Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Trg slobode 9 Varaždin

Poslovni broj: P-553/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa ju punomoćnici u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te objave presude 29. travanja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj : 9012642543 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 20.06.2007.,potvrđen i solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec,Čakovec,I.G.Kovačića 6 dana 20.06.2007. pod brojem OV11738/07,pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane,kao ni za solidarnog dužnika i protivnika osiguranja.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka,prema troškovniku,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju NH da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eura (sedamsto pedeset eura) sa zateznim kamatama od 29. travnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9012642543 sklopljenog između stranaka 20. lipnja 2007. U tužbi navodi da predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje navodi da je u pravomoćno okončanom kolektivnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača već utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja ovisi o odluci banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne. Pritom upućuje na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu protiv više banaka, među kojima je i tuženik. Tužitelj nadalje navodi da zbog navedenih pravomoćnih odluka u ovom postupku nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, budući da je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Poziva se na odredbu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također upućuje na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima prema kojima činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Tužitelj se nadalje poziva na praksu Suda Europske unije, osobito na presude C-70/17, C-655/20, C-260/18 i C-118/17 iz kojih da proizlazi obveza nacionalnih sudova da potrošačima osiguraju učinkovitu sudsku zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi. Smatra da su odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne te da predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu kao i elementi cijene i predmeta ugovora.

Ističe da promjena kamatne stope koja ovisi isključivo o odluci banke, bez jasno određenih kriterija čini obvezu potrošača neodredivom te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drži da, budući da se radi o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, ništetnost navedenih odredbi dovodi do ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti prema nacionalnom pravu i pravu Europske unije. Ističe da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, kako bi tužitelj mogao ostvariti od tuženika prava koja mu pripadaju po osnovi ništetnosti ugovora o kreditu. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini te ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe. Tuženik u bitnome ističe kako se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, da valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, da u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Nadalje ističe da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje tužitelj navodi u tužbi i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 4-11 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 31-41 spisa) te iskaz tužitelja. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

4. Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9012642543 sklopljenog između stranaka 20. lipnja 2007.

6. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 20. lipnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012642543 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 20.802,73 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je rok otplate kredita 84 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu u visini od 5,10 %. godišnje. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 2. Ugovora).

7. Sporno je između stranaka jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. Nadalje, jesu li sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitel ju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora te je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora upotrijebio dužnu pažnju.

8. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

11. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

15. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

17. Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

18. U odnosu na prigovore tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

20. Pri tome nedvojbeno je da je predmetni ugovor tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati (uključujući i ovdje navedenu odredbu) ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi kojih mu je kredit bio potreban. S druge strane, kako tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara na okolnost jesu li i na koji način djelatnici banke doista prilikom sklapanja ugovora tužitelja informirali o rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF ostali su nedokazani navodi tuženika o načinu informiranja tužitelja od strane njegovih djelatnika u konkretnom slučaju.

21. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitel j kojeg sud smatra prosječnim potrošačem od strane tuženika uopće nije bi informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima promjene kamatne stope koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene ni metoda obračuna kamatne stope kao ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

22. Stoga sud ocjenjuje kako su u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

23. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

24. Predmetni ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta obračunatih na temelju naknadno jednostrano po tuženiku naknadno promijenjenih kamatnih stopa te kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

25. Ističe se da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-744/2023- 2 od 4. veljače 2025. zauzeo isto pravno shvaćanje. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio je sljedeće: „Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“

26. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

27. U ovom slučaju je bila ugovorena početna kamatna stopa od 5,10 %, koja se zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje. Nadalje, kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

28. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, ocijenjena je ništetnom, kao što je utvrđena ništetnom i pravomoćnim presudama donesenima po kolektivnoj tužbi. Unatoč ništetnosti navedene odredbe egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog je korisnik kredita dužan vratiti.

29. Prema čl. čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a tako je propisano i gore citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Ništetnost odredbi spornog ugovora o kreditu ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

30. Odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, ali ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tužena banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe i da bi vrijedio bez nje.

31. Pozivanje tužitelja na primjenu čl. 270. st. 1. ZOO-a da je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, neosnovano je jer predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi, a navedeno ujedno znači i da činidba nije niti nemoguća, niti nedopuštena, niti neodređena niti neodrediva. Dakle, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, kao i ugovorna odredba o kunskom iznosu isplate kredita, te ugovor i bez odredbe o valutnoj klauzuli vrijedi, pa se ne može zaključiti da bi činidba bila nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

32. Rezimirajući iznijeto, zaključak je suda da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, slijedom čega predmetni ugovor o kreditu unatoč ništetnosti pojedinih odredbi može opstati, pa je stoga na temelju čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora sud odbio kao neosnovan.

33. Vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 1.460,00 eura. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove pa kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu to je tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku nastale mu troškove postupka u cijelosti.

34. Dosuđeni trošak tuženika sastoji se od izdataka tuženika koje je sud u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenio potrebnim za vođenje parnice, a sastoji se od izdataka tuž itelja za sastavljanje odgovora na tužbu sukladno Tbr. 8. st. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., 107/2025. dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura te trošak zastupanja na dva ročišta održana 13. studenoga 2025. i 18. ožujka 2026. prema Tbr. 9. st.1. Tarife i Tbr. 46. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište.

35. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 66,36 eura jer ovaj trošak sukladno odredbi čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18 - nastavno: ZSP) kojim je propisano da obveza plaćanja pristojbe, za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, nije niti nastao niti ju je tuženik dužan platiti kao niti trošak pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura jer je u cijelosti uspio u sporu .

36. Na taj način tuženiku su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 750,00 eura sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Sudac:

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćnicima u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu

3. spis