Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-321/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana predsjednika vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Marijane Žulj Jakovljević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz odvjetničkog društva Kožul&Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Addiko Bank d.d., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-496/2024-14 od 4. travnja 2025., 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Addiko Bank d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-496/2024-14 od 4. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 15.11.2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 15.11.2007. godine kod javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške pod br. OV16449/2007, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 392,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 22.11.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu 981,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi da prvostupanjska presuda nije zakonita jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kako u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe tako i u pogledu primjene zateznih kamata. Također prvostupanjski sud počinio je apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ovo stoga jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik osporava da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te je ista jasno i razumljivo sastavljena i transparentna. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Navedena ugovorna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj točno mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe. Prvostupanjski sud je bez valjanog razloga zaključio da se radi o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika. Osim toga prvostupanjski sud je neosnovano zaključio da tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o spornim ugovornim odredbama kao i da nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora. Tuženiku je onemogućeno pravo na pravično suđenje obzirom je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te se prvostupanjska presuda temelji isključivo na utvrđenju da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ne ulazeći u ocjenjivanje transparentnosti, poštenosti, savjesnosti kao i procjenu ravnoteže među strankama u odnosu na spornu odredbu. Tuženik nije bio nepošteni stjecatelj te je stoga i nepravilna odluka prvostupanjskog suda u pogledu zateznih kamata. Prvostupanjski sud je pogrešno odbio i prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja tužitelja te je u navedenom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka nepravilna.

3. Na žalbu tuženika tužitelj nije dostavio odgovor.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi upire tuženik. Također iz obrazloženja presude razvidno je koje je činjenice prvostupanjski sud utvrdio, kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio i kako ih je cijenio. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika te je obrazloženje prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u odnosu na članak 7. stavak 1. Ugovora o kreditu kojim je regulirano pitanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenog za naknadu za obradu kredita u visini od 392,51 eura sa zateznom kamatom.

6.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u bitnome utvrdio:

- da je Slavonska banka d.d. pravni prednik tuženika;

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/07 od 15. studenog 2007. (nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je člankom 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita na plaćanje naknade tuženiku za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% od iznosa kredita;

- da je tužitelj platio pravnom predniku tuženika iznos od 2.957,35 kuna odnosno 392,51 eura na ime naknade za obradu kredita tj. ulazne naknade dana 21. studenog 2007. godine;

- da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

8. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je, je li prijeporni dio odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe platio pravnom predniku tuženika.

9. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih ugovornih odredbi te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati te je stoga navedena ugovorna odredba ništetna. Obzirom je navedena odredba ništetna to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 392,51 eura na ime tzv. ulazne naknade.

10. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz iste. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ne znači ujedno i da sporna odredba ugovora nije ništetna. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sporna odredba ugovora bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te transparentna potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 1,20% za obradu kreditnog zahtjeva nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade unatoč činjenici što je navedeni ugovor bio solemniziran od strane javnog bilježnika.

10.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita odnosno koliko iznosi navedena naknada u odnosu na ukupan iznos kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava te je tužitelj kao potrošač doveden u situaciju da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati.

11. Pravni prednik tuženika koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je pravni prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredu u kojoj je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini od 1,20% od iznosa kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je pravni prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

11.1. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja GS kada isti u svom iskazu navodi da nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovora već je ugovor bio unaprijed pripremljen, nije bio upoznat niti koliko će iznositi ulazna naknada te nije mogao pregovarati o izmjeni visine naknade.

11.2. Ovdje se posebno napominje da tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi opovrgnuli navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo odnosno da ugovor nije bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika.

12. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07. – nastavno ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna članku 102. stavak 1. ZZP-a ništetna.

12.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% od iznosa kredita (članak 7. stavak 1. Ugovora) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da je navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenom odredbom u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obrad i svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u jednom fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

14. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da je tako ugovorena odredba uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 392,51 eura.

15. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj te stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika koji se odnosi na specifikaciju tijeka zateznih kamata odnosno primjenu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/2005, nastavno: ZOO) u svezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a.

16. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

SU IV -47/2020. održanoj 30. siječnja 2020., te isto ne dovodi do retroaktivne primjene propisa, već predstavlja pravilno tumačenje zakonske norme. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tuženikov neprihvaćeni prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, te je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud tuženiku onemogućio pravo na pravično suđenje te da prvostupanjski sud nije procjenjivao poštenost, savjesnost i transparentnost sporne odredbe kao i procjenu ravnoteže među strankama u odnosu na spornu odredbu. Naime, prvostupanjski sud je tijekom cijelog postupka omogućio strankama iznošenje dokaza, očitovanje na navode protustranaka, svoju odluku zasnovao je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, obrazložio koje su činjenice sporne, a koje nesporne, na koji način je utvrdio pojedine činjenice te je za svoje utvrđenje dao sigurno i uvjerljivo obrazloženje. Niti jednog trenutka tijekom prvostupanjskog postupka prvostupanjski sud nije doveo niti jednu stranku u povlašteni ili podređeni položaj te je tijekom cijelog postupka iskazao jednakost u postupanju prema svakoj stranci.

18. I u odnosu na troškove parničnog postupka žalba tuženika nije osnovana obzirom je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a obrazložio koje je radnje punomoćnika tužitelja cijenio opravdanim i za iste tužitelju dosudio trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Prvostupanjski sud je svaku radnju poduzetu od strane punomoćnika tužitelja obrazloženo cijenio i primijenio pravilne tarifne razrede, sve imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP -a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio u žalbenom postupku imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP -a, u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 29. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan