REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-304/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koga zastupa punomoćnica Maja Nepehal, odvjetnica iz Požege protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 13. travnja 2026. nazočnosti tužitelja TŠO, punomoćnice tužitelja Maje Nepehal, odvjetnice iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Brekalo odvjetnika iz Požege i presude objavljene 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242- 69700008746/2005 od dana 4. travnja 2005., koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu u Požegi dana 7. travnja 2005. pod brojem OU-255/05 sklopljenog između tužitelja ŠŠO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 u članku 3., u dijelu u kojem je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF odnosno švicarskog franka.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-69700008746/2005 od 4. travnja 2005. kao s neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 1403633377 da tužitelju TŠO, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.757,92 eur na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike u valuti uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1. siječnja 2008. pa do dana 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 1. kolovoza 2015. pa do dana 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena , a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to; za rujan 2005. godine na iznos od 0,85 eur počev od 1. listopada 2005. godine -za studeni 2008.godine na iznos od 1,35 eur počev od 1.prosinca 2008.godine -za siječanj 2009.godine na iznos od 10,99 eur počev od 1.veljače 2009.godine -za veljaču 2009. godine na iznos od 8,61 eur počev od 1. ožujka 2009. godine -za ožujak 2009. godine na iznos od 5,47 eur počev od 1. travnja 2009. godine -za travanj 2009. godine na iznos od 6,48 eur počev od 1. svibnja 2009.godine -za svibanj 2009. godine na iznos 4,02 eur od počev od 1.lipnja 2009.godine -za srpanj 2009. godine na iznos od 1,47 eur počev od 1. kolovoza 2009.godine -za kolovoz 2009. godine na iznos od 2,21 eur počev od 1. rujna 2009. godine -za rujan 2009. godine na iznos od 2,59 eur počev 1. listopada 2009. godine - za listopad 2009. godine na iznos od 1,23 eur počev od 1. studenog 2009. godine -za studeni 2009. godine na iznos od 4,12 eur počev od 1. prosinca 2009. godine -za prosinac 2009.godine na iznos od 6,47 eur počev od 1. siječnja 2010. godine -za siječanj 2010. godine na iznos od 10,50 eur počev od 1. veljače 2010. godine -za veljaču 2010. godine na iznos od 9,64 eur počev od 1. ožujka 2010. godine -za ožujak 2010. godine na iznos od 16,66 eur počev od 1. travnja 2010. godine -za travanj 2010. godine na iznos od 13,82 eur počev od 1. svibnja 2010.godine -za svibanj 2010. godine na iznos od 16,41 eur počev od 1.lipnja 2010.godine -za lipanj 2010. godine na iznos od 32,33 eur počev od 1. srpnja 2010.godine -za srpanj 2010. godine na iznos od 28,56 eur počev od 1. kolovoza 2010.godine -za kolovoz 2010. godine na iznos od 41,64 eur počev od 1. rujna 2010. godine -za rujan 2010. godine na iznos od 34,78 eur počev 1. listopada 2010. godine -za listopad 2010. godine na iznos od 28,29 eur počev od 1. studenog 2010. godine -za studeni 2010. godine na iznos od 43,83 eur počev od 1. prosinca 2010. godine -za prosinac 2010.godine na iznos od 51,99 eur počev od 1. siječnja 2011. godine -za siječanj 2011. godine na iznos od 45,01 eur počev od 1. veljače 2011. godine -za veljaču 2011. godine na iznos od 45,42 eur počev od 1. ožujka 2011. godine -za ožujak 2011. godine na iznos od 42,25 eur počev od 1. travnja 2011. godine -za travanj 2011. godine na iznos od 43,27 eur počev od 1. svibnja 2011.godine -za svibanj 2011. godine na iznos od 61,54 eur počev od 1.lipnja 2011.godine -za lipanj 2011. godine na iznos od 61,79 eur počev od 1. srpnja 2011.godine -za srpanj 2011. godine na iznos od 87,37 eur počev od 1. kolovoza 2011.godine -za kolovoz 2011. godine na iznos od 74,78 eur počev od 1. rujna 2011. godine -za rujan 2011. godine na iznos od 63,09 eur počev 1. listopada 2011. godine -za listopad 2011. godine na iznos od 60,35 eur počev od 1. studenog 2011. godine -za studeni 2011. godine na iznos od počev od 56,33 eur 1. prosinca 2011. godine -za prosinac 2011.godine na iznos od 63,92 eur počev od 1. siječnja 2012. godine -za siječanj 2012. godine na iznos od 66,82 eur počev od 1.veljače 2012.godine -za veljaču 2012. godine na iznos od 66,78 eur počev od 1. ožujka 2012. godine -za ožujak 2012. godine na iznos od 64,00 eur počev od 1. travnja 2012. godine -za travanj 2012. godine na iznos od 64,97 eur počev od 1. svibnja 2012.godine -za svibanj 2012. godine na iznos od 66,90 eur počev od 1.lipnja 2012.godine -za lipanj 2012. godine na iznos od 64,85 eur počev od 1. srpnja 2012.godine -za srpanj 2012. godine na iznos od 65,62 eur počev od 1. kolovoza 2012.godine -za kolovoz 2012. godine na iznos od 60,21 eur počev od 1. rujna 2012. godine -za rujan 2012. godine na iznos od 61,77 eur počev 1. listopada 2012. godine -za listopad 2012. godine na iznos od 65,06 eur počev od 1. studenog 2012. godine -za studeni 2012. godine na iznos od 64,05 eur počev od 1. prosinca 2012. godine -za prosinac 2012.godine na iznos od 64,05 eur počev od 1. siječnja 2013. godine -za siječanj 2013. godine na iznos od 59,69 eur počev od 1. veljače 2013. godine -za veljaču 2013. godine na iznos od 60,25 eur počev od 1. ožujka 2013. godine -za ožujak 2013. godine na iznos od 65,34 eur počev od 1.travnja 2013. godine -za travanj 2013. godine na iznos od 58,40 eur počev od 1. svibnja 2013. godine -za svibanj 2013. godine na iznos od 58,24 eur počev od 1.lipnja 2013. godine -za lipanj 2013. godine na iznos od 57,34 eur počev od 1. srpnja 2013.godine

- za srpanj 2013. godine na iznos od 58,07 eur počev od 1. kolovoza 2013. godine - za kolovoz 2013. godine na iznos od 59,85 eur počev od 1. rujna 2013. godine - za rujan 2013. godine na iznos od 62,00 eur počev od 1.listopada 2013. godine - za listopad 2013. godine na iznos od 62,18 eur počev od 1.studenog 2013. godine - za studeni 2013.godine na iznos od 65,30 eur počev od 1.prosinca 2013. godine - za prosinac 2013.godine na iznos od 61,46 eur počev od 1.siječnja 2014. godine -za siječanj 2014. godine na iznos od 55,49 eur počev od 1.veljače 2014.godine -za veljaču 2014. godine na iznos od 57,07 eur počev od 1. ožujka 2014. godine -za ožujak 2014. godine na iznos od 54,99 eur počev od 1. travnja 2014. godine -za travanj 2014. godine na iznos od 53,55 eur počev od 1. svibnja 2014.godine -za svibanj 2014. godine na iznos od 54,08 eur počev od 1.lipnja 2014.godine -za lipanj 2014. godine na iznos od 55,78 eur počev od 1. srpnja 2014.godine -za srpanj 2014. godine na iznos od 57,19 eur počev od 1. kolovoza 2014.godine -za kolovoz 2014. godine na iznos od 57,41 eur počev od 1. rujna 2014. godine -za rujan 2014. godine na iznos od 58,97 eur počev 1. listopada 2014. godine -za listopad 2014. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. studenog 2014. godine -za studeni 2014. godine na iznos od 60,12 eur počev od 1. prosinca 2014. godine -za prosinac 2014.godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. siječnja 2015. godine -za siječanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1.veljače 2015.godine -za veljaču 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. ožujka 2015. godine -za ožujak 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. travnja 2015. godine -za travanj 2015 godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. svibnja 2015.godine -za svibanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1.lipnja 2015.godine -za lipanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. srpnja 2015.godine -za srpanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. kolovoza 2015.godine -za kolovoz 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. rujna 2015. godine, a sve u roku od petnaest dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB 14036333877 da tužitelju TŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠŠO podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030242-69700008746/2005 dana 4.4.2005.godine, koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu u [adresa] dana 7.4.2005.godine pod brojem OU- 255/05. Ugovor je zaključen na iznos od 55.000,00 CHF s rokom vraćanja od 26 godina. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio aneks uz gore navedeni ugovor sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 21.3.2016., koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu u [adresa] dana 21.3..2016.godine pod brojem OU-3026/16 Dokaz: ugovor o kreditu broj: 5140030242-69700008746/2005 Aneks ugovora o kreditu 2. U čl. 2 i 3 predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Između tužitelja i tuženika ugovoreno je vraćanje kredita, odnosno mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule vezanu uz tečaj CHF. Tuženika prilikom ugovaranja nije tužitelja upoznao sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je, kao potrošač, u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika aktivno savjetovan da ugovori kredit, odnosno mjesečne anuitete, vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF kao povoljnijim uvjetom za tužitelja uz usmeno obećanje zaposlenika tuženika da promjena mjesečnih anuiteta nije moguća. U vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije, kao što je to ranije i navedeno, upoznao tužitelja sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu niti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema tečaju CHF. Zbog toga je tužitelj došao u situaciju da se mjesečni anuiteti kredita koje je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini s time da je prilikom plaćanja najveći dio mjesečnog anuiteta odlazio na valutnu klauzulu a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Time je tuženik neosnovano stekao ukupan iznos od 3.785,33 eur / 28.520,61 kn. U članku 3 predmetnog ugovora, navedeno je da se na iznos od 55.000,00 CHF, zaračunavaju kamate od 4,90% godišnje a u članku 4. da je ista podložna izmjeni, koja se smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa. O navedenom članku u Ugovoru nije se posebno pregovaralo- niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž- 6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik Addiko banka ( ranije Hypo Alpe Adria bank ) bio jedan od tuženika , te je utvrđeno da je petotuženik. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika Addiko bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika Addiko banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotuženik Addiko banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave Banke u razdoblju od 01. rujna 2006. godine pa do konačne isplate kredita mijenjao kamatnu stopu te glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka, zbog čega je tužitelju kroz razdoblje od nekoliko godina anuitet kredita porastao. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja ( odnosno danas protuvrijednost u EUR ). Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 13. i 20. 12. 2022. godine zauzeo je pravno shvaćanje (nije objavljeno) da tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu zakonski zateznih kamata koje se obračunavaju na preplaćene iznose. Stoga tužitelj, opreza radi, postavlja i alternativni tužbeni zahtjev za iste. Tužitelj tužbom traže da se utvrdi ništetnim dio odredbi Ugovora u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te da se obveže tuženik da po osnovi razlike mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule isplati tužitelju ukupan iznos od 3.785,33 eur / 28.520,61 kn s zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnosti razlike mjesečnih novčanih iznosa zbog primjene valutne klauzule a u odnosu na početno stanje. Alternativno, tužitelj tužbom traži da se tuženika obveže da na ime zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose isplati iznos od 1.142,42 eur/ 8.607,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se također predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost visine zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose. Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija od tuženika i provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužitelj urediti tužbu i tužbeni zahtjev odnosno odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva od tuženika ovom tužbom, a sve sukladno odredbi članka 186.b Zakona o parničnom postupku. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta kao i tijeka zakonskih zateznih kamata Slijedom svega navedenoga, a temeljem izloženoga činjeničnog stanja, predloženih dokaza i relevantnih odredaba zakona tužitelj predlažu naslovnom sudu da donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242- 69700008746/2005 od dana 4.4.2005.godine, koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu u [adresa] dana 7.4.2005.godine pod brojem OU-255/05 sklopljenog između tužitelja ŠŠO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u člancima 2 i 3 , u dijelu u kojem je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka. Nalaže se tuženiku, da tužitelju isplati iznos od 3.785,33 eur / 28.520,61 kn na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike u valuti uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to; - za mjesec kolovoz 2005. godine na iznos od 0,97 eur / 7,33 kn počev od 1. rujna 2005. godine - za mjesec rujan 2005. godine na iznos od 0,89 eur / 6,71 kn počev od 1. listopada 2005. godine - za mjesec listopad 2005. godine na iznos od 0,64 eur / 4,81 kn počev od 1.studenog 2005. godine - za mjesec studeni 2005. godine na iznos od 0,70 eur / 5,27 kn počev od 1. prosinca 2005.. godine - za mjesec listopad 2008. godine na iznos od 5,27 eur / 39,70 kn počev od 1. studenog 2008.godine - za mjesec prosinac 2008. godine na iznos od 6,57 eur / 49,50 kn počev od 1.siječnja 2009.godine - za mjesec siječanj 2009. godine na iznos od 8,35 eur / 62,89 kn počev od 1. veljače 2009. godine - za mjesec veljaču 2009. godine na iznos od 9,60 eur/ 72,30 kn počev od 1. ožujka 2009. godine

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 7,54 eur/ 56,84 kn počev od 1. travnja 2009. godine - za mjesec travanj 2009. godine na iznos od 7,07 eur / 53,24 kn počev od 1. svibnja 2009.godine - za mjesec svibanj 2009. godine na iznos od 3,82 eur /28,75 kn počev od 1.lipnja 2009.godine - za mjesec lipanj 2009. godine na iznos od 0,84 eur / 6,32 kn počev od 1. srpnja 2009.godine - za mjesec srpanj 2009. godine na iznos od 2,04 eur /15,39 kn počev od 1. kolovoza 2009.godine - za mjesec kolovoz 2009. godine na iznos od 3,93 eur/ 29,62 kn počev od 1. rujna 2009. godine

- za mjesec rujan 2009. godine na iznos od 2,58 eur/ 19,46 kn počev 1. listopada 2009. godine - za mjesec listopad 2009. godine na iznos od 1,63 eur/ 12,27 kn počev od 1. studenog 2009. godine - za mjesec studeni 2009. godine na iznos od 4,37 eur / 32,91 kn počev od 1. prosinca 2009. godine - za mjesec prosinac 2009.godine na iznos od 7,07 eur / 53,24 kn počev od 1. siječnja 2010. godine - za mjesec siječanj 2010. godine na iznos od 9,82 eur / 73,97 kn počev od 1. veljače 2010. godine - za mjesec veljaču 2010. godine na iznos od 9,09 eur/ 68,48 kn počev od 1. ožujka 2010. godine - za mjesec ožujak 2010. godine na iznos od 14,21 eur/ 107,04 kn počev od 1. travnja 2010. godine - za mjesec travanj 2010. godine na iznos od 12,63 eur / 95,15 kn počev od 1. svibnja 2010.godine - za mjesec svibanj 2010. godine na iznos od 14,83 eur / 111,73 kn počev od 1.lipnja 2010.godine - za mjesec lipanj 2010. godine na iznos od 28,32 eur / 213,38 kn počev od 1. srpnja 2010.godine - za mjesec srpanj 2010. godine na iznos od 25,12 eur /189,29 kn počev od 1. kolovoza 2010.godine - za mjesec kolovoz 2010. godine na iznos od 36,21 eur/ 272,81 kn počev od 1. rujna 2010. godine - za mjesec rujan 2010. godine na iznos od 30,40 eur/ 229,02 kn počev 1. listopada 2010. godine - za mjesec listopad 2010. godine na iznos od 25,98 eur/ 195,74 kn počev od 1. studenog 2010. godine - za mjesec studeni 2010. godine na iznos od 39,74 eur / 299,40 kn počev od 1. prosinca 2010. godine - za mjesec prosinac 2010. godine na iznos od 47,92 eur /361,02 kn počev od 1. siječnja 2011. godine - za mjesec siječanj 2011. godine na iznos od 41,60 eur/ 313,47 kn počev od 1. veljače 2011. godine - za mjesec veljaču 2011. godine na iznos od 42,44 eur/ 319,73 kn počev od 1. ožujka 2011. godine - za mjesec ožujak 2011. godine na iznos od 39,11 eur/ 294,71 kn počev od 1. travnja 2011. godine - za mjesec travanj 2011. godine na iznos od 40,10 eur/ 302,14 kn počev od 1. svibnja 2011.godine - za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 54,68 eur /412,00 kn počev od 1.lipnja 2011.godine - za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 56,77 eur / 427,76 kn počev od 1. srpnja 2011.godine - za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 73,56 eur /554,24 kn počev od 1. kolovoza 2011.godine - za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 68,52 eur/ 516,23 kn počev od 1. rujna 2011. godine - za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 57,95 eur/ 436,61 kn počev 1. listopada 2011. godine - za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 57,71 eur/ 434,78 kn počev od 1. studenog 2011. godine - za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 56,69 eur / 427,10 kn počev od 1. prosinca 2011. godine - za mjesec prosinac 2011.godine na iznos od 60,38 eur /454,92 kn počev od 1. siječnja 2012. godine - za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 63,80 eur/ 480,68 kn počev od 1.veljače 2012.godine - za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 63,91 eur/ 481,52 kn počev od 1. ožujka 2012. godine - za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 61,87 eur/ 466,19 kn počev od 1. travnja 2012. godine – za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 62,52 eur / 471,04 kn počev od 1. svibnja 2012.godine - za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 63,91 eur /481,56 kn počev od 1.lipnja 2012.godine - za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 62,72 eur / 472,54 kn počev od 1. srpnja 2012.godine - za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 62,54 eur /471,19 kn počev od 1. kolovoza 2012.godine - za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 61,15 eur/ 460,72 kn počev od 1. rujna 2012. godine - za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 58,93 eur/ 443,99 kn počev 1. listopada 2012. godine - za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 61.59 eur/ 464,03 kn počev od 1. studenog 2012. godine - za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 62,85 eur / 473,54 kn počev od 1. prosinca 2012. godine - za mjesec prosinac 2012.godine na iznos od 62,39 eur /470,11 kn počev od 1. siječnja 2013. godine - za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 57,69 eur / 434,69 kn počev od 1. veljače 2013. godine - za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 50,87 eur / 458,60 kn počev od 1. ožujka 2013. godine - za ožujak 2013. godine na iznos 62,03 eur/ 467,33 kn počev od 1.travnja 2013. godine - za travanj 2013. godine na iznos od 60,29 eur/ 454,27 kn počev od 1. svibnja 2013. za svibanj 2013. godine na iznos od 56,07 eur/ 422,49 kn počev od 1.lipnja 2013. godine - za lipanj 2013. godine na iznos od 53,76 eur/405,07 kn počev od 1. srpnja 2013.godine

- za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 55,78 eur/ 420,24 kn počev od 1. kolovoza 2013. godine - za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 57,68 eur / 434,62 kn počev od 1. rujna 2013. godine - za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 61,46 eur / 463,08 kn počev od 1.listopada 2013. godine - za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 59,21 eur / 446,13 počev od 1.studenog 2013. godine - za mjesec studeni 2013.godine na iznos od 60,53 eur /456,04 počev od 1.prosinca 2013. godine - za mjesec prosinac 2013.godine na iznos od 61,03 eur / 459,92 kn počev od 1.siječnja 2014. godine - za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 62,60 eur/ 471,76 kn počev od 1.veljače 2014.godine - za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 64,12 eur/ 483,22 kn počev od 1. ožujka 2014. godine - za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 63,40 eur/ 477,79 kn počev od 1. travnja 2014. godine - za mjesec travanj 2014. godine na iznos od 61,64 eur / 464,47 kn počev od 1. svibnja 2014.godine - za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 61,33 eur /462,14 kn počev od 1.lipnja 2014.godine - za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 61,34 eur / 462,27 kn počev od 1. srpnja 2014.godine - za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 63,42 eur / 477,85 kn počev od 1. kolovoza 2014.godine - za mjesec kolovoz 2014. godine na iznos od 65,84 eur/ 496,09 kn počev od 1. rujna 2014. godine - za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 63,35 eur/ 492,35 kn počev 1. listopada 2014. godine - za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 66.41eur/ 500,35 kn počev od 1. studenog 2014. godine - za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 68,24 eur / 514,15 kn počev od 1. prosinca 2014. godine - za mjesec prosinac 2014.godine na iznos od 67,31 eur /507,15 kn počev od 1. siječnja 2015. godine - za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 67,76 eur/ 510,52 kn počev od 1.veljače 2015.godine - za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 67,76 eur/ 510,52 kn počev od 1. ožujka 2015. godine - za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 67,76 eur/ 510, 52 kn počev od 1. travnja 2015. godine - za mjesec travanj 2015 godine na iznos od 67,76 eur / 510,52 kn počev od 1. svibnja 2015.godine - za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 67,76 eur /510,52 kn počev od 1.lipnja 2015.godine - za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 67,76 eur / 510,52 kn počev od 1. srpnja 2015.godine - za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 67,76 eur / 510,52 kn počev od 1. kolovoza 2015.godine - za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 67,76 eur/ 510,52 kn počev od 1. rujna 2015. godine, a sve u roku od petnaest dana. Alternativno - nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 1.142,42 eura / 8..607,53 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od dana njihova dospijeća pa do dana isplate, a sve u roku od petnaest dana. 3. Nalaže se tuženiku da tužitelju , naknadi troškove parničnog postupka koliko budu iznosili sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da je tužitelj dana 13. lipnja 2023. godine podnio naslovnom sudu tužbu kojom zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140030242-69700008746/2005 sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d., Osijek, dana 4. travnja 2005. godine (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), koje se odnose na valutnu klauzulu, zatim isplatu iznosa od 3.785,33 eur / 28.520,61 kn uvećano za zakonske zatezne kamate, kao i naknadu parničnog troška. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik prije svega ističe kako je istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika posve neosnovan i to iz sljedećih razloga. Tužitelj ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Naime, tužitelj ukoliko je uistinu otplaćivao osobno kredit po Ugovoru o kreditu trebao bi raspolagati sa potvrdama o uplatama po Ugovoru o kreditu. Nadalje, isti je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, drugim riječima tužitelj je od tuženika redovito dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Slijedom navedenog, očigledno je kako je istaknuti manifestacijski zahtjev u potpunosti neosnovan te stoga tuženik predlaže da naslovni sud sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: „ZPP“), u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva odnosno da odbaci tužbu ukoliko tužitelj ne postupi sukladno navedenom rješenju. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 4. travnja 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz travnja 2005. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tužitelj je sklopio predmeti ugovor sa Slavonskom bankom d.d., a ne s tuženikom Nadalje, tužitelj se u pogledu činjenica, pravnih utvrđenja i pitanja zastare u cijelosti pozivao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014, (u daljnjem tekstu: „presude u sporu „Potrošač“). Međutim, spomenutom presudom P-1401/2012 i drugim presudama u sporu „Potrošač“ nije bilo utvrđeno da bi Slavonska banka d.d., povrijedila bilo koje pravo tužitelja ili drugog potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u predmetnom Ugovoru o kreditu. Pojašnjavamo, tužitelj je sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d. dana 4. travnja 2005. godine. U veljači 2009. godine je tuženik pripojio Slavonsku banku d.d. Međutim, ne postoji pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je Slavonska banka d.d. povrijedila tužiteljeva prava i interese kao potrošača. Presudom u sporu „Potrošač“ se, doduše, načelno (i smatramo neosnovano) utvrđuje da bi tužena „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. (sadašnja tvrtka „Addiko Bank“ d.d.) povrijedila kolektivna prava i interese svojih komitenata - potrošača, ali to utvrđenje nema nikakve veze s tužiteljem jer s njim Addiko Bank d.d. („Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d.) nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu 2005. godine, pa nije tuženik taj koji bi povrijedio tužiteljeva potrošačka prava. Budući da presudom P-1401/2012 i presudama u sporu „Potrošač“ nije utvrđeno da bi Slavonska banka d.d. u svojim ugovorima povrijedila prava i interese potrošača – svojih korisnika kredita, zaključujemo da niti pravni slijednik Slavonske banke d.d., tuženik - Addiko Bank d. d. ne može biti odgovoran za obveze svojeg pravnog prednika koje nisu bile utvrđene niti pravomoćnom presudom u sporu „Potrošač“, niti pravnim poslom, niti temeljem neke druge ugovorne ili izvanugovorne odgovornosti za štetu. Uostalom, tužitelj u kolektivnom sporu „Potrošač“: Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ nije niti tražio da se utvrdi eventualna povreda propisa o zaštiti potrošača u ugovorima o kreditu koje je sklapala Slavonska banka d.d. Upisom pripajanja u sudski registar nadležnog trgovačkog suda su imovina i obveze pripojene Slavonske banke d.d. prešle na društvo preuzimatelja Addiko Bank d.d., (tadašnja tvrtka „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d.), ali je nesporno da niti u trenutku pripajanja, niti naknadno nije postojala nikakva obveza Slavonske banke d.d. prema tužitelju, niti je presudama u sporu „Potrošač“ naknadno bilo utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje je sklapala Slavonska banka d.d. Premda je Addiko Bank d.d. pripojila Slavonsku banku d.d., također ostaje nesporna činjenica da ugovori koje je sklapala Addiko Bank d.d. (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 2004. do 2008. godine, nisu ugovori koje je sklapala tada druga pravna osoba Slavonska banka d.d. Da bi presude iz spora „Potrošač“ proizvele takav pravni učinak kakav u pobijanoj presudi obrazlaže sud, bilo je neophodno da barem u presudi P-1401/2012 izrijekom stoji utvrđenje da su ništetne i odredbe ugovora o kreditu koje je u razdoblju od 2004. do 2008. godine sklapala Slavonska banka d.d. (a ne samo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.). Budući da takvog utvrđenja nema, a upravo na toj osnovi se temelji pobijana presuda, proizlazi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nezakonito proširio objektivne i subjektivne granice pravomoćnosti presude P1401/2012. Zbog navedenih razloga se prvostupanjski sud u sporovima u kojima je predmet utvrđivanje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje je sklapala Slavonska banka d.d. ne može pozivati na činjenična i pravna utvrđenja iz presude P-1401/2012, kako to inače u slučajevima osam tuženih banka iz tog spora predviđa čl. 502.c ZPP. Ako bi prvostupanjski sud tek sada u ovom parničnom postupku i neovisno o pravnim učincima presude P-1401/2012, utvrđivao da su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu Slavonske banke d.d., tada tuženik ponavlja već istaknuti prigovor zastare. Naime, čak i kada bi se hipotetski prihvatio pogrešan stav da Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine: „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine…)“ i tada bi se učinak prekidanja odnosio samo na stranke spora „Potrošač“, tj. samo na one potrošače koji su ugovore o kreditu sklapali s bakama za koje je tom u sporu bilo utvrđeno da bi „povrijedile

kolektivne interese i prava potrošača“. Ta presuda se neće odnositi na tužitelja i druge korisnike kredita koji su ugovore sklapali sa Slavonskom bankom 2005. godine, jer niti za takve ugovore ne postoji pravomoćna presuda u kolektivnom sporu „Potrošač“, niti su krediti Slavonske banke d.d. bili predmet tog spora, kako smo naprijed obrazložili. Upravo iz navedenih razloga, ako bi prvostupanjski sud tek sada (po prvi puta) u izreci pobijane presude utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d., on se ne može pozivati na prekid zastare koji je po (pogrešnom) mišljenju VSRH proizvela parnica P- 1401/2012 u sporu „Potrošač“, već bi rok zastare bio prekinut tek podnošenjem tužbe u ovoj parnici, dakle 25. listopada 2021. godine. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ŠŠ i HŠ koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: „…iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016, obje presude dostavljene u spis predmeta. Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“. Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž- 816/2018 od 8. veljače 2019. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju, jasna već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te su pretpostavke: obogaćenje na strani stjecatelja na teret imovine druge osobe koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ŠŠ i HŠ, u nedavno objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik će još jednom citirati članak profesora ŠŠ i HŠ koji podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. IŠ, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, posl. br. GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog a iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima.“ „U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima (…) jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“ Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (…); (…) ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji (…) treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti (…). U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno proizlazi iz dijela odluke kojom se utvrđuje da se „…ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” U gornjem primjeru koji je dao VSRH to je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak. Navedeno shvaćanje je u skladu s odlukom VSRH u predmetu posl br. Rev 2221/2018, na koje se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („…što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”). Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu. VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna u kojoj u bitnome stoji: da iz razloga pobijane presude sasvim jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da se, nakon sklapanja predmetnoga Aneksa dana 28. siječnja 2016. godine, ne može raditi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, u odnosu na preplaćenu kamatu od strane tužitelja, do toga dana; - da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, nakon sklapanja Aneksa, tuženikova obveza povrata preplaćene kamate do dana sklapanja Aneksa ugovora, prestala pravnim institutom zamjene ispunjenja, u smislu čl. 167. ZOO-a, podredno, nagodbom ostvarenom među strankama navedenim Aneksom, sukladno čl. 150. ZOO-a. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Navedena utvrđenja VSRH prihvaćena su od strane županijskih sudova u velikom broju postupaka. U tome smislu Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1354/2018, od dana 14. svibnja 2020. godine navodi: “Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.“ Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, u presudi pos. br. Gž-73/2019 od dana 28. travnja 2020. godine ističe: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1844/2017, od dana 5. rujna 2019. godine navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen j osnovni ugovor , među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ Županijski sud u Sisku, u presudi, posl. br. Gž -604/2017, od dana 8. svibnja 2020. godine navodi: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u salom dijelu tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualni, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjenu materijalnog prava ZID ZPK i ZOO, treba odbiti kao neosnovan.“ Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 je u korist tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda. U bitnome, sud je u ovoj presudi utvrdio kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo deginiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan." Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „22 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“ Tuženik ukazuje i na stav prof. SŠ iznesen u članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ prema kojem odredbe ZID ZKP/15 direktno isključuju primjenu Direktive 93/13/ EEZ. Prof. SŠ ističe kako ratio odredbe članka 19. stavka 3. ZID ZKP/15, koja odredba je isključena od primjene za korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, leži u tome što je "zakonodavac očigledno smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača." Predmetno je bitno s aspekta procjene postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima, što je jedna od pretpostavki koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. "S obzirom na navedeno, acionalni sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole." Također, u navedenom članku citirano Mišljenje nezavisnog odvjetnika u Presudi Suda EU u predmetu Š. Kako je navedeno u članku, nezavisni odvjetnik je svojim mišljenjem precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. "Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora." Štoviše, prof. SŠ ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja nesavjesnosti banaka i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti, sve s obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, što čini vrlo teškim za procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate. Navedeno proizlazi i iz stava VSRH izraženog u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, broj Rev-1042/2017, od 27. svibnja 2020. godine, u kojemu se u bitnome ističe: Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz prvotnog ugovora smatra se kao da je nikad nije niti bilo te je zamijenjena sklapanjem dodatka ugovoru, na način kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR čija poštenost (valjanost) među strankama iz glavnog postupka nije sporna. Pritom je napravljeno poravnanje računa s potrošačem na ime dotad izvršenih svih uplata i utvrđene preplaćene razlike na način i pod uvjetima kako je određeno ZID ZPK 2015

- Zakonom o konverziji. Odredba dodatka ugovoru kojom se određuje da se promjenjivom stopom ugovorne kamate za kredite s valutnom klauzulom u EUR retroaktivno mijenja odredba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iz glavnog ugovora (koja je prema sudskoj praksi u to vrijeme bila pravomoćno utvrđena nepoštenom), također nije odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Međutim, imajući na umu da je nije unaprijed sastavio kreditor nego je određena nacionalnim zakonom koji je ad hoc donesen upravo s namjerom da se utvrde određeni uvjeti u pogledu obveza iz ugovora o kreditu te vrste, prema shvaćanju ovog suda riječ je o odredbi koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13. 34. Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. Direktive iz njene su primjene izuzete ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba. To zato što se sukladno trinaestoj uvodnoj izjavi pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Drugim riječima, odredbe ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji kojima se određuje način konverzije kredita uz retroaktivnu zamjenu odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate su odredbe na koje se Direktiva 93/13 i ZZP ne primjenjuju, jer je riječ o odredbama koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja

- potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto.Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine (str.17.) na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi: da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“. Naprijed navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Također, na okolnost da tuženik nije mogao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu procijeniti kretanje tečaja švicarskog franka odnosno da je bio u dobroj vjeri, tuženik predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka ČŠ, izvršnog direktora Ekonomskih istraživanje tuženika. Dokument tuženika „Random walk model kretanja tečaja“ od 1. ožujka 2013.

godine; Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka

za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „ U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. „ Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZPa, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u rješenju posl. br. U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22. ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: „ Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). Mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: „2010. godine lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR); listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.; ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF: za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika; za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika; - kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere: produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika; omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade

- (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana); odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine); promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv. odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita 2014. godine siječanj 2014. - U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5, odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. O obveznosti uračunavanja negativnih razlika jasno stajalište zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl.br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine u kojoj je navedeni sud zauzeo stav da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj i pozitivnih i negativnih tečajni razlika. „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor radi prebijanja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što čl. 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“ Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru je u presudi posl.br. Gž-476/2020 od 29. travnja 2021. zauzeo isti stav :„U pravu je žalitelj kada osporava pravilnost utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtjeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.“ Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su- IV222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje:„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. UŠ v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv TŠOH, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu UŠ ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu UŠ. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. 135. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. U podnesku od 25. listopada 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice budući je s tuženikom sklopio aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno zakonskoj obvezi tuženika iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prvom redu, tužitelj se sklapanjem navedenog aneksa nije odrekao prava na tužbu. Zakonom o konverziji nije propisana ništetnost ni pojedinih odredbi ugovora, ni ugovora u cjelini, kao što nije propisana ni konvalidacija ugovora ili njegovih odredbi, niti se potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Slijedom navedenog neosnovan je prigovor nepostojanja pravnog interesa za vođenje ove parnice. U odnosu na prigovor osnovanosti tužbenog zahtjeva Tuženik prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva pojedinačno iznoseći prigovore vezano za zastaru, na utvrđenje ništetnosti, na vezanost za utvrđenje iz presude VTSa, na nepoštenost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope, na ništetnost odredbi o promjeni valutne klauzule, zatim u odnosu na stjecanje bez osnove, te konačno u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome tuženik obmanjuje sud navodeći primjere i bespotrebno citirajući presude Suda europske unije vezano za različite trgovačke ugovore te obrazlažući primjere iz sudske prakse donesene prije presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojoj je pravomoćno odlučeno o svim navedenim prigovorima. Dakle presudom VTS je jasno obrazloženo zašto su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o promjenjivosti valutne klauzule i nema potrebe ponovno ulaziti u raspravu o valjanosti navedenih odredbi te prilagati i obmanjivati sud citirajući pojedine dijelove obrazloženja presuda različitih sudova kada je Visoki trgovački sud u pogledu navedenog zauzeo svoj stav. Dakle, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima Svakako treba uputiti i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ( U- III5853/2020, U-III-1995/2023 ) kojima je nedvojbeno utvrđeno da potrošač ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba iz temeljnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže nakon održanog pripremnog ročišta odrediti vještačenje po vještaku financijske struke.

4. U podnesku od 11. veljače 2026. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030242- 69700008746/2005 od dana 4.4.2005.godine, koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Anti Brekalu u [adresa] dana 7.4.2005.godine pod brojem OU-255/05 sklopljenog između tužitelja ŠŠO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u člancima 2 i 3 , u dijelu u kojem je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.757,92 eur na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike u valuti uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do 29.prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena , a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to; -za rujan 2005. godine na iznos od 0,85 eur počev od 1. listopada 2005. godine -za studeni 2008.godine na iznos od 1,35 eur počev od 1.prosinca 2008.godine -za siječanj 2009.godine na iznos od 10,99 eur počev od 1.veljače 2009.godine -za veljaču 2009. godine na iznos od 8,61 eur počev od 1. ožujka 2009. godine -za ožujak 2009. godine na iznos od 5,47 eur počev od 1. travnja 2009. godine -za travanj 2009. godine na iznos od 6,48 eur počev od 1. svibnja 2009.godine -za svibanj 2009. godine na iznos 4,02 eur od počev od 1.lipnja 2009.godine -za srpanj 2009. godine na iznos od 1,47 eur počev od 1. kolovoza 2009.godine -za kolovoz 2009. godine na iznos od 2,21 eur počev od 1. rujna 2009. godine -za rujan 2009. godine na iznos od 2,59 eur počev 1. listopada 2009. godine -za listopad 2009. godine na iznos od 1,23 eur počev od 1. studenog 2009. godine -za studeni 2009. godine na iznos od 4,12 eur počev od 1. prosinca 2009. godine -za prosinac 2009.godine na iznos od 6,47 eur počev od 1. siječnja 2010. godine -za siječanj 2010. godine na iznos od 10,50 eur počev od 1. veljače 2010. godine -za veljaču 2010. godine na iznos od 9,64 eur počev od 1. ožujka 2010. godine -za ožujak 2010. godine na iznos od 16,66 eur počev od 1. travnja 2010. godine -za travanj 2010. godine na iznos od 13,82 eur počev od 1. svibnja 2010.godine -za svibanj 2010. godine na iznos od 16,41 eur počev od 1.lipnja 2010.godine -za lipanj 2010. godine na iznos od 32,33 eur počev od 1. srpnja 2010.godine -za srpanj 2010. godine na iznos od 28,56 eur počev od 1. kolovoza 2010.godine -za kolovoz 2010. godine na iznos od 41,64 eur počev od 1. rujna 2010. godine -za rujan 2010. godine na iznos od 34,78 eur počev 1. listopada 2010. godine -za listopad 2010. godine na iznos od 28,29 eur počev od 1. studenog 2010. godine -za studeni 2010. godine na iznos od 43,83 eur počev od 1. prosinca 2010. godine -za prosinac 2010.godine na iznos od 51,99 eur počev od 1. siječnja 2011. godine -za siječanj 2011. godine na iznos od 45,01 eur počev od 1. veljače 2011. godine -za veljaču 2011. godine na iznos od 45,42 eur počev od 1. ožujka 2011. godine -za ožujak 2011. godine na iznos od 42,25 eur počev od 1. travnja 2011. godine -za travanj 2011. godine na iznos od 43,27 eur počev od 1. svibnja 2011.godine -za svibanj 2011. godine na iznos od 61,54 eur počev od 1.lipnja 2011.godine -za lipanj 2011. godine na iznos od 61,79 eur počev od 1. srpnja 2011.godine -za srpanj 2011. godine na iznos od 87,37 eur počev od 1. kolovoza 2011.godine -za kolovoz 2011. godine na iznos od 74,78 eur počev od 1. rujna 2011. godine -za rujan 2011. godine na iznos od 63,09 eur počev 1. listopada 2011. godine -za listopad 2011. godine na iznos od 60,35 eur počev od 1. studenog 2011. godine - za studeni 2011. godine na iznos od počev od 56,33 eur 1. prosinca 2011. godine -za prosinac 2011.godine na iznos od 63,92 eur počev od 1. siječnja 2012. godine -za siječanj 2012. godine na iznos od 66,82 eur počev od 1.veljače 2012.godine -za veljaču 2012. godine na iznos od 66,78 eur počev od 1. ožujka 2012. godine -za ožujak 2012. godine na iznos od 64,00 eur počev od 1. travnja 2012. godine -za travanj 2012. godine na iznos od 64,97 eur počev od 1. svibnja 2012.godine -za svibanj 2012. godine na iznos od 66,90 eur počev od 1.lipnja 2012.godine -za lipanj 2012. godine na iznos od 64,85 eur počev od 1. srpnja 2012.godine -za srpanj 2012. godine na iznos od 65,62 eur počev od 1. kolovoza 2012.godine -za kolovoz 2012. godine na iznos od 60,21 eur počev od 1. rujna 2012. godine -za rujan 2012. godine na iznos od 61,77 eur počev 1. listopada 2012. godine -za listopad 2012. godine na iznos od 65,06 eur počev od 1. studenog 2012. godine -za studeni 2012. godine na iznos od 64,05 eur počev od 1. prosinca 2012. godine -za prosinac 2012.godine na iznos od 64,05 eur počev od 1. siječnja 2013. godine -za siječanj 2013. godine na iznos od 59,69 eur počev od 1. veljače 2013. godine -za veljaču 2013. godine na iznos od 60,25 eur počev od 1. ožujka 2013. godine -za ožujak 2013. godine na iznos od 65,34 eur počev od 1.travnja 2013. godine -za travanj 2013. godine na iznos od 58,40 eur počev od 1. svibnja 2013. godine -za svibanj 2013. godine na iznos od 58,24 eur počev od 1.lipnja 2013. godine -za lipanj 2013. godine na iznos od 57,34 eur počev od 1. srpnja 2013.godine - za srpanj 2013. godine na iznos od 58,07 eur počev od 1. kolovoza 2013. godine - za kolovoz 2013. godine na iznos od 59,85 eur počev od 1. rujna 2013. godine - za rujan 2013. godine na iznos od 62,00 eur počev od 1.listopada 2013. godine - za listopad 2013. godine na iznos od 62,18 eur počev od 1.studenog 2013. godine - za studeni 2013.godine na iznos od 65,30 eur počev od 1.prosinca 2013. godine - za prosinac 2013.godine na iznos od 61,46 eur počev od 1.siječnja 2014. godine -za siječanj 2014. godine na iznos od 55,49 eur počev od 1.veljače 2014.godine -za veljaču 2014. godine na iznos od 57,07 eur počev od 1. ožujka 2014. godine -za ožujak 2014. godine na iznos od 54,99 eur počev od 1. travnja 2014. godine -za travanj 2014. godine na iznos od 53,55 eur počev od 1. svibnja 2014.godine -za svibanj 2014. godine na iznos od 54,08 eur počev od 1.lipnja 2014.godine -za lipanj 2014. godine na iznos od 55,78 eur počev od 1. srpnja 2014.godine -za srpanj 2014. godine na iznos od 57,19 eur počev od 1. kolovoza 2014.godine -za kolovoz 2014. godine na iznos od 57,41 eur počev od 1. rujna 2014. godine -za rujan 2014. godine na iznos od 58,97 eur počev 1. listopada 2014. godine -za listopad 2014. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. studenog 2014. godine - za studeni 2014. godine na iznos od 60,12 eur počev od 1. prosinca 2014. godine -za prosinac 2014.godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. siječnja 2015. godine -za siječanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1.veljače 2015.godine -za veljaču 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. ožujka 2015. godine -za ožujak 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. travnja 2015. godine -za travanj 2015 godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. svibnja 2015.godine -za svibanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1.lipnja 2015.godine -za lipanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. srpnja 2015.godine -za srpanj 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. kolovoza 2015.godine -za kolovoz 2015. godine na iznos od 60,00 eur počev od 1. rujna 2015. godine, a sve u roku od petnaest dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka koliko budu iznosili sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana.

5. Podneskom od 24. veljače 2026. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da se u nalazu i mišljenju vještakinja nije jasno izjasnila je konverzija provedena na temelju ispravne primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) odnosno jesu li sve tužiteljeve uplate iskorištene za namirenje novog eurskog ugovora o kreditu, što je tuženik predložio. Stoga tuženik zahtijeva dopunsko očitovanje vještaka o navedenom. To očitovanje vještaka tuženik zahtijeva jer se poziva na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. iz koje proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. U presudi broj Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Tuženik dostavlja u spis predmeta recentnu presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-513/2022 od 9. rujna 2025. kojom je taj sud preinačio presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev, s obrazloženjem: „25. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK, koju je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), pa nastavno tome tužitelju ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u izreci (toč. I.) ove presude. Također, tuženik dostavlja u spis recentnu presudu istog suda, Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3361/2021 od 24. lipnja 2025. u kojoj se obrazlaže: Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., tako što su izračunom konverzije kredita (Aneksom iz 2016.) obuhvaćene preplate od 2007. – 2013. po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. i iste iskorištene za podmirenje budućih anuiteta kredita (nakon konverzije), to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu nastupila posljedica prestanka obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježje nepoštenosti, a time za posljedicu niti ništetnost (članak 160. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a /istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP-a/2014./), kojom je u biti isključeno u subjektivno – materijalnom smislu pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.). Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika nije došlo, kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi do stjecanja bez osnove „ali ne u iznosima kako to potražuje tužiteljica, u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije dokazala visinu potraživanja. Do stjecanja na strani tuženika je došlo onih dana kad je ona vršila uplate u kunama, pa stoga i tijek kamata u ovom postupku potražuje neosnovano od dana dosjeća pojedinog anuiteta prema ugovoru, odnosno kako je prikazivao otplatni plan.“, zbog čega je po prvostupanjskom sudu pod stavkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev za novčano potraživanje, odnosno da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, ako je konverzija provedena na temelju ZID ZPK-a 15 kao što tuženik tvrdi, predlaže se sudu donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Opreza radi, tuženik osporava preostali dio Nalaza i mišljenja. Vještak je u Nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog tečaja CHF. Tuženik ističe kako je svrha vještačenja je promašena i nema osnovu u činjenicama, u materijalnom propisu niti, smatramo, u sudskoj praksi. Iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Zaključujemo da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i pravni prednik tuženika ugovorili kredit s valutnom klauzulom u CHF. Ukoliko sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud treba primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite te odbiti tužbeni zahtjev. Naime, i sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe da se ovakvim izračunom tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF. Vještak (i sud ako to prihvati) postupa protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Također, tuženik smatra da bi se tzv. negativne razlike koje je vještak iskazao u Nalazu i mišljenju u svakom slučaju trebale uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.U tom smislu tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-716/2021, od dana 15. lipnja 2021. godine, u kojoj se navodi: „11.3.) Međutim osnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja, ukoliko je preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđivao prema onom tečaju CHF koji je važio u vrijeme isplate kredita, a to je tužitelj tužbom i zahtijevao, iznos tzv. pozitivne preplate morao umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati – tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog prema kojem je sud utvrđivao i dosudio tužitelju povrat preplaćenog. To sve stoga šo ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi.“ Također, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. Gž1077/2020, od dana 2. veljače 2021. u kojoj se navodi: „Žalba tuženika se ukazuje osnovanom u dijelu u koje se ističe da je povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita te je utvrđeno da je u tom slučaju tužiteljica platila manji iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzet u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora.“ Navedeno je potvrđeno rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev – 1277/2022 od 8. ožujka 2023. Pogrešno primijenjen tečaj važeći na dan isplate kredita Iz Nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak preračunao mjesečne anuitete primjenom istog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita. Budući da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća, odnosno plaćanja, vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule. Učinak i pravne posljedice Nalaza i mišljenja vještaka suprotni su odredbama Ugovora o kreditu u kojima jasno i razumljivo navedeno da se odobreni kredit isplaćuje u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, odnosno da se vraća u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Čini se da vještak, odnosno sud prilikom određivanja zadatka vještaku, nije razlučio dva različita pravna pitanja, (i) je li ništetna odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, ili je (ii) ništetna i sama odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula? Odgovor na drugo pitanje, smatramo, nije predmet ove parnice i nikako ne bi smjelo biti sporno. Shodno tome vještakov izračun ne smije imati za posljedicu preinaku i ispunjenje predmetnog ugovora o kreditu kao da valutna klauzula uopće nije bila ugovorena. Nalaz i mišljenje vještaka proizvode upravo takav nezakonit učinak. Pojašnjavamo, budući da je vještak u cijelosti poništio učinak valutne klauzule Nalaz i mišljenje u suprotnosti su s člankom 22. ZOO-a prema kojem je načelno dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno na dan plaćanja, kako je uostalom i propisano člankom 1. Ugovora o kreditu. Nalaz i mišljenje vještaka su u suprotnosti s Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske UI/392/2011 i dr., citat: „Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).“ „Mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.“ Tuženik ističe kako bi vještačenje drugačijom kamatnom stopom od ugovorene, tužitelja stavilo u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, a sud bi prihvaćanjem takvog nalaza i mišljenja postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Navedeno tuženikovo pravno shvaćanje se odnosi i na Nalaz i mišljenje jer je očigledno da je način obračuna razlike u osporavanom Nalazu i mišljenju suprotan ovim pravnim shvaćanjima. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik predlaže dopunu Nalaza i mišljenja kojom će se utvrditi jesu li svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita odnosno da ne postoji ikakav preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita, te nakon dopune predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatne planove (listovi 19- 36 spisa i 54 do 72 spisa), ugovor o kreditu od 4. travnja 2005., aneks ugovora o kreditu od 15. rujna 2016., u izjavu o odabiru načina podmirenja manjka pravna shvaćanja o konverziji, izračun konverzije članak profesorice SŠ Bilten o bankama, dokumente tuženika, pregled kamatnih stopa tuženika, izvršen je uvid u simulirani otplatni plan, specifikaciju uplate, prihvaćanje izjave o konverziji, izvadak iz obrtnog registra s revizijom procjene vrijednosti nekretnine, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 29. siječnja 2026., dopunski nalaz i mišljenje od 12. ožujka 2026. i njena usmena dopuna, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj ŠŠO.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik i pročita izjava zaposlenika tuženika jer je našao da je činjenično stanje i bez izvođenja tih dokaza dovoljno utvrđeno i da se na temelju tako utvrđeno činjenično stanje može donijeti odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja.

8. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 5140030242-69700008746/2005 dana 04. travnja 2005. Pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su ugovorile člankom 3. rok vraćanja od 26 godina u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim anuitetima na koji se zaračunavaju kamate od 4,90 % godišnje, a anuiteti se podmiruju u kunama obračunanim po srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

9. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 15. ožujka 2016. sklopili Aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.1. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužitelj ovom tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 11. veljače 2026. uz utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu traži i isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo tražiti isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

17. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

18. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu. Člankom 2. prednik tuženika je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, a člankom 3. točka 2. i točka 3. ugovorena je kamatna stopa od 4,90 % godišnje i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunanim po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

19. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

20. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

21. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

22. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

23. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

24. U konkretnom slučaju nesporno je, iako to nije predmetom tužbenog zahtjeva da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

27. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

29. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

30. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

31. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

32. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

34. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

35. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

36. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

37. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

39. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 04. travnja 2005. kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

41. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članka 3. točka 3. ništetna pa je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetnosti tog članka prihvatio i odlučio kao u točki I. izreke.

41.1. Sud ne nalazi da je ništetna odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu jer je tim člankom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF pa je odbio dio tužbenog zahtjeva tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetenosti dijela članka 2. ugovora o kreditu i odlučio kao u točki II izreke.

42. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu od 15. ožujka 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. ugovorne strane utvrdile su da je nedospjela glavnica kredita iznos od 28,318,96 eur i da tužitelj nema preplate nego manjak od 1.203,52 eur.

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

46. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je dana 04. travnja 2025. zaključen ugovor o kreditu između pravnog prednika tuženika i Slavonske banke d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF na rok otplate od 26 godina uz mjesečnu otplatu na 312 anuiteta u iznosu od 313,08 CHF sve obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa 4,90% godišnje i otplata u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 15. travnja 2005. je iznosio 4,779947 kn. Tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Aneksom ugovora o kreditu sklopljenog 15. ožujka 2016. te konverzijom kredita u valutu euro utvrđen je manje otplaćeni iznos do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 1.203,52 eura što po srednjem tečaju banke za eur 7.638832 na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.193,49 kn. Mišljenje je knjigovodstvenog vještaka da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita –tečajna razlika tužitelj više platio iznos od 28.314,04 kn što po konverzijskom tečaju kn/eur 7,5345 iznosi 3.757,92 eura. Nakon uvećanja za utvrđeni manjak u iznosu od 9.193,49 kn u konverziji kredita u valutu eur utvrđuje da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 37.507,53 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 4.978,10 eur. Zbog smanjena tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je manje platio u iznosu od 2.737,02 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 363,26 eur.

46.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog i dopunjenog nalaza i mišljenja.

47. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

48. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

49. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u iznosu od 3.757,92 eur.

49.1. Nadalje, utvrđeno je da je prilikom konverzije tužitelj platio manje, a temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj taj manjak podmirio jer bez uplate manjka ne bi sklopio aneks ugovoru o kreditu.

50. Tužitelj je tužbenim zahtjevom iz podneska od 11. veljače 2026. uz utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zatražio isplatu iznosa od 3.757,92 eur na ime tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos od teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate.

51. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 3.757,92 eur stekao bez osnove to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio, a prihvatio je i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i odlučio kao u izreci. .

52. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

53. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

54. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 11. veljače 2026. zatražio isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a tužba je podnesena sudu 13. lipnja 2023.

55. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

55.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

55.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

55.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

55.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

55.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

56. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

57. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

58. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

59. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

60. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

61. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 13. lipnja 2023., a traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

62. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Sud nalazi da je tužitelj u ovom postupku uspio s većim dijelom tužbenog zahtjeva dok je u neznatnom djelu odbijen zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 2 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 22. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 13. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu rasprava održanu 9. rujna 2026. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.100,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu do 1.500,00 eura, a tužitelja je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka odbio.

63. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 29. travnja 2026.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnica Maja Nepehal, Požega

2. Odvjetničko društvo Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A