Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-466/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Franje Račkog 6, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Privredne banke Zagreb d.d., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-149/2025-10 od 17. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-149/2025-10 od 17. lipnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-5453/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima:jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 171,42 EUR-a (stosedamdesetjedaneuro- četrdesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 6. ožujka 2007. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2008. god. od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od iznosi 228,09 EUR-a (dvjestodvadesetosameura-devetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova tuženiku.

2.1. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovo stoga jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud trošak postupka trebao odrediti prema iznosu koji tužitelj potražuje odnosno navedeni iznos utvrditi kao vrijednost predmeta spora. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom je u zastari dok je deklaratorni zahtjev tužitelja trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Odredbe o ugovornoj naknadi za obradu kredita nisu ništetne, prilikom sklapanja ugovora bile su predočene i objašnjene tužitelju te je ugovor u cijelosti ispunjen. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije dokazao da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njegovu štetu pa slijedom navedenog nije došlo ni do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima kredita, a prvostupanjski sud nije obrazložio kako uplate koje su izvršene 2007. nisu u zastari 2025. Iznos kojeg je tužitelj platio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj te se ne radi o prekomjernoj naknadi. Navedena odredba je bila jasna i transparentna pri čemu banka ne mora klijentu prikazati strukturu troškova i ekonomsku opravdanost navedene naknade. Navedena odredba bila je i zakonski dozvoljena. Tužitelj je bio u dovoljnoj mjeri informiran o svim elementima ugovora o kreditu i njegovim posljedicama. Tim više jer je navedeni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Tužitelj više nema pravo na isticanje ništetnosti odredbi navedenog ugovora jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovom konkretnom slučaju nema mjesta primjeni presuda iz kolektivne tužbe. Postupanjem prvostupanjskog suda došlo je do povrede pravne sigurnosti na štetu tuženika i to odredbe članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Direktive 93/13. Obzirom je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo to je pogrešna i odluka o troškovima parničnog postupka.

3. Na žalbu tuženika tužitelj nije dostavio odgovor.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi upire tuženik. Također iz obrazloženja presude razvidno je koje činjenice prvostupanjski sud je utvrdio, kako ih je utvrdio, koje dokaze izvodio i kako ih je cijenio. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika te je obrazloženje prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u odnosu na članak 12. točku 3. Ugovora o kreditu kojom je regulirano pitanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenog za naknadu za obradu kredita u visini od 171,42 eura sa zateznom kamatom.

6.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012307451 od 27. veljače 2007. (nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je člankom 12. točka 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita;

- da je tužitelj platio tuženiku iznos od 1.291,60 kuna odnosno 171,42 eura na ime naknade za obradu kredita dana 5. ožujka 2007. godine;

- da tužitelj ima status potrošača.

8. Navedene činjenice proizlaze iz dokaza koji su provedeni tijekom prvostupanjskog postupka.

9. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je, je li prijeporni dio odredbe članka 12. točke 3. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe platio tuženika.

10. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 12. točke 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati, da tužitelj ima status potrošača te je stoga navedena ugovorna odredba ništetna. Obzirom je navedena odredba ništetna to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 171,42 eura na ime tzv. ulazne naknade.

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz iste. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ne znači ujedno i da sporna odredba ugovora nije ništetna. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sporna odredba ugovora bila jasna, lako uočljiva i razumljiva potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 1,50% za obradu kreditnog zahtjeva nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade unatoč činjenici što je navedeni ugovor bio solemniziran od strane javnog bilježnika.

11.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita odnosno koliko iznosi navedena naknada u odnosu na ukupan iznos kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava te je tužitelj kao potrošač doveden u situaciju da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati.

12. Točan je žalbeni navod tuženika da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade. Tek je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obadu i /ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredu u kojoj je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Činjenica da je tuženik nepošteni stjecatelj pravilno je utvrdio i prvostupanjski sud.

12.1. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja ZĐ kada isti u svom iskazu navodi da nije imao mogućnost pregovarati o sadržaju ugovora već je ugovor bio unaprijed pripremljen, te mu nije bilo objašnjeno i razjašnjeno koju je to uslugu banka učinila u kontekstu opravdanja naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelju je samo rečeno kako se radi o uobičajenom poslovanju te da se navedena naknada mora platiti. Ovdje se posebno napominje da tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi opovrgnuli navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo odnosno da ugovor nije bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika.

13. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba članka 12. točke 3. Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – nastavno ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna članku 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

13.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita (članak 12. točka 3. Ugovora) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da je navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenom odredbom u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u jednom fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

15. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe članka 12. točke 3. Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da je tako ugovorena odredba uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 171,42 eura.

16. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj te stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika koji se odnosi na specifikaciju tijeka zateznih kamata odnosno primjenu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, nastavno: ZOO) u svezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a.

17. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

SU IV -47/2020. održanoj 30. siječnja 2020., te isto ne dovodi do retroaktivne primjene propisa, već predstavlja pravilno tumačenje zakonske norme. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tuženikov neprihvaćeni prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, te je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužbu tužitelja trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Naime, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom se pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi te tužitelj u svakom trenutku ima pravni interes utvrditi da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a sve kako bi realizirao i ostvario prava koja smatra da mu pripadaju. Činjenica da je ugovor u cijelosti realiziran ne ukazuje na nepostojanje pravnog interesa tužitelja.

19. Za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, prvenstveno odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. i 1115. ZOO-a kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača sve obzirom na činjenicu jer Direktiva vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. nije mjerodavan izvor prava u ovom slučaju obzirom navedeni ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka nije u dosegu navedene Direktive imajući u vidu činjenicu da je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Iz obrazloženja navedene presude razvidno je da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio prvenstveno na odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, prvostupanjski sud je tijekom cijelog postupka omogućio strankama iznošenje dokaza, očitovanje na navode protustranaka, svoju odluku zasnovao je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, obrazložio koje su činjenice sporne, a koje nesporne, na koji način je utvrdio pojedine činjenice te je za svoje utvrđenje dao sigurno i uvjerljivo obrazloženje. Niti jednog trenutka tijekom prvostupanjskog postupka prvostupanjski sud nije doveo niti jednu stranku u povlašteni ili podređeni položaj te je tijekom cijelog postupka iskazao jednakost u postupanju prema svakoj stranci.

21. U svom obrazloženju prvostupanjski sud se pozvao i na presudu Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018, ali navedena presuda ne predstavlja temelj za odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva već je o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud odlučivao imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjska odluka zasnovana na utvrđenjima iz kolektivne presude.

22. I u odnosu na troškove parničnog postupka žalba tuženika nije osnovana obzirom je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a obrazložio koje je radnje punomoćnika tužitelja cijenio opravdanim i za iste tužitelju dosudio trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Prvostupanjski sud je svaku radnju poduzetu od strane punomoćnika tužitelja obrazloženo cijenio i primijenio pravilne tarifne razrede, sve imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

22.1. Upravo povodom prigovora tuženika prvostupanjski sud je rješenjem od 13. svibnja 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 171,42 eura te je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora tužitelju dosudio i naknadu troškova parničnog postupka pri čemu je osnovica za izračun troškova bila visina od 25 bodova za svaku poduzetu radnju. Stoga je i u navedenom dijelu žalba tuženika neosnovana.

23. Slijedom navedenog sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio u žalbenom postupku imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić