Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5681/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice FJH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Slunjskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj Su- 2757/2017, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika odvjetničke vježbenice FJ te punomoćnika tuženika odvjetnika Krešimira Slunjskog, dana 29. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici FJH iznos od 3.129,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3,41 EUR od 11. lipnja 2005. do isplate,

- 0,65 EUR od 9. srpnja 2005. do isplate,

- 0,61 EUR od 11. kolovoza 2005. do isplate,

- 4,89 EUR od 10. rujna 2005. do isplate,

- 3,12 EUR od 11. listopada 2005. do isplate,

- 3,02 EUR od 12. studenoga 2005. do isplate,

- 5,20 EUR od 13. prosinca 2005. do isplate,

- 2,98 EUR od 12. siječnja 2006. do isplate,

- 0,62 EUR od 14. veljače 2006. do isplate,

- 14,65 EUR od 29. listopada 2008. do isplate,

- 9,36 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 12,34 EUR od 29. siječnja 2009. do isplate,

- 13,69 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 10,35 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 10,62 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 7,70 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 8,29 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 7,80 EUR od 29. srpnja 2009. do isplate,

- 6,80 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 3,82 EUR od 3. studenoga 2009. do isplate,

- 8,77 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 12,02 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 13,06 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 16,10 EUR od 20. veljače 2010. do isplate,

- 21,75 EUR od 30. ožujka 2010. do isplate,

- 19,67 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 35,15 EUR od 28. srpnja 2010. do isplate,

- 2.793,58 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 8. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 3. svibnja 2005. sklopila s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. Ugovor o kreditu broj 74729/05, na temelju kojeg joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.400,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica je, nadalje, navela da se sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita platiti u 180 mjesečnih anuiteta i to 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 352,26 CHF i jedne preostale rate u iznosu 351,38 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan ispunjenja obveze. Tužiteljica je isto tako navela da se iznos kredita obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, te da je preuzetu obvezu u cijelosti ispunila. Još je navela i da joj prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već da joj je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Isto tako je navela da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Tužiteljica je pojasnila da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza, a da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njezinu egzistenciju, nikada ne bi preuzela takvu obvezu. U tužbi se tužiteljica pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave (ništetne) i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Istaknula je i da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, te da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati jer su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca, pa ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio. Tužiteljica je, također, navela da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

2. Tužiteljica je u tužbi još istaknula da je spomenutim presudama utvrđena ništavost (ništetnost) ugovornih odredaba te da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredaba. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživala isplatu iznosa od 3.139,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je u podnesku od 31. ožujka 2025. konačno postavila tužbeni zahtjev, te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.129,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u izreci ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Tužiteljica je, dakle, u navedenom podnesku smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, a što se sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s treće sjednice broj SU-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. smatra djelomičnim povlačenjem tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Međutim, tuženik se neosnovano tek u podnesku od 22. travnja 2025. protivi djelomičnom povlačenju tužbe kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 31. ožujka 2025. Ovo stoga što je tuženik o djelomičnom povlačenju tužbe u iznosu od ‭10,87 EUR obaviješten 3. travnja 2025., kada je zaprimio navedeni podnesak tužiteljice, te se u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je pristao na povlačenje jer se nije u roku 15 dana od dana obavijesti o tome izjasnio.‭‭‭

4. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik je, nadalje, tužiteljici osporio svojstvo potrošača, te je osporio i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice navodeći da tužiteljica uz tužbu nije dostavila niti jedan dokaz da bi upravo ona izvršila ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tuženik je, također, istaknuo i prigovor zastare navodeći da tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru, kao i da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru s obzirom na to da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog spora napominjući da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Osim toga tuženik je naveo da odredbe Ugovora o valutnoj obvezi nisu ništave (ništetne) jer su iste dopuštene na temelju odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te da su jasne, lako razumljive i uočljive i tužiteljica je o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. Tuženik je pojasnio da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i da su bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, niti je za njih mogao znati, a niti je na njih mogao utjecati. Tuženik je, također, naveo da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 i da ista ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove i to iz razloga što odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik pored iznesenog smatra da zastarni rok od pet godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom, te ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbe. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 14. studenoga 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 350,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2005. do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je u podnesku od 25. ožujka 2025. pojasnio da se radi o materijalnopravnom prigovoru prijeboja koji je postavio u iznosu negativnih razlika sukladno nalazu i mišljenju vještaka u ukupnom iznosu od 265,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose određene u nalazu i mišljenju. Pritom je napomenuo da je navedeni prigovor ovlašten sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a istaknuti sve do zaključenja glavne rasprave. Osim toga tuženik je u navedenom podnesku istaknuo i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno odredbi čl. 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima jer smatra da se trebaju uzeti u obzir i svi dobici koje je tužitelj imao, a posljedično se predmetni dobici trebaju prebiti s iznosima koje tuženik bio obvezan nadoknaditi.

6. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u potvrdu o konačnoj otplati kredita od 2. kolovoza 2010. (str. 6 spisa), presliku potvrde o transakciji (str. 7 spisa), presliku otplatnog plana (str. 8-12 spisa), presliku prometa po računu (str. 13-16 spisa), presliku izračuna (str. 17 spisa), presliku prometa po tekućem računu tužiteljice za razdoblje od 1. svibnja 2005. do 31. listopada 2010.(str. 19-28 spisa), presliku uplata i isplata po računu (str. 29-33 spisa), presliku otplatnog plana (str. 34-38 spisa), presliku Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 74729/05 od 3. svibnja 2005. (str. 39-50 spisa), presliku članka Udružena parnica i zastara restitucijskog zahtjeva (str. 64 spisa), presliku članka Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (str. 72-74 spisa), presliku članka Zastara individualnih zahtjeva potrošača za naknadu štete (str. 100-107 spisa), presliku članka Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade (str. 119-123 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (str. 138- 144 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 160-161 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 10. travnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

8. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

9. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.129,09 EUR s pripadajućim kamatama po osnovi preplate na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, švicarski franak. Tužiteljica, naime, tvrdi da su navedene sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo i da je zbog rasta tečaja CHF tuženiku preplaćen utuženi iznos.

10. Prije svega valja reći da među strankama nije sporno, a i utvrđeno je uvidom u presliku izvatka iz sudskog registra za društvo OTP banka d.d., koji je i javno dostupan na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, da je navedenom društvu pripojeno društvo Splitska banka d.d. (ranije tvrtke HVB Splitska banka d.d.) na temelju Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. i Aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018.

11. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 74729/05 od 3. svibnja 2005. (str. 39-50 spisa; dalje Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužiteljica, kao korisnica kredita, isti sklopila s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.400,00 CHF (čl. 2.1. Ugovora o kreditu), s rokom otplate od 180 mjeseci (čl. 4. Ugovora o kreditu). Još je utvrđeno da je kao namjena kredita u odredbi čl. 3. Ugovora ugovorena adaptaciju stana u [adresa], dok je u odredbi čl. 7. ugovoreno da se kredit koristi 70% u gotovini od čega se zatvara postojeći kredit kod kreditora broj 83152/04, što iznosi 511,00 EUR, te da se zatvara postojeći kredit kod Erste&Steiermarkische bank d.d., ž.r. broj 2402006-1031262160 s pozivom na broj 05-162400055-2040098739 u iznosu od 3.600,00 EUR, dok će se ostatak iznosa isplatiti na račun korisnice kredita te 30 % preko predračuna sukladno troškovniku, a sve po prodajnom tečaju kreditora na dan 17. svibnja 2005. Isto tako je utvrđeno da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ili drugom aktu kreditora koja je na dan sklapanja tog Ugovora iznosila 4,99% godišnje (odredba čl. 5. i 11.1. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 2.2. Ugovora ugovoreno da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, dok je u odredbi čl. 10.b t. 1. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to u 180 mjesečnih rata od čega 179 jednakih u iznosu od 352,26 CHF i jedne mjesečne rate u iznosu od 351,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećeg za EUR, odnosno valutu Ugovora (u ovom slučaju CHF) na dan ispunjenja obveze. Konačno, uvidom u navedeni Ugovor je utvrđeno da je isti ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnike Duška Sudara u Zagrebu 4. svinja 2005., pod brojem OU-343/2005, te da ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužiteljice i punomoćnika prednika tuženika i da je istima isprava pročitana, kao i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

12. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je s prednikom tuženika 2005. zaključila predmetni Ugovor o kreditu. Kredit je podigla u svrhu adaptacije stana te radi zatvaranja ranijeg kredita kojeg je imala kod Erste banke. Stan koji je adaptirala sredstvima predmetnog kredita adaptirala je s namjerom da u njemu žive ona ili njezine kćeri, s obzirom na to da je taj stan naslijedila, no, do toga nije došlo već je stan odlučila prodati i prodala ga je 2010. U stanu koji je uređivala sredstvima predmetnog kredita nikada nije obavljala neku poslovnu djelatnost, niti je u njemu imala otvoren obrt ili firmu, već isti u razdoblju od 2005. do prodaje 2010. nije korišten s obzirom da nije bio do kraja adaptiran. Predmetni Ugovor o kreditu je zaključila na 15 godina, no kredit je zatvorila prijevremeno i to prilikom prodaje stana na način da je kupac dio kupoprodajne cijene platio tuženiku za zatvaranje predmetnog kredita, a po njezinoj uputi. Kredit je podigla uz valutnu klauzulu u CHF jer je u trenutku podizanja kredita to bio najpovoljniji kredit. Predniku tuženika se obratila jer je on davao kredite uz valutnu klauzulu u CHF, te je za takav kredit bila najpovoljnija kamatna stopa zbog čega se odlučila na podizanje takvog kredita. Zaposlenik tuženika je nije upozorio na rizike podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF niti joj je bilo što govorio o toj valuti, a ona je kao laik smatrala da se radi o sigurnoj valuti. Ugovor je ovjerila i kod javnog bilježnika, no niti javni bilježnik joj nije ništa posebno govorio o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, no u tom trenutku nije našla da bi nešto u Ugovoru bilo sporno. Ugovor o kreditu je sastavila banka te ona nije mogla utjecati na pojedine odredbe Ugovora već je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti takav kredit. Osobno je otplatila cijeli predmetni kredit s time da je ona otplaćivala rate te je u konačno kredit otplatila iz dijela kupoprodajne cijene za prodaju predmetnog stana. Još je navela i da se ne sjeća točno koliko su rate rasle, ali zna da je već nakon par mjeseci bila iznenađena time koliko je porasla rata. Od zaposlenika tuženika nije tražila dodatna pojašnjenja u pogledu pojedinih odredaba, te se ne sjeća da bi se prije sklapanja Ugovora informirala o kretanju tečaja CHF, ali pretpostavlja da nije. U trenutku podizanja kredita je bila zaposlena u jednoj privatnoj firmi kao tajnica, te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta, niti je imala trgovačko društvo, a niti OPG. Konačno je navela da je predmetnim Ugovorom zatvorila nenamjenski gotovinski kredit, ali ne znam točno za što je isti bila podigla.

13. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu i niže navedenim financijskim vještačenjem.

14. Slijedom navedenog, valja reći da iz provedenih dokaza proizlazi, a tuženik nije dokazao drugačije, da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljičinog zanimanja ili njezine poslovne aktivnosti, odnosno poduzetničke djelatnosti. Pored toga iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je stan koji je adaptirala sredstvima predmetnog kredita adaptirala s namjerom da u njemu žive ona ili njezine kćeri, a s obzirom na to da je taj stan naslijedila, no, do toga nije došlo te je stan odlučila prodati i prodala ga je 2010. Iz njezinog iskaza je, također, utvrđeno da u tom stanu nikada nije obavljala neku poslovnu djelatnost, niti je u njemu imala otvoren obrt ili firmu, već isti u razdoblju od 2005. do prodaje 2010. nije korišten jer nije bio do kraja adaptiran. Nadalje, valja reći i da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu. Pritom u odnosu na navode tuženika vezane za otplaćivanje kredita valja reći da su sve uplate izvršene u korist tužiteljice, te da je tuženik takve uplate prihvatio i evidentirao iste u promet po računu predmetnog kredita.

15. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništave (ništetne) ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz ZZP-a i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz ZZP-a nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

16. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

17. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. U odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana je zabrana vršenja prava iz obveznih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, u smislu čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi adaptacije stana i otplate ranije podignutih kredita, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 44.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. i 10.b t.1. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata od čega 179 jednakih u iznosu od 352,26 CHF i jedne mjesečne rate u iznosu od 351,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećeg za EUR, odnosno valutu Ugovora (u ovom slučaju CHF) na dan ispunjenja obveze. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na mogućnost kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

20. Nadalje, valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 2. i 10.b t. 1. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništave u dijelu u kojem je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, švicarski franak.

22. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništavih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

24. Radi utvrđivanja visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašiković, dipl. oec., iz Centa za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da su stranke 3. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 74729/05 na iznos od 44.400,00 CHF koji je isplaćen 17. svibnja 2005., a kojim Ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,99% godišnje, te se otplata odvijala u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 180 mjeseci. Isto tako vještakinja je navela da je dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo 10. lipnja 2005. u iznosu od 352,26 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.674,68 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Vještakinja je još navela da je tužiteljica 29. srpnja 2010. prijevremeno otplatila kredit. Također je navela i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća, a ako korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, na uplatu se primjenjuje prodajni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl. 10. Ugovora o kreditu). Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještakinja utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 4,99% godišnje do 12. veljače 2007.,

- 5,70% godišnje do 12. siječnja 2009.,

- 6,40% godišnje do 10. prosinca 2009.,

- 7,00% godišnje do prijevremene otplate kredita.

Vještakinja je pojasnila da se posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice mijenjao od inicijalnih 352,26 CHF do 391,71 CHF kao najvećeg iznosa. U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužiteljica je plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom, dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom na to da je u utuženom razdoblju službena valuta u Republici Hrvatskoj bila kuna, dok je na dan izrade vještačenja službena valuta EUR, vještakinja je inicijalno, informativno, sve izračune izvršila u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještakinja je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunala u službenu valutu Republike Hrvatske na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.), kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u EUR koji iznosi 7,53450 kuna za jedan EUR.

25. Na temelju stanja spisa i raspoložive dokumentacije vještakinja je mišljenja da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 3.129,09 EUR, dok ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 265,40 EUR. Slijedom navedenog, vještakinja je zaključno navela da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.863,69 EUR.

26. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti stručan, jasan i argumentiran, pri čemu je sud imao u vidu da stranke u tom pravcu nisu isticale daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 10. travnja 2026. odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

27. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništavih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.129,09 EUR (pozitivna preplata zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita), te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici taj iznos. Budući da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju, to su tužiteljici na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude i to sukladno Tabeli 1 koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinje. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO/05).

28. Ovdje valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/2012 u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara ponovno počela teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 8. lipnja 2023. razvidno je da predmetno potraživanje s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene ništavih odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nije zastarjelo jer do dana podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

29. Konačno, valja reći da je neosnovan tuženikov materijalnopravni prigovor prijeboja jer ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je u tužiteljica manje platila zbog nižeg tečaja ukupan iznos od 265,40 EUR (pojedinačni iznosi i datum plaćanja istih su utvrđeni iz nalaza i mišljenja vještakinje - Tabela 1). Ovo stoga što ovakvim plaćanjem anuiteta u manjem iznosu tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti obveza tužiteljice na vraćanje navedenoga iznosa, niti navedena tražbina tuženika. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a se odnosi samo na potrošače, te pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji iznos zbog nižeg tečaja nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 210. ZOO-a. Stoga nije prihvaćen materijalnopravni prigovor prijeboja, odnosno nije umanjio potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a imajući u vidu da zbog smanjenja tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nisu nastali posebni troškovi jer je smanjenje bilo unutar istog tarifnog razreda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa). Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife, po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

32. Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 8. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 29. travnja 2024. i 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 14. studenoga 2024. i 10. travnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 250,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a teku od presuđenja, odnosno od 29. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.

33. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu ili putem internetske stranice e-oglasna ploča sudova (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 29. travnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte