Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-125/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji Zdenki Kudović-Husain u parničnom predmetu tužiteljice EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d, OIB:52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Vukina i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 23. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i punomoćnice tuženika, 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB:52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61 isplatiti tužiteljici EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 616,89 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 3,15 eur od 16. ožujka 2007.,

na iznos od 3,14 eur od 17. svibnja 2007.,

na iznos od 3,14 eur od 19. lipnja 2007.,

na iznos od 3,12 eur od 17. srpnja 2007.,

na iznos od 3,14 eur od 20. kolovoza 2007.,

na iznos od 3,14 eur od 18. rujna 2007.,

na iznos od 3,12 eur od 19. veljače 2008.,

na iznos od 3,11 eur od 18. ožujka 2008.,

na iznos od 3,11 eur od 17. travnja 2008.,

na iznos od 3,11 eur od 19. svibnja 2008.,

na iznos od 3,11 eur od 16. lipnja 2008.,

na iznos od 3,11 eur od 16. srpnja 2008.,

na iznos od 3,08 eur od 19. kolovoza 2008.,

na iznos od 3,05 eur od 16. rujna 2008.,

na iznos od 3,07 eur od 16. listopada 2008.,

na iznos od 3,05 eur od 17,. studenoga 2008.,

na iznos od 3,08 eur od 16. prosinca 2008.,

na iznos od 3,17 eur od 19. siječnja 2009.,

na iznos od 3,13 eur od 19. veljače 2010.,

na iznos od 3,12 eur od 30. ožujka 2020.,

na iznos od 3,17 eur od 16. prosinca 2010.,

na iznos od 3,22 eur od 29. ožujka 2012.,

na iznos od 3,22 eur od 15. svibnja 2012.,

na iznos od 3,24 eur od 15. lipnja 2012.,

na iznos od 3,21 eur od 13. srpnja 2012.,

na iznos od 3,17 eur od 14. rujna 2012.,

na iznos od 3,17 eur od 15. studenoga 2012.,

na iznos od 3,23 eur od 14. prosinca 2012.,

na iznos od 3,25 eur od 15. siječnja 2013.,

na iznos od 3,25 eur od 15. ožujka 2013.,

na iznos od 3,26 eur od 15. travnja 2013.,

na iznos od 3,24 eur od 15. svibnja 2013.,

na iznos od 3,20 eur od 14. lipnja 2013.,

na iznos od 3,23 eur od 15. srpnja 2013.,

na iznos od 21,88 eur od 14. kolovoza 2013.,

na iznos od 22,02 eur od 13. rujna 2013.,

na iznos od 22,11 eur od 15. listopada 2013.,

na iznos od 22,13 eur od 15. studenoga 2013.,

na iznos od 22,14 eur od 16. prosinca 2013.,

na iznos od 22,14 eur od 15. siječnja 2014.,

na iznos od 22,22 eur od 14. veljače 2014.,

na iznos od 22,22 eur od 14. ožujka 2014.,

na iznos od 22,14 eur od 15. travnja 2014.,

na iznos od 22,03 eur od 15. svibnja 2014.,

na iznos od 22,02 eur od 13. lipnja 2014.,

na iznos od 22,10 eur od 15. srpnja 2014.,

na iznos od 22,14 eur od 14. kolovoza 2014.,

na iznos od 22,11 eur od 15. rujna 2014.,

na iznos od 22,22 eur od 15. listopada 2014.,

na iznos od 22,26 eur od 14. studenoga 2014.,

na iznos od 22,27 eur od 15. prosinca 2014.,

na iznos od 21,91 eur od 15. svibnja 2015.,

na iznos od 111,52 eur od 21. svibnja 2021., sve do isplate po stopi od 14% godišnje za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. lipnja 2011., zatim po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. , od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, potom od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 437,63 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. studenoga 2004. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, zatim za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, potom od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se nepostojanje prijebojnog potraživanja tuženika u iznosu od 350,00 eur.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.621,07 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 3. studenoga 2004. kao korisnica kredita sklopila Ugovor o kreditu broj 87133/04 (dalje u tekstu: Ugovor) sa prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. Poslovnica Sv. Ivan Zelina kao kreditorom, kojim je je odobrio kredit u iznosu od 14.500,00 eur. Tim je Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatama banke, kao i jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 3% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita pa tvrdi da joj je na temelju te odredbe naplaćena naknada u iznosu od 435,00 eur dana 5. studenoga 2004.

2. Nadalje tvrdi da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, odnosno povećavala na njezinu štetu, počevši od 1. veljače 2007., a da pri ugovaranju odredbe o promjenjivoj stopi kamate nije bilo jasnih parametara po kojima bi mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama koje će se primjenjivati niti je na to mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom. Stoga smatra da je nepoštena i ništetna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija jer sadržana na unaprijed formuliranom tipskom ugovoru kreditora bez posebnih pregovora o tim odredbama što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na njezinu štetu jer joj se time kreditna obveza povećala za najmanje 600,00 eur pa predlaže da se utvrdi njezina ništetnost u članku 4. i 9. Ugovora uz zahtjev da joj tuženik vrati iznos koji je primio po toj ništetnoj odredbi uz zakonske zatezne kamate od 1. veljače 2007. do isplate, pridržavajući si pravo da specificira tužbeni zahtjev nakon financijskog vještačenja.

3. Osim toga, smatra ništetnom i odredbu u članku 5. spornog Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva od 3% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, koja se naplaćuje odmah po potpisu Ugovora, pa predlaže i tu odredbu utvrditi ništetnom, a obzirom da je prednik tuženika temeljem iste joj naplatio iznos od 435,00 eur potražuje i isplatu toga iznosa sa zakonskim zateznim kamatama od naplate 5. studenog 2004. pa do isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti prvenstveno tvrdeći da sporni Ugovor o kreditu nije bio potrošački ugovor jer da to tužiteljica ničim ne dokazuje, zatim ističe prigovor zastare tvrdeći da je tužba podnesena nakon isteka roka od pet godina od uplate pa su zastarjele sve njezine tražbine iz predmetne tužbe. Ukazuje kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za valutu eur pa da nije primjenjiva presuda donesena u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 povodom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za valutu švicarski franak (CHF). No, sve i kad bi tužiteljica dokazala svoje svojstvo potrošača u predmetnom pravnom poslu, tvrdi da je bila ovlaštena podnijeti tužbu radi utvrđenja ništetnosti analognih odredbi svog ugovora o kreditu u roku od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu što je mogla do 13. lipnja 2019., no kako je tužbu za isplatu iznosa od 600,00 eur stečenog temeljem te navodno ništetne odredbe podnijela tek 13. ožujka 2025. tvrdi da je to potraživanje već zastarjelo.

5. Nadalje tvrdi da odredba o kamatnoj stopi nije ništetna, da je temeljem odredbe članka 26. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, a i da odredbe Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te Direktive 2008/48/EC o ugovorima o potrošačkim kreditima, koje su preuzete u domaće pravo, upućuju da ugovorne odredbe kojima se ugovara pravo jednostrane izmjene ugovora nisu automatski nepoštene, nego su to samo takve odredbe koje dopuštaju izmjene bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu. Ističe kako je i nacionalno zakonodavstvo prihvatilo koncept da trgovac može jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu zbog valjanog razloga navedenog u ugovoru ugradivši ga i u Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., 2007. te 2014., a da u sudskoj praksi ni prije 2003. nije bilo sporno ugovorno ovlaštenje banci mijenjati ugovornu kamatnu stopu, a što je njegov pravni prednik bio ovlašten zbog promjena tržišnih uvjeta. Tvrdi da je tužiteljica imala mogućnost biranja između više ponuđenih vrsta ugovora o kreditu i različitih kamatnih stopa te je odluka bila njezina. Promjena kamatne stope po uvjerenju tuženika uvijek sa sobom nosi određeni rizik, a tužiteljica je o tome bila jasno obaviještena u Ugovoru koji je potpisala. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi treba biti mjerilo prosječni potrošač kojeg se definira kao onog apstraktnog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila je po tuženiku jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa unatoč tome da treba voditi računa i da je potrošač ponekad slabija strana u potrošačkom ugovoru u odnosu na trgovca, treba uzeti u obzir i da je tužiteljica bila punoljetna i poslovno sposobna te je mogla zatražiti svaku informaciju i pojašnjenje dijelova ugovora koji joj možda nisu bili jasni, dakle postupati pažljivo i oprezno u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tako se mogla obratiti kreditoru nakon svake promjene anuiteta i u slučaju kakve druge okolnosti s kojom eventualno nije bila zadovoljna. Osim toga, ističe kako je tijekom otplate kredita došlo samo do blage i umjerene promjene kamatne stope što je bilo predvidljivo, ali je ipak tužiteljica taj ugovor potpisala. Stoga smatra da nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta u vidu povrata jer na nadolazeće promjene nije mogao utjecati niti ih je on skrivio.

6. No, sve i da se utvrdi nepoštenost spornih Ugovornih odredbi, to automatski ne znači da je njegov pravni prednik bio nepošten, a tvrdi da tužiteljica ničim ni je dokazala njegovu nepoštenost pa stoga ne bi imala pravo ni na zakonske zatezne kamate osim od podnošenja tužbe do isplate.

7. Ističe i prigovor prebijanja u visini od 350,00 eur uvećan za zakonske zatezne kamate na pojedine iznose teku od datuma dospijeća istih do isplate, ukazujući da je potrebno uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“ pod čime smatra iznose plaćanja tužiteljice koji su bili manji nego je bilo na temelju inicijalno određene kamatne stope pa da zatražene iznose iz tužbenog zahtjeva treba umanjiti za te „negativne razlike“

8. U odnosu na tvrdnje tužiteljice o ništetnosti Ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ističe da ni ta odredba nije ništetna jer je bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa prema tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača nije bilo ni dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost pa predlaže odbaciti taj dio tuženog zahtjeva primjenom odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a. No, i da se prihvati dopuštenim postavljanje takvog tužbenog zahtjeva, odlučno je utvrditi da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zašto je njezin položaj bio slabiji odnosno zašto nije mogla sklopiti ugovor o kreditu koji ne sadrži takvu odredbu kao i okolnosti uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Konačno, konstatira kako ni u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nadležni sudovi nisu našli da bi i ta odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.

9. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu mu parničnih troškova.

10. Tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu ustrajući kod navoda tužbe, tvrdeći da je neosnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja jer ista počinje teći tek pravomoćnošću presude u svakom konkretnom sporu, zatim da su neutemeljene tvrdnje tuženika da je odredba o promjeni kamatne stope ugovorena zakonito i da je tužiteljici pružio sve potrebne informacije jer nije obaviještena o mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranjem promjenjive kamatne stope isključivo prema odluci kreditora što naknadno može utjecati na izvršenje ugovora i izazvati neravnotežu, poriče da bi o toj odredbi pregovarala, tvrdi da je ta odredba neodrediva i ništetna u smislu odredbe člana 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ističe, da neovisno o tome što se odluke sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu čiju je presudu potvrdio Visoki trgovački sud radilo o utvrđenju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite vezane za valutu CHF, tuženik ničim ne dokazuje u čemu je njegovo postupanje u predmetnom ugovornom odnosu bilo suštinski različito u odnosu na kredite vezane uz CHF. U tom kontekstu se poziva i na shvaćanje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-210/2023-2, da iako se kolektivna presuda ne odnosi niti na kunske niti na euro kredite, temeljna načela te presude se svakako primjenjuju na sve ugovore kod utvrđenja ništetnosti pa se svaki potrošač prema kojem trgovac zahtijeva ispunjenje obveze temeljem odredbe koja je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, može pozvati na učinke te odluke.

11. Ističe i da je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna jer tuženik nije imao ikakav dodatni trošak kod ugovaranja kredita, da je isplata kredita umanjena za ulaznu naknadu pa još onda naplaćena i na taj iznos kamata , a radi se o odredbi koja nije proporcionalna jer je ugovarana u istom postotku za sve iznose kredita, tipski i bez mogućnosti pregovaranja i pružanja jasnih informacija na što se odnosi i u čemu se sastoji, a ne odnosi se na ikakav realan dodatni trošak ili uslugu. Takvim tvrdnjama u prilog navodi utvrđenja iz presude suda EU u spojenim predmetima C - 84/19, C-222/19 i C-252/19, zatim u spojenim predmetima iz Španjolske C-224/19 i C-259/19, a i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima Rev-673/2023, Rev-715/2024 i Rev-1051/2023. Dodatno ističe kako su maržom banke uz ostalo obuhvaćeni i operativni troškovi pa je naknada za obradu kredita ne samo nepoštena već dva puta naplaćeno isto, jednom kroz maržu, a drugi puta kao naknadu, a što iščitava iz publikacije Hrvatske udruge banaka "Odrednice neto kamatne marže banaka u Europskoj uniji" prema kojoj na visinu marže utječu četiri elementa:

-regulatorni trošak u koji spadaju troškovi obveznih rezervi i premije osiguranja depozita,

-operativni trošak u koji spadaju trošak zaposlenih, prostora, informacijskog sustava i sl.,

-trošak rizika nemogućnosti naplate,

-trošak vlasničkog kapitala odnosno dobit iz koje se pokriva trošak kapitala.

12. Vezano za prigovor prijeboja zbog tzv. "negativnih razlika" osporava i osnovu i visinu toga prigovora, tvrdeći da potrošač plaćanjem po nižem tečaju i kamatnoj stopi nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, a osim toga da je s osnova nižeg tečaja ta tražbina u zastari. Za nepoštenost navedene odredbe odgovoran je isključivo kreditor, pa stoga ne može imati ikakve benefite uslijed tog svojeg nepoštenog postupanja uzrokovanog ugovaranjem spornih odredbi.

13. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je po osnovi preplaćenih kamata zatražila od tuženika isplatu iznosa od 616,89 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, te iznos od 437,63 eur na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s kamatama od 5. studenoga 2004. pa do isplate , čime je povisila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

14. Unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva sud ju je dopustio temeljem odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP) jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, u pravu je tužiteljica da bez stručnog znanja nije mogla točno postaviti tužbeni zahtjev na isplatu, posebice ne da bi ga tuženik prihvatio bez provođenja vještačenja, jer i iz odgovora na tužbu proizlazi da je osporio prvobitno postavljeni zahtjev. Osim toga, za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva po osnovi preplaćenih kamata tužiteljica je već u tužbi navela da ga kani uskladiti sa rezultatima financijskog vještačenja što je u skladu sa odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a.

15. Odlučujući o tužbenom zahtjevu izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 6-8 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 59570/06 (list 9-11), dopis OTP banke (list 12), Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-VI- 308/2020 od 5. studenoga 2020. (list 40-42), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (list 75-76).

16. Ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a utvrđeno je da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

17. Na temelju uvida u dokumentaciju u spisu i provedeno financijsko vještačenje utvrđeno je:

- da je dana 3. studenog 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj 87133/04 između prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita kojim joj je odobren kredit bez određene namjene u iznosu od 14.500,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja na ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca,

-da je pod točkom 4. toga Ugovora ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja na dan zaključenja Ugovora iznosi 8,90% godišnje, time da su zbog veće kamatne stope nakon 27. anuiteta, dakle od 28. do 84. anuiteti bili veći od početnog što je ukupno predstavljalo iznos od 616,89 eur (3.297,30 kn) u odnosu na onaj koji bi bio da se stopa kamate nije povećavala,

-da je pod točkom 5. toga Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora te da joj je ista naplaćena u iznosu od 3.297,30 kn dana 5. studenog 2004., odnosno ustegnuta prilikom isplate kredita.

18. Sporno je da li je u Ugovoru tužiteljica imala status potrošača, zatim prigovor zastare, te jesu li sporne odredbe Ugovora nepoštene, posljedično ništetne odnosno je li tužiteljica uopće ima pravo pozivati se na njihovu nepoštenost ako su kao što tvrdi tuženik jasne i razumljive i lako uočljive. Sporan je i istaknuti prigovor prebijanja.

19. Uvidom u sadržaj Ugovora ne proizlazi za koju je namjenu tužiteljica podigla taj kredit, no iz njezinog iskaza proizlazi da ga je podigla u svrhu zatvaranja duga po prijašnjem kreditu, radi uređenja kupaonice te za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe. Navela je da je tada bila zaposlena u Hrvatskoj pošti kao državni službenik, što je i danas, da radi kao operater te da nikada nije bila osnivač trgovačkog društva niti se bavila ikakvom poslovnom aktivnošću.

20. Tuženik nije imao primjedbe na taj dio njezinog iskaza koji je sudu uvjerljiv i životno moguć, a niti je predložio ikakvih dokaza iz kojih bi proizlazilo da tužiteljica ne govori istinu.

21. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što je u konkretnom slučaju bila tužiteljica, dok je tuženik u tom ugovornom odnosu kao kreditor bio u svojstvu trgovca sukladno odredbi članku 3. stavak 1. točka 2. ZZP/03. Dakle, sporni Ugovor je potrošački ugovor te su za primijeniti odredbe toga Zakona.

22. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštenom je definirana ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (točka 1.), a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed bila formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (točka 2.), no ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo to je dužan dokazati (točka 4.). U članku 82. istog Zakona primjerice su navedene odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, među kojima je u 10. alineji i odredba kojom se nameću potrošaču određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje, prema članku 87. stavak 1. toga Zakona posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništavost, sada prema odredbi članka 322. važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) izjednačena pravnim pojmom "ništetnost".

23. Tuženik ni ne tvrdi, niti ičim dokazuje da sporni Ugovor nije bio tipski, da je sastavljen na standardnom obrascu ugovora koje je tada nudio svojim klijentima pod istim uvjetima pa je na njemu teret dokazivanja činjenice da je s tužiteljicom pregovarao o spornim ugovornim odredbama, odnosno na koji način ju je upoznao sa značajem i posljedicama tih obveza. No, tu činjenicu ničim nije dokazao osim što tvrdi da su sporne odredbe bile tužiteljici kao prosječnom potrošaču jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije ni dopušteno ocjenjivati jesu li poštene.

24. Po ocjeni ovog suda, tuženik se neosnovano poziva na odredbu točke 1.(i) pod (j) priloga Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13) kojom je propisano da je zabranjeno prodavatelju robe ili pružatelju usluga jednostrano izmijeniti ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Naime, u konkretnom slučaju je među strankama već Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, dakle ne radi se o naknadnoj izmjeni ugovora već posljedici tako ugovorene odredbe uslijed povećanja kamatnih stopa njegovom jednostranom odlukom. Stoga tužiteljica ne mora dokazivati da je tuženik bez valjanog razloga povisivao kamatne stope tijekom otplate kredita, a da je taj razlog predviđen ugovorom, već da je ugovaranje te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača.

25. Odredbom članka 3. ZOO-a propisano je načelo ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa, a odredbom članka 4. toga Zakona načelo savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa. U situaciji kada tuženik nije dokazao da je pregovarao sa tužiteljicom o spornim ugovornim odredbama u pogledu promjenjivosti stope ugovorene kamate da bi joj objasnio moguće ekonomske posljedice po nju u slučaju da tijekom otplate kredita do toga i dođe povećanjem stope koju će on odrediti (što se i dogodilo) i u kojim će okolnostima odnosno radi čega do toga doći, kao i da joj nije pojasnio zašto mora platiti 3,00 % od iznosa kredita na ime obrade kreditnog zahtjeva odnosno što se u tom iznosu koji će platiti zapravo njemu naknađuje (koje usluge i koji troškovi, je li postotak ovisi o visini kredita i sl.) i po ocjeni ovog suda radilo se o postupanju suprotnom naprijed spomenutim načelima što je i dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a koja na to nije mogla utjecati. Pritom nije odlučan isključivo financijski efekt takvog ugovaranja već činjenica da je kao slabija ugovorna strana bila onemogućena birati između toga da se ne ugovori takva njezina obveza ili o njoj barem pregovarati, već je jedino mogla odustati od sklapanja toga Ugovora. Iako samo paušalno tvrdi u tužbi da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više opcija, nije na tu okolnost predložio ikakvih dokaza.

26. Osim toga, u pravu je tužiteljica kada tvrdi da joj je tuženik formirao visinu anuiteta (list 64) na temelju punog iznosa kredita od 14.500,00 eur ne uzevši u obzir da joj je prethodno smanjio isplatu za ustegnuti iznos od tada 435,00 eur na ime "plaćanja provizije", odnosno naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa je time i na taj iznos koji nije ni primila uračunao ugovorenu kamatu na temelju koje je formirao iznos mjesečnog anuiteta. Sve to ukazuje na povredu načela savjesnosti i poštenja od strane tuženika i podređeni položaj tužiteljice u tom obveznopravnom odnosu.

27. Prema odredbi članka 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novca, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene , a korisnik se obvezuje plaćati joj ugovorene kamate te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, ugovorena kamata je cijena usluge banke kao trgovca za kreditiranje korisnika kredita. Stoga bi u visini ugovorene kamate trebala bi biti sadržana i cijena rada na pripremi teksta ugovora, u okviru tzv. kamatne marže prema Odrednicama Hrvatske udruge banaka, pa je ugovaranjem i plaćanjem naknade za obradu kredita tužiteljica stavljena u podređeni položaj nametanjem joj i obveze da osim ugovorene kamate plaća zasebno i naknadu za obradu zahtjeva za kredit, a tuženik nije dokazao ni da je o tome s tužiteljicom pregovarao, a niti joj objasnio koje troškove ta naknada pokriva.

28. Sporne ugovorne odredbe su suprotne i odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, te stavka 5. kojim je propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. No to što su brojčano bile vidljive i jasne, ne znači da su bile razumljive. Obzirom na zanimanje tužiteljice nije za očekivati da bi imala dovoljno stručnog financijskog znanja razumjeti posljedice ugovaranja tih odredbi samo na temelju sadržaja tipskog ugovora, bez detaljnijeg pojašnjenja u odnosu na promjenjivost kamatne stope (ako, zbog čega i kada te koliko će morati plaćati više) odnosno koje točno usluge kreditora se podmiruju za pripremu i sklapanje ugovora o kreditu i zašto je visina te usluge ovisna o postotku od iznosa kredita. Sama ta činjenica određivanja te naknade u postotku od iznosa kredita upućuje na netransparentnost cijene te usluge sve i da već nije inkorporirana u određenu visinu kamatne stope.

29. Slijedom iznesenog sud utvrđuje nepoštenim sporne ugovorne odredbe, a primjenom odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 u vezi sa odredbom članka 322. stavak 1. ZOO-a ništavim odnosno ništetnim.

30. Sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a uslijed ništetnosti svaka je strana dužna vratiti drugoj što je temeljem toga primila. Tužiteljica je postavila određeni zahtjev da joj tuženik kao pravni sljednik kreditora vrati iznose koje je primio temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi, što je utvrđeno financijskim vještačenjem na koje tuženik nije imao primjedbi. Ništetnost djeluje ex tunc, kao da ta odredba nije nikada ni bila ugovorena pa tužiteljica ima pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđena ništetnost.

31. Prema nalazu vještaka tužiteljica je po osnovi povišenja kamatne stope od inicijalno ugovorene platila predniku tuženika veći iznos za 616,89 eur kroz razdoblje plaćanja 28. do 84. anuiteta. Budući da je taj iznos platila temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez pravne osnove, dužan joj je tuženik temeljem odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a vratiti taj iznos time da joj pripada i pravo na zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni anuitet od dana njegova plaćanja pa do isplate sukladno članku 1115. ZOO-a budući da je tuženik nesavjesni stjecatelj toga iznosa jer je jednostrano unio u tipski ugovor tu ugovornu odredbu o kojoj nije tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani dao ikakvu mogućnost pregovaranja.

32. Po osnovi ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva platila je 5. studenog 2004. iznos od 3.297,30 kn što je prema vještaku protuvrijednost od 437,63 eur na koji joj također pripadaju zakonske zatezne kamate od dana tuženikova stjecanja pa do isplate. Visina stope zatezne kamate utvrđena je sukladno odredbama članka 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i članka 29. stavak 1. ZOO-a.

33. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare spornih novčanih potraživanja. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik, ovdje tužiteljica imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, što znali od dana utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora na temelju kojih je tuženiku platila nepripadajuće mu iznose.

34. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem u slučaju ništetnosti ugovora zastara potraživanja po osnovi ništetne ugovorne odredbe počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost. Da tužiteljica nije istovremeno sa tužbom radi utvrđenja ništetnosti te odredbe Ugovora zatražila i novčanu isplatu tekao bi joj rok od pet godina od pravomoćnosti odluke suda o utvrđenju njezine ništetnosti sukladno odredbi članka 225. ZOO-a. Prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dakle nema zastare prava na tužbu za utvrđenje ništetnosti.

35. Što se pak tiče tuženikove usporedbe osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku sa učinkom presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. donesene u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača radi utvrđenja ništetnosti istovrsnih ugovornih odredbi o ugovaranju promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu vezanim za valutu CHF, valja reći da tužiteljica i nije pozivom na tu presudu podnijela predmetnu tužbu da bi se rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat primljenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj stopi kamate u spornom Ugovoru imali računati u odnosu na pravomoćnost te presude. Ništetnost sporne ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru utvrđena je u ovom postupku te bi se od pravomoćnosti presude u ovom sporu imao računati zastarni rok da nije istovremeno sa tužbom za utvrđenje ništetnosti te odredbe podnijela i zahtjev za isplatu. No, učinci spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu kao aktualna sudska praksa u identičnim slučajevima primjenjivi su i na ovaj predmet.

36. U odnosu na prigovor radi prebijanja "…u iznosu od 350,00 eur, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku od datuma dospijeća istih pa do isplate…" (točka VIII. Odgovora na tužbu):

37. Navedeni iznos tuženik potražuje na ime tzv. negativnih razlika nastalih kada je kamatna stopa prema njegovim odlukama u razdoblju otplate kredita bila manja od inicijalno ugovorene. No, u ovom postupku nije se utvrđivala ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi kamate ugovorene na njegovu štetu, već štetu tužiteljice nastalu uslijed takve odredbe povećanjem kamatnih stopa tijekom otplate kredita. Sud smatra da tuženiku ne pripada pravo na ta potraživanja koja nisu rezultat utjecaja tužiteljice koja kako je utvrđeno nije imala mogućnost na formuliranje te odredbe kao ni na odluke tuženika o kamatnim stopama. Stoga sud nije ni davao nalog vještaku da bi se obračunavale te tzv. negativne razlike na što tuženik tijekom postupka nije isticao ikakvih primjedaba pa se utvrđuje da nije dokazao osnovanost svojeg potraživanja, a ni visinu istoga pa je odlučeno kao u točki III. Izreke presude.

38. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa). Prema vrijednosti predmeta spora od 1.054,52 eur (iznos od 616,89 eur+iznos od 437,63 eur) priznaju joj se sljedeće radnje zastupanja:

sastavljanje zahtjeva u mirnom postupku od 75 bodova (Tbr. 32/1 Tarife), sastav tužbe od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 7. svibnja 2025. od 75 bodova (Tbr 8/1 Tarife), sastav podneska od 5. rujna 2025. od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 14. srpnja 2025. i 23. ožujka 2026. od 75 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), podnesak od 8. siječnja 2026. od 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te za ročište 26. veljače 2026. od 37,5 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), što je ukupno 512,50 bodova, a uz primjenu Tbr. 54. Tarife kojom je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur ukupno opravdani trošak zastupanja iznosi joj 1.025,00 eur. K tome je zatražila te joj i pripada temeljem Tbr. 46. Tarife i naknada za pripadajući PDV od 25% što je daljnjih 256,25 eur, a i trošak pristojbi na tužbu u iznosu od 19,91 eur te presudu u iznosu od 19,91 eur, kao i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 eur, što je ukupno troškova postupka u iznosu od 1.621,07 eur.

U Vrbovcu 29. travnja 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je održano to ročište.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o istom, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano odnosno od dana objave presude na e-oglasnoj ploči.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o tom ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u tri primjerka.

O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-odvj. Marija Maričević, Zagreb

-odvj. Sanja Vukina, Zagreb