Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-293/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Žmikiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Divjak Topić Bahtijarević iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska gospodarska komora d.o.o., Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB 85167032587, zastupanog po punomoćniku Leu Buljatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Buljat & Partneri, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-255/2024-52 od 23. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-255/2024-52 od 23. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, Klasa: 112-02/18-06/21, Ur. broj: 311- 05-04-04-18-01 od 13. prosinca 2018. nije dopuštena te je u točki II. izreke utvrđeno je da radni odnos tužitelja kod tuženika prestaje s danom 23. listopada 2025.

2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u visini osam ugovorenih mjesečnih plaća u iznosu od 17.613,89 eur s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2023. pa do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog zakonom predviđenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ukazuje da je podnesena žalba tuženika neosnovana smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je odluka tuženika o otkazu neobrazložena i nezakonita te posljedično tome pravilno prihvatio zahtjev tužitelja.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora od radu od 13. prosinca 2018. te zahtjev tužitelja za sudskim raskidom radnog odnosa te isplatu naknade štete u visini osam ugovorenih mjesečnih plaća u sveukupnom novčanom iznosu od 17.613,89 eur s zakonskom zateznom kamatom.

7. Pobijanu presudu prvostupanjski sud donosi utvrđenjem;

- da je tužitelj temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme i Aneksa od 10. rujna 2015. obavljao poslove višeg stručnog savjetnika u Županijskoj komori Rijeka,

- da mu je Odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 13. prosinca 2018. otkazan ugovor o radu,

- da je tužitelj protiv Odluke o otkazu tuženiku pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava a potom i tužbu koju je predao na poštu preporučenom pošiljkom 15. srpnja 2019. a zaprimljenom na sudu 30. sprnja 2019. te da je sudsku zaštitu zatražio u roku propisanim odredbom čl. 133.st.2. Zakona o radu,

- da se kao razlozi otkaza u Odluci tuženika navodi da se tužitelju koji obavlja poslove višeg stručnog savjetnika u Županijsko komori Rijeka otkazuje ugovor o radu jer da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova tog radnog mjesta ( poslovno uvjetovani otkaz),

- da tuženik u razlozima otkaza obrazlaže da su osnovni razlozi za donošenje Odluke o otkazu i zbog kojih je prestala potreba za radom tužitelja otežani uvjeti financijskog poslovanja u 2018., da je Skupština tuženika na svojoj sjednici 12. prosinca 2018. da je usvojila Plan financiranja za 2019. te Izmjene i dopune financijskog plana za 2018. kojim je predviđeno smanjivanje ukupnih rashoda tuženika zbog pada planiranih prihoda. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir strukturu i broj radnika da je donesena odluka kako se između ostalih pozicija za smanjenje troškova, značajne uštede mogu ostvariti i smanjivanjem troškova na poziciji troškova rada a što da nužno dovodi do potrebe novog financijskog i operativnog preustroja tuženika slijedom kojih razloga se tužitelju otkazuje ugovor o radu poslovno uvjetovanim otakzom.

-da tuženik u Odluci navodi da je u postupku donošenja iste proveden postupak ishodovanja prethodne suglasnosti sindikalnog povjerenika,

8. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost poslovno uvjetovanog otkaza tužitelju, odnosno da nije dokazao da je stvarno postojao bilo kakav gospodarski ili organizacijski razlog za otkazivanje ugovora o radu, odnosno da nije dokazao da je stvarno prestala potreba za radom tužitelja i obavljanja poslova istog na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika u Županijskoj komori Rijeka pa temeljem odredbe čl. 124. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje ZR) utvrđuje da otkaz tuženika kao poslodavca nije dopušten.

9. Obrazlaže prvostupanjski sud da u smislu odredbe čl. 120. ZR-a odluka o otkazu mora imati pisani oblik i obrazloženje otkaza a u konkretnom slučaju Odluka tuženika da nije obrazložena. U odluci tuženika da se ne navode činjenice koji su to gospodarski i financijski razlozi zbog kojih je prestala potreba obavljanja upravo poslova radnog mjesta tužitelja - viši stručni savjetnik, kako su ti razlozi i otežano poslovanje utjecali upravo na poslove koje je tužitelj obavljao i njegovo radno mjesto, zašto je odluka o uštedama donesena upravo u odnosu na radno mjesto tužitelja i poslove koje on obavlja, je li bilo više izvršitelja na istom radnom mjestu. Isto tako tuženik u Odluci o otkazu da ne navodi niti obrazlaže je li i kako primijenio kriterije i kako je odlučio kojim radnicima će otkazati ugovor o radu i zašto je ugovor o radu otkazan upravo upravo tužitelju te jesu li poslovi koje je tužitelj obavljao raspoređeni na druge izvršitelje niti je tuženik to tijekom postupka dokazao.

10. U odnosu na Plan financiranja tuženika za 2019. na kojima tuženik temelji osnovanost Odluke utvrđuje da je u t.1.1. istoga navedeno da tuženik planira ukupni prihodu 2019. u iznosu od 33.261.837,55 eura/250.611.315 kn, dok su ukupni prihodi za 2018. procijenjeni u iznosu od 27.621.131.,60 eura/ 208.111.416 kn i to nakon izmjene i dopune Financijskog plana za 2018., a rashod za 2019. procijenjen je u iznosu od 33.260,519,88 eura (250.601.387 kn), dok su ukupni rashodi za 2018. procijenjeni u iznosu od 27.616.424,05 eura (208.075.947 kn). U odnosu na isto obrazlaže prvostupanjski sud da je nakon izmjene i dopune Financijskog plana za 2018., višak prihoda za 2019. procijenjen je u iznosu od 1.317,67 eura više u odnosu na 2018. pa zaključuje da iz navedenih financijskih podataka proizlazi da je prihod u 2018. bio veći za 20%, a rashod manji za 3% od procijenjenog, iako je rashod za radnike u 2018. povećan od procijenjenog za 5%. U u 2019. da je planiran daljnji rast prihoda u odnosu na 2018. i pad rashoda u odnosu na 2018., ali da nije planiran i pad rashoda radnika pa zaključuje da se ne može smatrati da su postojali gospodarski razlozi, smanjenje ukupnog rashoda za 2019, kako to navodi tuženik u svojoj Odluci o otkazu.

11. Nadalje, cijeneći sadržaj tuženikovog Pravilnika o radu iz 2014. i Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o radu iz svibnja 2018. s katalogom poslova te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada stručne službe Hrvatske gospodarske komore, koji Pravilnici prileže prileže listovima 125 -258 spisa) zaključuje prvostupanjski sud da iz istih nije razvidno niti je tuženik u postupku dokazao koji je broj potrebnih radnika za poslove prema katalogu složenosti poslova budući u istima navodi samo stupanj i koeficijent radnog mjesta, a ne i potreban broj izvršitelja dok u odnosu na zatraženo savjetovanje sa Sindikalnim povjerenikom te dopis od 6. prosinca 2018. utvrđuje da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz i podatke u svezi navedenog dopisa tj. o kakvom se otkazivanjima radi, razlozima otkaza i obrazloženja, koja radna mjesta su obuhvaćena i koliki broj radnika te drugo pa zaključuje da tuženik nije dokazao da je postupio sukladno odredbi čl. 127. ZR-a, niti je u postupku dokazao da je stvarno primijenio kriterije izbora radnika, ocjenjujući da niti iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka ne proizlaze konkretni razlozi otkazivanja ugovora o radu tužitelju slijedom čega smatra da tuženik nije dokazao opravdanost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužitelju, odnosno da je postojao bilo kakav gospodarski ili organizacijski razlog niti je isto obrazložio u svojoj Odluci slijedom čega kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te Odluku tuženika od 13. prosinca 2018. utvrđuje nedopuštenom i odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

12. Budući utvrđuje da je Odluka tuženika o otkazu nezakonita temeljem odredbe čl. 125. ZR-a kao osnovan prihvaća zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu s danom 23. listopada 2025. kao i zahtjev za naknadu štete u iznosu od osam ugovorenih mjesečnih plaća tužitelja u sveukupnom novčanom iznosu od 17.613,89 eur visinu koje određuje prema visini ostvarene prosječne plaće tužitelja kod tuženika ostvarene u mjesecu srpanj, kolovoz i rujan 2018. (čl. 95. st. 5. ZR-a) od 2.201,61 euro a sve polazeći od utvrđenja da je tužitelj rođen 1962., zaposlen kod tuženika od 1995., te uzdržava dvoje djece koja se redovito školuju slijedom čega kao osnovan prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u visini od 17.613,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate o tijeku koje odlučuje temeljem odredbe čl. 29.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

13. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP - a te tuženika koji nije uspio u protivljenju zahtjevu tužitelja obvezuje na naknadu parničnog troška tužitelju za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br. 138/2023, dalje Tarifa) te odlučuje kao u točki III. izreke dok zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan odbija.

14. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju pobijane presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava te provedenih dokaza te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

15. Isto tako u donošenju pobijane presude nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP - a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

16. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbe čl. 353.st.1.t.2. i 3. ZPP-a.

17. Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

18. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri tome je odredbom st. 2. istog članka propisano da prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

19. Prema odredbi čl. 120.st.2. ZR-a poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

20. Prema tome, poslodavac može radniku dati poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu, nužno poštujući zakonom propisane pretpostavke za to, a koje moraju biti kumulativno ispunjene: da je zbog određenih poslovno uvjetovanih razloga prestala potreba za obavljanje određenog posla, da poslodavac radnika ne može zaposliti na drugim poslovima pri čemu je dužan voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, i obvezama uzdržavanja tog radnika, što podrazumijeva na temelju tih kriterija uspoređivanje radnika s drugim radnicima na istom radnom mjestu, a radi utvrđivanja potencijalnog viška radnika.

21. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da tuženik kao poslodavac nije dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja te je pravilno zaključio da Odluka tuženika nije dostatno obrazložena.

22. Iako je po ocjeni ovoga suda pravo tuženika kao poslodavca planirati svoje poslovanje a što uključuje i pravo na planiranje prihoda i rashoda te iako je pravo poslodavca da s tim u vezi donositi financijske planove pa i u cilju postizanja plana reorganizira svoje poslovanje, ostvarenje tog cilja poslodavca ne smije imati za posljedicu povredu prava radnika te donošenje nezakonite odluke.

23. Međutim, s ovim u vezi pravilno je utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da se tuženik u razlozima obrazloženja Odluke, u preispitivanju valjanosti koje je sud vezan razlozima otkaza, samo općenito poziva na gospodarski te organizaciji razlog otkaza u vidu otežanih uvjeta financijskog poslovanja u 2018. te uslijed toga Planom financiranja za 2019. predviđeno smanjivanje ukupnih rashoda i s ovim u vezi potrebu novog financijskog i operativnog preustroja, bez da sadržajem Odluke obrazlože uslijed kojih su ovi po tuženiku navedeni razlozi stvarno doveli do prestanka potrebe upravo za radom tužitelja i obavljanja poslova radnog mjesta višeg stručnog savjetnika u Županijskoj komori Rijeka na kojima je radio tužitelj do donošenja sporne Odluke pa protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju nije dostatno obrazložena te da tuženik nije dokazao da je upravo za radom tužitelja prestala potreba.

24. I po stavi ovoga suda sporna Odluka tuženika se tek paušalno poziva na gospodarski i organizacijski razlog otkaza u vidu otežanih uvjeta financijskog poslovanja u 2018. te smanjenje planiranih prihoda kao i potrebu novog financijskog i operativnog preustroja bez da je određeno obrazloženo zbog čega su ovi razlozi doveli do prestanka potrebe upravo za radom tužitelja na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika u Županijskoj komori Rijeka, s čim u vezi protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju nije dostatno obrazložena.

25. Na žalbene navode tuženika valja istaći da iz sporne Odluke o otkazu kao ni iz sadržaja akata tuženika, po njemu donesenog Plana financijskog poslovanja te Pravilnika o radu i Pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o radu a obzirom na činjenicu da je kod tužitelja zaposleno više osoba, nije razvidno niti je temeljem istih moguće utvrditi je li stvarno prestala potreba upravo za radom tužitelja na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika u Županijskoj komori Rijeka budući u predmetnim aktima tuženika nisu navedena radna mjesta za kojima prestaje potreba ili radna mjesta za koje se smanjuje broj izvršitelja pa s obzirom na činjenicu da je i nakon donošenja sporne Odluke kod tuženika sistematizirano radno mjesto višeg stručnog savjetnika kako to proizlazi iz spisu priležećeg Kataloga poslova kako sastavnog dijela Pravilnika o izmjena i dopunama Pravilnika o radu HGK iz srpnja 2018. ( list 254 spisa) to je evidentno da tuženik nije ukinuo radno mjesto višeg stručnog savjetnika niti je iz sadržaja priležećih akata na kojima tuženik temelji Odluku o otkazu moguće utvrditi da je tuženik istima uopće predvidio smanjenje broja izvršitelja na istom niti za koliko.

26. S ovim u vezi neosnovano tuženik sadržajem žalbe u prilog postojanja opravdanog razloga za poslovno uvjetovano otkazivanje ugovora o radu tužitelju upire na iskaze u postupku saslušanih svjedoka ŽU i JU budući sadržaj istih ne upućuje na postojanje stvarnog i opravdanih razloga za poslovno otkazivanje ugovora o radu upravo tužitelju. To što svjedok JU a na što upire tuženik sadržajem žalbe u svom iskazu kao razlog otkazivanja navodi poslovno uvjetovane razloge, odnosno rebalans proračuna komore u odnosu na prihode i rashode, samo po sebi ne ukazuje na postojanje opravdanih razloga za otkazivanje ugovora o radu upravo tužitelju zaposlenom na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika. Ovo tim više što iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je u vrijeme donošenja sporne Odluke o otkazu ugovora o radu na razini cijelog tuženika bilo zaposleno ukupno 500 radnika, od čega otprilike 10% viših stručnih savjetnika, pri čemu tuženik u spornoj Odluci o otkazu kao ni u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ne iznosi razloge niti dokazuje da je upravo za radom tužitelja prestala potreba. Ovo napose jer i iskaz svjedoka ŽU upućuje da je isti u vrijeme donošenja sporne Odluke kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu viši stručni savjetnik također u Županijskoj komori Rijeka, dakle radnom mjestu za koje je i tužitelj s tuženikom imao sklopljen ugovor o radu poslove kojeg radnog mjesta je isti nastavio obavljati kod tuženika i nakon otkazivanja ugovora o radu tužitelju sve do 2020. a koji u svom iskazu tvrdi da kod tuženika nije bilo preustroja radnih mjesta i struktura Komore.

27. Slijedom navedenog pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju. Kako opravdani razlozi za donošenja odluke o otkazu ugovora o radu mora postojati u vrijeme donošenja odluke, konkretno prosinac 2018. postojanje kojeg tuženik kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud nije dokazao to neosnovano smatra tuženik sadržajem žalbe da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno neprovođenjem dokaza predloženim financijskim vještačenjem na okolnost ostvarenog poslovnog rezultata tuženika u 2019. Ovo iz razloga jer naknado ostvareni financijski rezultat poslovanja tuženika, kada u postupku nije dokazano da je stvarno proveden bilo kakav preustroj i promjena u organizaciji koja je rezultirala potrebom za stvarnim smanjenjem predviđenog broja radnika na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika nije od utjecaja na postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju u prethodnoj godini , niti dokaz financijskim vještačenjem predstavlja adekvatan dokaza za dokazivanje postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu upravo tužitelju kod tuženika do spornog otkaza zaposlenom na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika.

28. Čak i u situaciji kada na strani tuženika postoji opravdani razlog za otkazivanje ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom iz odredbe čl. 115.st.1. t.1. ZR-a postojanje istog ne isključuju primjenu kriterija propisanih zakonom u odredbi čl. 115. st.2. ZR-a odnosu na sve radnike radnog mjesta tužitelja budući je tom odredbom određeno da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika,

29. Ti kriteriji propisani su kogentnom zakonskom odredbom i poslodavac ih mora primijeniti prilikom davanja poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu pri čemu tuženik kao poslodavac nije ovlašten derogirati njihovu primjenu. To znači da za zakonitost odluke o otkazu nije dovoljno samo naznačiti da je kriterije uzeo u obzir već je poslodavac dužan naznačene kriterije stvarno respektirati kod donošenja odluke.

30. Obzirom je predmet spora utvrđivanje je li dopušten predmetni otkaz ugovora o radu potrebno je poći od sadržaja Odluke o otkazu. Iako tuženik u sadržaju odluke o otkazu nabraja kriterije za donošenje odluke: trajanje radnog odnosa, starost, invalidnost i obveze uzdržavanja koje terete radnika u Odluci o otkazu tuženik ne navodi koji broj radnika je zaposlen na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika bilo u Županijskoj komori u Rijeci bilo u drugim županijskim komorama niti navodi koji broj radnika je eventualno višak bilo u Županijskoj komori Rijeka bilo u drugim županijskim komorama tuženika. Stoga i po shvaćanju ovoga suda iz Odluke o otkazu nisu vidljivi jasni i transparentni kriteriji na temelju kojih je tuženik odlučio dati otkaz baš tužitelju.

31. Tuženik u odluci o otkazu osim što nabraja kriterije ne navodi koji kriterij je bio odlučan za donošenje predmetne Odluke niti u odnosu na kojeg radnika/radnike je tuženik uopće kao poslodavac proveo uspoređivanje tužitelja i ocijenio da će baš tužitelju otkazati ugovor o radu i kojem kriteriju je u toj usporedbi dao prednost a kako kao poslodavac mora voditi računa mora biti obrazložen ( čl. 120.st.2. ZR) što znači da tužitelju kao radniku iz sadržaja odluke mora biti jasno iz kojih razloga i na temelju čega je upravo njemu otkazan ugovor o radu, što je konkretno izostalo to predmetna Odluka ne udovoljava svim zakonskim uvjetima (onim propisanim u čl. 115. st. 2. ZR) da bi bila dopuštena i zakonita jer je u istoj izostalo pojašnjenje na koji način je tuženik kao poslodavac zaključio da je prestala potreba upravo za radom tužitelja pa je pravilno prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti istog prihvatio kao osnovan, te je pravilno odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

32. Kako iz sadržaja pobijane odluke kako to pravilo utvrđuje prvostupanjski sud ne proizlazi da je u postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik kao poslodavac stvarno vodio računa o kriterijima propisanim odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a niti da je te kriterije tuženik kao poslodavac kod donošenja odluke stvarno uzeo u obzir, a niti je tuženik kao poslodavac u situaciji kao što je konkretna kada tužitelj osporava zakonitost donesene odluke, u postupku dokazao da je izvršio stvarno vrednovanje tužitelja u odnosu na radnika istog radnog mjesta zaposlenog kod tuženika, te da tužitelj po istima manje radnog staža, manje obvezu uzdržavanja te manje godine života, niti je dokazao kojem od ovih kriteriju je davao prednost to predmetna odluka ne udovoljava svim zakonskim uvjetima (onim propisanim u čl. 115. st. 2. ZR) da bi bila dopuštena i zakonita, pa je pravilno prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti istog prihvatio kao osnovan, te je pravilno odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

33. Prema odredbi čl. 125. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

34. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud temeljem naprijed citirane odredbe s obzirom da otkaz tuženika nije dopušten kao dan prestanka radnog odnosa u točki II. izreke prvostupanjske presude utvrđuje 23. listopada 2025. pravilnost kojeg utvrđenog datuma sudskog raskida ugovora o radu tuženik sadržajem žalbe ne dovodi u pitanje.

35. Međutim, neosnovano tuženik žalbom osporava pravilnost pobijane odluke u točki III. izreke u dijelu kojom je tužitelju uslijed prihvaćenog sudskog raskida ugovora o radu dosuđena naknada štete u visini osam prosječnih mjesečnih plaća tužitelja. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud odlučujući o visini naknade štete kod sudskog raskida ugovora o radu a cijeneći životu dob tužitelja ( rođen 1962.) godine staža, te njegovu obvezu uzdržavanja dvoje djece koja se redovno školuju, pravilno dosudio naknadu štete upravo u visini od osam mjesečnih plaća u bruto iznosu što konkretno daje iznos od ukupno 17.613,89 eur pa neosnovano smatra da je visinu iste trebalo odrediti u nižem iznosu prema visini četiri prosječne mjesečne plaće. Na visinu pripadajućeg iznosa naknade štete u smislu odredbe čl. 125. ZR -a nisu od odlučnog značaja ni žalbeni navodi tuženika da je tužitelju izvršio isplatu otpremnine u visini od 4.247,13 eur/32.000,00 kn.

36. Kako tuženik nije uspio u protivljenju zahtjeva tužitelja ti kako tužitelj s visinom zahtjeva za naknadu štete nije uspio s razmjeno neznatnim dijelom zahtjeva, iznosom od 14.142,96 kn za koji iznos je u tom dijelu ranije donesenom presudom od 20. srpnja 2022. ( točka IV. izreke) pravomoćno odbijenog s time dijelom zahtjeva to je pravilno prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a obvezao tuženika na naknadu svih potrebnih troškova tužitelju za za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku.

37. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati pravo na naknadu troška sa sastav žalbe protiv u ranijoj fazi postupka donesene presude. Ovo iz razloga jer tuženik u konačnosti nije uspio u parnici pa mu osnovano prvostupanjski sud nije priznao pravo na naknadu troška za sastav podnesene žalbe protiv dijela ranije donesene presude prvostupanjskog suda posl.br. Pr-2378/2019-22 od 20. srpnja 2022. neovisno o tome što je njegova žalba bila prihvaćena i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

38. Isto tako neosnovano tuženik sadržajem žalbe drži da bi za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku tužitelju pripadalo pravo na naknadu troška za poduzete radnje u visini od 100 bodova određenoj za vrijednost predmeta spora od 6.630,00 eur budući je prvostupanjski sud uzimajući u obzir vrijednost tužiteljeva zahtjeva tužitelja za isplatu koja prelazi iznos od 13.272,01 eur prema Tbr.7.t.1. pravilno priznao pravo na naknadu troška za poduzete radnje u visini od 250 bodova. pri čemu je protivno navodima žalbe pravilno tužitelju prema tako određenoj vrijednosti boda priznao pravo na naknadu troška za sastav dva obrazložena podneska prema Tbr. 8.t.1. Tarife, te pravilno uzimajući u obzir u druge poduzete radnje u postupku u odnosu na koje tuženik sadržajem žalbe i ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske odluke, pravilno tužitelju priznao pravo na naknadu troška u sveukupnom novčanom iznosu od 7.000,00 eur.

39. Slijedom naprijed iznijetog na temelju odredbe čl. 368.st.1.ZPP -a žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

40. Tuženik nije uspio s žalbom pa je na temelju odredbe čl. 154. st.1. u svezi s čl. 166.st.1. ZPP-a odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka time da je kao neosnovan odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora za žalbu jer isti nije bio potreban slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U Rijeci, 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković