Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-417/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tužiteljice izjavljene protiv rješenja o trošku i žalbe tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-794/2025-10 od 12. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-794/2025-10 od 12. siječnja 2026. u točkama I. i II. Izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-794/2025-10 od 12. siječnja 2026. u točki III. izreke.

II. Žalba tužiteljice djelomično se uvažava te se rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-794/2025-10 od 12. siječnja 2026. iz točke IV. izreke preinačuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelj ice za naknadu troška u iznosu od 62,50 EUR-a i nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici (pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 533,08 EUR iz točke III. izreke) i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zateznim kamatama od 29. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana te se potvrđuje rješenje o trošku iz točke IV. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-794/2025-10 od 12. siječnja 2026. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 470,58 EUR.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 7,50

EUR u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka preko dosuđenih 7,50 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012471075, sklopljenog dana 3. svibnja 2007. između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 564,44 EUR s pripadajućim zateznima kamatama od 15. svibnja 2007. pa do isplate, točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 533,08 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. siječnja 2026. pa do isplate, a točkom IV. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelj ice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 533,08 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u dijelovima iz točki I., II. i III. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači i odbije zahtjev tužiteljice te dosudi tuženiku parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica žalbom pobija odluku o parničnim troškovima i to u odbijajućem dijelu iz točke IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da dosudi tužiteljici daljnji parnični trošak prema vrijednosti spora naznačenoj u tužbi, kao i trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužiteljica traži trošak sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 9012471075, sklopljenog dana 3. svibnja 2007. između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita, koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 3. svibnja 2007. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju stana;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% iznosa kredita;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje;

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu od 564,44 EUR koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od kada ju je primio do isplate.

Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

9. U odnosu na žalbu tuženika:

10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a isu počinjene bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, te ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi, pa se može ispitati.

12. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Pritom se ističe da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena, kao i da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje joj se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

15. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 12. stavka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

20. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

22. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 12. stavka 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 12. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Pritom se ističe da na pravnu poziciju tužiteljice nije od utjecaja da je predmetni kredit konvertiran. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) intencija zakonodavca bila je rješavanje problema kredita vezanih u CHF na kvalitetan i zakonit način, a da pri tome težina i teret svih nastalih obveza ne padne na potrošače, odnosno na korisnike kredita. Odredbama ZID ZPK/15 uređena je konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženje dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na banku. Nadalje, pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, a ulazna naknada koja je predmetom ovoga postupka u Dodatku se uopće ne spominje, niti se spominje u ZID ZPK/15. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava u odnosu na vjerovnika.

25. Kako je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je posljedično svim ranijim utvrđenjima pravilno sud prvog stupnja presudio kao u točci I. izreke. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u pogledu čl. 1111. ZOO/05, kada je naložio tuženiku da plati tužiteljici iznose stečene navedenim ništetnim odredbama sa zakonskim kamatama od dana stjecanja po odredbi čl. 1115. toga zakona.

26. Konačno, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi ugovora, jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

27. Slijedom navedenog, uz primjenu čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

28. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 533,08 EUR a niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je i točka III. izreke prvostupanjske presude (rješenje o trošku).

29. U odnosu na žalbu tužiteljice:

30. Kako tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, to se sukladno odredbi čl.167. st.1 ZPP-a radi o žalbi na rješenje o trošku.

31. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijano rješenje te smatra da u njegovom donošenju i postupku koji mu je prethodio nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, kao i da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa se navedeni žalbeni razlozi ukazuju neosnovanima.

32. Neosnovano tužiteljica tvrdi da je pogrešno po prvostupanjskom sudu utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 564,44 EUR. To iz razloga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 12.3 Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 564,44 EUR, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

33. Stoga je žalbu tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu, a rješenje o trošku iz točke IV. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelj ice na naknadu troška postupka u iznosu od 470,58 EUR potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

34. Međutim, protivno stavu prvostupanjskog suda, tužiteljici, koja je pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - ''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa), a kako to osnovano ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi, što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022 i Rev 772/2023.

35. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je žalbu tužiteljice djelomično uvažiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku IV. izreke presude u odbijajućem dijelu te tužiteljici dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 62,50 EUR, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova odnosno 50,00 EUR, uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR, sve uz zatezne kamate od dana donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a

36. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 533,08 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 50,00 EUR uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u omjeru od 12%, valjalo je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezati tuženika da joj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od ukupno 7,50 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Varaždinu 29. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer