Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-234/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja EUROTIM d.o.o., Split, Dubrovačka 51, OIB: 41511343191, zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika SLATINSKE BANKE d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026. u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja Maria Kojundžića i punomoćnika tužitelja Roka Perića, odvjetnika u Zagrebu , u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da su prisilna pljenidba i prijenos, koji su provedeni na temelju zadužnice tužitelja Eurotim d.o.o., broj Ovr-7394/23, kod Financijske agencije, za iznos od 4.770,08 EUR-a, 2. siječnja 2025., po prijedlogu tuženika Slatinske banke d.d., nedopušteni.

II Nalaže se tuženiku Slatinskoj banci d.d. da tužitelju Eurotim d.o.o. naknadi trošak postupka, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju Eurotim d.o.o. da tuženiku Slatinskoj banci d.d. naknadi trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. travnja 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja. Tužitelj u tužbi navodi kako je isti zaključkom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-489/2025 od 3. travnja 2025. upućen pokrenuti parnični postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Tužitelj navodi kako je isti predmetni zaključak zaprimio 8. travnja 2025. pa da iz tog razloga pokreće ovaj postupak.

2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je isti s tuženikom 12. rujna 2023. zaključio Ugovor o izdavanju garancije broj 55/09-2023 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik izdao tužitelju bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR-a. Kao novčanu protučinidbu stranke da su ugovorile iznos naknade za korištenje (članak 2. točka 4.) 0,6% tromjesečno unaprijed na iznos garancije te naknadu za obradu od 0,75% (jednokratno).

3. Nadalje, tužitelj navodi kako su stranke ugovorile i nenovčane protutučinidbe: zabrana isplate dobiti bez suglasnosti banke, zabrana davanja pozajmica bez suglasnosti banke i dostavu potvrde o plaćenim troškovima HOPS-u.

4. Tužitelj navodi kako među strankama nije sporno da je tužitelj u cijelosti ispunio sve novčane tražbine te da nije postupio protivno tim zabranama.

5. Nadalje, tužitelj navodi kako je tužitelj, radi osiguranja navedenih obveza, koje su ispunjene u cijelosti, izdao tuženiku jednu bjanko zadužnicu s naznakom maksimalnog iznosa od 75.000,00 EUR-a, broj Ovr-7934/2023, solemniziranu kod javnog bilježnika uz izjave o mogućnosti korištenja dostavljene zadužnice.

6. Sukladno članku 5. stavak 1. predmetnog ugovora tužitelj da se obvezao kod tuženika otvoriti transakcijski račun u banci tuženika, dostavljati dokumentaciju iz koje je vidljivo njegovo poslovanje (BON 2, bilanca, RDG i dr. financijska izvješća) svakih šest mjeseci te se obvezao "usmjeravati svoj novčani promet na taj transakcijski račun sukladno udjelu u financiranju".

7. Dakle, tužitelj da je preuzeo čak pet obveza (i tri zabrane), pored davanja osam instrumenata osiguranja izravno (bez jamaca i sudužnika). Isti navodi kako je tužitelj sve svoje obveze ispunio i predao tuženiku sva potrebna jamstva.

8. Nadalje, tužitelj navodi kako je prema članku 5. Ugovora isti imao jasnu i nedvojbenu obvezu koja se sastojala u otvaranju transakcijskog računa, a što je on i učinio. S obzirom na obvezu preuzetu predmetnim člankom o otvaranju transakcijskog računa u banci tuženika, tužitelj da je ispunio obvezu iz članka 5. Ugovora o otvaranju računa.

9. Međutim, druga obveza koja se sastojala u "usmjeravanju prometa na računu u banci sukladno udjelu u financiranju" da je nejasna i nepotpuna. Naime, usmjeravanje da predstavlja trajnu radnju i kao takva da se izvršava kroz dulje vrijeme i da je sam cilj tog pojma radnja – usmjeravati.

10. Nadalje, pitanje udjela u financiranju da je potpuno nejasno jer banka nije financirala tužitelja nego da mu je izdala bankarsku garanciju pa da onda u tome nije moguće niti odrediti bilo kakav udjel. Dakle, tužitelj smatra da se radi o odredbi koja je nejasna i dvojbena pa da se zbog toga ista ima tumačiti u korist slabije ugovorne strane, ovdje tužitelja.

11. Naime, tužitelj navodi kako se radi o odredbi koju je u ugovor unio tuženik. Tužitelj navodi kako je on svim većim dobavljačima poslao obavijest o tome da je otvorio račun kod tuženika pa da uplate mogu vršiti na taj račun. Stoga, tužitelj smatra da je on ispunio svoju obvezu poduzimanja radn je usmjeravanja prometa na račun otvoren kod tuženika i vođenja dijela platnog prometa preko računa otvorenog kod tuženika. Osim toga, tužitelj da je izdavao račune sa podacima za plaćanje na račun koji je otvoren kod tuženika. Međutim, tužitelj da nije mogao utjecati na to na koji račun će dobavljati vršiti uplate.

12. Tuženik da je smatrao kako se tužitelj ne pridržava ugovorne obveze iz članka 5. Ugovora pa da je odlučio povećati ugovorenu naknadu za dodatnih 0,5 postotnih poena i tako uvećao ugovorenu naknadu za dodatnih 4.770,08 EUR -a. Na taj način naknada je povećana za čak 83%.

13. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi kako je 9. prosinca 2024. tužitelj od tuženika zaprimio obračun naknade za tromjesečje koji je umjesto na iznos od 5.330,48 EUR-a glasio na iznos od 9.772,55 EUR-a. Tužitelj da je prigovorio prvo usmeno, a zatim i dopisom od 17. prosinca 2024.

14. Tužitelj smatra da je odredba prema kojoj je tužitelj dužan "usmjeravati svoj novčani promet na taj transakcijski račun sukladno udjelu u financiranju" neodređena i da ne predviđa ostvarenje točno određenog broja ili volumena transakcija koje bi tužitelj bio dužan mjesečno ili kvartalno ostvarivati preko otvorenog računa niti je moguće isti odrediti jer ne postoji nikakvo financiranje niti tome pripadajući udjel.

15. Stoga, tužitelj da je tuženiku platio garanciju u ugovorenom iznosu od 5.330,48 EUR-a. Međutim, isti da je 9. siječnja 2025. zaprimio obavijest Financijske agencije o tome da je prema odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, sukladno članku 209. stavak 1. Ovršnog zakona, zatražena naplata novčane tražbine na teret računa i novčanih sredstva tužitelja u iznosu od 4.444,07 EUR-a, odnosno da je tuženik aktivirao bjanko zadužnicu broj Ovr-7934/23 za iznos bezrazložno uvećane naknade.

16. Tužitelj smatra da nije nastupio uvjet za uvećanje naknade od 0,5 postotnih poena na temelju članka 5. stavak 3. Ugovora jer je tužitelj otvorio račun i pokušao usmjeriti promet na račun u banci tuženika. Stoga, tužitelj predlaže da sud utvrdi da su prisilna pljenidba i prijenos, koji su provedeni na temelju zadužnice broj Ovr-7394/2023 radi naplate iznosa od 4.770,08 EUR-a nedopušteni.

17. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je sadržana u spisu te da provede dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka.

18. Sukladno odredbi članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/23022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) tužba je tuženicima dostavljena na odgovor.

19. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se isti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te da osporava osnovu i visinu. Naime, tuženik navodi kako je točno da su tuženik kao banka i tužitelj kao nalogodavac 12. rujna 2023. sklopili Ugovor o izdavanju garancije broj 55/09-2023, koji je solemniziran 17. studenog 2023. pod brojem OV- 7941/2023, na temelju kojeg je tuženik izdao bankarsku garanciju na iznos od 888.413,30 EUR-a za Hrvatski operator prijenosnog sustava d.o.o. kao korisnika garancije.

20. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je člankom 5. stavak 1. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu otvoriti račun kod tuženika te usmjeravati promet na taj račun sukladno udjelu u financiranju. Tužitelj da je otvorio transakcijski račun kod tuženika, međutim, isti nije ispunio daljnju ugovornu obvezu iz predmetne odredbe Ugovore jer ne samo da nije svoj poslovni promet usmjeravao na predmetni račun sukladno udjelu u financiranju nego da on svoje poslovanje uopće nije usmjeravao na taj račun.

21. Naime, iz priloženog izvatka prometa po tužiteljevom transakcijskom računu kod tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. proizlazi da preko istog uopće nije bilo nikakvog prometa osim tužiteljevih uplata od po 50,00 EUR-a koje su služile za pokriće troškova provizije po računu.

22. Stoga, tuženik da je povećao ugovorenu naknadu za korištenje iz članka 2. stavak 4. Ugovora za 0,50 postotnih poena i za tako uvećani dio naknade u iznosu od 4.442,07 EUR-a putem Financijske agencije aktivirao zadužnicu broj Ovr-7934/23.

23. Nadalje, tuženik navodi kako je na temelju podataka o ukupnoj kreditnoj zaduženosti tužitelja kod svih banaka, uključujući i tuženika, utvrđeno da tuženik sudjeluje u financiranju tužitelja sa 67% pa da je u tom dijelu tužitelj bio dužan usmjeravati svoj platni promet na račun otvoren kod tuženika. Dakle, tužitelju da je ta ugovorna obveza bila jasna, određena i poznata prilikom sklapanja Ugovora te da je isti na tu ugovornu odredbu pristao. Osim toga, tuženik navodi kako je isti u više navrata tijekom 2024. upozoravao tužitelja na potrebu pridržavanja ugovorne obveze o obavljanju dijela platnog prometa preko računa kod tuženika i posljedično povećanje naknade za korištenje sukladno Ugovoru zbog nepostupanja po istoj.

24. Naime, iz sadržaja dopisa tužitelja od 14. ožujka 2024. da proizlazi kako je tužitelj svjestan svoje obveze i nepostupanja po istoj te da se opravdava poteškoćama u naplati potraživanja od velikog kupca.

25. Stoga, tuženik navodi kako su neosnovane tvrdnje tužitelja o neodređenosti, nepotpunosti i nejasnoći preuzete ugovorne obveze iz članka 5. stavak 1. Ugovora te zbog toga o nedopuštenosti prisilne naplate povećane ugovorne naknade iz članka 5. stavak 3. Ugovora kao posljedice nepoštivanja te ugovorne obveze.

26. Dakle, kako tužitelj nije uopće usmjeravao poslovni promet na račun kod tuženika, time da su ostvareni ugovorni uvjeti iz članka 5. stavak 3. Ugovora za povećanje i naplatu naknade za korištenje za 0,50 postotnih poena.

27. Nadalje, tuženik navodi kako je tužiteljeva obveza bila ta da dio prometa usmjeri na račun otvoren kod tuženika, a ne da pokuša usmjeriti određeni dio prometa na račun kod tuženik te da se slanje obavijesti dobavljačima o tome da je otvorio račun kod tuženika ne može smatrati ispunjenjem obveze iz članka 5. stavak 1. Ugovora.

28. Prema tome, kako tužitelj nije postupio u skladno s odredbom članka 5. stavak 3. Ugovora, tuženik da je iskoristio zadužnicu koju mu je tužitelj predao kao sredstvo osiguranja cjelokupnog iznosa dugovanja po garanciji, što uključuje kamata, naknade i sve ostale troškove koji nastanu u vezi s tom garancijom.

29. Stoga, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka.

30. Tužitelj je tijekom postupka ustrajao u navodima koji su izneseni u tužbi.

31. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za proglašenje da su pljenidba i prijenos koji su provedeni na temelju zadužnice tužitelja broj Ovr-7394/23, radi naplate iznosa od 4.770,08 EUR-a, nedopušteni.

32. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: račun – otpremnica br. F—112/FIN/1 od 1. listopada 2024. (list 7 spisa, dopis trgovačkog društva EUROTIM d.o.o. – obavijest partnerima od 4. prosinca 2023. (list 8 spisa), dopis trgovačkog društva EUROTIM d.o.o. – povrat obračuna kvartalne naknade od 17. prosinca 2024. (list 9 spisa), račun – otpremnica br. F-9/FIN/1 od 29. veljače 2024. (list 11 spisa), rješenje i zaključak Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-489/2025-7 od 3. travnja 2025. (listovi 12-18 spisa), e-mail korespondencija (listovi 19-20 spisa), ugovor o izdavanju garancije br. 55/09-2023 zaključen između Slatinske banke d.d., trgovačkog društva EUROTIM d.o.o., trgovačkog društva EUROTIM EKO d.o.o., ĐŽ, UŽ, Maria Kojundžića i ŠŽ od 12. rujna 2023. (listovi 22-29 spisa), pregled ponuda od 1. siječnja do 31. prosinca 2024. (listovi 42 -44 spisa), elektronička pošta između stranaka od 8. ožujka 2024.,14. ožujka 2024.,19. ožujka 2024., 17. lipnja 2024. i 10. rujna 2024. (listovi 45-50 spisa), zahtjev za financiranje i dodatne tablice (listovi 51-63 spisa), izjave o mogućnosti korištenja dostavljenih zadužnica od 12. rujna 2023. (listovi 64-69 spisa) te je proveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja Maria Kojundžića.

33. Tužitelj je predlagao da sud, pored tih dokaza, izvede i dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika. Sud je raspravnim rješenjem od 13. veljače 2025. odredio izvesti dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika te je naložio punomoćniku tuženika da obavijesti istog o ročištu na kojem će se izvesti dokaz njegovim saslušanjem. Tuženik je podneskom od 5. ožujka 2026. obavijestio sud kako zastupnik po zakonu tuženika nije bio potpisnik Ugovora pa da nema niti saznanja o tom ugovoru. Stoga, ovaj sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika jer se ne radi o dokazu na temelju kojeg bi se mogle utvrditi odlučne činjenice važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

34. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

35. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao nalogodavac, tuženik kao banka, EUROTIM EKO d.o.o. kao sudužnik, ČŽ, UŽ, Mario UŽ i ŠŽ kao jamci-platci 12. rujna 2023. zaključili Ugovor o izdavanju garancije broj 55/09-2023.

36. Nadalje, među strankama nije sporno ni to da je povodom zahtjeva nalogodavca, na temelju Odluke banke od 12. rujna 2023., banka odobrila izdavanje garancije na iznos od 888.413,30 EUR-a.

37. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je člankom 2. točka 4. Ugovora ugovorena naknada za korištenje od 0,60% tromjesečno, koja se plaća unaprijed na iznos garancije.

38. Nadalje, među strankama nije sporno da su člankom 4. Ugovora ugovoreni instrumenti osiguranja, kao ni to da je člankom 5. stavak 1. Ugovora ugovoreno da se nalogodavac obvezuje u banci otvoriti transakcijski račun te da se obvezuje usmjeravati promet na račun u banci sukladno udjelu u financiranju.

39. Među strankama nije sporno ni to da je člankom 5. stavak 2. Ugovora propisano da se nalogodavac i sudužnik obvezuju dostavljati svakih 6 mjeseci dokumentaciju iz koje je vidljivo njihovo poslovanje, kao ni to da je stavkom 3. istog članka ugovoreno da ako nalogodavac i/ili sudužnik ne ispoštuju obvezu obavljanja poslovanja preko računa otvorenog u banci ili ne dostavljaju financijska izvješća ili se ne pridržavaju bilo koje druge ugovorne klauzule, banka ima pravo, a nalogodavac na to izričito pristaje, povećati naknadu za 0,50 postotnih poena i tako uvećanu naknadu obračunavati do ispunjenja uvjeta.

40. Nadalje, među strankama nije sporno da je tužitelj otvorio transakcijski račun u banci tuženika. Nije sporno ni to da je tuženik tužitelju uvećao naknadu za 0,50 postotnih poena jer je utvrdio da tužitelj nije usmjerio promet na račun u banci sukladno udjelu u financiranju tako da naknada iznosi 9.772,55 EUR-a umjesto ranijih 5.330,48 EUR-a.

41. Među strankama nije sporno da tužitelj nije platio razliku naknade u iznosu od 4.442,07 EUR-a pa da je zbog toga tuženik Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu na temelju zadužnice koju mu je tužitelj predao sukladno članku 4. Ugovora.

42. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj Općinskom sudu u Splitu podnio prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava te proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim pa da je isti upućen zaključkom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-489/2025-3 od 3. travnja 2025. pokrenuti parnični postupak, u roku od 15 (petnaest) dana, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Nije sporno da je tužitelj u roku podnio ovu tužbu.

43. Sporno je među strankama je li odredba članka 5. stavak 3. Ugovora nejasna i dvosmislena, odnosno je li tuženik mogao na temelju te odredbe tužitelju obračunati uvećanu naknadu i pokrenuti postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom radi naplate neplaćenog iznosa od 4.442,07 EUR-a.

44. Člankom 296. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO) propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

45. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s ko jim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.

46. Iz stavka 3. istog članka proizlazi da se odredba stavka 1. tog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijen i ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

47. Tužitelj je tvrdio kako predmetna odredba članka 5. stavak 1. Ugovora, prema kojoj se tužitelj obvezao usmjeravati promet na račun tuženika, predstavlja nejasnu i dvojbenu odredbu koju treba tumačiti u korist slabije ugovorne stranke, ovdje tužitelja.

48. Naime, tužitelj smatra da je on svoju obvezu ispunio jer je obavijestio dobavljače o otvaranju računa kod tuženika i o tome da uplate mogu vršiti na račun otvoren kod tuženika, kao i da je račune slao s podacima za plaćanje na račun otvoren kod tuženika.

49. Tužitelj je uz tužbu dostavio dva računa. Jedan račun je izdan trgovačkom društvu Dolmen d.o.o., a drugi trgovačkom društvu 123 Tehnika d.o.o. Iz predmetnih računa proizlazi da se plaćanje može izvršiti na račun tužitelja otvoren u Slatinskoj banci d.d. (ovdje tuženik) i na račun otvoren u OTP banci d.d.

50. Uvidom u obavijest partnerima od 4. prosinca 2023. utvrđeno je da je tužitelj obavijestio partnere da je trgovačko društvo Eurotim d.o.o. otvorilo poslovni račun u Slatinskoj banci d.d. te se mole da "plaćanja vrše i na IBAN" otvoren u toj banci.

51. Uvidom u pregled prometa po računu tužitelja koji je, sukladno članku 5. stavak 1. Ugovora, otvoren u Slatinskoj banci d.d., utvrđeno je da po tom računu gotovo da i nije bilo prometa. Naime, jedine uplate po tom računu su one uplate koje je uplaćivao tužitelj kako bi se mogla naplatiti provizija s računa, dok nema niti jedne uplate od strane dobavljača tužitelja na taj račun.

52. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj ne samo da nije postupio u skladu s odredbom članka 5. stavak 1. Ugovora kojom se obvezao usmjeravati promet na račun u banci sukladno udjelu u financiranju, nego nije uopće postupio u skladu s tom odredbom jer uopće nije usmjerio svoj promet na taj račun.

53. Po ocjeni ovog suda, to što je tužitelj navodno obavijestio partnere o tome da ima otvoren račun kod tuženika nije dovoljno nego je isti trebao poduzeti radnje kako bi njegovi dobavljači vršili plaćanja upravo na račun kojeg je isti otvorio kod tuženika, a na što se tužitelj obvezao člankom 5. stavak 1. Ugovora. Iz obavijesti dobavljačima koje je tužitelj dostavio u spis nije uopće jasno na koji način je ona poslana partnerima, niti kome je poslana. Osim toga , tužitelj je u spis dostavio dva računa iz kojih proizlazi da je on obavijestio partnere da plaćanje mogu vršiti na račun tužitelja u Slatinskoj banci d.d. i OTP banci d.d. Međutim, u situaciji kada se radi o ranijim partnerima tužitelja (što je u svom iskazu potvrdio zastupnik po zakonu tužitelja), koji su već vršili plaćanja na račun tuženika otvoren u OTP banci d.d., nije dovoljno samo jednom rečenicom na računu navesti da, pored tog računa na koji su ranije vršili uplate, plaćanja mogu vršiti i na račun tuženika. Stoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije postupio u skladu s člankom 5. stavak 1. Ugovora jer uopće nije usmjerio promet na račun tuženika pa je tuženik, sukladno članku 5. stavak 3. Ugovora, osnovano povećao naknadu za 0,50% i radi naplate te nakade pokrenuo postupak izravne naplate na temelju zadužnice koju mu je tužitelj predao kao sredstvo osiguranja svih tražbina po garanciji, uključujući i troškove i naknade.

54. Zastupnik po zakonu tužitelja Mario Kojundžić je u svom iskazu tvrdio da on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Isti je naveo kako je on pokušao utjecati na sadržaj ugovora u dijelu sniženja naknade i troškova ali bezuspješno jer je banka sklapanje takvog ugovora ponudila po principu uzmi ili ostavi. Isti je u svom iskazu naveo da on ne može klijente natjerati da vrše plaćanje na račun tuženika. Naime, isti je naveo da je tužitelj imao otvoren račun i u OTP banci te on smatra da je klijentima bilo lakše vršiti plaćanja na račune na koje su i ranije podmirivali te obveze. Osim toga, isti je u svom iskazu naveo da je on sa OTP bankom u 2025. potpisao Ugovor o financiranju koji sadrži odredbu kojom se njegovo društvo obvezuje usmjeravati promet na račun za 100% i da mu je ta odredba, za razliku od odredbe koja je ugovorena s tuženikom, jasna.

55. Naime, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru koji je sklopljen između trgovca i kreditne institucije, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika. Dakle, tužitelj je prilikom sklapanja takvog ugovora bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika (članak 10. stavak 1. ZOO-a), odnosno s višim stupnjem pažnje nego što je treba primijeniti fizička osoba (pažnja dobrog domaćina).

56. Sukladno članku 3. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 152/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024. – dalje: ZTD) trgovac je, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

57. Stoga, kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora djelovao u svojstvu pravne osobe koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost sa svrhom postizanja dobiti u smislu članka 3. stavak 1. ZTD-a, predmetni Ugovor je sklopio u svojstvu trgovca. Ta činjenica ne samo da pretpostavlja da je tužitelj morao primijeniti veći stupanj pažnje od onoga koji se traži od obične fizičke osobe nego podrazumijeva i da je imao svijest o samoj svrsi obavljanja djelatnosti (postizanja dobiti) te da je, sukladno tome, morao odlučiti o načinu svog djelovanja.

58. Dakle, prilikom sklapanja svakog ugovora, postupci trgovca se moraju procjenjivati upravo u odnosu na tako očekivani stupanj pažnje i ciljeve njihovog djelovanja.

59. Po ocjeni ovog suda, suprotno navodima tužitelja, u konkretnom slučaju nedostaju elementi koji bi ukazivali na to da je tuženik, na bilo koji način postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a), kada je ugovorio plaćanje povećanje naknade ako tužitelj ne postupi u skladu s člankom 5. stavak 1. Ugovora i usmjeri promet na račun u banci tuženika sukladno udjelu u financiranju. Naime, i sam zastupnik po zakonu tužitelja navodi kako je on ugovor pročitao, a nije ni to da je sporno da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Po ocjeni ovog suda, radi se o odredbi koja je uočljiva i razumljiva. Ovaj sud ne prihvaća navode zastupnika po zakonu tužitelja o tome da on nije znao koliki je to udio u financiranju tuženika pa da nije mogao niti znati koliki promet mora usmjeravati na račun tuženika. Naime, ovdje se niti ne radi o tome da je tužitelj usmjeravao promet na račun pa da je sporno je li u dovoljnom iznosu usmjerio promet na račun koji je otvoren kod tuženika, nego se radi o situaciji da tužitelj uopće nije usmjerio sredstva na račun tuženika, iako je to bio obvezan pa se ne može raditi o odredbi koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja.

60. Stoga, polazeći od načela slobode uređivanja međusobnih odnosa (članak 2. ZOO-a), činjenice da se ne radi o naknadi koja je protivna zakonu, kao i činjenice da je člankom 5. stavak 3. jasno ugovoreno da tuženik ima pravo povećati naknadu ako tužitelj ne postupi u skladu s člankom 5. stavak 1. Ugovora, zaključak je ovog suda da odredba članka 5. stavak 1. i 3. Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je pravilno postupio tuženik kada je tužitelju obračunao povećanu naknadu nakon što je utvrdio da tužitelj, unatoč upozorenjima od strane tuženika, nije usmjerio promet na račun koji je otvorio kod tuženika. Tuženik je pravilno postupio i kada je radi naplate te povećane naknade pokrenuo postupak prisilne naplate aktivirajući zadužnicu koju mu je tužitelj predao kao sredstvo osiguranja za naplatu cjelokupnog iznosa dugovanja po garanciji, uključujući kamate, naknade i sve ostale troškove koji nastanu u vezi s garancijom (članak 4. Ugovora).

61. Prema tome, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

62. Kako je tuženik u cijelosti uspio u postupku, odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u svezi s odredbama članaka 164. stavak 1. ZPP-a i 155. stavak 1. ZPP-a.

63. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

64. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

65. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tuženiku osnovano pripada trošak sastavljanja odgovora na tužbu u visini od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 158/2023. – dalje: Tarifa), u svezi s Tbr. 7.1. Tarife), po 100 bodova za sastavljanje podneska od 8. veljače 2026. i 5. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife). Dakle, tuženiku je valjalo priznati ukupno 300 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a (Tbr. 54. Tarife), tuženiku osnovano pripada 600,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a (150,00 EUR-a), odnosno ukupno 750,00 EUR-a.

66. Sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, tuženiku je na dosuđeni trošak postupka priznata i zatezna kamata koja teče na taj iznos od presuđenja (29. travnja 2026.) pa do isplate, po stopi koja je člankom 29. stavak 2. ZOO-a određena za ostale odnose.

67. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 29. travnja 2026.

Sutkinja

Rajana Buljan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu

- tuženiku po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba

- u spis