REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-621/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice SE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zz punomoćnika tuženika, 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 919721 od 31. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja SE, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju SE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 140,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB - a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 283,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 6. ožujka 2025. navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 31. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 919721 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan na dan isplate. Navodi da je čl. 7.1. ugovorena Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora, a koja odredba je tužiteljici nametnuta/ugovorena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Istoj je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 140,78 EUR (2,00% od iznosa kredita). Navodi da je spornim člankom (točkom) 7.1. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a isti kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Smatra da iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetne. Navodi da se o navedenoj odredbi ugovora, uopće nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelj icu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Ističe da je tužiteljici sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Smatra da je jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Stoga predlaže da sud utvrdi da je odredba članka 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 919721 od 31. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, ništetna i ista ne proizvodi pravne učinke., te naloži tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati iznos od 140,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2006. do isplate, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra da je naznačena previsoka vrijednost predmeta spora. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1264/07 gdje se navodi da kad deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, te se neće uzimati u obzir njegova vrijednost, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Smatra da stoga vrijednost predmeta spora iznosi 140,78 EUR. Smatra da je tužba tužiteljice u cijelosti neosnovana, te je stoga osporava u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare, te se poziva na pravno mišljenje prof.dr.sc. ZE, profesorice na Katedri građanskog procesnog rava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2. prosinca 2024. Prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete treba primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO- a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika 31. srpnja 2006. na iznos od 23.000,00 CHF, smatra da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. U slučaju da se ovaj postupak kvalificira kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Navodi da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a kakvo stajalište je izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x 183/2011. Stoga kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., potraživanje tužiteljice je u zastari jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Navodi da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa smatra da je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Navodi da za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Navodi da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Navodi da je čl. 7. Ugovora jasno propisano da se tužiteljica tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 7.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,00% od iznosa kredita. Smatra da tužiteljica ne može tvrditi da bi takva odredba naznačena na drugoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužiteljici. Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ističe da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Smatra da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Navodi da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju se u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Navodi da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo odredbom čl. 4. st. 2. propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Navodi da su tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Navodi da se iz samog Ugovora o kreditu može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima. Navodi da je tužiteljica u svakom trenutku nakon što je pročitala ugovor i navedene odredbe mogla odustati od sklapanja Ugovora. Smatra da iz svega navedenoga proizlazi da se tužiteljica paušalno i bez osnove pozvala na odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su joj odgovarale. Poziva se na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020. Navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Navodi da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa nema mjesta raspravljanju o visini istoga. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže istu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica tijekom u podnesku od 28. listopada 2025. navodi da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP -a, te smatra prigovor tuženika u cijelosti neosnovanim jer bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva. Navodi da postoji i zahtjev za utvrđenje, slijedom čega je vrijednost predmeta spora predložena kao u tužbi uzimajući u obzir postojanje kondemnatornog, ali i deklaratornog zahtjeva. Ponovno ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se ponovno poziva na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te ponavlja navode iz tužbe. Navodi da se sporna odredba ne odnose na predmet odnosno cijenu ugovora, već se ista odnosi na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nema nikakve veze. Smatra da je irelevantno može li se ili ne sporna naknada lako izračunati i da li je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, te smatra da je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se ona stvarno odnosi. Da bi tužiteljica dobila kredit koji je u datom trenutku trebala, morala je pristati na spornu odredbu i o toj ju odredbi nitko ništa nije pitao, a novac na ime tzv. ulazne naknade uzet je već prilikom isplate kredita tj. za toliko je manje novca dobila prilikom isplate kredita. Navodi da niti u jednom aktu banke tuženika, a ni u samom ugovoru, apsolutno nigdje ne stoji na što se točno odnosi sporna naknada i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. ulaznu naknadu. Navodi da je navedena odredba protivna osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakve odredbe narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu, te ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelj ice kao potrošača. Smatra prigovor zastare neosnovanim jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 919721 između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d. od 31. srpnja 2006. (list 5 -8), prometnu karticu po kreditu broj 919721 na ime tužiteljice (list 9-29), dopis tuženika tužiteljici od 27. lipnja 2024. (list 31), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i pravna mišljenja, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

5. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi nave la iznos od 1.468,01 EUR, s time da vrijednost deklaratornog zahtjeva iznosi 1.327,22 EUR, a kondemnatornog zahtjeva 140,78 EUR. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 140,78 EUR.

7. Među strankama je nesporno da je tužiteljica s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 919721 dana 31. srpnja 2006. (list 5-8, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.060,72 HRK što iznosi 140,78 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE), a prema dopisu tuženika tužiteljici od 27. lipnja 2024. (list 31). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužiteljica potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Predmetni Ugovor tužiteljica je sklopila kao korisnik kredita, a prednik tuženika kao kreditor i to 31. srpnja 2006. Ugovor je sklopljen na iznos od 23.000,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i u trenutku ugovaranja iznosi 9,18 % efektivno, odnosno realno godišnje 10,85 %. Radi se o nenamjenskom kreditu. Sporna odredba sadržana je u čl. 7.1. Ugovora i glasi: "Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.". Ugovoreno je i osiguranje kredita.

9. Tužiteljica prilikom saslušanja navodi da je trebala kredit jer je bila samohrana majka s dvoje djece i kredit joj je trebao za podmirivati životne potrebe. Navodi da je došla u tadašnju Volksbank zato što joj je to bila najbliža banka njenom tadašnjem radnom mjestu. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu rekli su joj da mora platiti naknadu za obradu kredita u osiguranju Basler u iznosu od 4.800,00 HRK kao osiguranje kredita i to je ta naknada koja se navodi u točci 7. Ugovora o kreditu. Navodi da su joj oni postavili taj uvjet da to mora platiti, ako želi kredit, s time da su joj ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji kredit i ako ona to ne prihvati da može ići dalje. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu čitala je Ugovor o kreditu. Navodi da je bila prisiljena uzeti taj kredit zbog svojih životnih okolnosti, te ga je uzela i otplaćivala ga je preko administrativne zabrane na svojoj plaći. Ne sjeća se da bi platila bilo kakvu drugu naknadu osim tu naknadu u osiguranju Basler. Ništa drugo vezano za tu naknadu joj u banci nisu rekli. Navodi da je Ugovor o kreditu sastavljala banka, te nije mogla pregovarati oko nikakvih odredbi Ugovora. Osim plaćanja ovog osiguranja nisu objašnjavali da bi morala platiti neke druge troškove ili naknade.

10. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je predmetni Ugovor iskoristila za podmirenje životnih potreba kao samohrana majka, a sud nije imao razloga ne povjerovati tužiteljici. Stoga sud smatra da je predmetni kredit odobren tužiteljici kao fizičkoj osobi, a ne za neku njenu poslovnu djelatnost.

11. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

12. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Premda je iz iskaza tužiteljice razvidno da se ista ustvari ne sjeća te ulazne naknade već miješa plaćanje ulazne naknade (koja je tužiteljici nesporno naplaćena u iznosu od 140,78 EUR), s plaćanjem naknade za osiguranje kredita. Dakle, iz iskaza tužitel jice je razvidno da je Ugovor o kreditu sastavljala banka i da ona nije mogla pregovarati oko nikakvih odredbi Ugovora. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Dakle, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 140,78 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 7.1. Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano "Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.". Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i jasno je uočljiva na prvoj strani Ugovora o kreditu. Međutim, sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, već ujedno tužiteljici nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 140,78 EUR. Stoga, prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2 % od iznosa kredita, nije ni transparentno ni jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelj ice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužiteljica bila dužna platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

18. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

19. Stoga je sud u točki I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 7.1. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 140,78 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici taj iznos. Tužiteljica na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

22. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 140,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. kolovoza 2006. do isplate kako je to tužiteljica potraživala u skladu s čl. 1115. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 1. kolovoza 2006., što nije sporno između stranaka.

23. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 140,78 EUR, pa je tuženik dužan tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 283,19 EUR.

24. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 28. listopada 2025., te pristup na ročišta od 12. siječnja 2026. i 17. ožujka 2026. po 25 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 100 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 50,00 EUR ukupno 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno u polovici iznosa koji tužiteljica nije platila odmah u trenutku podnošenja tužbe sukladno čl. 4. t. 1. u vezi sa čl. 7. t. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP), s obzirom da sud smatra da neplaćanje sudske pristojbe na tužbu u trenutku podnošenja u polovici iznosa sukladno čl. 7. t. 1. ZSP-a ne može ići na teret tuženika, a u ovom slučaju se ne radi o tužbi potrošača kao stečajnog dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutih na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa jer nikakav kolektivni spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za tužbe vezano uz tzv. ulaznu naknadu nije vođen. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7. t. 2. ZSP-a priznata u iznosu od 6,64 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužna platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužiteljici kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

25. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 29. travnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun. na broj: 600/1252