REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1460/2023-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vlatko Bukovac, odvjetnik u OD Penezić i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu br.: 135/06, kreditna partija 7103020204 od 19. travnja 2006., solemniziran kod javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, 24. travnja 2006., pod posl. brojem OU-189/2006, sklopljenog između tužitelja SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKE BANKE DIONIČKO DRUŠTVO sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, a u dijelu koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti 1.155,37 CHF (slovima: tisućustopedesetpetšvicarskihfranakaitridesetsedamrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ te se utvrđuje da isti dio odredbe ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj Banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 16.336,69 EUR (šesnaesttisućatristotridesetšesteurašezdesetdevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 15.084,82 EUR od 1. listopada 2016. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva zakonske kamate tekuće na svaki pojedini iznos, i to:

na iznos od 8,71 EUR od 16.06.2006. do 31. rujna 2015.

na iznos od 3,90 EUR od 16.07.2006. do 31. rujna 2015.

na iznos od 5,68 EUR od 16.09.2006. do 31. rujna 2015.

na iznos od 5,70 EUR od 16.10.2006. do 31. rujna 2015.

na iznos od 0,66 EUR od 16.03.2008. do 31. rujna 2015.

na iznos od 15,78 EUR od 16.11.2008. do 31. rujna 2015.

na iznos od 54,15 EUR od 16.01.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 54,78 EUR od 16.02.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 34,30 EUR od 16.03.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 39,00 EUR od 16.04.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 39,94 EUR od 16.05.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 31,85 EUR od 16.06.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 33,26 EUR od 16.07.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 26,54 EUR od 16.08.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 35,11 EUR od 16.09.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 25,59 EUR od 16.10.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 31,74 EUR od 16.11.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 30,76 EUR od 16.12.2009. do 31. rujna 2015.

na iznos od 47,38 EUR od 16.01.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 58,04 EUR od 16.02.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 55,73 EUR od 16.03.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 66,33 EUR od 16.04.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 85,76 EUR od 16.05.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 89,92 EUR od 16.06.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 112,75 EUR od 16.07.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 111,98 EUR od 16.08.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 159,31 EUR od 16.09.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 131,74 EUR od 16.10.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 138,12 EUR od 16.11.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 168,06 EUR od 16.12.2010. do 31. rujna 2015.

na iznos od 170,73 EUR od 16.01.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 160,07 EUR od 16.02.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 166,52 EUR od 16.03.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 166,86 EUR od 16.04.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 186,54 EUR od 16.05.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 228,36 EUR od 16.06.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 275,95 EUR od 16.07.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 327,89 EUR od 16.08.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 245,88 EUR od 16.09.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 218,29 EUR od 16.10.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 220,13 EUR od 16.11.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 223,94 EUR od 16.12.2011. do 31. rujna 2015.

na iznos od 247,74 EUR od 16.01.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 254,90 EUR od 16.02.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 247,10 EUR od 16.03.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 245,93 EUR od 16.04.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 249,88 EUR od 16.05.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 256,75 EUR od 16.06.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 248,18 EUR od 16.07.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 245,81 EUR od 16.08.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 224,79 EUR od 16.09.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 242,91 EUR od 16.10.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 251,35 EUR od 16.11.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 245,75 EUR od 16.12.2012. do 31. rujna 2015.

na iznos od 239,02 EUR od 16.01.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 236,70 EUR od 16.02.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 234,31 EUR od 16.03.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 251,05 EUR od 16.04.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 226,42 EUR od 16.05.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 222,40 EUR od 16.06.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 224,80 EUR od 16.07.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 222,27 EUR od 16.08.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 231,28 EUR od 16.09.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 237,11 EUR od 16.10.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 239,96 EUR od 16.11.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 250,11 EUR od 16.12.2013. do 31. rujna 2015.

na iznos od 239,86 EUR od 16.01.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 228,42 EUR od 16.02.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 234,15 EUR od 16.03.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 228,22 EUR od 17.04.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 222,00 EUR od 16.05.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 223,55 EUR od 16.06.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 228,66 EUR od 16.07.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 232,73 EUR od 16.08.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 233,78 EUR od 16.09.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 238,15 EUR od 16.10.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 244,43 EUR od 16.11.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 245,61 EUR od 16.12.2014. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,53 EUR od 16.01.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.02.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.03.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.04.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.05.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.06.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.07.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.08.2015. do 31. rujna 2015.

na iznos od 246,06 EUR od 16.09.2015. do 31. rujna 2015.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI DIONIČKO DRUŠTVO sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 12.101,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od

5.537,50 EUR (pettisućapetstotridesetsedameurapedesetcenti), sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita, dana 19. travnja 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 235.770,01 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a za kupnju stana uz rok otplate od 30 (trideset) godina te kamatnu stopu od 4,30% godišnje. Odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u prvom dijelu da je je slijedeće, cit.: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.155,37 CHF (slovima: tisućustopedesetpetšvicarskihfranakaitridesetsedamrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ Nadalje, istom odredbom da je određeno kako anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Prema Ugovoru o kreditu te otplatnom planu koji je tuženik prikazao tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu, anuitet kredita iznosio je 1.155,37 CHF, počevši od 01.06.2006.Tijekom otplatnog razdoblja mijenjao se CHF tečaj po osnovi koje se obračunavao anuitet, tako da je od dana isplate kredita tužiteljici, 28.04.2006. pa sve do dana konverzije kredita 07.01.2016., tečaj CHF kao najviši dosegao čak 6,291124 kuna. Stoga su otplatne rate po Ugovoru o kreditu iznosile znatno više od prvotno obračunatog iznosa od 5.384,94 kuna (anuitet u iznosu 1.155,37 CHF prema tečaju CHF od 4,660796 kuna, na dan isplate kredita), štoviše čak do 8.027,73 kuna. Slijedom navedenog, primjenjujući odredbu Ugovora o kreditu kojoj je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, odnosno primjenjujući valutnu klauzulu, tuženik da je do dana otplate kredita naplaćivao od tužitelja više iznose anuiteta od iznosa početnog anuiteta prikazanog otplatnim planom na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja kao potrošača o odlučnim činjenicama vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, i to: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Opisanim propuštanjem informiranja tužitelja te trivijaliziranjem rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo konkretnim i znatno osjetnim povećanjem anuiteta otplate kredita za tužiteljicu. Stoga da je odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u prethodno citiranom dijelu, kao ugovorena CHF valutna klauzula, nepoštena, pa time i ništetna, sukladno utvrđenju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Predmetnim presudama da je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN, broj 96/03; dalje: ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, dalje: ZOO).Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP/14), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07, citirane presude u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dakle obvezuju i naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, sukladno čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Presuda donesena u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosi se na razdoblje sklapanja ugovora o kreditima od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 19. travnja 2006., čime je isti sklopljen u periodu obuhvaćenom gore navedenom presudom. Stoga da je Naslovni sud vezan za prethodno navedena pravomoćna utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj poziva u predmetnoj tužbi. No, čak i neovisno o odredbama čl. 118. ZZP/14, odnosno čl. 138. a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP, odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u prethodno citiranom dijelu je i dalje nepoštena te ništetna, a u skladu s odredbama čl. 81., 84. i 87. ZZP/03 te čl. 4. ZOO/05, budući se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista nije razumljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom gore navedenog, da je razvidno da je odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u prethodno citiranom dijelu, nepoštena i ništetna bilo pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a bilo da se nepoštenje istih posebno utvrđuje u ovom postupku. Nepoštena odredba da je ništetna od samog početka što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od njega primio po osnovi primjene odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu odnosno dužan mu je vratiti razliku anuiteta koja je nastala ugovaranjem vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka, CHF. Ugovaranjem valutne klauzule CHF, a u nedostatku potrebnog informiranja tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tužitelj da je posljedično platio tuženiku više iznose anuiteta od onih koji su utvrđeni otplatnim planom prezentiranom tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu. Prema izračunu koji je tužitelj proveo proizlazi da je tuženik tijekom otplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao bez osnove razliku između anuiteta koji su ugovoreni prema Ugovoru o kreditu i anuiteta koji su naplaćeni temeljem promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od 17.229,07 EUR/129.812,19 kuna.

1.1. Stoga, tužitelj na ime preplaćenog iznosa potražuje iznos od 17.229,07 EUR/129.812,19 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, .

1.2. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik izvršio konverziju kredita te je tužiteljica dana 7. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak), a kojim je izmijenjena valutna obveza u EUR, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužiteljica ističe kako ima pravni interes za vođenjem ove parnice jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor odnosno odredba ugovora, ne postaju valjanu ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Uostalom, Dodatkom tuženik da nije naknadio tužitelju preplatu kredita koju je stekao bez osnove ugovaranjem CHF valutne klauzule niti je za preplaćeni iznos smanjio glavnicu kredita. Štoviše, tuženik da je postupao kao da ugovorena CHF valutna klauzula nije ništetna i izvršio je konverziju preostale glavnice kredita na način da je tužiteljici obračunao previsoki iznos glavnice, a s obzirom na obračun tuženika preostale glavnice kredita kad se primijeni CHF tečaj na dan isplate kredita. Prema izračunu tužiteljice, tužiteljici je pri konverziji obračunata preostala glavnica kredita u iznosu koji je za 9.433,01 EUR/ 71.072,99 kn viši od obračuna tuženika uzevši u obzir tečaj CHF koji je bio primijenjen na dan isplate kredita – jedini CHF tečaj koji se predmetno uzima kao relevantan, a zbog ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu.

1.3. Stoga da je uz anuitete koje je tužiteljica preplatila tuženiku do dana konverzije, tuženik zbog primjene CHF valutne klauzule, s danom konverzije uračunao tužiteljici veću glavnicu za iznos od 9.433,01 EUR/ 71.072,99 kn, a koji je tužiteljica već prije konverzije podmirila tuženiku pa u tom iznosu tužiteljica potražuje razliku uvećane glavnice.

1.4. Tužiteljica je, tužbeni zahtjev za isplatu, konačno precizirala nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 23. listopada 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da joj, s osnove preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 15.084,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, kako je pobliže navedeno pod točkom II. izreke presude, te, s osnove razlike preostale glavnice na dan konverzije iznos od 12.101,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.1.2016. pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrdi da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

2.1 Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare. Tvrdi da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tvrdi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.07.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

2.2. U odnosu na navode tužbe o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CH, te o Odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik ne osporava da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C- 81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU da su tužitelji s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 da pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU da je posebno istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto- kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno, tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, tuženik navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženi tvrdi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu.

2.3. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, a koje tužiteljica potražuje na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, tuženi tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu br.: 135/06, od 19.04.2006., Dodatka Ugovoru o kreditu od 07.01.2016., Početni otplatni plan za predmetni kredit, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata po predmetnom kreditu, u Inforamtivni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

4. Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanjem svjedoka ĐD, KD i ZD, svi predloženi na okolnost pojedinačnog pregovaranja oko valutne klauzule, kao nepotrebne, s obzirom da su navedene činjenice utvrđene na temelju preostalih provedenih dokaza.

5. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su stranke 19. travnja 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 13506 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 235.770,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s valutnom klauzulom, rokom otplate od 30 godina u mjesečnim anuitetima od 1.155,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje.

6. Sporno je:

- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala svojstvo potrošača

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK

- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula S i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 CD i ĆD od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.

9. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice. Iz njezinog iskaza proizlazi da su joj je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bila potrebna novčana sredstva za kupnju stana u za rješavanje stambenog pitanja njezine obitelji. O zaključivanju ugovora išla se raspitati u Zagrebačku banku s obzirom da je to banka čiji je inače klijent. Tom prilikom su se obratili u vezi sklapanja tog ugovora djelatnici banke ĐD. Kada su ona i njezin suprug, koji joj je bio sudužnik, predočili svoje kreditne sposobnosti i iznos novca koji im je potreban, odmah im je bankarica predložila sklapanje ugovora vezano uz valutnu klauzulu CHF s redovnom promjenjivom kamatnom stopom kao najpovoljniji kredit, te im druga vrsta kredita nije bila niti predložena. Njoj su se također činili povoljni uvjeti takvog kredita te je prihvatila takvu ponudu. Nakon što su dogovorili osnove elemente kredita koji se tiču visine kamatne stope i iznosa, te trajanja otplate, pisani ugovor o kreditu im je bio uručen na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu i nije joj ponuđena mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi ugovora. Također tom prilikom nije bila upozorena na rizik sklapanja ugovora u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Ubrzo tijekom otplate početna rata kredita počela je naglo rasti tako da je s vremenom dosegla i do 8.500,00 kuna što je prelazilo i njezinu redovnu plaću. Još je iskazala da su nakon kupnje tog stana, u taj stan ona i njezin suprug uselili i danas žive u njemu sa svojom djeco. Kada je tijekom 2015. doznala iz medija za mogućnost konvertiranja kredita sklopljenog u CHF u kredit vezan uz valutu euro išla se raspitati u banku u vezi sklapanja takvog sporazuma jer je želja na bilo koji način olakšati otplatu tog kredita. Tada su joj djelatnici banke rekli da ima mogućnost sklapanja dodatka ugovora o konverziji i ona je na to pristala. Tom prilikom priznata joj je od strane banke preplata u konverziji no ona nije dobila taj novac nego je isti korišten za daljnje plaćanje rata kredita. Još je iskazala da kada je tijekom 2022. taj kredit željela reprogramirati u kredit s fiksnom kamatnom stopom, rečeno joj je da to ne mogu učiniti iz razloga što je jedna od klijenata koja je podigla tužbu za isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Na posebna pitanja još je odgovorila da prilikom sklapanja sporazuma o konverziji nije bila informirana od strane banke o visini iznosa preplate o načinu na koji će se osnovni kredit konvertirati i iznosu koji će preostati za naplatu, te da joj je a sporazum o konverziji bio uručen na unaprijed formuliranom obrascu. Također je odgovorila da je prije potpisivanja pročitala osnovni ugovor prije potpisivanja i da joj se tada činilo da je sve jasno, ali s obzirom da nije financijski stručnjak možda su joj i ostali nejasni neki detalji ugovora koje nije smatrala bitnim. Također je odgovorila da je znala prilikom sklapanja predmetnog ugovora da tečaj može rasti ili padati odgovara, ali da nije znala da niti mogla predvidjeti da će toliko značajno porasti. Također je odgovorila da joj nitko iz banke nije ni ukazao na mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi, niti je ona pokušala iste mijenjati. Također je odgovorila da je u stanu na toj adresi od listopada 2024. prijavljen obrt koji se zove BIOKOMPOZIT kojeg je ona vlasnica.

10. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im je bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji.

11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme zaključenja predmetnog namjena predmetnog kredita bila kupnja stana za rješavanje stambenog pitanja, a koja namjena proizlazi i iz samog Ugovora, da u vrijeme zaključivanja spornog Ugovora nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost, niti je stan ikada iznajmljivala u neke poslovne svrhe, te kako niti jedan drugi provedeni dokaz u odnosu na te činjenice nije u suprotnosti s iskazom tužiteljice, to je i tom dijelu iskaz tužiteljice sud ocijenio istinitim i objektivnim.

12. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03. Činjenica koja također proizlazi iskaza tužiteljice, a koja se odnosi na to da je tužiteljica na da je u stanu koji je kupljen sredstvima iz predmetnog kredita od listopada 2024. ima prijavljen obrt kojeg je vlasnica, ni na koji način ne utječe na njezino svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe jer je bitno da je vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica nije obavljala neku poslovnu djelatnost u okviru koje bi zaključila predmetni Ugovor.

13. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se, prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo.

14. Slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

15. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

16. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 36/2005), važeću u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

18. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19. Vještaku je naložen sljedeći zadatak vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa koji je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da izračuna razliku između konvertirane neotplaćene glavnice te glavnicu po početnom planu i CHF tečaju odnosno razliku između preostale glavnice kredita koji je utvrdio tuženik prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom planu uzimajući kao referentan CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate odnosno korištenja kredita.

20. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 21. kolovoza 2025. proizlazi sljedeće:

20.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 124.100,13 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 16.470,94 EUR.

20.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 91.175,01 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 12.101,00 EUR.

21. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenju vještaka, dok je tuženik istome prigovorio u podnescima od 30.9.2024. i 24.01.2025.

22. Sukladno prigovorima tuženika u citiranim podnescima, sud je knjigovodstveno-financijskom vještaku dipl. oec. Darko Prpić naložio da dopuni svoj pisani nalaz i mišljenje na način da u izračunatu preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove valutne klauzule izvrši uračunavanje preplate priznate tužiteljici u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove klauzule, a zatim, po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem odredbi čl. 171. Zakona o obveznim odnosima, te da se očituje i o prigovoru tuženika iz podneska od 24.1.2025., na način da odgovori da li činjenica što je tužiteljica zatražila isplatu s osnove promjene kamatne stope u drugom sudskom postupku utječe na njegov nalaz i mišljenje u ovom predmetu u kojem je izračunao preplatu s osnove primjene valutne klauzule.

23. Vještak se u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja od 26.8.2025., prije svega, očitovao da činjenica što je tužiteljica zatražila isplatu s osnove promjene kamatne stope u drugom sudskom procesu utječe na izračun iz nalaza i mišljenja u kojem je izračunao preplatu s osnove primjene valutne klauzule, a uzimajući u obzir da presuda u tom postupku nije donesena i vještak nema uvid u taj predmet, sačinio je ponovno izračun metodologijom da isključuje utjecaj promjene kamatne stope u izračunu preplate s osnove primjene valutne klauzule što prikazuje u nastavku ove dopune nalaza, zajedno sa zateznim kamatama i rekapitulacijom potraživanja.

24. Sukladno navedenom, iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 26.8.2025. proizlazi sljedeće:

24.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 113.656,38 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15.084,82 EUR.

24.2. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 4.823,84 EUR.

24.3. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 91.175,01 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 12.101,00 EUR.

24.4. Iz rekapitulacije vještaka proizlazi sljedeće:

- obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule, te ukupno iznose 4.823,84 EUR.

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 15.084,82 EUR.

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.571,97 EUR.

- ukupno razlika za zatezne kamate i više plaćene razlike po anuitetima umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 16.336,69 EUR.

- ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 12.101,00 EUR sveukupna razlika iznosila bi 28.437,69 EUR.

25. Tužiteljica nije imala primjedbi na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka, dok je tuženik istom prigovorio u podnesku od 8.10.2025. na način da je vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, sukladno čl. 19.c. st. 1. tč. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata, te u dijelu izračuna razlike glavnice, da je prema vještaku razlika između glavnica na dan 30.09.2015.g. iznosi 91.175,01 HRK što nije točno s obzirom da je na datum 30.09.2015.g. nedospjela glavnica prema izračun konverzije iznosila 363.242,72 HRK, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 191.022,56 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 881.908,53 HRK (razlika = 85.579,09 HRK).

26. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na pogrešan izračun razlike glavnice, sud je vještaka usmeno saslušao na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026., dok prigovor tuženika koji se odnosi na pogrešan način uračunavanja preplate priznate u konverziji predstavlja pravno pitanje o kojem odluku donosi sud, te koji je je zauzeo pravni stav da se uračunavanje preplate priznate tužiteljici u konverziji uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove klauzule, a zatim, po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem odredbi čl. 171. Zakona o obveznim odnosima.

27. Iz iskaza vještaka na glavnoj raspravi od 10. ožujka 2026. proizlazi da razlika između nalaza vještaka i podneska tuženika od 8.10.2025. proizlazi što tuženik preostalu glavnicu prema inicijalnom planu uzima u iznosu 191.022,56 CHF, a vještak u iznosu 189.810,47 CHF, a koja razlika proizlazi kao preostala glavnica tuženika nije iskazana bez primjene kamatne stope od 3,25 % koju je tuženik primijenio od 1.2.2014., tako da je vještak u cijelosti ostao kod svojeg izračuna iz Dopune nalaza i mišljenja.

28. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio, a kao što je naprijed navedeno, ni stranke nisu imale daljnjih primjedbi na njegov računski dio.

29. Tužiteljica je, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, svoj tužbeni zahtjev za isplatu, konačno precizirala u podnesku od 23. listopada 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu, s osnove preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 15.084,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, te, s osnove razlike preostale glavnice na dan konverzije iznos od 12.101,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.1.2016. pa do isplate.

30. Tuženik se u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice očitovao u podnesku od 19. studenog 2025., navodeći da je tužiteljica podneskom od 23. listopada 2025. godine preinačila tužbeni zahtjev, kojoj preinaci se protivi, a ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik da ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose.

31. U odnosu na navode tuženika u podnesku od 19. studenog 2025., prije svega, valja navesti da je tužiteljica podneskom od 23. listopada 2025. godine umanjila tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi, a koje umanjenje ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje - ZPP), kojoj bi se tuženik mogao protiviti, a pored toga, tužitelj je u citiranom podnesku precizirao svoj tužbeni zahtjev u skladu s provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, tako da niti iz tog razloga takvo uređivanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu citirane zakonske odredbe. S obzirom da se ne radi o preinaci tužbe, nije osnovan niti prigovor zastare tuženika izjavljen u naprijed navedenom podnesku.

32. Međutim, iako je vještaku dan zadatak da izračuna i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužiteljica tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.

33. Prema tome, kao bitno za odluku u ovom sporu, provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrđeno je sljedeće:

- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos iznosi ukupno 15.084,82 EUR,

-da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja Aneksa o konverziji, tj. do 30.9.2015., iznose 4.823,84 EUR,

- da je tužiteljici prilikom provedbe konverzije, na dan 30.9.2015., priznata preplata u iznosu od 3.571,97 EUR, te

-da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom, iznosi 16.336,69 EUR.

34. Tužiteljica u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, potražuje, s osnove preplate uzrokovane rastom tečaja iznos od 15.084,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate, koji tužbeni zahtjev tužiteljice nije u cijelosti osnovan jer u tako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica nije uračunala iznos preplate koji je tuženik tužiteljici priznao konverzijom, a za koji iznos se, po stavu ovog suda, mora umanjiti ukupni iznos preplate koji tužiteljici pripada s osnove preplate zbog povišenja anuiteta tijekom otplate kredita jer je za taj iznos tužiteljica već obeštećena.

35. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu glavnice u iznosu od 16.336,69 EUR, a koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove promjene tečaja uvećan za obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog rasta tečaja do 30.9.2015. umanjeno za iznos preplate koja je tužitelju priznata konverzijom, a na iznos od 15.084,82 EUR priznate su joj i daljnje zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, s obzirom da tužiteljici na taj iznos, u smislu odredbe 1115. ZOO-a, pripadaju zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate.

36. S obzirom da su tužiteljici zakonske zatezne kamate tekuće do 31. rujna 2015. dosuđene u apsolutnom iznosu i uračunate u naprijed navedeni iznos glavnice od 16.336,69 EUR, dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim zahtijeva zatezne kamate na pojedinačne više plaćene razlike anuiteta zbog rasta tečaja tekuće od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 31. rujna 2015., valjalo je odbiti kao neosnovanog.

37. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama II. i III.

38. Nadalje, kao što je naprijed obrazloženo, s obzirom da tužiteljica nema pravo na razliku preostale glavnice priznate tužiteljici u konverziji, s koje osnove tužiteljica potražuje iznos od 12.101,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2016. do isplate, i taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.

39. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužiteljici troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspjela u sporu, a sve primjenom pravnog stava izraženog u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, prema kojem se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču, u konkretnom slučaju, pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

40. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog parničnog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS u iznosu od 28.571,94 EUR.

41. Sud je tužiteljici, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za sastav podnesaka od 11.3.2024.,15.10.2024. i 23.10.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svako, za sastav podnesaka od 18.3.2024.,3.4.2024. i 30.9.2024., po Tbr. 8. st. 4. Tarife, iznos od 25 bodova, za svako, za zastupanje na ročištima od 19.3..2024., 4.2.2025., 2.12.2025. i 9.3.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svako, što ukupno iznosi 2075 bodova, a što iznosi 4.150,00 EUR. Navedeni iznos uvećan je za PDV 25 % što ukupno iznosi 5.187,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 5.537,50 EUR. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 29. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika