Poslovni broj: P-1978/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ČUL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 19. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5102602720 sklopljenog 06. rujna 2005.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te Supina Ana – Marije, danas ČUL kao Korisnika kredita, ČU kao Sudužnika i MU kao Založnog dužnika i to:

u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

-Iznos od 751,86 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 20. rujna 2005.g. pa do isplate;

-Iznos od 13,41 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi, na:

- iznos u visini od 1,49 € počev od 25.08.2007.g. do isplate

- iznos u visini od 1,32 € počev od 22.03.2009.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,37 € počev od 23.04.2009.g do isplate,

- iznos u visini od 1,38 € počev od 24.06.2009.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,36 € počev od 24.06.2009.g.do isplate,

- iznos u visini od 1,38 € počev od 13.11.2009.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,35 € počev od 13.01.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,33 € počev od 13.02.2010.g. do isplate,

- iznos u visini od 1,33 € počev od 24.02.2010.g do isplate,

- iznos u visini od 1,10 € počev od 13.11.2011.g.do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

" Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102602720 sklopljenog 06. rujna 2005.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te Supina Ana – Marije, danas ČUL kao Korisnika kredita, ČU kao Sudužnika i MU kao Založnog dužnika i to:

u članku 14. Ugovora pod naslovom OSTALI UVJETI kojom je navedeno da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak ovog postupka u visini od 1.142,14 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u visini od 1.500,00 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 04. prosinca 2024. navodi kako je dana 6. rujna 2005. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 51400607-51021602720 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 10. pod Naslovom: NAKNADA ugovorio kako je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora te da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Člankom 11 predmetnog Ugovora ugovoreno je kako Korisnik kredita i Sudužnik su suglasni i neopozivo dozvoljavaju Banci da sva njihova kunska i devizna sredstva, koja se nalaze na namjenskim ili nenamjenskim depozitnim računima Banke, bez prethodne obavijesti i bilo kakve prethodne suglasnosti, kao i bez intervencije suda, koristi za naplatu svih dospjelih obveza zajedno s nastalim troškovima. Člankom 14 pod Naslovom Ostali uvjeti, ugovoreno je da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke. Člankom 16 pod Naslovom Zajedničke odredbe, ugovoreno je da za sve što nije Ugovorom predviđeno, primjenjivat će se važeći pozitivni propisi i opći akti Banke kao i da sve troškove za sastav Ugovora i potvrđivanje te provedbu Ugovora snosi Korisnik kredita.

Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Nadalje navodi kako se o toj odredbi ugovora o kreditu zadržanoj u čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. U konkretnom slučaju, članak 10 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Tužitelj se poziva na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g., na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, na presudu Europskog suda pravde koji je je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnogg Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita , a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Tuženik je tužiteljici naplatio ulaznu naknadu 19.9.2005. u visini od 5.664,86 EUR odnosno po fiksnom tečaju konverzije 751,86 EUR. Tužiteljica smatra da je ništetan dio odredbe ugora o kreditu sadržan u čl. 14 pod naslovom Ostali uvijete u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita prihvaća da s Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke , sukladno navedenom banka je tužiteljici kao potrošaču zaračunavala iznose na ime troškova opomena bez da je tužiteljicu o tome obavijestila i bez da je mogao utjecati na navedeno. Iz dokumentacije priložene u spis tužiteljici su naplaćeni troškovi opomena ukupno u visini od 13,41 EUR. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 10 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 01. prosinca 2024. kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva te isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništetne odredbe u visini od 751,86 EUR sa zateznim kamatama od 20. rujna 2005. do isplate, kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 14 ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da korisnik kredita prihvaća da s Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke, te isplazi naplaćenih opomena u visini od 13,41 EUR sa zateznim kamatama od dana naplate svake uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov no ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora, tužitelja da je u tužbi označio vrijednost predmeta spora s 1.500,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje 751,86 EUR i 13,41 EUR je tužitelj označio i suviše visoko vrijednost predmeta spora, deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjeva na činidbu treba samo poslužiti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, stoga se predlaže prema čl. 40 st. 3 ZPP-a odrediti VPS u visini od 765,27 EUR. Spori tužiteljici status potrošača, ističe da je na njoj teret dokaza. O naknadi za obradu kredita ističe kako je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora. Pored toga tužitelju je informacija o navedenoj naknadi bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju kod prije nego što je došlo kod sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je imao troškove prilikom obrade kredita i to operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana i povezanih regulatornih troškova. Naime svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno sam proces obrada pojedinog zahtjeva sastoji se od različitih faza što iziskuje troškove. Dakle tužitelj je bio upoznat s obvezama plaćanja ulazne naknade i s točnim iznosom pa je njegov zahtjev neosnovan. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe se i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 13. lipnja 2005. a tužba podnesena 09.08.2024. Presuda donesena u kolektivnom sporu ne utvrđuje ništetnost ulaznih ili bilo kojih drugih naknada stoga ista nije prekinula tijek zastare. Naposlijetku tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017 (NN 101/2017) zabranjeno je naplata navedenih naknada, a isti se ne primjenjuje ne ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na stanu tog Zakona. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita također tuženik navodi kako je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora, odnosno ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita da postoji mogućnost naplate takve naknade. Tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve naknade. Iako nije navedeno koje se sve usluge pokrivaju troškovima te naknade to ne znači da je sita nepoštena odnosno ništena. Navedena ugovora odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji se na Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2009 i 2013. Ističe se i prigovor zastare kao i prigovor početka tijeka zatezne kamate na istu jer ako je nešto stečeno bez osnove vraća se s kamatama od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten inače od dana zahtjeva.

U odnosu na ostale uvijete sadržena u čl. 14 ugovora o kreditu tuženik navodi tuženik ističe da tužitelj ničime ne navodi zašto bi se navedena odredba čl. 14. Ugovora o kreditu trebala smatrati ništetnom, a nadalje ističe da nije jasno niti na koji način bi ta odredba bila vezana uz pravo tuženika za naplatom opomena prilikom neurednog izvršavanja obveza sukladno ugovoru o kreditu. Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nema nikakve veze s pravom tuženika za naplatom troškova, već je ista ugrađena u Ugovor o kreditu temeljem Odluke o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka od dana 4. veljače 2003. godine (NN 17/2003), a koja je donesena od strane Hrvatske narodne banke, te je kao takva predstavljala podzakonski propis, a koji je tuženik bio u obvezi primjenjivati prilikom svog poslovanja Sukladno čl. 13. 3. predmetne Odluke tuženik je prilikom zatvaranja potraživanja kod klijenata koji nisu uredno izvršavali svoje obveze utvrđene Ugovorom o kreditu imao obvezu na određen način zatvarati dospjele obveze. Obzirom da je takva obveza propisana navedenom Odlukom, tuženik je kao financijska institucija, a na koju se primjenjuje navedeni propis, bio u obvezi postupati sukladno istom. Nadalje, tuženik ističe da je vrijeme izvršavanja predmetnih obveza Ugovora o kreditu imao pravo naplaćivati opomene koje bi eventualno nastale prilikom neurednog izvršavanja obveza. Navedene opomene podrazumijevale su troškove rada službenika tuženika na izradi samih opomena i slanja istih klijentima. U navedenom razdoblju nije postojalo zakonsko ograničenje odnosno zabrana tuženika za naplatom troškova nastalih prilikom izrade opomena. Tuženik ističe da je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 11. listopada 2012. godine (NN 112/2012) uvedena zabrana naplate troškova nastalih izdavanjem opomena klijentima koji nisu uredno ispunjavali obveze propisane Ugovorom o kreditu. Razvidno je naime i da je tuženik postupao sukladno predmetnoj Odluci, a kasnije i odredbama ZIDZPK od 11. listopada 2012. obzirom da su navedene opomene naplaćene godinama prije stupanja na snagu samog Zakona, a što je i razvidno iz pregleda prometa po predmetnoj kreditnoj partiji. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare na takvo potraživanje tužitelja obzirom da je isto izvršeno u 2007. i 2009. i 2010. godine, slijedom čega tuženik ističe da je od navedenog plaćanja do podnošenja tužbe prošlo više od 15 godina, a i uzimajući u obzir da ništetnost odredbe čl. 14. koju tužitelj potražuje nema nikakve veze s izvršenim plaćanjem, pa samim time i da se utvrdi ništetnost takve odredbe, potraživanje tužitelja bi i dalje bilo u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

Podneskom od 01. lipnja 2025. tužitelj očitujući se na odgovor na tužbu tuženika u dijelu osporavanja ništetnosti odredbe čl. 14 Ugovora o kreditu i isplate iznosa od 13,41 EUR Tuženik se poziva na Odluku o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka od 4. veljače 2003. godine, koju navodi kao osnovu za naplatu troškova opomena. Međutim, važno je napomenuti nekoliko ključnih činjenica:

Iako je Odluka Hrvatske narodne banke donesena kao podzakonski propis, njeno usklađivanje s načelima zaštite potrošača i zakonodavstvom na nacionalnoj razini mora biti jasno. Ako odredbe Odluke omogućuju naplatu troškova koji nisu proporcionalni stvarnim troškovima ili koji nisu jasno razjašnjeni u ugovoru, one mogu biti smatrane nepoštenima prema zakonu o zaštiti potrošača (ZZP). Prema zakonodavstvu EU i hrvatskim zakonima, svaki trošak koji banka naplaćuje od klijenta mora biti utemeljen na stvarnim i objektivnim troškovima. Odluka Hrvatske narodne banke ne može opravdati naplatu troškova koji nisu izričito utvrđeni, transparentni i opravdani. Ako troškovi opomena nisu jasno navedeni u ugovoru, ili ako nisu konkretizirani kao stvarni troškovi koje je banka imala, oni mogu biti smatrani nepoštenim. Tuženik navodi da su troškovi opomena bili utemeljeni na odredbama Odluke HNB-a, ali nije navodio konkretne iznose tih troškova u ugovoru, niti je tužitelju bilo jasno objašnjeno na što se odnosi ta naknada. U tom kontekstu:

Nedostatak transparentnosti u ugovoru: Ako ugovor nije sadržavao jasnu specifikaciju o troškovima opomena, odnosno ako nije bilo objašnjeno koji su konkretni troškovi koji opravdavaju tu naknadu, tuženik nije ispunio obvezu transparentnosti ugovora prema tužitelju. Tužitelj nije imao priliku predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Nepoštenost ugovorne odredbe: Odredbe koje nisu jasno definirane, koje tužitelju ne omogućuju razumijevanje stvarnih troškova, mogu biti smatrane nepoštenima i ništetnima prema Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi 93/13/EEZ. Zakonodavstvo EU naglašava potrebu za obaviještenošću potrošača o svim troškovima i naknadama, osobito u odnosu na visinu i osnovanost naknada. Tuženik ističe da je bio u obvezi primijeniti Odluku Hrvatske narodne banke, koja predviđa određeni postupak zatvaranja potraživanja u slučaju neurednog izvršavanja obveza. Međutim, ovo ne znači da je tuženik imao pravo naplaćivati neproporcionalne ili netransparentne naknade. Čak i ako postoji obveza postupanja u skladu s Odlukom HNB-a, to ne znači da su svi troškovi naplaćeni tužitelju opravdani. Za svaki trošak, uključujući opomene, mora postojati jasna povezanost s konkretnim uslugama koje su pružene. Ako trošak opomena nije jasno povezan sa stvarnim troškovima koje je banka imala, ili ako iznos tih troškova nije razmjerno odražen u ugovoru, takva naknada može biti ocijenjena kao nepoštena. Tuženik tvrdi da je morao postupati sukladno Odluci, ali nije jasno na koji način su troškovi opomena u skladu s tom Odlukom bili razmjerni stvarnim troškovima. Ako je trošak opomena unaprijed određeni iznos, bez obzira na stvarne troškove, postoji mogućnost da je ta praksa nepoštena jer nije omogućila potrošaču da razumije sve ekonomske posljedice tih naknada. Iz svega navedenog proizlazi da tuženik nije jasno i transparentno objasnio troškove opomena, niti je adekvatno informirao tužitelja o stvarnim troškovima koji opravdavaju te naknade. Ukoliko trošak opomena nije bio utemeljen na stvarnim i opravdanim troškovima, tužitelju nije bilo jasno kako se takvi troškovi obračunavaju, te stoga ta naknada može biti smatrana nepoštenom i ništetnom. Ove činjenice podržavaju tužiteljev zahtjev za ispravkom neosnovanih troškova opomena, jer ugovorna odredba koja ne ispunjava uvjete transparentnosti, razumljivosti i proporcionalnosti može biti smatrana nepoštenom. Kako je i sam tuženik naveo, u listopadu 2012.g. uvedena je zabrana naplate troškova na ime opomena upravo zbog nepoštenosti takve odredbe. Činjenica da je tek 2012.g. uvedena zabrana, ne znači da predmetna odredba nije bila i ranije nepoštena. Također, ista obaveza tužitelju je neodređena i neodrediva jer je ostavljena jednoj ugovornoj strani – jačoj, koja je i sastavljala Ugovor o kreditu da sama jednostrano određuje visinu troška.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 01. prosinca 2004. koja glasi: NAKNADA u kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 751,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena.

Tužiteljičin status potrošača je sporan.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice da je kreditom kupljen stan za stanovanje u kojem i danas živi, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi stan bio korišten u poslovne svrhe, stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 10 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata za obradu kredita tzv ulazna naknada a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 10, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 01,000% na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi da je vidjela tu odredu u ugovoru o kreditu i pitala osobnu bankaricu zašto se ta naknada plaća, rečeno joj je da je mora platiti, ako želi dobiti kredit ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti na visinu iste, banka je pripremila ugovor

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,0 % od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 751,86 eur i naplaćena 19. rujna 2005., dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

U odnosu na navod tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje u ugovoru ne stoji ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Glede zastare potraživanja za navedenih naknada valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Kako je odreda čl. 10 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 751,86 eur zateznom kamatom od 20. rujna 2005. dana nakon što su ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

Tužiteljica ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 14 pod naslovom "Ostali uvjeti" kojom je navedeno da Korisnik kredita prihvaća da će Banka svaku doznaku primljenu po osnovi kredita rasknjižiti po redoslijedu prioriteta u skladu s pravilima Banke te uslijed utvrđenja ništetnosti iste isplatu naplaćenih opomena ukupno u iznosu od 13,45 EUR.

Ispravo tuženik navodi kako nije jasno iz kojih razloga bi navedena ugovorna odredba bila ništetna, naime navedena ugovorna odredba ni na koji način ne bi bila vezana uz pravo tuženika za naplatom opomena prilikom neurednog izvršavanja obveza sukladno ugovoru o kreditu. Ista je ugrađena u Ugovor o kreditu temeljem Odluke o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka od dana 4. veljače 2003. godine (NN 17/2003), a koja je donesena od strane Hrvatske narodne banke, te je kao takva predstavljala podzakonski propis. Istom odlukom nije propisana obveza izdavanja opomena za neuredno izvršavanje obveza po ugovoru o kreditu. Već je istom odlukom propisan postupka zatvaranja potraživanja u slučaju neurednog izvršavanja obveza. Kako navedena odredba ugovora o kreditu nema veze s naplatom opomena koje su tužiteljici naplaćivane zbog kašnjenja u izvršavanju obveza po ugovoru o kreditu to je valjalo odbiti tužiteljicu s tim dijelom tužbenog zahtjeva te odlučiti kao u točki III izreke odluke.

U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom naplaćenih opomena u visini od 13,45 EUR nije sporno da je u određenom periodu otplate kredita 2007. i 2009. tužiteljica neuredno izvršavala svoje obveze te su joj zbog navedenog izdavanje opomene, te je tuženik tužiteljici zaračunavao trošak izdavanja istih.

Tužiteljica u iskazu navodi kako kod zaključenja ugovora nije bila upoznata s time da će joj se u slučaju kašnjenja naplaćivati opomene, nikada nije dobila specifikaciju na što se odnosi trošak opomena.

Točno navodi tuženik da u trenutku izdavanja opomena tužiteljici nije postojala zabrana za naplatom troškova nastalih prilikom izrade opomena te je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 11. listopada 2012. godine (NN 112/2012) uvedena zabrana naplate troškova nastalih izdavanjem opomena klijentima koji nisu uredno ispunjavali obveze propisane Ugovorom o kreditu. Razvidno je naime i da je tuženik postupao sukladno predmetnoj Odluci, a kasnije i odredbama ZIDZPK od 11. listopada 2012. obzirom da su navedene opomene naplaćene godinama prije stupanja na snagu samog Zakona, a što je i razvidno iz pregleda prometa po predmetnoj kreditnoj partiji.

Ovaj sud pak smatra da je tuženik neosnovan naplaćivao trošak izdavanja opomene tužiteljici kao potrošaču, jer je tužiteljica kao potrošač uz iznos glavnice duga i zateznu kamatu, dodatno bila opterećivana i iznosom troška opomene. Pri tome treba naglasiti kako u niti jednom zakonskom propisu nije postojalo pravno uporište za naplaćivanje naknada za dostavljenu opomenu. Tuženik nije tužiteljici kao potrošaču jasno i transparentno pojasnio troškove opomena niti što oni točno obuhvaćaju, niti na bilo koji način obrazložio visinu istih, niti je tužiteljicu informirao o stvarnim i opravdanim troškovima koji opravdavaju naplaćivanje izdavanja opomene. Stoga ovaj sud naplatu troškova izdavanja opomene zbog kašnjenja u otplati dospjelih obveza po ugovoru o kreditu smatra nezakonitom jer naplata opomene nije propisana Zakonom o obveznim odnosima. Stoga je tuženik neosnovano stekao navedene novčane iznose naplaćene na ime troškova opomene u ukupnoj visini od 13,45 EUR te ih je temeljem odredbe čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici i to sa zateznim kamata od dana kada su iste naplaćene temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a kako je to tužiteljica i tražila slijedom čega je odlučena kao u točki II izreke ove presude.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na prigovor tuženika u pogledu visine vrijednosti predmeta spora i da je ista previsoko postavljena valja navesti kako kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora po čl. 37. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.500,00 EUR i to na način da deklaratorni zahtjev iz toč I. tužbenog zahtjeva ima vrijednost 1.000,00 EUR, a kondemnatorni zahtjev u toč II. iznos isplate od 765,77 EUR. Oba ova tužbena zahtjeva su glavni zahtjevi istaknuti tužbom, čija se vrijednost utvrđuje zbrojem vrijednosti svih zahtjeva istaknutih u tužbenom zahtjevu. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku pravilno i zakonito označio vrijednost predmeta spora u ovom parničnom pa ostaje vrijednost predmeta spora kako ga je tužitelj označio u tužbi slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 4. i 155 Zakona parničnom postupu jer tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom zahtjeva pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 01. lipnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8 toč.1), za sastav podnesak do 28.01.2026. u visini od 25 bodova (Tbr. 8 toč.4) te za zastupanje na ročištima održanima 20.11.2025. i 19.03.2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, na presudu od 53,09 EUR što sveukupno iznosi 1.142,14 EUR. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Također neosnovano trošak sastava podneska od 12.12.2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe na presudu pa se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a

Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 29. travnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika