi žalbu…“ što dovoljno govori o ozbiljnosti činjeničnih navoda ovoga uratka. I doista, sadržaj istog više upućuje na žalbu protiv rješenja o ovrsi nego na sadržaj tužbe sa svim činjeničnim navodima i dokazima. No, daljnji navodi tužbe upućuju na to da tužiteljica sumnja kako se ovdje tuženik pokušava drugi puta naplatiti na istoj imovini tužiteljice, što je potpuno besmisleno. Činjenica jest da se U pokušao naplatiti u prethodnim ovršnim postupcima od ovdje tužiteljice realiziravši pri tome predana mu sredstva osiguranja i aktiviravši prisilna založna prava na nekretninama tužiteljice. Međutim, u tome je samo djelomično uspio. Obzirom na to, preostali iznos potraživanja je ustupio ovdje tuženiku prepuštajući mu sva sredstva osiguranja. Tijekom prije spomenutih ovršnih postupaka neke nekretnine tužiteljice koje su bile predmetom ovrhe nisu prodane niti na drugoj dražbi, te je postupak u odnosu na iste obustavljen. To se konkretno odnosi na nekretninu koja je predmetom ovrhe posl. br. Ovr-212/2019 upisanoj u z. k. ul. br [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] Polje, poslovna zgrada površine 1820 m2, parkiralište površine 950 m2 i dvorište površine 6776 m2, ukupno površine 9546 m2. Dalje, tuženik ne spori da je cedent kao prethodni vjerovnik u ovršnom postupku naplatio DIO svoga potraživanja, no isti nije naplatio u cijelosti. Upravo je stoga preostali dio tražbine ustupio tuženiku. Sva sredstva koja cedent naplati kroz prethodnu ovrhu i to isključivo zbog neažurnosti FINA-e, isti doznačuje cesionaru, ovdje tuženiku, koji iste evidentira kao otplatu duga i umanjuje tražbinu tužiteljice. Visinu tražbine tuženika može i treba utvrditi sud koji provodi ovršni postupak nakon što na dražbi proda nekretninu koja je predmetom ovrhe, te pristupi namirenju vjerovnika u skladu s odredbama čl. 111. – 114. OZ-a. Ukoliko nakon namirenja vjerovnika ostane sredstava ista će se vratiti dužniku, sve sukladno odredbi čl. 125. OZ-a. Stoga će se tek u ovršnom postupku posl. br. Ovr-212/2019 koji se vodi pred ovim sudom moći točno utvrditi visina tražbine vjerovnika, ovdje tuženika, prema tužiteljici, a nakon što bude doneseno rješenje o namirenju, te nakon što isto postane pravomoćno. Obzirom na jasne odredbe Ovršnog zakona o načinu prodaje nekretnine ovršenika i namirenju vjerovnika iz prodajne vrijednosti, potpuno je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se ovrha proglasi nedopuštenom stoga što je rješenje doneseno na iznos 11.364.677,18 kn, jer će se točan iznos tražbine utvrditi sukladno prethodno navedenom u ovršnom postupku, a ne u ovom parničnom postupku!!! Tužiteljica dalje pod VIII tužbe navodi da je tuženik nezakonito uglavničio zakonske zatezne kamate, tvrdeći da to nije smio učiniti. Iz navedenog je očito da tužiteljica, da li namjerno ili zbog nepoznavanja propisa, ističe tužbeni navod koji ne odgovara čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima o zateznoj kamati koji iz to izričito dopušta!! Ovome treba dodati prvo da to tuženik nije učinio, a drugo da je tuženik u prijedlogu za ovrhu točno naveo tražbine po osnovi glavnice, kamata i troškova postupka, te da je sve dosadašnje uplate po osnovi ovrhe evidentirao u svojim poslovnim knjigama pa tako i onu po prethodnom rješenju o namirenju. Kada ovršni postupak posl. br Ovr-212/2019 dođe u fazu namirenja vjerovnika, tuženik će sudu predati potvrde za sve do tada naplaćene iznose tražbina od tužiteljice. U vezi sa tim navodom tužiteljice valja istaći da se ona poziva na odredbe čl. 113. i 114. Ovršnog zakona koje se odnose na namirenje vjerovnika prilikom prodaje nekretnine. Međutim, tužiteljica pri tome nije uzela u obzir odredbu čl.114. st.4. i 6. OZ- a koje govore o redu namirenja. Tužiteljica u tužbi navodi i da je u odnosu na tražbinu tuženika kao vjerovnika nastala zastara, te da su predmetni sporazumi (vjerojatno misleći pri tome na Sporazume o osiguranju tražbina zasnivanjem založnog prava na nekretnini) sklopljeni prije toga roka (!). Iz, uz tužbu priloženih Sporazuma vidljivo je da su sklapani tijekom 2008. i 2009. g. Obzirom pak da sama tužiteljica u tužbi navodi da je prethodni vjerovnik vodio protiv nje ovršne postupke i to pod br. Ovr-2175/2011, te Ovr-3380/2012 (sada Ovr-503/2019), to je sukladno čl. 241. ZOO-a došlo do prekida zastare, a ista počinjen ponovo teći iznova od dana kada je spor (odnosno bilo koja radnja pred sudom izjednačena sa podnošenjem tužbe), okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a). Obzirom na sve činjenice na koje se tužiteljica poziva u tužbi jasno je da zastara nije nastupila već i stoga što tvrdi da su ovršni postupci koje je pokrenuo prethodni vjerovnik još u tijeku!!! Stoga je ovakav navod potpuno neosnovan i kontradiktoran svemu ranije istaknutom u tužbi. Po pitanju u ovršnom postupku odmjerenih troškova ovrhe koje je sud priznao ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, ovaj sud uopće nije osnovan donositi bilo kakvu odluku jer je takav navod tužiteljica već istakla u žalbi protiv rješenja o ovrsi s kojim je odbijena. Dakle, u pogledu troškova ovrhe postoji pravomoćna sudska odluka koju se ne može preispitivati podnošenjem ove tužbe!! Tužiteljica je ovu tužbu mogla podnijeti jedino i samo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11. OZ-a!! Stoga se o ostalim navodima tužbe uopće ne može razmatrati!! Obzirom na sve navedeno tuženik predlaže da sud odbije tužiteljicu sa njezinom tužbom i tužbenim zahtjevom, te joj naloži da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove, u roku od 8 dana.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je donio presudu poslovni broj: P- 293/2020-45 od 15. siječnja 2025., kojom je proglašena nedopuštena ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-212/2019-2 od 29. svibnja 2019. te je tuženiku naloženo plaćanje parničnog troška tužiteljici. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu.
4. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž-383/2025-2 od 15. rujna 2025. djelomično je prihvaćena a u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana tuženikova žalba pa je presuda poslovni broj: P-293/2020-45 od 15. siječnja 2025. Općinskog suda u Varaždinu:
- potvrđena u dijelu točke I. izreke kojom je proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Ovr-212/2019-2 od 29. svibnja 2019. za iznos od 8.195.509,37 kuna /1.087.731,02 eura (od čega se na glavnicu odnosi iznos od 6.088.091,12 kuna) kao i za zatezne kamate na taj cjelokupni iznos
- ukinuta u preostalom dijelu točke I. izreke koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom za iznos tražbine u visini od 3.169.167,81 kune (420.620,85 eura) sa zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu vraćen istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
5. U ponovnom postupku, a sukladno ukidnoj odluci, valjalo je odlučiti o dopuštenosti ovrhe za iznos od 420.620,85 eura (prije 3.169.167,81 kune), sa zateznim kamatama.
6. Na ročištu 22. travnja 2026., punomoćnik tužiteljice je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, odustao je od predloženog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, ostao je kod tvrdnji iznijetih tijekom ranijeg postupka.
7. Punomoćnik tuženika izjavio je da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iznijetih tijekom postupka, ističe da je ovršni postupak pred Općinskim sudom u Varaždinu poslovni broj: Ovr-212/19 pravomoćno okončan što je vidljivo prema stanju e-spisa, nadalje, ističe se da je u tom postupku ovrhovoditelj, a ovdje tuženik istaknuo u podnesku za ročište radi diobe nekretnine od 9. 10. 2024. da je njegova tražbina djelomično namirena, a svoje potraživanje dokazuje izvodom iz poslovnih knjiga. Nadalje, ukazao je na drugostupanjsku odluku ŽS poslovni broj: Gž-383/2025 gdje je viši sud nesporno utvrdio da ovrha nije nedopuštena, također je ukazao na toč. 17.1. obrazloženja citirane drugostupanjske odluke, završno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom postupku.
8. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u ovosudni spis Ovr-212/2019 (e-spis) iz kojeg zaključak od 12. lipnja 2020. prileži u ovom spisu na listu 9-13, a rješenje o ovrsi od 29. svibnja 2019. uz prijedlog za ovrhu, izvatke iz zemljišnih knjiga, Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018., Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. 08318010056, br. 08318010055 i br. 09318010068 na listu 23-59 spisa, uvid u ovosudni spis Ovr-503/2019-prije Ovr-2175/2011 (Ovr-3380/2012), iz kojeg prijedlog za ovrhu od 14. 9. 2012. i rješenje o ovrsi od 15. listopada 2012. prileže na listu 15-22, a rješenje o namirenju od 7. studenog 2019. na listu 60 -76 spisa, uvid u priležeću dokumentaciju na listu 107 spisa-izvod iz poslovnih knjiga tuženika na dan 10. 5. 2021., kao i na listu 145-203 i 246-302 spisa-Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina od 8. veljače 2018. (preslik) i obavijesti o prijenosu potraživanja od 21. 2.
2018. uz dostavnice-na listu 204-209 spisa.
9. Dakle, tužiteljica je tužbom tražila da se ovrha određena rješenjem o ovrsi broj: Ovr- 212/2019-2 od 29. svibnja 2019. proglasi nedopuštenom, navodeći da je kao ovršenica, zaključkom poslovni broj: 17 Ovr-212/2019-11 od 12. lipnja 2020. upućena da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavila žalbu i to da ovrhovoditelj n ije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv nje, da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenica više nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na dugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenica više nije mogla istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave i da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom sukladno čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. 10. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: Ovršni zakon).
10. Nesporno je da je tuženik, kao ovrhovoditelj, 4. 4. 2019. podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini ovdje tužiteljice, kao ovršenice- kčbr. [katastarska čestica] upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], navodeći da je RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sklopila s METAL - VURAIĆ d.o.o. [adresa], kao založnim dužnikom Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 08318010056 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, pod poslovnim brojem OV-20792/08 27. 10. 2008. i to radi osiguranja tražbine po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom br.08318020287 od 24. 10. 2008. i Dodatka br.1 uz Ugovor; dalje, da je METAL- VURAIĆ d.o.o. kao dužnikom i ĐN, kao založnim dužnikom navedena banka sklopila Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 08318010055 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, pod poslovnim brojem OV-20791/08 od 27.10. 2008. i to radi osiguranja tražbina po Ugovoru o kreditu br. 08318020284 od dana 24.10. 2008. i pripadajućih dodataka (1- 4) uz Ugovor; da je METAL-VURAIĆ d.o.o. kao dužnikom i ĐN, kao založnim dužnikom i UN, kao založnim dužnikom sklopila Sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini pod poslovnim brojem OV - 12708/09 dana 09. 11. 2009. i to radi osiguranja tražbina po Ugovoru o kreditu br. 09318020273 od dana 05.11 2009. i Dodatka br. I uz Ugovor, da je navedena banka kao Cedent sklopila s EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, kao Cesionarom dana 15.02.2018. Ugovor o prijenosu, ovjeren pod posl. brojem OV-1606/2018 kod javnog bilježnika Lucije Popov iz Zagreba, kojim ugovorom je potvrđeno da je na osnovi ugovora o cesiji Cedent prenio Cesionaru potraživanja s osnova Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom br.08318020287 od dana 24.10.2008. i Dodatka br. l Ugovoru o kreditu br. 08318020284 od dana 24.10. 2008. i pripadajućih dodataka uz Ugovor i s osnova Ugovora o kreditu br.09318020273 od dana 05. 11. 2009. i Dodatka br. I uz Ugovor koje je Cedent imao prema dužniku METAL-VURAIĆ d.o.o. [adresa], te s tim tražbinama povezana sredstva osiguranja, a sve kako je navedeno u Ugovoru o prijenosu. Dalje je naveo da je ovršenica (sada tužiteljica) na temelju rješenja o nasljeđivanju posl. broj (0-464117 i rješenja naslovnog suda poslovni broj Z-6973117 postao vlasnik nekretnine na kojoj su pod brojevima Z-5961/08 (Z-3775/2018), Z- 5962/08 (Z-3775/2018) i Z-3810/09 (Z-3775/2018) u korist ovrhovoditelja upisana založna prava za osiguranje tražbina po naprijed navedenim ugovorima navedenim i to na nekretnini kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Navedeno je utvrđeno uvidom u ovosudni spis broj: Ovr-212/2019.
11. Rješenjem o ovrsi poslovni broj: 17 Ovr-212/2019-2 od 29. svibnja 2019., na prijedlog ovrhovoditelja, a na temelju ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 08318010056 solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-20792/08 od dana 27. listopada 2008., Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 08318010055 solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-20791/08 od dana 27. listopada 2008., te Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini br. 09318010068 solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-12708/09 od dana 9. studenog 2009., protiv ovršenice je određena ovrha radi naplate novčanih tražbina ovrhovoditelja svake u pojedinačnom iznosu od 6.785.711,70 kn, u iznosu od 2.488.282,93 kn i u iznosu od 2.090.682,54 kn odnosno ukupno u iznosu od 11.364.677,18 kn i troškova ovrhe, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže određeno u izreci navedenog rješenja, i to na nekretnini ovršenici kčbr. [katastarska čestica] Polje, poslovna zgrada površine 1820 m2, parkiralište površine 950 m2 i dvorište površine 6776 m2, ukupno površine 9546 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], KO 318469 Bukovec, zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda, utvrđivanjem vrijednosti navedenih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.
12. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž Ovr-227/2020-2 od 23. lipnja 2020. odbijena je kao neosnovana žalba ovršenice te je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-212/19 od 29. svibnja 2019. osim iz žalbenog razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 7., 9, 10. i 11. OZ, o kojem je odlučio sud prvog stupnja.
13. Budući da je u ponovnom postupku, a sukladno ukidnoj odluci Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž-383/2025-2 od 15. rujna 2025., valjalo odlučiti o (ne)dopuštenosti ovrhe za iznos od 420.620,85 eura (prije 3.169.167,81 kune), sa zateznim kamatama, a tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, primjenom čl.219. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), visina potraživanja u to iznosu nije utvrđena.
14. No, tužiteljica je i dalje ustrajala kod prigovora aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja, navodeći da bi tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku mogao biti aktivno legitimiran, temeljem odredbe čl.32. Ovršnog zakona trebao je dostaviti Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina ovjeren od strane javnog bilježnika, pod brojem OV-1296/2018 dana 08.02.2018.g., jer je u njemu naznačena točna visina potraživanja koja je prenesena na ovdje tuženika, a ne Ugovor o prijenosu od 15. veljače 2018. (list 65-72 ovršnog spisa Ovr-212/2019) koji da je u biti samo potvrda da je nekakva tražbina prenesena te da temeljem te ovršne isprave nije moglo biti donijeto rješenje o ovrsi.
15. Prema čl.32. st.1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24-dalje:OZ-a), ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.
16. Uvidom u spis Ovr-212/2019, utvrđeno je da na listu 65-72 spisa prileži Ugovor o prijenosu sklopljen 15. veljače 2018. između EOS-MATRIX d.o.o., kao cesionara i RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, kao cedenta. Ugovorom o prijenosu od 15. veljače 2018. (list 41-46 spisa) u čl.1. cedent – Raiffeisenbank Austria d.d. i cesionar- Eos Matrix d.o.o. utvrđuju da su dana 08. veljače 2018. sklopili Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina ovjeren kod javnog bilježnika Lucije Popov iz Zagreba pod poslovnim brojem: OV-1296/2018 dana 08. veljače 2018. i da temeljem čl.5. tog Ugovora o cesiji potvrđuju (u čl.2. Ugovora o prijenosu) da je cedent prenio cesionaru potraživanja i s njima povezana sredstva osiguranja te su kao potraživanja navedeni: 1. Ugovor o kreditu broj: 06001020607 od 09. 10. 2006. sklopljen između cedenta i METAL VURAIĆ d.o.o. kao korisnika kredite te ĐN i Vuraić Danice kao davatelja osiguranja te Dodatak broj: 1 Ugovoru od 09. 10. 2006. i Dodatak broj: 2
Ugovoru od 05. 11. 2009.;
2. Ugovor o kreditu broj: 09318020273 od 05. 11. 2009. sklopljen između cedenta i METAL VURAIĆ d.o.o. kao korisnika kredite te Tome Vuraić i Vuraić Danice kao davatelja osiguranja te Dodatak broj: 1 Ugovoru od 05. 11. 2009.
3. Ugovor o kreditu broj: 08318020284 od 24. 10. 2008. sklopljen između cedenta i METAL VURAIĆ d.o.o. kao korisnika kredita te ĐN kao davatelja osiguranja te Dodatak broj: 1 Ugovoru od 24. 10. 2008. i Dodatak broj: 2 Ugovoru od 11. 11. 2008.; Dodatak broj 3 ugovoru od 24. 6. 2009., Dodatak broj: 4 ugovoru od 05. 11. 2009.
4. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom broj: 08318020287 od 24. 10. 2008. sklopljen između cedenta i METAL VURAIĆ d.o.o. kao korisnika kredita te ĐN kao davatelja osiguranja te Dodatak broj: 1 Ugovoru od 24. 10. 2008. Kao sredstva osiguranja navedena je hipoteka-založno pravo upisano temeljem Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 09. 10. 2006. – na z. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisano temeljem Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 09318010068 od 05. 11. 2009. – zk. č. br. 796 k. o. [katastarska općina] i zk. č.br. 867 k. o. [katastarska općina] upisano temeljem Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. 10. 2008. u iznosu od 288.000,00 CHF – na nekretninama zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], temeljem Sporazuma o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 08318010056 od 24. 10. 2008. - zk. č. br. 867 k. o. [katastarska općina]. Navedena su prisilna založna prava, zadužnice i rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave Općinskog suda u Varaždinu od 15. 10. 2012. pod poslovnim brojem Ovr-3380/12-2 pravomoćno 27. 11. 2012., poslovni broj: Ovr-3379/12-2 pravomoćno 11. 11. 2012. i Ovr-3490/12 od 2. 10. 2012. pravomoćno 26. 3. 2013.
17. Što se tiče samoga Ugovora o prijenosu, valja reći da je odredbom čl.82. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika ali da je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Sam učinak obavijesti i znanja dužnika o ustupu važan je samo u slučaju ukoliko je obveza ispunjena, odnosno u tom je slučaju bitno da li je dužnik znao za ustupljenu tražbinu.
18. RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., kao cedent, postupajući prema čl.5. 3) Ugovora o kupoprodaji i prijenosu tražbina od 8. veljače 2018., ovdje tužiteljicu 21. 2. 2018. (list 204-209 spisa) obavijestila da je ovdje tuženik temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. i EOS MATRIX d.o.o. dana 15. 2. 2018. navedeno društvo (ovdje 1. tuženik) postalo zakoniti vlasnik potraživanja koja se odnose na dospjelo, a nepodmireno dugovanje po produktu
- Ugovor o kreditu broj: 09318020273 broj: 318-55-467364 u iznosu od 1.948.678,05 kn, sa stanjem na dan 31. 08. 2017.: glavnica 1.004,560,75 kn, kamate 944.027,30 kn, troškovi 90,00 kn
- Ugovor o kreditu broj: 08318020284 broj: 318-55-407850 u iznosu od 2.310.275,98 kn sa stanjem na dan 31. 08. 2017.: glavnica 1.259.045,71 kn, kamate 1.050.915,77 kn, troškovi 314,50 kn
- Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom br. 08318020287 broj: 318-55-409810 u iznosu od 5.291.763,69 kn sa stanjem na dan 31. 8. 2017.: glavnica 3.488.842,42 kn, kamate 2.802.620,27 kn, troškovi 301,00 kn.
Navedeni iznosi su potraživanja iz baze podataka cedenta na dan 31. kolovoza 2017. (Cut-Off-Datum), dok je Datum konačnog obračuna dan s kojim se izrađuje obavijest o konačnom obračunu, a ujedno i dan potpisa tog Ugovora. Obavijest o konačnom obračunu znači obavijest cedenta cesionaru o zbroju naplaćenih iznosa bilo kojih od potraživanja te zbroju troškova naplate za sva potraživanja i to u razdoblju između Cut- Off-Datuma i Datuma konačnog obračuna.
19. Tuženik je, po pozivu suda, dostavio Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbina od 8. veljače 2018. (preslik na listu 145-203 spisa). Međutim, iz istog nisu bili vidljivi podaci iz priloga, dokumentacija odnoseća se na METAL-VURAIĆ d.o.o., koji je evidentiran u prilogu I. pod datumom 31. 8. 2017. jer su podaci bili zatamnjeni, a original tog priloga sa visinom potraživanja u odnosu na METAL-VURAIĆ d.o.o., tuženik tijekom postupka nije dostavio pa doista nije vidljiv iznos tražbine koja je prenesena tužen iku kao cesionaru.
20. Međutim, iako je temeljni pravni posao između ovdje tuženika i RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Ugovor o kupoprodaji i prijenosu tražbine ovjeren pod poslovnim brojem: OV-1296/2018 8. veljače 2018., Ugovorom o prijenosu ovjerenim pod brojem: OV-1606/2018 15. 2. 2018. ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, dokazao je svoju aktivnu legitimaciju u ovršnom postupku pod brojem: Ovr-212/2019.
21. Navedeno proizlazi iz rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Gž Ovr- 227/2020-2 od 23. lipnja 2020., u kojem (str.4 obrazloženja) taj sud navodi da je ovrhovoditelj Ugovorom o prijenosu od 15. veljače 2018. dokazao da je raniji vjerovnik Raiffeisenbank Austrija d.d. ustupila predmetnu tražbinu ovdje ovrhovoditelju, čl. 2. istoga Ugovora vidljivo je koje se tražbine prenose sa cedenta na cesionara kao i sredstava osiguranja prenesenih tražbina, a iz izvoda iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja sa danom 28. veljače 2019. proizlazi iznos dospjele a nepodmirene glavnice po predmetnim ugovorima koji su osigurani založnim pravom, iznos neplaćene ugovorene kamate, iznos zatezne kamate te iznos ostalih troškova, a koji novčani iznosi su zatraženi prijedlogom za ovrhu.
22. Uvažavajući stav Županijskog suda u Puli-Pola u rješenju poslovni broj: Gž-Ovr- 227/2020-2 od 23. lipnja 2020. da je ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, Ugovorom o prijenosu od 15. veljače 2018. dokazao da mu je raniji vjerovnik Raiffeisenbank Austrija d.d. ustupila predmetnu tražbinu, kao i da je iz čl. 2. istoga Ugovora vidljivo koje se tražbine prenose sa cedenta na cesionara kao i sredstava osiguranja prenesenih tražbina, neosnovano tužiteljica smatra da nisu postojali uvjeti da se uopće donese predmetno rješenje o ovrsi.
23. Dalje, uvidom u spis Ovr-212/2019, utvrđeno je da je tuženik, kao ovrhovoditelj, podneskom od 9. 10. 2024. dostavio u spis izvod iz poslovnih knjiga za potrebe diobe kupovnine iz kojeg je razvidno da se potraživanje ovrhovoditelja na dan 09.07.2024. godine sastoji od:
• redovne kamate u iznosu od 58.920,81 EUR
• zatezne kamate u iznosu od 462.592,87 EUR
• zakonske zatezne kamate na redovnu kamatu od dana donošenja rješenja o ovrsi 29.05.2019. do 09.07.2024. godine koje iznose ukupno za sve tri partije 24.630,71 EUR
• troška od 185,80 eura (predujam za e-dražbu) sa zzk tekućom od dana 24.02.2024. do dana 09.07.2024. u iznosu od 8,71 EUR
• troška od 514,01 EUR (predujam za očevid) sa zzk tekućom od dana 15.12.2021. do dana 09.07.2024. u iznosu od 117,86 EUR
• troška od 676,89 EUR (pristojba na prijedlog i rješenje o ovrsi) sa zzk tekućom od dana 04.06.2019. do dana 09.07.2024. u iznosu od 282,01 EUR.
24. Rješenjem o namirenju poslovni broj: Ovr-212/2019-104 od 22. rujna 2025., iz iznosa cijene dobivene prodajom nekretnine:
čkbr. [katastarska čestica] poslovna zgrada Polje sa 1820 m2
parkiralište da 950 m2
dvorište sa 6776 m2
[katastarska općina]
u iznosu od 894.870,28 eur namiruju se potraživanja i to:
1. Troškovi ovršnog postupka ovrhovoditelja Eos Matrix d.o.o. u iznosu od 1.363,42 eur, a koji se odnosi na plaćenu sudsku pristojbu i plaćene predujmove za provedbu ovršenih radnji,
2. Zakonske zatezne kamate na troškove koji se prvenstveno namiruju u ukupnom iznosu od 408,58 eur ovrhovoditelju Eos Matrix d.o.o.
3. Redovna kamata u iznosu od 58.920,81 eur ovrhovoditelju Eos Matrix d.o.o.
4. Zatezne kamate u iznosu od 462.592,87 eur ovrhovoditelju Eos Matrix d.o.o.
5. Zatezne kamate na redovnu kamatu od dana donošenja rješenje o ovrsi od 29. svibnja 2019. do 9. srpnja 2024. u iznosu od 24.630,71 eur ovrhovoditelju Eos Matrix d.o.o. Točkom III/ izreke naloženo je Financijskoj agenciji da preostali iznos kupovnine u iznosu od 346.953,89 eur vrati ovršenici UN u roku od 8 dana nakon što ovršenica dostavi broj računa, a o čemu će biti posebno obaviještena.
25. Rješenjem poslovni broj: Ovr-212/2019-119 od 29. prosinca 2025. utvrđen je dovršetak ovrhe u tom ovršnom predmetu provedbom posljednje ovršne radnje – namirenjem potraživanja ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine ovršenice (ovdje tužiteljice). Rješenje je postalo pravomoćno 23. 1. 2026.
26. Valja dodati da je tužiteljica prvotno navela dvostruku litispendenciju jer da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo predmetni ovršni postupak iako je za istu tražbinu, na istom predmetu ovrhe već bio u tijeku ovršni postupak protiv tužiteljice kao ovršenika.
27. Međutim, o navedenom prigovoru očitovao se Županijski sud Pula-Pola u rješenju poslovni broj: Gž-Ovr-227/2020-2 od 23. lipnja 2020., navodeći da je isti neosnovan obzirom je zaključenjem ugovora o prijenosu tražbine ili cesiji raniji vjerovnik prestao biti ovlašten potraživati od ovršenice (ovdje tužiteljice) predmetni iznos, dakle prestalo mu je svojstvo vjerovnika sukladno odredbi čl.80. ZOO-a, a također ne može se raditi o dvostrukoj litispendenciji jer iz podataka u predmetu proizlazi da se na strani ovrhovoditelja ne pojavljuju iste osobe.
28. Tužiteljica je prvotno navela i da je nastupila zastara potraživanja iz predmetnog ovršnog postupka, a koji prigovor je neosnovan jer je prednik tuženika radi naplate predmetnog potraživanja pokretao ovršne postupke, a kojim radnjama je u smislu odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), prekidao zastaru.
29. Slijedom navedenog, primjenom čl.50. st.1. toč. 7., 9., 10. i 11. OZ-a, tužbeni zahtjev tužiteljice da se ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj:
Ovr-212/2019-2 od 29. svibnja 2019. proglasi nedopuštenom i za iznos od 420.620,85 eura, odbijen je kao neosnovan.
30. Obzirom na navedeno, kao i da je rješenjem poslovni broj: 15 Ovr-503/2019-27 od 21. svibnja 2020. (pravomoćno 15. travnja 2022.), obustavljena ovrha na nekretninama 1. ovršenika Metal-Vuraić d.o.o., OIB:60114446128, [adresa]. ovršenice UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], određena rješenjima o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Ovr-2175/2011-2 od 5. rujna 2011., poslovni broj: Ovr- 3379/12-2 od 24. listopada 2012., poslovni broj: Ovr-3380/12-2 od 15. listopada 2012., Ovr- 3430/12-2 od 2. listopada 2012. i poslovni broj: Ovr-622/15 od 1. lipnja 2015., utvrđenja iz tog postupka nisu relevantna za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u konkretnom predmetu.
31. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.5. ZPP-a, primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).
32. Vodeći računa da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa osnovom (100%) te djelomično u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (1.087.731,02 eura) jer je odbijen njezin tužbeni zahtjev za iznos od 420.620,85 eura (70%), dok je uspjeh tuženika u omjeru od 15%, sud je tužiteljici priznao cjelokupni trošak ovog postupka, a koji se odnosi na: trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 15.546,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištima 07. 05. 2021., 03. 05. 2023., 24. 05. 2023. 14. 11. 2024. i 18. 12. 2024. te 22. 4. 2026., svaki u iznosu od 15.546,00 eura (6x15.546,00 eura), trošak sastava podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 12. 6. 2023. u iznosi od 15.546,00 eura, PDV 25% na iznos od 124.368,00 eura, a u iznosu od 31.092,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 euro i na presudu u iznosu od 663,61 euro, a što čini trošak u ukupnom iznosu od 156.455,42 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužiteljici dosuđen i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 29. travnja 2026.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Mislav Šarac, odvjetnik u OD Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba
2. Jurica Sevšek, odvjetnik u OD Sevšek i Partneri iz Varaždina
3. EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, n/p BN, zaposlenik tuženika
