Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-963/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽIN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10604/2023-17 od 18. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10604/2023-17 od 18. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 5.2. i 9.2. Ugovora o kreditu broj: 49979/07 od 10. srpnja 2007., u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja aktom tuženika. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.366,32 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7.1. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2,50% od iznosa kredita. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 494,39 EUR sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2007. do isplate, dok je točkom V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.582,72 EUR sa zateznom kamatom od 18. travnja 2025. do isplate.
2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5.2., 7.1. i 9.2. Ugovora o kreditu broj: 49979/07 od 10. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora, u dijelu u kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjevi za isplatu - iznosa od 1.366,32 EUR s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 494,39 EUR s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 149.000,00 kn, s rokom otplate 120 mjeseci
- da su ugovorne strane bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile redovnu kamatnu stopu 10,29% godišnje, promjenjivu aktom Kreditora, te jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2,50% od iznosa kredita, a najmanje 200,00 kn
- da je tužiteljici prilikom isplate kredita 12. srpnja 2007. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen iznos od 3.725,00 kn, sada 494,39 EUR
- da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate kredita sukladno odlukama tuženika više puta mijenjala, odnosno rasla u odnosu na početno ugovorenu
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstva kredita utrošila za renovaciju kupaonice u privatnom stanu kojeg nije iznajmljivala niti ga koristila u poslovne svrhe, a prilikom sklapanja ugovora da joj je predočen gotov formulirani ugovor, o čijim odredbama nije mogla pregovarati s tuženikom, niti su je djelatnici tuženika upozorili da bi moglo doći do rasta kamatne stope, a nisu joj objasnili ni naplatu tzv. ulazne naknade
- da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača te se radi o potrošačkom ugovoru
- da je prigovor zastare neosnovan, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu, a što je u skladu sa zaključkom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl . 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora
- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića, dipl.oec., proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 10.293,89 kn, odnosno po fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 1.366,32 EUR, dok je na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljici 12. srpnja 2007. naplaćen iznos od 3.725,00 kn, odnosno sada 494,39 EUR.
7. Temeljem navedenih utvrđenja, pozivajući se na odredbe čl. 269. st. 1., čl. 270. i čl. 272. st. 2. ZOO-a, te odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), dakle imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljalo, već da je ugovor unaprijed pripremljen od strane banka, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužiteljice koja je kao prosječni građanin pristupila sklapanju pravnog posla bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koje odredbe su za nju kao korisnicu kredita bile neodređene i nejasne, bez egzaktnih i jasno definiranih parametara promjene, već je isto ovisilo isključivo o odluci banke, koja tužiteljicu nije na valjan i razumljiv način obavijestila o postojanju rizika rasta kamatne stope i povećanja mjesečnog anuiteta, time da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti o visini i namjeni naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u odnosu na koju je ugovorna odredba štura i iz iste se ne može zaključiti na što se odnosi, a čije plaćanje je tužiteljici nametnuto kao obveza, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, slijedom čega tužiteljici sukladno odredbama čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 1.366,32 EUR na ime preplate zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te iznosa od 494,39 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznom kamatom od 12. srpnja 2007. do isplate.
8. U žalbi tuženik ističe da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, te je dužnost banke bila samo i isključivo obavijestiti potrošača o promjeni stopa, što je u konkretnom slučaju učinio. Stoga da je protuzakonito tražiti da se ništetnom utvrdi odredba koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila dopuštena i za koju se tužiteljica sama odlučila prilikom ulaženja u kreditni odnos. Također, ističe da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojao pozitivan propis koji bi mu nalagao da u tekst ugovora uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio ništetnom ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtijeva, koja nije neodređena niti neodrediva, već je u ugovoru jasno, razumljivo i lako uočljivo određen iznos naknade, pa nije dopušteno ocjenjivati poštenost te ugovorne odredbe. Ističe i da propisi koji su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bili na snazi, nisu predviđali zabranu takve naknade, a tužiteljica tvrdnju da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepila niti jednim dokazom. Osim toga, sporne ugovorne odredbe da ni na koji način nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključno, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati ili su razlozi na kojima se temelji nejasni i proturječni obrazloženju, dok okolnost što prvostupanjski sud nije uzeo mjerodavnom činjenicu da je riječ o kreditu u HRK predstavlja nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također, navodi da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio njegovu nesavjesnost, pa time i obvezu plaćanja zateznih kamata od dana stjecanja.
9. Ovaj sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Također, nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži pravilno sastavljeno obrazloženje (prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a) i razloge koji je pravno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni pa prvostupanjska presuda koja sadrži razloge o svim bitnim aspektima činjenične i pravne argumentacije tuženika odlučne za predmet spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva, jer je jasna, određena i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega.
12. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
13. Točno je da mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju predviđaju i dopuštaju prisilni propisi, između ostalih i Zakon o obveznim odnosima, te takva ugovorna odredba sama po sebi (bez navođenja načina promjenljivosti) nije nepoštena ni ništetna. Međutim, ono što je problematično i što dovodi do ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivo j kamatnoj stopi, a što je u pobijanoj presudi pravilno utvrđeno i za što je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, jest ugovoreni način promjene kamatne stope, koji je predmetnim Ugovorom o kreditu određen u čl. 5.2. i 9.2., i to da se kamatna stopa mijenja „aktom Kreditora“, što znači da se promjena kamatne stope vrši po jednostranoj odluci banke, bez navođenja ikakvih parametara promjenljivosti, a koje ugovorno uređenje promjene kamatne stope (prema jednostranoj odluci kreditora), obzirom na utvrđene okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i po ocjeni ovog suda predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu.
13.1. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu predočen gotov formulirani ugovor, o čijim odredbama nije mogla pregovarati, u svezi čega ni tuženik nije tvrdio, niti na bilo koji način dokazao da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, te da bi tužiteljicu upoznao sa svim elementima, kriterijima i parametrima bitnim za promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, kao i da bi ista tužiteljici bila razumljiva te da joj je bilo poznato kako bi promjena mogla utjecati na njezinu obvezu, a kako bi mogla relevantno ocijeniti eventualne ekonomske posljedice takve promjene.
13.2. Ocjenjujući ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke u smislu odredaba ZOO-a i ZZP/03, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, jer je na temelju ugovorne odredbe o kamati jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije mogla znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici objasnio način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, na temelju kojih bi ista mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici ugovorna odredba o promjenjivosti kamate stope iz predmetnog standardiziranog ugovora unaprijed sastavljenog po tuženiku na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu na njezinu štetu kao potrošača, čime je postupanje tuženika u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03.
13.3. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika - tužiteljice, koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena, pa kako je navedenu odredbu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, to sve predmetnu odredbu čini nepoštenom (ništetnom) ugovornom odredbom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023. odgovarajući na postavljeno pitanje iznio je pravno shvaćanje, koje je primjenjivo u konkretnom slučaju i koje glasi: „Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.“
13.4. Stoga se neosnovanim ukazuje žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na pravima i obvezama koje su u zakonodavstvo uneseni tek kasnijim propisima, dok žalbena tvrdnja da prema pozitivnim propisima nije bio u obvezi u tekst ugovora uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope, ne utječe na drugačiji stav ovog suda u odnosu na nerazumljivost sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.5. Kako je dakle navedena nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 322. st. 1. ZOO- a.
13.6. Ocijenivši ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom, te imajući u vidu da je tuženik sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka zbog te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe primio više nego što je trebao da je kamatu obračunavao po početnoj kamatnoj stopi, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na temelju odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pravilno obvezao tuženika na plaćanje tužiteljici iznosa od 1.366,32 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.
14. Nadalje, pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 7.1. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je određena naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Radi se također o ugovornoj odredbi koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03 , pa se smatra da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP-a), pa kako isti na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja nije predlagao nikakve dokaze, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2.
ZZP/03 nije dovedena u pitanje.
15. Točno je da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno i razumljivo sastavljena, te da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.
16. Također je točno da u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, treba u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
16.2. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi ista prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
16.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
16.4. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prije korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
17. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.
17.1. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, pa imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 7.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
17.2. Iz navedenih razloga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedena ugovorna odredba o naplati jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu, odnosno ništetnu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.
17.3. Posljedično navedenom pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a) u iznosu od 494,39 EUR, koji je od tužiteljice naplaćen po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom prema čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se iz razloga navedenog u točki 13.6. ovog obrazloženja tuženik smatrati nepoštenom stjecateljem navedenog iznosa.
18. Također, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara predmetnih restitucijskih zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.
19. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.
20. Iz navedenih razloga, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.
21. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).
Varaždin, 29. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
