REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1337/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Maša Gluhinić, odvjetnica u Zagrebu, protiv 1. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. za poslovne usluge, OIB 76674680107, Zagreb, Horvatova ulica 82, zastupanog po punomoćniku Matku Bogdanu, odvjetniku u Sinju, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika 1. tuženika i bez nazočnosti 2. tuženika, te presude javno objavljene dana 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 188- 504992739, zaključen dana 21.07.2008., između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj 188-50- 4992739, zaključen dana 21.07.2008, između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi: „Redovna kamata: 5,95% (pet zarez devedesetpet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. l. Ugovora o kreditu, broj 188-50-4992739, zaključen dana 21.07.2008., između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora koji glasi: Kunska

protuvrijednost

CHF

415.792,10

(četiristopetnaesttisućasedamstodevedesetdva švicarskih franaka i deset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”

IV. Nalaže se 1. tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.500,01 EUR (pettisućapetstoeutajedancent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

-  16,00 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

-  156,07 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

-  62,23 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

-  181,52 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

-  199,85 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

-  208,13 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

-  185,31 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

-  189,66 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-  154,74 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-  129,04 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-  135,88 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-  149,43 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

-  148,25 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

-  134,55 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-  160,25 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

-  180,87 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

-  210,18 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

-  203,46 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

-  243,25 EUR od 02.04.2010. pa do isplate

-  235,70 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

-  250,41 EUR od 03.06.2010. pa do isplate

-  377,75 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

-  351,54 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

-  400,34 EUR od 03.09.2010. pa do isplate

-  374,68 EUR od 27.10.2010. pa do isplate

-  207,57 EUR od 25.02.2011. pa do isplate

-  253,35 EUR od 26.05.2011. pa do isplate

a koje kamate se do 31. prosinca 2007. godine određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se 1. tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od

2.462,50 EUR (dvijetisućečetiristošezdesetdvaeurapedesetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2026. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u odnosu na 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. za poslovne usluge, OIB 76674680107, Zagreb, Horvatova ulica 82, povučena.

II. Nalaže se tužitelju da 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o. za poslovne usluge, OIB 76674680107, Zagreb, Horvatova ulica 82, nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 812,50 EUR (osamstodvanaesteurapedesetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2026. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o cesiji potraživanja po kreditu broj 188- 50-4992739 zaključenog dana 21.07.2008. između 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107.

Obrazloženje

U odnosu na presudu:

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 21.07.2008. s 1. tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4992739, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 415.792,10 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF 1. tuženika te s promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama 1. tuženika. Zbog neplaćanja kredita tužitelju da je kredit otkazan te je 1. tuženik s 2. tuženikom sklopio Ugovor o cesiji kojim je potraživanje temeljem navedenog Ugovora o kreditu koje je imao prema tužitelju ustupio 2. tuženiku, zajedno sa sredstvima osiguranja koja su predmetni ugovor osiguravala. Od dana sklapanja ugovora o cesiji, 2. tuženik da prima uplate tužitelja temeljem citiranog ugovora o kreditu. Budući da je predmet ugovora o cesiji potraživanje koje je u cijelosti proizašlo iz ugovora o kreditu za kojeg tužitelj smatra da je ništetan, tužitelj tvrdi da je ništetan i ugovor o cesiji jer se njime prenosi nepostojeća tražbina koja je nastala temeljem ništetnog ugovora. Naime, 1. tuženik da je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07 dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, sukladno čl. 87. ZZP-a njezina ništetnost. Osim toga, osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. ZOO-a. Ujedno, 1. tuženik je s tužiteljem ugovorio i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 81. i 82. ZZP-a, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe sukladno čl. 87. ZZP-a njezina ništetnost. VTS RH da je donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na 1. tuženika, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i 1. tuženika. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. 1. tuženik da je unaprijed formuliran i standardiziran Ugovor o kreditu iz čl. 1. ove tužbe, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kao bitne sastojke ugovora, i to prije svega ugovornu odredbu čl. 1., čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu. 1. tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio nepoštenu ugovornu odredbu čl. 1., kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to po neodređenom i neodredivom tečaju koji je fiksiran na srednji tečaj 1. tuženika, a ne HNB, što je posve neodredivo. Ova obveza da je povezana s drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 2. ugovora, u kojoj je 1. tuženik ugovorio redovnu kamatnu stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Uz to, tužitelj se u čl. 3. ugovora o kreditu obvezao platiti naknadu na ime obrade kredita, koja se odnosi na neutvrđenu i nejasnu obvezu plaćanja određenog iznosa za navodnu obradu kredita o kojoj odredbi se nije posebno pregovaralo, a sve prethodno navedene odredbe nalazile su se u već unaprijed standardiziranom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj. S obzirom na to da su sva tri elementa cijene kredita, i to valutna klauzula u CHF s tečajem kojeg je jednostrano ovlašten odrediti 1. tuženik po svojoj volji, promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci 1. tuženika i neutvrđena naknada za obradu kredita, ništetne odredbe, a iste predstavljaju bitne sastojke ugovora, očito je da Ugovor o kreditu ne može bez tih osnovnih parametara opstati i da je isti u cijelosti ništetan.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj je, prema tužbenim zahtjevima postavljenim u tužbi, predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi sljedeće:

-da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 188-50-4992739, zaključen dana 21.07.2008., između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora,

-da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o cesiji potraživanja po kreditu broj 188- 50-4992739 zaključenog dana 21.07.2008. između 1. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb.

1.2. Ukoliko sud ne bi prihvatio prvotno postavljeni naprijed navedeni deklaratorni tužbeni zahtjev, tužitelj predlaže da sud, temeljem čl. 188 st. 2 ZPP-a, prihvati alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim će utvrditi sljedeće:

- da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj 188-50-4992739, zaključen dana 21.07.2008., između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi: „ Redovna kamata: 5,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.

- da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, broj 188-50-4992739, zaključenog dana 21.07.2008. između tužitelja DD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora koji glasi: „ Kunska protuvrijednost 415.792,10 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

1.3. Prema tužbenim zahtjevima postavljenim u tužbi, tužitelj, nadalje, predlaže da sud naloži 1. tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da plati tužitelju iznos od 127.068,35 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka, te 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 da plati tužitelju iznos od 3.000,00 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka.

2. U odgovoru na tužbu 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. ne osporava da su tužitelj i prvotuženik dana 21.07.2008.g. sklopili Ugovor o kreditu 188-50-4992739 kojim je prvotuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 415.792,10 uz redovnu kamatnu stopu od 5,95% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Također ne osporava da su ugovorne strane dana 01.06.2016.g. sklopile Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija tražbine po kreditu ugovorenom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u tražbinu u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.1. 1. tuženik navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj da je slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Predmetni Ugovor da je otkazan zbog neispunjavanja obveza tužitelja i to sukladno odredbama Ugovora zbog nepridržavanja obveze tužitelja o redovnom podmirenju dospjelih novčanih obveza. Suprotno navodima tužitelja, prvotuženik nije ni jednostrano mijenjao ugovorne odredbe niti su iste bile nepoštene, a tužitelj da nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg je vidljivo da je preplatio bilo koji iznos jer upravo suprotno, tužitelj da kredit nije otplaćivao slijedom čega je takav kredit otkazan i tražbina je zakonito ustupljena drugom vjerovniku. Navodi da za ustup tražbine uopće nije potreban pristanak dužnika, a tražbina je prenesena na način da su na ustup u cijelosti primijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima o ustupu tražbine.

2.2. 1. tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, 1. tuženik smatra da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima da određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

2.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tvrdi da tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatnu stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

2.4. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnovu njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.6. U odnosu na provedenu konverziju, tuženik navodi da je čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

2.7. Slijedom svega navedenog, 1. tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Na pripremnom ročištu održanom 20. siječnja 2025. tužitelj je naveo da, uzevši u obzir naknadno dostavljenu dokumentaciju koju je 1. tuženik dostavio u spis uz podnesak od 3.10.2024., te imajući u vidu recentnu sudsku praksu, povlači dio tužbenog zahtjeva za isplatu u odnosu na 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d. u iznosu od 74.068,35 EUR, tako da od istog potražuje iznos od 53.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

4. 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. je na navedenom ročištu izjavio je da se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe, te je stoga sud, rješenjem od 18. ožujka 2025., u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a, utvrdio da takvo djelomično povlačenje tužbe nije dopušteno.

5. Međutim, tužitelj je, u podnesku predanom na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026., konačno postavio svoj tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., tako da od istog potražuje iznos od 5.500,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. nije se usprotivio takvom smanjenju tužbenog zahtjeva.

6. Prema tome, iako se 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 74.068,35 EUR, s obzirom da se nije usprotivio daljnjem smanjenju tužbenog zahtjeva prema kojem tužitelj od njega potražuje iznos od 5.500,01 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, to je sud u ovom postupku meritorno odlučivao upravo o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, prema kojem tužitelj od 1. tuženika potražuje iznos glavnice od 5.500,01 EUR.

7. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 188-50-4992739 od 21.07.2008., Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu od 1.6.2016., Ugovora o cesiji, Sporazuma o konverziji, u početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, pregled uplata po kreditu, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

8. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d., kao kreditor 21.7.2008. zaključili Ugovor o kreditu br. 188-50-4992739 temeljem kojeg se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 415.792,10 CHF(švicarskih franaka), u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan isplate,

- da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za valutu istog ugovora na dan dospijeća,

-da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,95% godišnje kao i da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d.

-da su tužitelj i 1 tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. dana 1.6.2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

-da je 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. s 2. tuženikom EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, dana 14.12.2020., zaključio Ugovor o cesiji kojim je potraživanje temeljem gore navedenog Ugovora o kreditu br. 188-50-4992739 od 21.7.2008. ustupio 2. tuženiku

9. Među strankama je sporno:

- je li Ugovor o kreditu br. 188-50-4992739 od 21.7.2008., ništetan,

- ukoliko nije ništetan cjelokupni Ugovor o kreditu br. 188-50-4992739 od 21.7.2008., jesu li ništetne odredbe tog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (CHF), te promjenjiva kamatna stopa po Odluci 1. tuženika

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita

- da li je nastupila zastara potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

10. Prije svega, što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

11. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

12. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Dodatak Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba, a koja ništetnost je kao takva, kasnije i utvrđena. Također, valja istaknuti da, u konkretnom slučaju, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o konverziji.

13. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva za do postizanja potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.

14. U odnosu na prvopostavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na tvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu broj 188-50-4992739 od 21.7.2008., prije svega, valja navesti da se tužitelj u ovom sporu ne može pozvati na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu jer je u tom postupku utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jer se u tom postupku nije odlučivalo o ništetnosti cjelokupnih Ugovora o kredu. Dakle, u ovom postupku ne dolazi do primjene odredba čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.) koja propisuje da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer, kao što je veće navedeno, u kolektivnom sporu utvrđeno je da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, a ne i cjelokupan takav ugovor.

15. Neke druge dokaze na okolnost ništetnosti cjelokupnog predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj nije predložio, te je ovaj sud utvrdio da ovakav tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Predmetni ugovor sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini kamatne stope i odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika. Ništetnost valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne utječe na ništetnost cijelog ugovora, jer se i u slučaju promjene valute i kamatne stope i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Ugovor može opstati i bez tih odredbi, te njihova ništetnost ne povlači ništetnost odredbi o glavnom predmetu i cijeni, odnosno ništetnost cijelog ugovora. Ovdje se sud poziva i na stav izražen u odluci VTS RH broj Pž-od 14. 6. 2018. gdje je taj sud izrijekom naveo kako eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, budući to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovodi u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

17. U odnosu na tužbene zahtjeve tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula D i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

18. Nadalje, valja navesti da je odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje, u smislu postojanja povrede propisa potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

19. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bila potrebna novčana sredstva za kupnju stana i to prve nekretnine radi rješavanja stambenog pitanja, te je u tu svrhu zaključio predmetni ugovor o kreditu. Bio je dugogodišnji klijent 1. tuženika te se stoga išao informirati u poslovnicu te banke u Veliku Goricu i tamo se obratio bankarskom referentu s kojim je inače u toj banci poslovao i kada mu je rekao da mu je potreban stambeni kredit za kupnju stana, bankar mu je rekao da može dobiti jedino dugoročni stambeni kredit vezan uz valutu u CHF pri čemu mu je još rekao da je takav kredit povoljniji od eurskog jer ima za 1 % nižu kamatnu stopu. Stoga je on pristao na zaključivanje takvog kredita tj. vezanog uz valutu CHF i s ponuđenom kamatnom stopom. Kada su ugovorili osnovne elemente ugovora kao što su iznos i rok otplate, uručen mu je unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu na kojem sam je išao ovjeriti potpis kod javnog bilježnika, a novčana sredstva ishođena tim kreditom isplaćena su direktno prodavatelju stana. Nakon što je kredit otplaćivao oko 8 godina, a rata mu je u tom periodu postala veća za oko 38 %, obratio se banci radi zaključivanja sporazuma o konverziji, prema kojem mu je taj kredit konvertiran u kredit vezan uz euro. Međutim, i dalje mu je bilo financijski teško otplaćivati taj kredit te kako je počeo kasniti i neredovito otplaćivati istog, 1. tuženik mu je taj kredit otkazao i pokrenuo je ugovorena sredstva osiguranja. Tako mu je taj stan oduzet i prodan na javnoj dražbi. Također je nakon toga doznao da je njegov dug po tom kreditu ustupljen agenciji za naplatu dugova, a o čemu nije bio prethodno obaviješten, već je za to doznao tek kada je vidio da mu se od mirovine usteže iznos u korist te Agencije za naplatu. Kada je ta tražbina ustupljena toj Agenciji, potraživanje Banke po tom kreditu bilo je veće nego što je zapravo bio iznos kredita u vrijeme ugovaranja istog i s obzirom na visinu koju još ima za otplatiti, smatra da je stavljen u tzv. "doživotno ropstvo". Na posebna pitanja još je odgovorio da nije imao mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi ugovora, već je to ugovaranje išlo po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom ugovaranja kredita nije bio upozoren na mogućnost rasta tečaja CHF, niti jednostranog mijenjanja kamatne stope, da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, ali da je imao povjerenja u banku i bankarskog službenika s kojim je godinama poslovao, da je razumio da je ugovorena takva kamata koja se može mijenjati na način da raste ili pada a isto tako i tečaj CHF, ali da u to vrijeme nije bilo govora ili naznake o tome da bi u budućnosti mogao tako rasti.

20. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor klijentima ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

21. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključio kao fizička osoba u svrhu stana za rješavanja svojeg stambenog pitanja, što znači da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji Zakon se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

22. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik u odnosu na te činjenice u ovom postupku nije predložio niti jedan dokaz.

23. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbom 97. i 99. tada važećeg ZZP/07, kojima je propisano koje odredbe potrošačkog ugovora se mogu smatrati nepoštenima pa su, sukladno odredbi čl. 102. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

24. Stoga je sud utvrdio osnovanim alternativno postavljene deklaratorne tužbene zahtjeve tužitelja koji glase na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te promjenjiva kamata po Odluci banke, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkama II. i III.

25. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.

26. Prigovor zastare tuženika, u odnosu na potraživanje tužitelja po osnovi primjene valutne klauzule vezane uz CHF, nije osnovan, jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

27. Na okolnost visine potraživanja tužitelja, sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću.

28. Sud je knjigovodstveno-financijskom vještaku naložio sljedeći zadatak vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio 1. tuženiku Raiffeseinbank Austria d.d., a koji 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao do konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, te da navedenu razliku prikaže kao ukupan iznos i visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta zbog povišenja tečaja CHF, zatim da utvrdi visinu preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji i tu preplatu uračuna u naprijed navedenu preplatu do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF i to tako da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate izračunate na preplatu, a zatim po potrebi i u iznos glavnice, kao i da izračuna razliku između nedospjele glavnice koju je tuženik priznao tužitelju prilikom izračuna konverzije na dan konverzije i nedospjele glavnice kakva bi bila na dan konverzije po početnim uvjetima kredita tj. da nije došlo do rasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni.

29. Iz pisanog nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka od 23. rujna 2025. proizlazi sljedeće:

29.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 41.439,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.500,01 EUR.

29.2. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana otkaza kredita 17.05.2013. godine iznose 2.329,72 EUR.

29.3. Prema Sporazum o konverziji tražbine po kreditu br. 188-50-4992739, članak 5., ugovorne strane su suglasne da nakon što se temeljem Zakona i ovog Sporazuma provede konverzija tražbine Kreditora na dan otkaza kredita:

- dio novčane obveze Korisnika kredita prema Kreditoru u iznosu 561.331,19 HRK prestaje.

- Korisnik kredita na ime dospjelog neotplaćenog duga po kreditu na dan otkaza kredita duguje 2.129.232,13 HRK, od toga glavnica 1.838.888,57 HRK, redovna kamata 268.110,91 HRK, zatezna kamata 22.032,65 HRK, troškovi i naknade 200,00 HRK

29.4. Dug sa osnove glavnice i redovne kamate na dan otkaza kredita prema Sporazumu o konverziji iznosi 2.106.999,48 HRK.

29.5. Preostali dug, uzimajući u obzir Otplatni plan u CHF prema obračunu banke i uplate tužitelja izvršene do dana otkaza kredita, ukupno iznosi 439.242,01 CHF od čega je glavnica 393.498,86CHF i kamata 45.743,15 CHF.

29.6. Dug sa osnove glavnice i redovne kamate u ukupnom iznosu od 439.242,01 na dan otkaza kredita primjenjujući tečaj na dan isplate kredita iznosi 1.949.565,12 HRK.

29.7. Razlika između 2.106.999,48 HRK i 1.949.565,12 HRK (a-b) iznosi 157.434,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 20.895,13 EUR.

29.8. 2. tuženik EOS MATRIX d.o.o., dostavio je u postupku vještačenja Karticu prometa na dan 01.07.2025. godine iz koje je razvidno da iznos otkupljene glavnice na dan 30.11.2020. godine iznosi 1.838.888,60 HRK, sukladno iznosu navedenom u Sporazumu o konverziji. Od zadnje uplate tužitelja ustanovljene do dana otkaza kredita evidentirane u Prijepis knjigovodstvene kartice do dana 30.11.2020. vještak nema podataka o uplatama tužitelja u navedenom periodu.

29.9. Vještak također navodi da je za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

29.10. Rekapitulacija potraživanja uzimajući u obzir otkaz kredita 17.05.2013. godine:

- obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule, te ukupno iznose 2.329,72 EUR.

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 5.500,01 EUR.

- ukupno zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule iznose 7.829,73 EUR.

- ukoliko bi u obzir uzeli i razliku duga po konverziji u iznosu od 20.895,13 EUR sveukupna razlika iznosila bi 28.724,86 EUR.

30. Tužitelj se, u podnesku od 24.11.2025. očitovao na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je izvršen u samo jednom dijelu zadatka koji su postavljeni vještaku. Naime, vještak da je preplatu računao samo do dana otkaza kredita, što je nerazumljivo i netočno i nije poznato zbog čega bi se kao referentni datum uzeo dan otkaza kredita kad je 1. tuženik i nakon otkaza kredita naplaćivao dužne iznose, između ostalog i prodajom nekretnine na dražbi i time naplatio veliki iznos duga. Tvrdi da bi bilo ispravno uzeti u obzir sve uplate koje je primio 1. tuženik do sklapanja ugovora o cesiji s 2.tuženikom, a što vještak nije uzeo u obzir, pa da je stoga njegov izračun manjkav. Također tvrdi da je pogrešan i obračun zakonske zatezne kamate. Vještak da navodi u nalazu da „ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana otkaza kredita 17.05.2013. godine iznose 2.329,72 EUR“, a da nije jasno zašto bi se zakonske zatezne kamate obračunavale samo do dana otkaza kredita kad je jasno da preplaćeni iznosi tužitelju nisu ni danas plaćeni pa bi bilo logično da se zakonske zatezne kamate obračunavaju do dana nalaza. Nadalje, vještak da nije uzeo u obzir niti izračunao koje preplaćene iznose je tužitelj nakon cesije platio 2. tuženiku, jer da je nesporno da je i 2. tuženik primio neke uplate, i to, temeljem ništetnih odredbi pa da ih je vještak morao uzeti u obzir. Stoga je tužitelj predložio da vještak dopuni svoj nalaz sukladno navedenim prigovorima.

31. 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 22.10.2025. navodeći da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje ostaje kod svojih prigovora koji su pravne prirode, prvenstveno u odnosu na nedostatak pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora, s obzirom na provedenu konverziju.

32. U svezi prigovora tužitelja na njegov pisani nalaz i mišljenje, vještak je pozvan na glavnu raspravu radi usmenog saslušanja. Na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026. tužitelj je još dopunio svoje prigovore, navodeći da što se tiče uplata koje je vještak prikazao u svojem nalazu u prikazu u tablici na str. 6. nalaza, nisu evidentirane sve uplate pa čak ni one koje su izvršene prije otkaza kredita.

33. Iz iskaza vještaka na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026. proizlazi da 1. tuženik na svojoj kartici iskazuje iznos obračunatih zateznih kamata te iste pripisuje stanju duga te s obzirom da posebno prilikom uplate od strane tužitelja na svojoj kartici ne prikazuje da uplatu tužitelja razvrstava na anuitet zatezne kamate i trošak, već umanjuje stanje duga u izračun razlike anuiteta nisu uzete u obzir obračunate zatezne kamate prema podacima tužitelja već su uplate koje je izvršio tužitelj umanjene za iskazane iznose zateznih kamata u razdoblju za koje je izračun izvršen, a kako je tuženik izvršavao se ne mogu očitovati jer tuženik na taj način ne vodi evidenciju. Na pitanje tužitelja da li je tuženik ovim uplatama koje nisu evidentirane u nalazu i mišljenju zatvarao anuitet ili dijelove anuiteta, da li bi u tim uplatama postojala preplata temeljem ništetne valutne klauzule, vještak je odgovorio da bi u takvom slučaju postojala preplata po osnovi ništetne valutne klauzule. Na pitanje pun. 1. tuženika da li bi u ovim hipotetskim uplatama za koje je vještak odgovorio da bi moguće sadržavale preplatu po osnovi valutne klauzule bila sadržana i preplata po osnovi promjene kamatne stope, vještak je odgovorio da u predmetnom ugovoru ne bi bila sadržana preplata s naslova promjene kamatne stope jer je prema obračunu banke kamatna stopa sa početne 5,95 % spuštala se do stope 4,75 % te nije bilo povećanja kamatne stope.

34. Tužitelj nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je, u podnesku predanom na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026., povukao tužbu u odnosu na 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o., te je u odnosu na 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d. konačno postavio tužbeni zahtjev za isplatu.

35. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim te danim u skladu sa zadanim zadatkom. U odnosu na prigovor tužitelja da je nalaz i mišljenje vještaka manjkav jer da je vještak izračunao preplatu samo do dana otkaza kredita, valja navesti da je vještak u cijelosti proveo vještačenje kako mu je bilo naloženo, jer je preplatu po osnovi valutne klauzule izračunao upravo do konverzije, a koja je prema Sporazumu o konverziji provedena na dan otkaza kredita, odnosno, 17.5.2013. Stoga je jedino ispravno utvrđivati iznose preplate po tečaju CHF, kao i zateznu kamatu na tako utvrđene iznose, upravo do datuma 17.5.2013., kao što je vještak i učinio.

36. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 5.500,01 EUR, te s obzirom da se radi o iznosu kojeg je 1. tuženik Raiffeseinbank Austria d.d. neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, isti je u obvezi isplatiti tužitelju navedeni iznos.

37. Nadalje, vještak je u svojem nalazu i mišljenju tabelarno prikazao sve pojedinačne iznose više plaćenih anuiteta i datume dospijeća istih, a u skladu s kojim nalazom je tužitelj od 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d. potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose. S obzirom da tužitelju, kako je naprijed obrazloženo, sukladno odredbi odredbe čl. 1115. ZOO-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, sud je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio osnovanim.

38. Na osnovu navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu u odnosu na 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d., a preciziran u podnesku od 10. ožujka 2026. u cijelosti usvojiti, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

39. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška od 1. tuženika, sud je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na 1. tuženika Raiffeseinbank Austria d.d.

40. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema v.p.s. u iznosu od 5.500,01 EUR. Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podneska od 24.11.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podneska od 19.3.2025. po Tbr. 8. st. 3. Tarife iznos od 50,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 7.5.2024., 20.1.2025.,18.2.2025., 15.1.2026. i 10.3.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.650,00 EUR. Navedeni iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % , tj. za iznos od 412,50 EUR, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 400,00 EUR, te mu je tako dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 2.462,50 EUR.

41. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U odnosu na rješenje:

1. U podnesku predanom na glavnoj raspravi održanoj 10. ožujka 2026. tužitelj je povukao tužbu u odnosu na 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o., a 2. tuženik se u podnesku od 24.3.2026. očitovao da pristaje na povlačenje tužbe u odnosu na njega, te je slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 , 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje - ZPP), valjalo utvrditi da je tužba u odnosu na 2. tuženika povučena, kao što je odlučeno u izreci rješenja pod točkom I.

2. Nadalje, 2. tuženik EOS MATRIX d.o.o. je u citiranom podnesku izjavio da zahtijeva naknadu parničnog troška, koje mu je tužitelj u obvezi nadoknaditi u skladu s odredbom članka 158. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove.

3. Budući da je 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. u ovom postupku zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje – OT), a u odnosu na v.p.s. u iznosu 3.000,00 EUR, a koja v.p.s. je određena u odnosu na visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja prema 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o., prema kojem od istog zahtijeva isplatu iznosa od 3.000,00 EUR.

4. Sud je 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o. primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, priznao sljedeće troškove: za sastav podnesaka od 18.11.2025., 6.1.2026. i 23.2.2026., temeljem Tbr. 8. st. 1. OT iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, te za sastav podneska od 24.3.2026., po Tbr. 8. st. 4. OT, iznos od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR, što ukupno iznosi 650,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 %, tj. za iznos od 162,50 EUR, što ukupno iznosi 812,50 EUR.

5. Na temelju odredbe čl. 151. st. 3 ZPP-a, 2. tuženiku EOS MATRIX d.o.o. su priznate i zakonske zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja ovog rješenja do isplate, a po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obaveznim odnosima.

6. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom II.

7. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja kojim predlaže da se utvrdi ništetnim Ugovor o cesiji potraživanja po kreditu Ugovora o kreditu br. 188-50-4992739 od 21.7.2008. zaključenog između 1. tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o., dana 14.12.2020., valja navesti da je tužitelj u podnesku od 10. ožujka 2026. povukao tužbu u odnosu na 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o. na koji način je navedeni tužbeni zahtjev tužitelja postao neuredan. Naime, za odlučivanje o ovom tužbenom zahtjevu potrebno je da na strani tuženika budu obuhvaćene obje ugovorne strane predmetnog Ugovora o cesiji, te kako je tužitelj povukao tužbu u odnosu na 2. tuženika EOS MATRIX d.o.o., došlo je do procesne situacije u kojoj na strani tuženika nisu obuhvaćene sve strane koje po zakonu moraju biti obuhvaćene da bi se o istom uopće moglo odlučivati. Na ovaj način, ovakav tužbeni zahtjev tužitelja više nije podoban za odlučivanje pa je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužbu tužitelja valjalo odbaciti kao neurednu.

8. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom III.

U Pregradi, 29. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. 1. tuženika

3. pun. 2. tuženika