Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-344/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Bruno Petrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2025. poslovni broj: P-394/2025-15, u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-394/2025-15 od 22. prosinca 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj:320-50-3285010 sklopljenog 23. veljače 2006. između tužiteljice i tuženika kojom je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 344,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 2006. do ispate, a pod točkom III. izreke naloženo je tužen iku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 796,45 EUR.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga, dakle zbog svih žalbenih osnova određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25– dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te obvezati tužiteljicu da mu naknadi trošak parničnog postupka kao i trošak žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud pobijanu presudu ispitao na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda protivno navodima žalbe nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te je prvostupanjski sud iznio dostatne, jasne i relevantne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je potom temeljio materijalno pravno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti ulaznu naknadu prilikom prvog korištenja kredita pri tome utvrdivši sve pretpostavke koje prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) trebaju biti ostvarene da bi se pojedina ugovorna odredba ocijenila nepoštenom te je stečeno uvjerenje o činjenicama odlučnim za predmet spora opravdao logičnim razlozima koji imaju uporište u cjelokupnoj procesnoj građi.

6. U žalbi tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a u vezi članka 186.c ZPP. Kako ZPP ne sadrži članak 326.a za pretpostaviti je da se tuženik poziva na članak 326. ZPP jer nastavno navodi da je prvostupanjski sud, budući smatra da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem parnice, tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina tužiteljice nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a što prvostupanjski sud nije učinio niti je obrazložio zašto nije to učinio.

6.1. Protivno naprijed iznesenim žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo da utužena tražbina nije dospjela već je iznoseći razloge zbog kojih je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare, zauzeo pravno shvaćanje da je zastara počela teći od dana pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost sporne ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade. Kako prvostupanjski sud nije odlučio o nedospjeloj tražbini nije ni počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 326. i članka 186.c ZPP.

7. Predmet postupka zahtjev je za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj:

320-50-3285010 sklopljenim 23. veljače 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u svrhu kupnje osobnog automobila (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu točke 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prije korištenja kredita te kondikcijski zahtjev u iznosu od 344,78 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2007. do isplate.

8. Polazeći od činjeničnih navoda tužbe, navoda tuženika iznijetih u odgovoru na žalbu , provedenih dokaza uvidom u Ugovor o kreditu, otplatne planove i knjigovodstvenu karticu kao i provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 16.786,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita

- da se ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da nije sporno da je tužiteljici ta naknada naplaćena u iznosu od 344,78 EUR 26. veljače 2006.

- da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača, a u svrhu kupnje osobnog vozila za privatne potrebe

- da je tužiteljica već pripremljeni Ugovor o kreditu dobila u autokući u kojoj je i dogovorila sve u svezi kredita te nije ni bila u banci

- da tužiteljici zaposlenici aute kuće nisi objasnili na što se odnosi naknada koju je morala platiti, a niti je to navedeno u Ugovoru o kreditu

- da je tuženik svojom jednostranom odlukom bez pojedinačnog pregovaranja spornu odredbu unio u sadržaj Ugovora o kreditu na koju formuliranu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati

- da ugovorena naknada po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima zbog čega je nepoštena jer nema opravdanih razloga za naplatu te naknade budući je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju banka pruža svojim klijentima u okviru svog poslovanja.

8.1. Na temelju naprijed navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nastavno utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je bez pregovaranja nametnuta potrošaču i koja je ništetna sukladno članku 81. stavku 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Obvezu tuženika da vrati tužiteljici utuženi iznos prvostupanjski sud temelji na članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) i članku 1111. tog Zakona, a obvezu tuženika da na neosnovano plaćeni iznos naknade plati zateznu kamatu od dana kada je plaćena, na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženika nesavjesnim stjecateljem. Ujedno je prigovor zastare utužene tražbine ocijenio neosnovanim.

9. U žalbi tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje značajne neravnoteže i postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednih od pretpostavki za utvrđenje pojedine ugovorne odredbe nepoštenom pri tome ističući da ni odredbama Zakona o zaštiti potrošača ni Zakonom o obveznim odnosima nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za obradu kredita niti je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu to bilo dovedeno u pitanje od strane sudske praksi ili Hrvatske narodne banke pa da je nejasno zbog čega bi ugovaranje sporne odredbe postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje da je sporna odredba jasno određena jer je razvidno na što se odnosi i kolika je njezina visina. Ukazuje da Sud EU zahtjeva da tužitelj kao potrošač mora moći utvrditi iznos koji se obvezuje platiti, odnosno da razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe dok ne traži da tužitelj bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi to tražilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje što se od njega ne može očekivati. Osporavajući dosuđeni tijek zatezne kamate tuženik navodi da u vrijeme zaključenja Ugovora nije imao razloga sumnjati u zakonitost svog postupanja pri tome ističući da prvostupanjski sud ne daje nikakve razloge u kontekstu vremena zaključenja ugovora što smatra neprihvatljivim sa stajališta pravičnog suđenja naglašavajući da se nesavjesnost nikada ne predmnijeva i zbog čega se očekuje od prvostupanjskog suda da iznesene argumente za svoj zaključak. Posljedično navedenom smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice odlučne za predmet spora da je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo, pa tako i odredbe članka 1115. ZOO. Osporava osnovanost materijalnopravnog stajališta prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovog prigovora zastare utužene tražbine ujedno tvrdeći da se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a ukoliko bi to shvaćanje bilo primjenjivo to bi značilo je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP. Ističe i da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da se radi o ništetnosti manjeg značaja zbog čega je primjenom članka 326. ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Končano pobija i odluku o troškovima postupka posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari te konkretno u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak za ročište za objavu presude.

10. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem je prvostupanjski sud temeljio ocjenu da je sporna odredba točke 3. Ugovora o kreditu kojom ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, nepoštena odredba u smislu članka 81. stavka 1. ZZP, a posljedično i ništetna na temelju članka 87. stavka 1. istog Zakona.

11. Odredbom članka 81. u stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca dok je stavkom 4. propisano da je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

12. Tijekom postupka, a niti sada u žalbenoj fazi, nije bilo sporno da je u predmetnom obveznom pravnom odnosu tužiteljica potrošač, da je predmetni Ugovor o kreditu tipski, unaprijed po tuženiku formulirani ugovor za kupnju vozila, da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, te da tuženik nije ni tvrdio da bi stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale kao i da tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Sporna odredba transparentna je u smislu članka 85. ZZP kako to smatra tuženik ali samo u odnosu na visinu naknade (3,30% od iznosa kredita) te je omogućavala tužiteljici da procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no po ocjeni ovog suda, a imajući u vidu sadržaj točke 3. Ugovora o kreditu kako je to pobliže i navedeno u točki I. izreke pobijane presude, nije uopće određeno na što je se ta naknada odnosi, pa tako niti da bi se radilo o naknadi za obradu kredita kako to tuženik tvrdi u odgovoru na tužbu, a niti su to tužiteljici zaposlenici auto kuće objašnjavali kao što joj to nisu objasnili ni zaposlenici tuženika s kojima nije niti dogovarala kredit.

13. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Odredba čl. 84. ZZP ne dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), među koje spada i sporna naknada, podliježu testu poštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021. ZOO prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Točkom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je sporna naknada bez da određuje o kakvoj se naknadi radi, ne određuje troškove i usluge tuženika koji se podmiruju iz te naknade, a niti tuženik dokazuje koji su troškovi podmireni tom naknadom. Nije sporno da se o prijepornoj odredbi nije pregovaralo niti tuženik dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu.

14. Odredbom točke 3. Ugovora o kreditu tužiteljici je nametnuta dodatna obveza u vidu plaćanja naknade koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koji se primjenjuju automatski ili na temelju prisilnih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelj ice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen dispozitivnim nacionalnim pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužiteljica tu naknadu platila, a da nije znala što podmiruje tom naknadom koja visina je uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima poglavito ako se uzme u obzir da iz odredbe točke 9. Ugovora o kreditu proizlazi obveza tužiteljice platiti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Na taj je način stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer je platila troškove za koje nije znala na što se odnose, a da tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Kako je nepoštena ugovorna odredba sukladno članku 87. stavku 1. ZZP ništetna, a da su posljedice ništetnosti propisane člankom 323. stavkom 1. ZOO te da je za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe primjenjuju odredbe članka 1111. tog Zakona, a u odnosu na obvezu plaćanja zatezne kamate odredba članka 1115. ZOO, to je pravilnom primjenom tih zakonskih odredbi prvostupanjski sud obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos od 344,78 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2006. kao slijedećeg dana od kojeg je taj iznos stekao pa do isplate pravilno ocijenivši da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, tuženik je spornu obvezu plaćanja naknade nametnuo tužiteljici u unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru bez da je određeno navedeno u samom Ugovoru koje usluge i nastali troškove se tuženiku podmiruju iz ugovorene naknade, nije usmeno tužiteljici objasnio što se iznosom ugovorene naknade podmiruje, a niti je tijekom ovog postupka opravdao ugovaranje takve naknade, pa stoga takva odredba protivno načelu i savjesnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je i po ocjeni ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj jer je u svoju korist ugovorio takvu nepoštenu odredbu.

16. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj: Rev- 1056/2024-2 od 30. listopada 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

17. Pravilno je prvostupanjski sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim pri čemu se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedine njegove odredbe. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi što je propisano člankom 328. ZOO, te posljedice ništetnosti ugovornih odredbi propisanih člankom 323. stavkom 1. ZOO, logičnim se nameće zaključak da zbog nenastupanja zastare isticanja ništetnosti ne počinje teći ni rok zastare tražbine koje proizlaze iz ništetnih odredbi prije nego se u sudskom postupku utvrdi njihova ništetnost. Stoga ovaj sud pravilnim prihvaća pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 pri čemu je imao i na umu da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao najvišem sudu ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

18. Početak tijeka zastare u konkretnom slučaju nije vremenski identičan sa danom dospjelosti. Imajući u vidu da ništetne odredbe ne proizvode pravne učinke od dana sklapanja ugovora to je isplatom novčanog iznosa na temelju ništetne odredbe tražbina s osnove stečenog bez osnove dospjela s danom stjecanja, a ne od dana kada je pravomoćnom presudom utvrđena nepoštenost te odredbe kako to sugerira tuženik.

19. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C- 567/2020, t. 36. do 40.). No, kada se već tuženik poziva na praksu Suda Europske unije valja navesti da je u presudi tog suda od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, Caixabank, izraženo shvaćanje da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što je u ovom konkretnom predmetu slučaj. U toj odluci je i u odnosu na pitanje zastare navedeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

20. Neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog neprimjene članka 326. stavka 2. ZOO prema kojem se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen. Spornom odredbom o obvezi plaćanja naknade povrijeđen je ne samo interes tužiteljice kao potrošača već je njima povrijeđen i javni interes obzirom na broj potrošačkih ugovora koje sklapa tuženik i ostale banke u Republici Hrvatskoj. Zaštita prava potrošača javni je interes koji je zaštićen ne samo općim propisom o obveznim odnosima (ZOO) već i specijalnim propisima - Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Zbog toga, neovisno o tome što je predmetni ugovor ispun jen, nema mjesta primjeni članka 326. stavka 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

21. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prosuđivao na temelju Zakona o zaštiti potrošača koji je se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima te je pobijanu presudu opravdao ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ovaj sud ne nalazi da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/6, 2/10 i 13/17 – Konvencija o temeljim ljudskim pravima) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97. 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav RH) koju povredu ističe u žalbi.

22. Tuženik konačno neosnovano pobija odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude pogrešno smatrajući da se radi o trošku koji nije potreban za vođenje parnice.

23. Način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude sadržan je u odredbi članka 335 ZPP. Tako je u stavku 7. tog članka propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama Zakona o dostavi pismena. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (stavak 8. članka 335. ZPP), a ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (stavak 9. članak 335. ZPP).

23.1. Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – presuda Visokog upravnog suda RH – dalje u tekstu: Tarifa) propisuje da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od 50 bodova.

23.2. Slijedom navedenoga proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP).

23.3. Imajući u vidu sve navedeno, za zaključiti je da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika na ročištu za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava RH i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i uručenja presude.

24. Iz naprijed navedenih razloga žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni su neosnovanim u cijelosti zbog čega je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda odluci o glavnoj stvari sadržanoj u točkama I. i II. izreke, te imajući u vidu da tuženik osporava samo kriterij dosuđenog troška koji se odnosi na zastupanje na ročištu za objavu presude, a da sukladno članku 368. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, to je primjenom članka 380. točke 2. ZPP u vezi članka 368. stavka 1. istog Zakona valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu i u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke.

25. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer